- Besim Korkut
- Bubenheim (Deutsche)
- Enes Karić
- Muhamed Mehanović
- Saheeh International (English)
- Ibn Džuzejj el-Kilbi el-Endelusi
- Ibn Kesir
Sura El-Araf
۞ قَالَ ٱلْمَلَأُ ٱلَّذِينَ ٱسْتَكْبَرُوا۟ مِن قَوْمِهِۦ لَنُخْرِجَنَّكَ يَٰشُعَيْبُ وَٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ مَعَكَ مِن قَرْيَتِنَآ أَوْ لَتَعُودُنَّ فِى مِلَّتِنَا ۚ قَالَ أَوَلَوْ كُنَّا كَٰرِهِينَ ﴿٨٨﴾ قَدِ ٱفْتَرَيْنَا عَلَى ٱللَّهِ كَذِبًا إِنْ عُدْنَا فِى مِلَّتِكُم بَعْدَ إِذْ نَجَّىٰنَا ٱللَّهُ مِنْهَا ۚ وَمَا يَكُونُ لَنَآ أَن نَّعُودَ فِيهَآ إِلَّآ أَن يَشَآءَ ٱللَّهُ رَبُّنَا ۚ وَسِعَ رَبُّنَا كُلَّ شَىْءٍ عِلْمًا ۚ عَلَى ٱللَّهِ تَوَكَّلْنَا ۚ رَبَّنَا ٱفْتَحْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ قَوْمِنَا بِٱلْحَقِّ وَأَنتَ خَيْرُ ٱلْفَٰتِحِينَ ﴿٨٩﴾ وَقَالَ ٱلْمَلَأُ ٱلَّذِينَ كَفَرُوا۟ مِن قَوْمِهِۦ لَئِنِ ٱتَّبَعْتُمْ شُعَيْبًا إِنَّكُمْ إِذًا لَّخَٰسِرُونَ ﴿٩٠﴾ فَأَخَذَتْهُمُ ٱلرَّجْفَةُ فَأَصْبَحُوا۟ فِى دَارِهِمْ جَٰثِمِينَ ﴿٩١﴾ ٱلَّذِينَ كَذَّبُوا۟ شُعَيْبًا كَأَن لَّمْ يَغْنَوْا۟ فِيهَا ۚ ٱلَّذِينَ كَذَّبُوا۟ شُعَيْبًا كَانُوا۟ هُمُ ٱلْخَٰسِرِينَ ﴿٩٢﴾ فَتَوَلَّىٰ عَنْهُمْ وَقَالَ يَٰقَوْمِ لَقَدْ أَبْلَغْتُكُمْ رِسَٰلَٰتِ رَبِّى وَنَصَحْتُ لَكُمْ ۖ فَكَيْفَ ءَاسَىٰ عَلَىٰ قَوْمٍ كَٰفِرِينَ ﴿٩٣﴾ وَمَآ أَرْسَلْنَا فِى قَرْيَةٍ مِّن نَّبِىٍّ إِلَّآ أَخَذْنَآ أَهْلَهَا بِٱلْبَأْسَآءِ وَٱلضَّرَّآءِ لَعَلَّهُمْ يَضَّرَّعُونَ ﴿٩٤﴾ ثُمَّ بَدَّلْنَا مَكَانَ ٱلسَّيِّئَةِ ٱلْحَسَنَةَ حَتَّىٰ عَفَوا۟ وَّقَالُوا۟ قَدْ مَسَّ ءَابَآءَنَا ٱلضَّرَّآءُ وَٱلسَّرَّآءُ فَأَخَذْنَٰهُم بَغْتَةً وَهُمْ لَا يَشْعُرُونَ ﴿٩٥﴾
88.
Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: "Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati." – "Zar i protiv naše volje?" – reče on.
89.
"Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi je ne trebamo prihvaćati, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!"
90.
A glavešine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, rekoše: "Ako pođete za Šuajbom, bićete, sigurno, izgubljeni."
91.
I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.
92.
Oni koji su smatrali Šuajba lašcem – kao da nikada u njoj nisu ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali.
93.
A on ih je već bio napustio i rekao: "O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!"
94.
I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili da bi se pokajali.
95.
Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i rekli: "I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!" – i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili.
88.
Die führende Schar, die sich hochmütig verhielt, aus seinem Volk, sagte: Wir werden dich, o Su’aib, und diejenigen, die mit dir glauben, ganz gewiß aus unserer Stadt vertreiben, oder aber ihr kehrt zu unserem Glaubensbekenntnis zurück! Er sagte: Was denn, auch wenn es uns zuwider ist?
89.
Wir würden ja gegen Allah eine Lüge ersinnen, wenn wir zu eurem Glaubensbekenntnis zurückkehrten, nachdem Allah uns vor ihr errettet hat. Es steht uns nicht zu, zu ihr zurückzukehren, außer daß Allah, unser Herr, (es) wollte. Unser Herr umfaßt alles mit (Seinem) Wissen. Auf Allah verlassen wir uns. Unser Herr, entscheide zwischen uns und unserem Volk der Wahrheit entsprechend! Du bist ja der beste Entscheider.
90.
Aber die führende Schar aus seinem Volk, die ungläubig war, sagte: Wenn ihr Su’aib folgt, dann werdet ihr fürwahr Verlierer sein.
91.
Da ergriff sie das Zittern, und am Morgen lagen sie in ihrer Wohnstätte auf den Brüsten da.
92.
Diejenigen, die Su’aib der Lüge bezichtigen, waren, als hätten sie (überhaupt) nicht darin gewohnt. Diejenigen, die Su’aib der Lüge bezichtigten, waren (nun) selbst die Verlierer.
93.
So kehrte er sich von ihnen ab und sagte: O mein Volk, ich habe euch doch die Botschaften meines Herrn ausgerichtet und euch gut geraten. Wie sollte ich betrübt sein über ungläubige Leute?
94.
Und Wir haben in keine Stadt Propheten gesandt, ohne daß Wir über ihre Bewohner Not und Leid hätten kommen lassen, auf daß sie in Unterwürfigkeit flehen mögen.
95.
Hierauf tauschten Wir anstelle des Bösen Gutes ein, bis sie (sich und ihren Besitz) vermehrten und sagten: Schon unseren Vätern ist Leid und (auch) Freude widerfahren. Da ergriffen Wir sie plötzlich, ohne daß sie merkten.
88.
A glavešine iz naroda njegova koje su se oholile govorile bi: Mi ćemo tebe i one koji s tobom vjeruju, o Šuajbe, ili iz grada našeg protjerati, ili ćete se vi u našu vjeru vratiti! A Šuajb bi odgovarao: Zar ćete to učiniti i onda kad nam je vjera ta odvratna?!
89.
A ako bismo se u vašu vjeru mi vratili nakon što nas je Allah iz nje spasio, tad bismo na Allaha laži mi iznosili. Naše nije da se u tu vjeru vratimo, osim ako bi Allah, Gospodar naš, odredio! Gospodar naš sve znanjem obuhvata, i mi se oslanjamo na Allaha! Gospodaru naš, Ti između nas i naroda našega presudi po Istini, a Ti si sudija najbolji!
90.
A glavešine iz naroda njegova koje nisu vjerovale govorile bi: Ako budete slijedili Šuajba, tad ste vi doista gubitnici!
91.
Pa ih pogodi potres veliki i oni u staništima svojim osvanuše mrtvi hladni,
92.
pa oni koji su Šuajba u laž utjerivali kao da nikad u njima nisu ni boravili, jer oni koji su Šuajba u laž utjerivali gubitnici su pravi postali!
93.
I Šuajb se od njih okrenu, rekavši im: O moj narode, ja sam vam dostavio poslanice Gospodara svoga i vas sam svjetovao, i zašto bih onda ja ucviljen bio zbog naroda nevjerničkog?!
94.
Mi nismo ni u jedan grad poslali vjerovjesnika nijednoga, a da stanovnike grada toga siromaštvo i bolest nije zadesila, da bi se oni pokajali!
95.
A zatim bismo zlo dobrom zamijenili dok se oni opet ne bi namnožili i govorili: I naše je pretke pogađalo i siromaštvo i blagostanje! A Mi smo ih onda iznenada kažnjavali da toga nisu ni svjesni bili.
88.
I Glavešine naroda njegova, oni koji su bili oholi, rekoše: "Ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz naselja našeg istjerati, ili ćete se vratiti u našu vjeru!" "Zar i protiv naše volje?", reče on.
89.
"Ako bismo se u vjeru vašu vratili nakon što nas je Allah iz nje izbavio, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi ne treba da se u nju vraćamo, osim ako to htjedne Allah, Gospodar naš. Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvata; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, po pravdi, Ti si Presuditelj najbolji!"
90.
A glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: "Ako pođete za Šuajbom, bit ćete sigurno izgubljeni."
91.
I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.
92.
Oni koji su smatrali Šuajba lašcem - kao da nikad nisu u njoj ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su baš gubitnici bili.
93.
A on ih napusti i reče: "O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!"
94.
I Mi nijednog vjerovjesnika u neko naselje nismo poslali, a da stanovnike njegove bolešću i neimaštinom nismo kaznili da bi se pokajnički molili.
95.
Poslije bismo zlo zamijenili dobrim dok se ne bi umnožili i rekli: "Zadesili su i naše pretke i neimaština i blagostanje!", i tada bismo ih iznenada kaznili, a oni ni predosjetili ne bi.
88.
(88) Said the eminent ones who were arrogant among his people, "We will surely evict you, O Shuʿayb, and those who have believed with you from our city, or you must return to our religion." He said, "Even if we were unwilling?
89.
(89) We would have invented against Allāh a lie if we returned to your religion after Allāh had saved us from it. And it is not for us to return to it except that Allāh, our Lord, should will. Our Lord has encompassed all things in knowledge. Upon Allāh we have relied. Our Lord, decide between us and our people in truth, and You are the best of those who give decision."
90.
(90) Said the eminent ones who disbelieved among his people, "If you should follow Shuʿayb, indeed, you would then be losers."
91.
(91) So the earthquake seized them, and they became within their home [corpses] fallen prone.
92.
(92) Those who denied Shuʿayb - it was as though they had never resided there. Those who denied Shuʿayb - it was they who were the losers.
93.
(93) And he [i.e., Shuʿayb] turned away from them and said, "O my people, I had certainly conveyed to you the messages of my Lord and advised you, so how could I grieve for a disbelieving people?"
94.
(94) And We sent to no city a prophet [who was denied] except that We seized its people with poverty and hardship that they might humble themselves [to Allāh].
95.
(95) Then We exchanged in place of the bad [condition], good, until they increased [and prospered] and said, "Our fathers [also] were touched with hardship and ease."[383] So We seized them suddenly while they did not perceive.[384]
88.
Rekoše glavešine, one koje su bile ohole, iz naroda njegovoga: "Ili ćemo mi istjerati i tebe, o, Šu'ajbe, i one koji vjeruju s tobom iz grada našeg, ili ćete se vi vratiti u našu vjeru!'' – Znači, stavljeni su pred izbor: ili da budu prognani ili da se vrate u nevjerništvo. Ako neko upita: Povratak nečemu podrazumijeva da je taj neko to činio prije; znači njihove riječi: ''ili ćete se vi vratiti u našu vjeru'' podrazumijevaju da su Šu'ajb, a.s., i oni sa njime prvo bili u vjeri svoga naroda koju su napustili, pa su onda njihovi sunarodnjaci tražili da se ponovo vrate u njihovu vjeru. No ovakvo zaključivanje je nemoguće zato što su vjerovjesnici zaštićeni od kufra prije i poslije vjerovjesništva. Na ovo se može odgovoriti na dva načina: a) Ibn Atijje veli da gl. vratiti ('āde) ponekada znači ''postati'' (sāre) tako da se ne podrazumijeva prethodnost stanja koje je novonastalo/postalo; i b) Zamahšeri smatra da se te riječi odnose na one koji su povjerovali u Šu'ajba, a.s., ali ne i na njega; oni su ga uključili u kontekstu njihovog obraćanja, kao i u kontekstu svojih riječi: ''istjerati i tebe i one koji s tobom vjeruju'', gdje su dali prednost 'povratku' većine, a ne pojedincu, pa im je na taj način odgovoreno: ''ako bismo se vratili u vjeru vašu''; ''mi ne treba da se u nju vraćamo''. On reče: "Zar i protiv naše volje?" – Riječica zar (odn. hemze u: evelev) navedena je radi upitne forme i osude njihovog postupka; dakle, značenje glasi: Zar da se vratimo u vašu vjeru, a ne treba da se u nju vraćamo, i mimo naše volje?
89.
"Iznijeli bismo na Allaha laž ako bismo se vratili u vjeru vašu nakon što nas je Allah spasio nje! – tj. ako bismo se vratili u nju, počinili bismo veliki grijeh: laž na Uzvišenog Allaha. Mi ne treba da se vraćamo u nju, osim ako to htjedne Allaha, Gospodar naš! – Ovo je potpuno predavanje Allahovoj odredbi na jedan edebli način i prepuštanje stvari Njemu; i pošto ih je on (Šu'ajb, a.s.) udaljio od vjere njihovog naroda, obavještava ih da će Uzvišeni Allah presuditi njima onako kao On hoće u pogledu povratka ili ostanka u novoj vjeri, jer su srca u Njegovoj Ruci i On njima upravlja onako kako On hoće. Ukoliko upitaš: Ako se njegove riječi odnose na njegov narod, to je ispravno, ali ako se odnose i na njega, onda to nije ispravno budući da je on zaštićen od kufra, odgovorit će ti se ovako: On je iz poniznosti i edeba prema Uzvišenom Allahu stvar prepustio Njemu, Uzvišenom, kao što je naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ''O, Ti Koji mijenjaš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri!'' Gospodar naš obuhvaća znanjem Svojim sve; na Allaha se oslanjamo! Gospodaru naš, Ti presudi – Glagol iftah znači ihkum (presudi!); nama i narodu našem, po pravdi, Ti si sudija nabolji!"
90.
I rekoše glavešine, one koje nisu vjerovale, iz naroda njegovoga: "Ako budete slijedili Šu'ajba, bit ćete sigurni izgubljeni!"
91.
I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u kućama svojim - nepomični!
92.
Oni koji su smatrali lašcem Šu'ajba - kao da nikada nisu ni bili u njima; - tj. kao do nisu ni boravili u svojim kućama; oni koji su smatrali Šu'ajba lašcem - oni su nastradali!
93.
A on ih je napustio i rekao: "O, narode moj, dostavio sam vam Poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!" – tj. kako da tugujem za njima kad su zaslužili kaznu koja ih je pogodila zbog njihovog nevjerništva.
94.
I Mi nismo poslali u neki grad nijednog vjerovjesnika, a da nismo kaznili stanovnike njegove neugodnostima i bolešću – O riječima be'sā'i i darrā'i prije smo govorili; ne bi li se oni skrušeno povratili!
95.
Poslije bismo zamijenili zlo dobrim – tj. neugodnosti i bolesti zamijenili bismo nimetima iskušavajući ih u obje pozicije; dok se ne bi umnožili – Hatta 'afev znači: dok se ne bi umnožili i obogatili; i rekli: "Pogađale su i naše pretke i bolesti i radosti!" – tj. to se događalo i našim precima, i oni se nisu pokajali; dakle, ovo je slučajnost a ne iskušenje; i tada bismo ih neočekivano kaznili, da oni ne predosjete!
88.
Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: "Ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati, ili ćete se vratiti u našu vjeru!" "Zar i protiv naše volje?" - reče on.
Komentar ajeta:
Ovdje Uzvišeni govori o tome kako su nevjernici prijetili Šuajbu, a.s., i vjernicima uz njega: ili da se vrate u njihovu vjeru, ili će ih oni protjerati. Zatim, Allah Uzvišeni kaže: "Zar i protiv naše volje?", tj. Šuajb je upitao: Zar i ako nam se ne sviđa ono čemu nas pozivate?
89.
"Ako bismo se u vjeru vašu vratili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi ne treba da se u nju vraćamo, osim ako to htjedne Allah, Gospodar naš. Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!"
Komentar ajeta:
"Ako bismo se u vjeru vašu vratili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli", tj. nakon što nas je spasio od širka. Time je on iskazao odvratnost prema slijeđenju njih. "Mi ne treba da se u nju vraćamo, osim ako to htjedne Allah, Gospodar naš." Ovo prepuštanje Allahu ispravno je, jer On sve zna i od Njega zavisi i volja i htijenje.316 "...u Allaha se uzdamo!", i u djelima koja radimo i u djelima kojih se klonimo. "Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, po pravdi", tj. pomozi nam protiv njih, "Ti si sudija najpravedniji!", Ti si pravedan i nikako ne griješiš, pa nam pomozi protiv i Tvojih i naših dušmana.
90.
A glavešine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, rekoše: "Ako pođete za Šuajbom, bit ćete sigurno izgubljeni."
Komentar ajeta:
Ovdje Uzvišeni govori o žestini njihovog nevjerovanja i prkosa istini, zbog čega su se zakleli i rekli: "Ako pođete za Šuajbom, bit ćete sigurno izgubljeni."
91.
I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.
Komentar ajeta:
Ali, zato Uzvišeni odmah iza toga kaže: "I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični." Sličan je tome slučaj u suri Hud, kada su oni zaprijetili Šuajbu i njegovim sljedbenicima progonom, pa je Uzvišeni rekao: "I kada je pala naredba Naša, Mi smo, iz milosti Naše, Šuajba i vjernike s njim spasili, a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli." (11: 94) Veza između ovih ajeta je - a Allah opet najbolje zna - to što su oni njega ismijavali: "Da li namaz tvoj traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali...?"(11:87), pa im je došao strašan krik, koji ih je ušutkao.
92.
Oni koji su smatrali Šuajba lašcem - kao da nikad nisu u njoj ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali.
Komentar ajeta:
Zatim Allah Uzvišeni kaže: "Oni koji su smatrali Šuajba lašcem - kao da nikad nisu u njoj ni bili", tj. nakon što ih je zadesila kazna, izgledalo je kao da nikada nisu ni boravili na tom prostoru iz kojeg su htjeli istjerati poslanika i njegove sljedbenike. Zatim Allah Uzvišeni, nasuprot njihovim riječima, kaže: "...oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali."
93.
A on ih napusti i reče: "O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!"
Komentar ajeta:
Tj., nakon što ih je zadesila kazna, Šuajb, a.s., okrenu se od njih i koreći ih, reče im: "O narode moj, prenio sam vam poslanice Gos-podara svoga i savjetovao vas", tj. ja sam izvršio svoju obavezu i neću se žalostiti zbog onoga što vas je zadesilo: "...pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!"
94.
I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove bolešću i neimaštinom nismo kaznili da bi se pokajali.
Komentar ajeta:
Ovdje Uzvišeni govori o tome kako je iskušavao prošle narode dajući im uz poslanike i bolest i neimaštinu. Dakle, Uzvišeni ih je prvo iskušavao poteškoćama da bi se pokajali i popravili, ali to oni ne bi činili.
95.
Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i rekli: "I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!" - i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili.
Komentar ajeta:
"Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili", da bi zahvaljivali Uzvišenom na tome, ali oni ni to ne bi činili. Riječi Uzvišenog: "...dok se ne bi umnožili", znače: dok ne bi imali puno i djece i bogatstva. Tako se za nešto kaže: kada se ono umnoži. ...i rekli: "I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!" - i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili." Tj., oni bi govorili: Kako god su nas pogodile žalost i radost, tako se isto dešavalo i našim precima - a ne bi obraćali pažnju na to šta Allah hoće sa njima i ne bi osjetili da ih On iskušava sa oba ta stanja. To je suprotno ponašanju vjernika, koji zahvaljuju Allahu kada su u radosti a sabure kada su u žalosti. To je potvrđeno hadisom i u Buharijinom i u Muslimovom Sahihu: /308/ "Čudna je stvar vjernika: šta god mu Allah odredi, njemu bude dobro: ako ga zadesi nešto loše on osaburi pa mu bude dobro; a ako ga zadesi nešto dobro on bude zahvalan pa mu opet bude dobro." Dakle, vjernik je svjestan da su i lijepe i ružne stvari iskušenje od Allaha. Zato se u drugom hadisu kaže: /309/ "Iskušenja su stalno uz vjernika sve dok se ne očisti od grijeha. A munafik je poput magarca: ne zna zbog čega ga njegov vlasnik sveže, a ni zašto ga pusti" - ili kako je već rekao Poslanik, s.a.v.s. Zato Allah Uzvišeni, nakon tih njihovih riječi, kaže: "...i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili", tj. iznenada bismo ih kaznili, kao što stoji u hadisu: /310/ "Iznenadna smrt je milost za vjernika, a kazna i žalost za nevjernika."