U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog:

Neka je Allahov blagoslov i mir na našega prvaka Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu porodicu i njegove ashabe.

SURA: UMMU'L-KUR'AN (MAJKA KUR'ANA)

Ova sura naziva se: Elhamdu lillah (Hvala Allahu), Fatihatu'l-Kitab (Otvarateljica Knjige), el-Vakija (Zaštitnica), eš-Šafija (Dovoljna) i es-Seb'u'l-mesani (Sedam ponavljajućih ajeta).

O ovoj suri spomenut ćemo dvadeset značajnih stvari, izuzimajući ono što smo već spomenuli u rječniku u pogledu značenja njezinih riječi.

Mufessiri se razilaze u odgovoru na pitanje da li je ona objavljena u Mekki ili u Medini. Nema spora oko toga da el-Fatiha ima sedam ajeta, s tim da imam-i Šafi' Bismillu ubraja kao ajet el-Fatihe, dok malikije ne ubrajaju već en'amte 'alejhim smatraju posebnim ajetom. (...)

I o Bismilli ćemo navesti deset korisnih stvari.

1. Imam-i Malik smatra da Bismilla nije ajet el-Fatihe niti drugih kur'anskih sura, osim u suri en-Nahl. (Misli se na 30. ajet sure en-Neml: Od Sulejmana i glasi: ''U ime Allaha, Svemilosnog , Samilosnog!''i) Prema mišljenju imam-i Šafija, ona je ajet el-Fatihe. Prema Ibn Abbasu, Bismilla je ajet na početku svake sure. Dokaz imam-i Malika jeste hadis u kome se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Objavljena mi je sura kojoj nema slične ni u Tevratu, ni u Indžilu, niti u Kur'anu''. Zatim je (Allahov Poslanik) rekao: Elhamdu lillahi rabbi'l-'alemin. Dakle, počeo je učiti Fatihu bez Bismille. Drugi dokaz također je hadis: ''Uzvišeni Allah je rekao: Podijelio sam namaz između Mene i Moga roba na dva dijela. Kad rob kaže: Elhamdulillahi rabbi'l-'alemin...'' I ovdje nije navedena Bismilla. Dokaz imam-i Šafija jeste hadis u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ''proučio Bismillahi'r-rahmani'r-rahim. Elhamdu lillahi rabbi'l-'alemin''. A dokaz Ibn Abbasa jeste taj što se Bismilla nalazi napisana na početku svake sure u Mushafu.

2. Kada počneš učiti sure iz Kur'ana od njihova početka, proučit ćeš Bismillu, osim u slučaju sure Bera'etun.(Deveta sura u Kur'anu; naziva se i et-Tevba.) Spomenut ćemo razlog zašto je ona ispuštena na početku ove sure kada budemo govorili o suri Bera'etun. Ako hoćeš učiti neki dio iz sure, onda možeš izabrati hoćeš li proučiti Bismillu ili nećeš, prema stavu Amra ed-Danija. Prema mišljenju drugih imama, Bismillu ćeš izostaviti. A ako završavaš jednu suru i započinješ drugu, stručnjaci za kireaete imaju različita mišljenja o tome da li se uči ili izostavlja Bismilla.

3. Prema imam-i Maliku, Bismilla se ne uči u namazu. Imam-i Šafi' smatra da se ona uči naglas u namazima na kojima se uči naglas, a uči se u sebi u namazima na kojima se uči u sebi. Prema mišljenju imam-i Ebu Hanife, Bismilla se uči u sebi u oba slučaja. Dokaz imam-i Malika je dvostruk: 1) budući da ona - prema njegovome mišljenju koje smo već naveli - nije ajet el-Fatihe i 2) ono što se navodi u autentičnom hadisu od Enesa, r.a., koji je rekao: ''Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom. Kada bi oni učili Elhamdi lillahi rabbi'l-'alemin, ne bi proučili Bismillu prije ni poslije el-Fatihe. Dokaz imam-i Šafija je također dvostruk: 1) Bismilla je ajet el-Fatihe i 2) ono što se navodi u hadisu koga smo naprijed citirali, tj. da se Bismilla uči.

4. Arapi su pisali Bi ismike allahume (U tvoje ime, Bože) sve dok nije objavljeno: Bismillahi medžraha, pa su počeli pisati Bismillah, sve dok nije objavljeno Evid'u'r-Rahman, pa su počeli pisati Bismillahi'r-Rahman – sve dok nije objavljeno: Innehu min Sulejmane ve innehu Bismillahi'r-Rahmani'r-Rahim (en-Neml, 30), pa su onda tako počeli pisati.

5. Prijedlog bi u Bismilli, prema mišljenju gramatičara basranske škole, povezan je ispuštenom imenicom. Dakle, zamišlja se: ''Otpočinjanje je u ime Allaha''. A prema mišljenju gramatičara kufanske škole, prijedlog bi povezan je sa ispuštenim glagolom ebde'u (započinjem) ili etlu (učim): ''Započinjem/učim u ime Allaha''.

6. Riječ el-ism (ime) derivirana je iz riječi es-sumuvv (uzvišenost ili visost), prema mišljenju gramatičara basranske škole, a prema mišljenju gramatičara kufanske škole, derivirana je iz riječi es-semetu (znak). Argument gramatičara basranske škole je deminutiv (tj. deminutiv imenice ism je sumejj) i augmentativ (također, plural je esma') jer oni vraćaju riječ njezinom korijenu. Mišljenje gramatičara kufanske škole je očiglednije (azher) s obzirom na značenje budući da je ime znak imenovanoga.

7. Riječ Allah je vlastito ime (murtedžel) i nije izvedena imenica (džamid). Harf lam u imenici Allah je sastavni dio imena, a nije zbog njezine određenosti. Veli se da je ime Allah izvedeno iz riječi te'elluh (obožavanje), kao i iz riječi velehan (smetenost, zbunjenost), jer se umovi Njime zbunjuju. Također se kaže da mu je osnova riječ ilah (Bog), a onda je hemze ispušteno a njegov vokal prenesen na lam te je došlo do asimilacije i naglašenog izgovora zbog uveličavanja. U riječi ilah, izgovara se vokal 'i' prije suglasnika 'l' (koji se izgovara umekšano).

8. Er-Rahmani'r-Rahim (Svemilosni, Samilosni) jesu dva svojstva izvedena iz riječi rahim u značenju: dobročinstvo (ihsan), pa su ona tako svojstva djelovanja. A veli se da rahim znači: htjeti činiti dobročinstvo, pa su onda to svojstva Biti.

9. Od Allahova Poslanika, s.a.v.s., preneseno je da je On Rahman na dunjaluku, a Rahim na Ahiretu. Neko je rekao: Rahman ima opće značenje, tj. Njegova milost obuhvata i vjernike i nevjernike, zbog Njegovih riječi: On je prema vjernicima samilostan (el-Ahzab, 43). Otuda ime Rahman ima općenitije i stilogenije značenje. A veli se da je Rahman stilogenije zbog onoga što slijedi poslije njega (tj. imena Rahim) – što ukazuje na postupak navođenja onoga što ima veće, pa onda onoga što ima manje značenje.

10. Ime Rahman prvo je spomenuto zbog dva razloga: 1) kako bi se njime istakla posebnost Uzvišenog Allaha i 2) zbog toga što se navodi poput imenica koje nisu atributi (tj. koje su vlastita imena). A Allah najbolje zna!

U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog:

Neka je Allahov blagoslov i mir na našega prvaka Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu porodicu i njegove ashabe.

SURA: UMMU'L-KUR'AN (MAJKA KUR'ANA)

Ova sura naziva se: Elhamdu lillah (Hvala Allahu), Fatihatu'l-Kitab (Otvarateljica Knjige), el-Vakija (Zaštitnica), eš-Šafija (Dovoljna) i es-Seb'u'l-mesani (Sedam ponavljajućih ajeta).

O ovoj suri spomenut ćemo dvadeset značajnih stvari, izuzimajući ono što smo već spomenuli u rječniku u pogledu značenja njezinih riječi.

Mufessiri se razilaze u odgovoru na pitanje da li je ona objavljena u Mekki ili u Medini. Nema spora oko toga da el-Fatiha ima sedam ajeta, s tim da imam-i Šafi' Bismillu ubraja kao ajet el-Fatihe, dok malikije ne ubrajaju već en'amte 'alejhim smatraju posebnim ajetom.

1. Učenje el-Fatihe u namazu je vadžib, prema mišljenjima imam-i Malika i imam-Šafija, dok ona to nije prema mišljenju imam-i Ebu Hanife. Njegov dokaz jesu Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi upućene čovjeku koga je podučavao namazu: ''Uči ono što ti je lahko iz Kur'ana!''

1. Učenje el-Fatihe u namazu je vadžib, prema mišljenjima imam-i Malika i imam-Šafija, dok ona to nije prema mišljenju imam-i Ebu Hanife. Njegov dokaz jesu Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi upućene čovjeku koga je podučavao namazu: ''Uči ono što ti je lahko iz Kur'ana!''

2. Učenjaci se razilaze u vezi s time da li se na početku el-Fatihe zamišljaju riječi: ''Recite: Elhamdu lillah'', kao vid poduke ljudima, ili ona započinje samo riječima Elhamdu lillah. Ali, u riječima ijjake na'budu i ono što iza njih slijedi nužno se zamišljaju te riječi (tj. Recite: Tebi robujemo).

3. Elhamdu je općenitijeg značenja od riječi šukr, jer šukr predstavlja zahvalu na nekoj blagodati, a hamd je zahvala na blagodati ali i bez blagodati. Katkada je šukr općenitiji od hamda, jer se hamd izražava samo putem jezika, dok se šukr iskazuje jezikom, srcem ili organima. Dakle, ako si razumio općenitost riječi el-hamd, onda si spoznao da riječi: Elhamdu lillah podrazumijevaju zahvalu Njemu s obzirom na Njegovu uzvišenost, veličanstvenost, jedinstvenost, dostojanstvenost, blagodarnost, znanje, moć i druge atribute. Elhamdu lillah, zapravo, sadrži značenja Njegovih devedeset devet lijepih imena. A riječ eš-šukr podrazumijeva zahvalu Njemu na svakoj blagodati koju On daje i milosti koju dariva svakom stvorenju na Ahiretu i dunjaluku. Kako je samo uzvišena riječ koja je u sebi sabrala ono što se ne može ispisati ni u tomovima knjiga, a umni ljudi su saglasni da se takvo nešto ne može izraziti! Dovoljno ti je to da je tu riječ Uzvišeni stavio na početak Svoje Knjige i učinio je posljednjom dovom stanovnika Dženneta.

4. Šukr jezikom jeste zahvala Onome ko daje blagodati i kazivanje o tim blagodatima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ''Kazivanje o blagodatima je šukr''. Šukr organima predstavlja pokornost (ita'at) Allahu i ostavljanje griješenja. Šukr srcem je spoznaja vrijednosti blagodati, znanja da su one samo od Uzvišenog Allaha te znanja da se one ne daruju po zasluzi čovjeka. Znaj da su blagodati na kojima je dužnost šućurati neizbrojive, ali se one ograničavaju na tri vrste: 1) dunjalučke blagodati, kao što su: zdravlje i imetak; 2) vjerske (dinske) blagodati, kao što su znanje i bogobojaznost, i 3) ahiretske blagodati, a one su Njegovo nagrađivanje izobilnim nagradama za neznatno djelo koje čovjek učini u kratkom životu. U pogledu zahvale ljudi se dijele u dvije kategorije: prva, oni koji zahvaljuju na blagodatima koje su samo njima date, i druga, oni koji zahvaljuju Allahu na blagodatima koje su date svim ljudima. Postoje tri stepena šukra: a) stepen običnih ljudi koji zahvaljuju na blagodatima; b) stepen posebnih ljudi koji zahvaljuju na blagodatima i kaznama u svakom stanju i c) stepen posebno posebnih ljudi koji ne vide blagodati zbog toga što su zagledani u Onoga koji daje blagodati. Neki čovjek je upitao Ibrahima b. Edhema: ''Koji ljudi su najbolji?'' pa je on odgovorio: ''Siromasi koji, kad im se uskrati, zahvaljuju, a kad im se da, oni drugima daju prednost''. Od fadileta šukra jeste i to da je to sifat (atribut) i Hakka i ljudi. Od Allahovih imena jesu i Eš-Šakir i Eš-Šukur čije smo objašnjenje naveli u rječniku.

5. Riječi Elhamdu lillahi rabbi'l-'alemin vrjednije su, prema duhovnim autoritetima (muhakkikun), od riječi La ilahe illellah zbog dva razloga: prvi, s obzirom na ono što prenosi En-Nesa'i od Allahovoga Poslanik, s.a.v.s., koji je rekao: ''Ko kaže La ilahe illellah utefterit će mu se dvadeset hasenata (dobrih djela), a ko kaže Elhamdu lillahi rabbi'l-'alemin, utefterit će mu se trideset hasenata''; i drugi, tevhid koji se podrazumijeva u izgovoru La ilahe illellah nalazi se u riječima rabbi'l-'alemin, kojima su još pridodate riječi Elhamdu lillah, o čijem smo značenju naprijed govorili. Što se tiče riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ''Najvrjednije što sam ja rekao i vjerovjesnici prije mene jesu riječi: La ilahe illellah'', one se odnose na tevhid, kojeg već sadrže riječi Elhamdu lillahi rabbi'l-'alemin, kao i zahvalu. Vjernik izgovara ove riječi kako bi zaradio sevap, a onaj ko prihvati islam, od njega se zahtijeva da ih izgovori.

6. Riječ rabb ima četiri značenja: Bog, Gospodar, Posjednik, Dobročinitelj. Sva ova značenja vrijede u slučaju rabbi'l-'alemin, s tim da je značenje Bog (ilah) u ovom slučaju pretežnije (erdžah), jer je to posebnost Uzvišenog Allaha, kao što je pretežnije mišljenje da se pod 'alemin (svjetova) misli na sve postojeće egzistente izuzev Uzvišenog Allaha. Dakle, riječ 'alemin obuhvata sve stvoreno.

8. Riječi Er-Rahmani'r-Rahim jesu atributi riječi melik. Ako neko primijeti: Kako može riječ melik ili malik biti u u genitivnoj vezi kada je ona atribut određene imenice (Allah), a i genitivna konstrukcija patricipa aktivnog nije uobičajena, odgovorit ću: Genitiva konstrukcija participa aktivnog nije uobičajena kad izražava značenje sadašnjeg ili budućeg vremena, jer je tada riječ o nečistoj aneksiji (idafa gajri mahda). A što se tiče ovog slučaja, izražava se trajno značenje pa je riječ o čistoj aneksiji participa aktivnog.

7. Većina stručnjaka za kiraete ovu riječ čita bez elifa, tj. melik (kao izvedenicu iz riječi mulk - posjed, svojina, vlasništvo). Asim i Kisa'i čitaju sa elifom, tj. malik (kao izvedenicu iz riječi milk - u istom značenju kao i mulk). Prema njihovome mišljenju, podrazumijeva se značenje da je On ''Posjednik onoga što će se zbiti na Sudnji dan'' ili da je ''Posjednik vlasti na Sudnjem danu''. No, čitanje većine stručnjaka je pretežnije (erdžah) zbog tri razloga: a) što je melik veći od malika, budući da se katkada svako ko ima kakav posjed opisuje kao malik, dok je melik Gospodar ljudi; b) ajet: ...samo će On imati vlast (mulk) na Dan kad se u Rog puhne (el-En'am, 73) i c) zato što riječ melik ne iziskuje nikakvo ispuštanje, tj. da se podrazumijeva da je On ''Posjednik onoga što će se zbiti na Sudnji dan'' ili da je ''Posjednik vlasti na Sudnjem danu''. Ispuštanje proturječi osnovi (jezičkog iskaza). Što se tiče čitanja većine stručnjaka za kiraete, riječ melik pripisuje se sintagmi jevmi'd-din na način proširenog značenja. A sa prilogom (vremena) postupa se kao i sa direktnim objektom (mef'ul bih). Dakle, značenje je priloško, tj. ''Posjednik na Sudnjem danu'', a dozvoljeno je i značenje: ''Posjednik vlasti na Sudnjem danu (tj. Vladar Sudnjega dana)''. Dakle, ovdje imamo ispuštanje (tj. značenje koje se podrazumijeva). Od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenose se oba kiraeta: melik i malik. Također, ima još dosta načina na koje se čita ova riječ, ali ih nećemo navoditi zbog njihove neautentičnosti.

8. Riječi Er-Rahmani'r-Rahim jesu atributi riječi melik. Ako neko primijeti: Kako može riječ melik ili malik biti u u genitivnoj vezi kada je ona atribut određene imenice (Allah), a i genitivna konstrukcija patricipa aktivnog nije uobičajena, odgovorit ću: Genitiva konstrukcija participa aktivnog nije uobičajena kad izražava značenje sadašnjeg ili budućeg vremena, jer je tada riječ o nečistoj aneksiji (idafa gajri mahda). A što se tiče ovog slučaja, izražava se trajno značenje pa je riječ o čistoj aneksiji participa aktivnog.

9. Jevmu'l-kijame znači: Dan vjere, polaganja računa, nagrađivanja i kažnjavanja; otuda: e inna le medinun:''Zar ćemo mi, doista, račun polagati?'' (es-Saffat, 53).

10. Ijjake (Samo Tebi) je objekt glagola na'budu (robujemo). Objekt je naveden na prvome mjestu radi ograničavanja značenja, jer navođenje na prvome mjestu onoga što je predmet agensa, tj. regensa, podrazumijeva ograničavanje u značenju. Prema tome, riječi roba ijjake na'budu znače da on obožava samo Allaha Koji nema sudruga. Riječi ve ijjake neste'in znače priznanje nemoći i nedostatnosti, tj. mi tražimo pomoć samo od Uzvišenoga Allaha.

11. Ijjake neste'in (i samo od Tebe pomoć tražimo) znači: Od Tebe tražimo pomoć u ibadetu i u svim poslovima. U ovome je dokaz neispravnosti mišljenja kaderija i džebrija (Kaderije – naziv za one koji su zagovarali slobodu ljudske volje ili moći u ranom periodu muslimanskog teološkog mišljenja, naspram onih koji su zagovarali preodređenje ljudske volje - džebrije). Istina je između njihovih mišljenja.

12. Ihdina (Uputi nas) jeste dova za uputu. Ako neko upita: Kako da mu'mini traže uputu kad je već imaju? – odgovorit ću: Oni će tražiti istrajnost u onome na čemu su sve do smrti ili, pak, uvećanje toga budući da napredovanje u mekamima (duhovnim stepenima) nema kraja.

13. Hamd i šukr spomenuti su prije dove jer je to sunnet u učenju dove, tj. zahvala prethodi onome što se traži pa je tako izglednije da će dova biti primljena. Također, Er-Rahman je spomenut prije Maliki jevmi'd-din jer Allahova milost prethodi Njegovoj srdžbi. Zatim, riječi ijjake na'budu prethode riječima ijjake neste'in jer traženje sredstva prethodi traženju neke potrebe.

14. Na početku sure el-Fatiha Uzvišeni se obraća u trećem licu, a zatim, u riječima ijjake na'budu i ono što slijedi poslije njih, obraća se u drugom licu, a ovaj postupak naziva se iltifat (promjena načina izlaganja). U ovome je išaret da rob, kada spomene Allaha, približi Mu se, te tako postaje od onih svjesnih (ehlu'l-hudur), pa Ga onda zaziva.

15. Riječ sirat znači put kojim se hodi; u metaforičkom smislu koristi se za put dobra ili zla na kojem se nalazi čovjek. El-Mustekim znači ispravan, bez ikakva iskrivljavanja. Es-Siratu'l-mustekim (ispravni put) je islam, a veli se i: Kur'an. Oba ova značenja su bliska, jer Kur'an sadrži propise islama, a oba su prenesena i od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Konsonant s u riječ sirat čita se i kao sad te između konsonanata sad i za. Neko je rekao da se čita kao z. U osnovi je sin, koji je transformisan u (krupni) konsonant sad kako bi se on uskladio sa (krupnim) harfom ta. A što se tiče konsonanta z, on korespondira (krupnom) konsonantu ta.

15. Riječ sirat znači put kojim se hodi; u metaforičkom smislu koristi se za put dobra ili zla na kojem se nalazi čovjek. El-Mustekim znači ispravan, bez ikakva iskrivljavanja. Es-Siratu'l-mustekim (ispravni put) je islam, a veli se i: Kur'an. Oba ova značenja su bliska, jer Kur'an sadrži propise islama, a oba su prenesena i od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Konsonant s u riječ sirat čita se i kao sad te između konsonanata sad i za. Neko je rekao da se čita kao z. U osnovi je sin, koji je transformisan u (krupni) konsonant sad kako bi se on uskladio sa (krupnim) harfom ta. A što se tiče konsonanta z, on korespondira (krupnom) konsonantu ta.

16. Ellezine en'amte 'alejhim (koje si blagodario) - Ibn Abbas je rekao da su to: vjerovjesnici, iskreni, šehidi i dobri ljudi. Neko je rekao: mu'mini; a veli se i: ashabi. Također se veli: narod Musaov i Isaov, a.s., prije nego su promijenili vjeru (tj. judaizirali se i kristijanizirali se). Prvo mišljenje je pretežnije (erdžah) zbog svoje općenitosti te zbog ajet: Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku bit će sa onima koje je Allah blagodario: vjerovjesnicima, istinoljubivima, šehidima i dobrim ljudima! A divno li je to društvo! (en-Nisa', 69).

17. Gajri'l-l magdubi je permutativ (bedel), a neuobičajeno je da bude atribut zato što njegova genitivna veza nije specificirana i udaljava se od određene imenice. Kada se čita u akuzativu (tj. gajre), onda iskazuje izuzetak (tj. osim onih...) ili stanje.

18. Blagodat (milost) prema njima pripisana je Uzvišenom Allahu, dok nije imenovan subjekt srdžbe što je učinjeno iz učtivosti (edeba), kao u ajetu: I Koji me, kad se razbolim, liječi (eš-Šu'ara', 80). Prvo 'alejhim je u akuzativu, a drugo 'alejhim je u nominativu.

19. Oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali jesu jevreji, a oni koji su zalutali jesu kršćani. Tako su kazali Ibn Abbas, Ibn Mes'ud i dr. A tako se prenosi i od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Neko je rekao da te riječi imaju opće značenje, tj. one obuhvataju svakog ko zasluži srdžbi i svakog ko zaluta. Prvo mišljenje je pretežnije (erdžah) zbog: 1) rivajeta (predanja) od Vjerovjesnika, s.a.v.s., i uzvišenosti onoga ko je rekao; 2) spominjanja ve la u vele'd-dalllin, koje ukazuje na dvije različite skupine: jevreje, koji su opisani na mnogim mjestima u Kur'anu kao oni koji su zaslužili srdžbu, npr.: ...i navukli su na sebe gnjev za gnjevom (el-Bekare, 90), i kršćane, koji su opisani kao zabludjeli zbog njihovih različitih neispravnih pogleda na Isaa sina Merjemina, kao što je ajet: ...koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog Puta skrenuli! (el-Ma'ide, 77).

20. Ova sura obuhvata ili sadrži sva značenja časnoga Kur'ana, i ona kao da je njegov sažetak. Ako razmisliš o njoj nakon šest teme u našem Prvom uvodu, saznat ćeš slijedeće: Božanstvenost je sadržana u ajetima: Elhamdu lillahi rabbi'l-'alemin. Er-rahmani'r-Rahim; dunjaluk i Ahiret u ajetu: Maliki jevmi'd-din; svi ibadeti u pogledu vjerovanja i propisa u odnosu na ono što je naređeno i zabranjeno sadržani su u ajetu: Ijjake na'budu; šeri'at je u ajetu: sirata'l-mustekim; vjerovjesnici u: en'amte 'alejhim; o razliličitim grupama nevjernika govori se u ajetu: gajri'l-magdubi 'alejhim vele'd-dallin.

Zaključak - Naredba izgovaranja riječi amin nakon proučene el-Fatihe jeste zbog dove koju ova sura sadrži. Kada izgovoriš amin, to znači: Bože, odazovi se! Veli se da je amin jedno od Allahovih imena. Dozvoljeno je izgovoriti amin i emin, a nije dozvoljeno izgovoriti ammin (ili emmin). Riječ amin izgovara u namazu: onaj koji klanja za imamom (muktedija u namazima u kojima imam uči naglas), onaj ko klanja napose, imam kada uči u sebi (na podne i ikindiji-namazu) i kada imam uči naglas (na sabahu, akšamu i jaciji-namazu). Učenjaci se razilaze u pogledu izgovaranja riječi amin naglas.

Fatiha - Početak Knjige, kojom počinje kur'anski tekst i kojom se otvara i počinje učenje u namazima.

"Majka Knjige" i "Majka Kur'ana", tj. srž, budući da se sva značenja Kur'ana odnose na ono što ona sadrži; "Sedam sličnih ajeta" (ili onih koji se ponavljaju) te "Kur'an časni". U Sahihu Tirmizije potvrđuje se kao vjerodostojno predanje kako je Ebu-Hurejre rekao: "Božji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /5/ 'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova' jeste Majka Kur'ana, Majka Knjige, Sedam sličnih ajeta, Kur'an časni." Naziva se i "Zahvala" i "Molitva", u skladu s riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Allaha, dž.š.: /6/ "Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba na dva dijela. Kada Moj rob kaže: 'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova', Allah kaže: 'Moj rob Mi se zahvaljuje.' Fatiha je dobila i naziv "Namaz", budući da je ona uvjet namaza.

Pored toga, naziva se i "Lijek", na osnovu predanja Darimija od Ebu-Seida el-Hudrija izravno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /7/ "Početak Knjige je lijek od svakog otrova", kao i "Duševni lijek", na osnovi hadisa Ebu-Seida el-Hudrija, prema kome se jedan bolestan čovjek njom izliječio, nakon čega mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /8/ "Otkuda znaš da je ona lijek?" Naziva se i "Osnova Kur'ana", na temelju predanja Ša'bija od Ibn-Abbasa, koji ju je nazvao "Osnova Kur'ana" rekavši: "Njena osnova su riječi: 'U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.'"

Sufjan ibn Ujejne nazvao je ovu suru "Štitnik", a Jahja ibn ebi-Kesir "Dovoljna", na osnovi sadržaja nekih mursel hadisa: /9/ "Majka Knjige zamjenjuje drugo, a drugo ne zamjenjuje nju." Usto, naziva se i "Molitva" i "Riznica", što navodi Zamahšeri u Keššafu.

Objava

Prema predanju Ibn-Abbasa, Katade i Ebul-Alije, sura "El-Fatiha" objavljena je u Meki. Dakle, to je mekanska sura, iako ima mišljenja da je medinska, odnosno, da je objavljena dva puta, prvo u Meki, a zatim i u Medini.

Vrijednosti Fatihe

Imam Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu-Hurejrea da je rekao: /10/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je jednom prilikom kod Ubejja ibn Ka'ba dok je ovaj klanjao namaz i rekao mu: 'O Ubejje!' Ubejj se okrenuo ne odazvavši se, a on mu je ponovio: 'O Ubejje!' Ubejj je tada brže završio namaz i pohitao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši:

'Mir s tobom, Allahov Poslaniče!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'I s tobom mir! Šta te je navelo da se ne odazoveš kada sam te pozvao?' On je odgovorio: 'Allahov Poslaniče, bio sam u namazu.' Na to mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Zar ti u onome što je Allah meni objavio nije poznato:

'Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu onome što će vam život osigurati.' (8:24)

On je rekao: 'Dakako, Allahov Poslaniče! Odazivam se!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zapitao ga je: 'Hoćeš li da te upoznam sa surom kojoj slična nije objavljena, ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu, niti u Furkanu?!' Rekao je: 'Da, Allahov Poslaniče!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: 'Ne bih htio izići na ova vrata prije nego što je saznaš.'

Zatim priča: 'Allahov. Poslanik me je uzeo za ruku govoreći, dok sam ja usporavao bojeći se da ne dođemo do vrata prije nego završi. Kada smo se približili vratima, upitao sam: 'Allahov Pposlaniče! Koja je to sura koju si mi obećao?' Rekao je: 'Ona što je učiš u namazu...!' Proučio sam mu 'Majku Kur'ana', a on je rekao: 'Tako mi Onog u Čijoj ruci je moj život, Allah nije objavio niti u Tevratu, niti u Indžilu, niti u Zeburu, niti u Furkanu suru kao što je ova! To je sedam ajeta koji se ponavljaju!' "

Prenosi ga Tirmizi i navodi: /11/ "To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni koji ti objavljujemo." Zatim kaže: "Hadis je hasen-sahih."

Imam Ahmed ibn Hanbel, r.a., u svom Musnedu navodi da je Ebu-Seid ibnul-Mu'alla rekao: /12/ "Dok sam klanjao, pozvao me je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu se nisam odazvao dok nisam završio namaz." Zatim kaže: "Otišao sam kod njega, pa mi je rekao: 'Šta te je spriječilo da mi dođeš?' Rekao sam: 'Allahov Poslaniče, klanjao sam.' On je na to rekao: 'Zar Allah Uzvišeni nije kazao:

'O vjernici! Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu Onome što vas oživljava!' (8:24) Zatim je kazao: 'Prije nego iziđeš iz džamije, reći ću ti koja je najvrednija sura u Kur'anu!' Zatim me je uzeo za ruku, a kada je htio izići iz džamije, ja rekoh: 'Allahov Poslaniče, kazao si da ćeš mi reći koja je naj vrednija sura u Kur'anu?' Odgovorio je:

'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!' To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni, koji sam ti donio." Ovako prenose Buhari, Ebu-Davud, Nesa'i i Ibn-Madže.

Drugi hadis

Muslim prenosi u svom Sahihu, te Nesa'i u svom Sunenu sa lancem prenosilaca od Ibn-Abbasa da je rekao: /13/ "Dok je jednom prilikom kod Allahovog Poslanika bio Džebrail, začula se neka škripa. Džebrail je pogledao prema nebu rekavši: 'To se otvaraju vrata nebeska što nikada nisu otvarana!' Zatim je dodao: 'Otuda je sišao melek, došao Poslaniku i rekao mu: 'Obraduj sa dva svjetla koja su ti, mimo drugih vjerovjesnika, dana, a to su: 'Početak Knjige' i 'Posljednji ajeti sure El-Bekare'."

Navedeno prema Nesa'iju, a Muslim hadis prenosi u sličnoj verziji.

Slijedeći hadis

Muslim prenosi od Ebu-Hurejre, r.a., koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /14/ "Ko klanja namaz u kome nije proučio 'Majku Kur'ana', namaz mu nije potpun!" Neko je pričao Ebu-Hurejri: "Kada smo za imamom, kako da postupimo?", pa je rekao: "Učite Fatihu u sebi!", a ja sam čuo Allahovog.Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: "Uzvišeni Allah kaže: "Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba, na dva dijela: Mom robu pripada ono što moli! Kada on kaže: "Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!",Allah kaže: "Moj rob Mi zahvaljuje!"; kada kaže: "Svemilosnom, Millostivom", Allah kaže: "Moj rob Me hvali"; kada kaže: "Vladaru Dana sudnjega", Allah kaže: "Moj rob Me veliča!", odnosno nekada kaže: "Moj rob se Meni predaje" ; kada kaže:

Samo Tebi robujemo i od Tebe pomoć molimo!", Allah kaže: "Ovo je između Mene i Mog roba. Njemu pripada ono što moli!" ; kada kaže:

"Uputi nas na Pravi put! Na put onih koje si blagodario!

A ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali", Allah kaže: "Ovo pripada Mom robu, jer Njegovo je ono što on moli!" (Ovako hadis prenosi Nesa'i...)

Stav o učenju Fatihe u namazu

Postoje tri mišljenja učenjaka:

1. Obavezno je da Fatihu uči imam i muktedija (koji klanja za imamom) kao i onaj koji klanja pojedinačno, i to potvrđuje glavnina hadisa koji se odnose na ovo pitanje:. /15/ "Nema namaza ko ne prouči Fatihu!" /16/ "Ko klanja namaz u kojem ne prouči Fatihu, namaz mu nije potpun." /17/ "Neće biti nagrade za namaz u kojem se ne prouči Majka Kur'ana." Ovo je mišljenje Šafije, r.a.

2. Nije obavezno za muktediju da uči Fatihu ili bilo šta drugo u namazu, bez obzira da li se radi o namazu u kome se uči naglas ili u sebi. Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu prenosi od Džabira ibn Abdullaha, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /18/ "Ko bude klanjao za imamom, učenje imama bit će i njegovo učenje." Međutim, u senedu (lancu ovog hadisa) postoji slabost, a prenosi ga Malik od Vehba ibn Kejsana, koji to prenosi od Džabira kao njegove riječi. Ovaj hadis također se prenosi direktno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u više verzija ali ni jedna nije vjerodostojna. Allah to najbolje zna!

3. Obavezno je da muktedija uči za imamom u namazu u kojem se uči u sebi, za razliku od namaza u kome se uči naglas, kada nije obavezno učiti Fatihu. To je utvrđeno na osnovi predanja Ebu-Musaa el-Eš'arije u Sahihu Muslimovu, gdje se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /20/ "Imam je tu da ga slijedite, pa kada izgovori "tekbir", i vi izgovorite,. kada uči, vi slušajte... i spomenuo je hadis do kraja. Ovako ga prenose Ebu-Davud, Tirmizi, Nesai i Ibni-Madže/ Ehlus-sunen u svojim "Sunenima" od Ebu-Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "...a kada uči, vi šutite!" Muslim ibn Hadžadž ovaj hadis smatra vjerodostojnim.

Gornja dva hadisa ukazuju na vjerodostojnost ovog mišljenja koje je, ustvari, i mišljenje Šafije, Allah mu se smilovao.[2]

Tumačenje "isti'aze" i propisi u vezi s tim

Uzvišeni Allah kaže:

"A ako te pogodi smutnja šejtanova, ti potraži zaštitu od Allaha! On, uistinu, sve čuje i zna!" (7:200) Zatim kaže:

"Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od prokletog šejtana! On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga uzdaju! Njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Njemu ravnim smatraju" (16:98), tj. njihovom Gospodaru, Allahu ravne smatraju. Neki učači Kur'ana tvrde da se zaštita traži nakon učenja, temeljeći to na bukvalnom značenju ajeta, te na izbjegavanju samodopadljivosti nakon što se završi s ibadetom, što Ebu-Bekr ibn El-Arebi smatra neobičnim. Međutim, postoji i drugo mišljenje, po kome je "isti'aza" potrebna i na početku i na završetku učenja. Opće je poznato, međutim, mišljenje koje prihvaća većina učenjaka - da je "isti'aza" potrebna prije učenja kako bi se onemogućilo djelovanje šejtana i dekoncentracija. Prema tome mišljenju, ajet ima slijedeće značenje "Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži da te zaštiti Allah od prokletog šejtana", kao što je i u riječima Allaha Uzvišenog:

"Kada hoćete klanjati namaz, operite svoja lica i svoje ruke..." itd. (5:6) Dakle, kada hoćete na namaz, to učinite! Dokaz za to su i hadisi Allah ovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

- Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu-Seida el-Hudrija da je rekao: /21/ "Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao noću da klanja, počeo bi namaz s tekbirom i učenjem:

"Veličina i hvala pripada Tebi, moj Allahu! Blagoslovljeno je Tvoje ime, neizmjerna Tvoja veličina! Nema drugog boga osim Tebe!",

zatim: "Nema boga osim Allaha", tri puta, a zatim:

"Utječem se Allahu, Koji sve čuje i zna, od prokletog šejtana!",

"od njegova davljenja, njegove oholosti i pjesama!"

To prenose četverica priređivača Sunena prema predanju Džafera ibn Sulejmana od Alija ibn Alije er-Rifai el-Ješkerija. Tirmizi kaže: "To je najpoznatije u ovoj oblasti!", a Ebu-Hanife, r.h., i Muhammed ističu da se "isti'aza" odnosi isključivo na učenje, dok Ebu-Jusuf na vodi da se odnosi na namaz.

Jedna od lijepih stvari u vezi s "isti'azom" jeste čistota usta u pogledu nepotrebnog i bestidnog govora. Ona je za učenje Allahovog govora, traženje utočišta i zaštite kod Allaha, priznavanje Njegove svemoći naspram slabosti roba, odnosno nemoći suprotstavljanja unutarnjem neprijatelju kojeg može spriječiti i onemogućiti samo Allah, Koji ga je stvorio, jer Njega ne može prevariti niti podmititi, za razliku od neprijatelja iz ljudske vrste. Stoga, budući da šejtan tretira čovjeka kao onoga koji ga ne vidi, čovjek traži zaštitu kod Onoga Koji njega vidi, a Kojeg šejtan ne vidi. Riječi: "Utječem se Allahu od prokletog šejtana", dakle, znače: tražim utočište kod Allaha Uzvišenog od prokletog šejtana kako mi ne bi nanio štetu u vjeri, ni na ovome svijetu, odnosno, kako me ne bi odvratio da činim ono što mi je naređeno ili me naveo da činim ono što mi je zabranjeno. Budući da šejtan vidi čovjeka, a on ne vidi njega, čovjek traži zaštitu kod Onoga Koji šejtana vidi, a on Njega ne vidi.

Većina učenjaka smatra da je "isti'aza" poželjna, a ne obavezna, u smislu da onaj koji je ne učini ipak nije grješnik. Ibn-Sirin ističe: "Ako čovjek jednom u životu zatraži zaštitu kod Allaha, s njega je spala obaveza!" Učenjaci navode da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio ustrajan u učenju isti'aze jer to odbija šejtana, a Šafija navodi da se to može učiniti i naglas i u sebi. Stoga je ono čime se zadovoljava obaveza i samo obavezno.

Riječ "šejtan" izvedena je od infinitiva glagola "šetane", što znači biti udaljen, i on je (po svojoj prirodi i nedjelima) daleko od svakog dobra. Riječ "er-redžim" znači proklet, tj. udaljen od svakog dobra.

"U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!"/1/

Prema predanju Ebu-Davuda s vjerodostojnim lancem prenosilaca, od Ibn-Abbasa se navodi da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije poznavao razdvajanje sura, jedne od druge, sve dok mu nije objavljena bismilla. Učenjaci se slažu da ona predstavlja dio ajeta sure "En-Neml", iako se ne slažu da li je to poseban ajet na početku svake sure, ili je poseban samo u okviru Fatihe, odnosno ajet za razdvajanje pojedinih sura. Najvjerovatnije je da je to ajet kojim se razdvajaju pojedine sure, kao što smo vidjeli iz riječi Ibn-Abbasa, koje prenosi Ebu-Davud. Oni, pak, koji smatraju da je to ajet na početku Fatihe, smatraju da se uči naglas, u namazu, za razliku od drugih, koji bismillu uče u sebi. Međutim, svako od ova dva navedena mišljenja ima potporu skupine ashaba, a pouzdano se zna da su prva četverica halifa bismillu učili u sebi, što su potom činili i tabiini, odnosno nasljednici tabiina. Usto, ovo je stav i Ebu-Hanife, Sevrija i Ibn-Hanbela, dok Imam Malik smatra da se bismilla ne uči, ni naglas, ni u sebi.

Ukratko, može se reći da predanje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s kojim se slažu svi autoriteti, upućuje na ispravnost i onih koji uče naglas i onih koji to čine u sebi.

Vrijednosti bismille

Imam Ebu-Muhammed Abdurrahman ibn Ebi-Hatim, r.h., u svom komentaru, s lancem prenosilaca od Osmana ibn Affana, prenosi da je rekao: /22/ "Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavljeno je pitanje u vezi s bismillom, tj. riječi:"U ime Allaha , Svemilosnog, Milostivog"

na što je on odgovorio: "To je jedno od imena Allaha Uzvišenog, a između toga i Najvišeg Imena udaljenost je koliko između crnila i bjelila očiju."

Veki', sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn-Mes'uda da je rekao: "Ko želi da ga Allah sačuva od devetnaest zebanija (čuvara Džehennema), neka uči bismillu", pa će mu Allah učiniti svako slovo štitom od njih. To navode Ibn-Atijje i El-Kurtubi. Ibn-Atijje odabira ovo mišljenje i navodi slijedeći hadis: /23/ "Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako prihvaćaju riječi nekog čovjeka koji je učio:

"Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, velika, lijepa i blagodarna!" Poznato je da te riječi sadrže trideset i nekoliko slova.

U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Ed-Dahhaka, a on od Ibn-Abbasa, navodi se: "Prvo što je Džebrail saopćio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bile su riječi: /24/ Muhammede, reci: 'Utječem se Onome Koji istinski čuje i zna, od prokletog šejtana!', a zatim je rekao: 'Reci:

"U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog'." En-Nesa'i u knjizi

"Dan i noć", te Ibn-Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od El-Hudžejmija, on od Ebu-Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: /25/ "Bio sam iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je posrnuo, pa sam rekao: 'Propao šejtan!', a on mi je odgovorio: 'Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: 'Bismillah', jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!' "

To je uticaj berićeta riječi bismille!

Lijepo je bismillu proučiti prije ulaska u zahod, na početku abdesta, zatim na početku jela i klanja, iako neki učenjaci smatraju da je pri klanju to obavezno. Lijepo je, također, proučiti bismillu i prije spolnog odnosa, jer se u oba Sahiha navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /26/ "Ukoliko neko od vas, kada želi prići supruzi, izgovori bismillu i kaže:

'U ime Allaha! Moj Allahu, ukloni od nas šejtana! Ukloni ga i od onoga što nam podariš!' - ako iz toga odnosa bude rođeno dijete - šejtan mu nikada neće nanijeti štetu!"

Ime Allah, vlastito je ime za Gospodara, odnosno, to je ime Uzvišenog Gospodara. Navodi se da je to Njegovo najveće ime EL-ISMUL-A'ZAM, budući da sadrži sva svojstva Uzvišenog. Allah Uzvišeni kaže:

"On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. On je Znalac Nevidljivog i Vidljivog svijeta. On je Svemilosni, Milostivi. On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. Vladar, Sveti, bez nedostatka, Onaj Koji sve osigurava, Koji nad svim bdije, Uzvišeni, Silni, Gordi; hvaljen neka je Allah i čist od svega što Mu ravnim pridružuju. On je Allah, Tvorac, Koji iz ničega stvara, Koji oblike daje! On ima najljepša imena, a hvale Ga i oni na nebesima i oni na Zemlji! On je Silni i Mudri!" (59:22-24) Buharija i Muslim navode od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /27/ "Allah ima devedeset i devet imena, dakle jedno manje od stotinu. Ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet."

predstavljaju dva imena izvedena iz riječi "milost" sa pojačanim značenjem. Ime "Svemilosni" ima općenitije značenje od (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno, o čemu će biti riječi kasnije, u tumačenju Allahovih uzvišenih riječi u okviru Fatihe, ako Bog da! Molim da nas Allah uputi i na Njega se oslanjamo!

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

Komentar ajeta:

"Hvala Allahu" - pretpostavlja iskrenu zahvalnost Allahu na blagodatima koje je podario Svojim robovima bez obzira na zasluge, a čiji broj zna samo On, dž.š., isključujući pri tome klanjanje bilo kome ili čemu što je On stvorio. Njemu pripada zahvala prije i poslije svega drugoga!

Određeni član uz riječ znači obuhvatnost svake vrste zahvale Uzvišenom Allahu, što potvrđuje i hadis: /28/ "Bože! Tebi pripada svaka hvala; Tebi pripada sva vlast; u Tvojim je rukama svako dobro; Tebi se sve vraća...!"

"Gospodaru svjetova." - Riječ označava Onoga Koji posjeduje i raspolaže, i ne upotrebljava se s određenim članom, izuzev kada se odnosi na Allaha Uzvišenog. Stoga, nije dozvoljeno da se riječ upotrebljava za nešto drugo bez genitivne veze. Tako npr. mi kažemo: "domaćin kuće", "vlasnik mača", dok riječ s određenim članom upotrebljavamo samo za Allaha Uzvišenog.

"Svjetova" - množina je u genitivu od riječi "svijet", koja označava sve što postoji, izuzev Allaha Uzvišenog. To je u arapskom jeziku zbirna imenica, koja nema čiste jednine. Svjetovi vrste su bića na nebesima i na Zemlji, na kopnu i moru. U tom smislu, ljudi predstavljaju svijet, džini predstavljaju svijet, meleci predstavljaju svijet... itd. Bišr ibn Ammare, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn-Abbasa:, a to znači: "Hvala Allahu, Kojemu pripada sve što je stvoreno na nebesima i Zemlji, u njima i između njih, sve što znamo i ne znamo!"

Svemilosnom, Milostivom

Komentar ajeta:

"Svemilosnom, Milostivom" dva su imena izvedena iz riječi "milost" u vidu pojačanog značenja. Dakle, imenica izvedena je, uprkos mišljenju neke uleme da je neizvedena. To pokazuje i predanje Tirmizijeve, koje on ocjenjuje kao sahih (vjerodostojno) od Abdurrahmana ibn Avfa, r.a., koji navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /29/ - Uzvišeni Allah kaže: "Ja sam Svemilosni. Stvorio sam rodbinske veze i dao im ime prema Svom Imenu. Ko ih održava - Ja ću prema njemu biti dobar, a ko ih kida, Ja ću ga napustiti!" Zatim navodi: "Ovo je tekst koji potvrđuje da je Er-Rahman izvedeno i nema mjesta neslaganju i raspravi."

Ibn-Džerir, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Azremija slijedeće: prvo ime "Svemilosni" odnosi se na sve stvoreno, a drugo "Milostivi" odnosi se posebno na vjernike.

U vezi s tim, neki kažu: - Zato je On rekao:

"Zatim se nad Aršom uzvisio Svemilosni!" (25:59); zatim:

"Svemilosni nad Aršom se uzvisio!" (20:5) Glagol "uzvisiti se" ovdje je naveden uz ime "Svemilosni", što znači da obuhvaća milošću sva stvorenja. Allah Uzvišeni kaže: "Prema vjernicima je milostiv" (33:43), tako da ovo Svoje Ime vezuje samo za vjernike. U vezi s tim neki učenjaci tvrde da je to dokaz da ime "Svemilosni" znači pojačan intenzitet milosti, budući da se odnosi na oba svijeta.[3]

El-Kurtubi kaže: "On, dž.š., opisao je sebe riječima "Svemilosnom, Milostivom" nakon riječi "Gospodar svjetova" kako bi dao olakšanje i podsticaj nakon zastrašivanja! Naime, "Svemilosnom, Milostivom" riječi su koje sadrže podsticaj koji dolazi nakon sintagme:

"Gospodaru svjetova", koja nosi zastrašivanje i strepnju, kao i u slijedećem ajetu:

"Kaži robovima Mojim da Sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta, da sam Milostiv i da je Moja kazna bolna!" (15:49) U Sahihu Muslimovom navodi se od Ebu-Hurejre da je rekao: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /31/ "Kada bi vjernik znao kolika je Allahova kazna, niko se ne bi nadao Njegovom Džennetu; kada bi nevjernik znao kolika je Allahova milost, niko ne bi izgubio nadu u Njegovu milost!" Ime "Svemilosni" jeste ime koje ljudi ne smiju prisvajati za sebe, niti se ono može dati bilo kome s obzirom da je ono isključivo ime Allaha Uzvišenog. Stoga, kada je Musejleme el-Kezzab (Musejleme Lažni) to sebi javno dozvolio uzevši ime "Svemilosni Jemame", Allah mu je dao ogrtač laži, proglasio ga lašcem. Uz njegovo ime otada obavezno ide i kvalifikativ "Kezzab", "Lažac", što je postalo lošim primjerom, kako među građanima, tako i među beduinima, koji češto kažu: "Veći je lažac i od Musejleme!"

Vladaru Sudnjega dana.

Komentar ajeta:

Neki učači čitaju ovako: "meliki jeumiddin" a drugi "maliki jeumiddin", i jedan i drugi kiraet su sahih i spadaju u sedam pouzdanih (mutevatir) predanja. Usto, nekada se navodi i čitanje "vlast" sa kesrom na "mimu" i sakinom na "lamu"! Vlast se ne odnosi samo na Sudnji dan već i na ovaj svijet. On (Allah, dž.š.) vladar je ovoga ali i budućeg svijeta, a prethodno je bilo spomena da je On gospodar svih svjetova, a u to spadaju i ovaj a i budući svijet (ahiret). Ovdje je riječ "Vladar, Posjednik" pridodana uz sintagmu "Dan suda" (tj. Sudnji dan) budući da toga dana niko neće moći polagati pravo na bilo što mimo Allaha Uzvišenog, kao što niko neće moći ni govoriti bez Njegove dozvole. Allah Uzvišeni kaže:

"Na Dan kada Džibril i meleci budu u redove poredani, kada bude govorio samo onaj kome Svemilosni dozvoli, tako da govori istinu" (78:38). Ed-Dahhak prenosi od Ibn-Abbasa:

"Vladaru Dana suda" znači da toga dana niko neće imati vlast niti posjeda kao što je imao na ovome svijetu, pa da dozvoli sebi i kaže: "Ovo je moje, odnosno ovo je moj posjed!" Jer, tamo na Sudnjem danu, niko neće imati vlasti niti imetka!

"Dan suda (Sudnji dan)" označava Dan obračuna za stvorena bića, Sudnji dan na kome će oni odgovarati za svoja djela, za dobro - dobrim, a za zlo - zlim, izuzev onih kojima Allah oprosti. Moj Bože, Ti si Onaj Koji prašta, Ti voliš praštanje, pa oprosti i nama!

Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo!

Komentar ajeta:

Spojena zamjenica "Samo Tebe" predstavlja objekat koji je došao ispred glagola u funkciji preciznog određenja, kako bi se jasno odredila namjera subjekta i izraz bio jasan.

"Samo Tebi robujemo" znači, dakle, "ne obožavamo nikog drugog osim Tebe, ne uzdamo se ni u koga drugog osim u Tebe", što predstavlja izraz vrhunca pokornosti. Riječ ibadet semantički je usko vezana za riječ, koja znači poniznost, podložnost, potčinjenost itd. Tako se npr. Kaže da je put utrt i dotjeran, da je deva poslušna, odnosno, potčinjena i pokorna. U Šerijatu se time izražava savršena ljubav, pokornost, odanost i strahopoštovanje. Neki pripadnici ispravne tradicije (Selefa) govore: "Fatiha je suština Kur'ana, a njena suština je u ovim riječima:

Prvi dio, tj. "Samo Tebi robujemo" predstavlja ogradu od svakog oblika politeizma (širka), a drugi dio: "i samo od Tebe pomoć tražimo" predstavlja ogradu od svake druge moći, sile ili snage i predanosti osim Allahu Uzvišenom.

U ovom ajetu govor prelazi iz trećeg u drugo lice zamjenicom "Tebe", što je u skladu s ukupnim značenjem teksta. Naime, nakon što se Allahov rob Njemu zahvali, nakon što izrazi pohvalu i Njegovu veličinu, da bi se potom ogradio od obožavanja bilo koga drugog, odnosno od traženja pomoći od bilo koga drugog osim od Allaha, time se on približio Allahu Uzvišenom, došavši pred Njega, tako da Mu se može direktno obratiti zamjenicom drugog lica "Tebi" riječima:

"Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo!"

Ibn-Abbas, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: tj. samo Tebi tevhid (monoteizam) iskazujemo, samo od Tebe strahujemo i u Tebe nade polažemo, i ni u koga drugog. Tj. samo od Tebe pomoć tražimo u pogledu pokornosti Tebi a i u pogledu svih drugih stvari. je došlo prije, jer je ibadet cilj, a traženje pomoći je sredstvo da se ibadet ostvari.

Uputi nas na Pravi put!

Komentar ajeta:

Nakon što je iskazana pohvala Onome od Kojega se pomoć traži, slijedi molba u skladu s riječima Uzvišenog: /32/ "... polovina pripada Mom robu, budući da njemu pripada ono što on traži." Onaj koji moli najprije je dužan pohvaliti Onoga od Koga moli, a zatim uputiti molbu za sebe i svoju braću vjernike, kao što je i kazano riječima:

"Uputi nas na Pravi put!" Time se sugerira obraćanje Allahu uz pomoć Njegovih uzvišenih Svojstava i dobrih djela, s obzirom da, nakon zahvale i pohvale, slijedi veličanje Njega isticanjem atributa kao što su: "Gospodar svjetova", Svemilosni, Milostivi, Vladar Dana suda, da bi se potom izrazilo obožavanje samo Njemu i obraćanje za pomoć samo Njemu. Prema tome, nakon što su pred Gospodarom svjetova istaknute navedene vrline, upućuje Mu se molba za vlastitu uputu kao i uputu svoje braće na Pravi put, što - bez dodatka ili nedostatka - predstavlja autentični islam, čist od svake novotarije i praznovjerja. To je put koji je najbliži postignuću onoga što Allah voli i čime je On zadovoljan, a što je u skladu s naređenjima i Objavom s kojom je došao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada se musliman zadubi u kur'anske ajete, vidjet će da svim ajetima kojima se upućuje dova obavezno prethodi obraćanje Allahu Uzvišenom, bilo ukazivanjem na Njegova bitna svojstva, Njegova lijepa imena, Uzvišena svojstva ili na dobra djela kojima je moguće približiti se svome Gospodaru, odnosno obraćanje braće vjernika Njemu dovom za sebe ili svojom dovom za njih.

Uzvišeni Allah kaže jezikom Zunnuna, a.s.: "Nema boga drugoga osim Tebe; Uzvišen si ; ja sam, uistinu bio silnik" (21:87) jer on (Zunnun), nakon što ga je progutala riba, nije našao pogodniji način za obraćanje Allahu od potvrde Njegove jednoće i čistote, odnosno priznanja grijeha kojim je sebi učinio nepravdu i nasilje. Ovo priznanje grijeha, povezano s kajanjem za učinjeni prijestup, ima ulogu tevbe (pokajanja) upućene Allahu Uzvišenom, što je, bez sumnje, jedno od osnovnih dobrih djela koje Allah prima kao sredstvo obraćanja Njemu. Primjeri ove vrste u Kur'anu su brojni, a jedan od njih su i riječi Allaha Uzvišenog, iskazane jezikom naših praroditelja, Adema i Have, nakon što su učinili grijeh:

"Gospodaru naš, rekoše oni, prema sebi smo učinili nasilje i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo propasti!" (7:23) To su riječi koje je Adem, a.s., primio od svoga Gospodara (da njima dovu čini), da bi mu, potom, bilo oprošteno. Takve su i riječi Allaha Uzvišenog:

"Gospodaru naš, mi smo uistinu čuli glasnika koji poziva u vjeru, da vjerujete u Gospodara svoga, pa Mu se odazvasmo: Vjerujemo!" (3: 193)

Nema sumnje da je vjera u Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osnov svih dobrih djela. Stoga, nakon što su Allahu uputili ovo dobro djelo, tj. vjeru u Njega i Poslanika Njegova, spomenuli su svoje potrebe tražeći oprost riječima:

"Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše, pokrij naše hrđave postupke i usmrti nas sa dobrim." (3:193) Ovo je pouka od Allaha Uzvišenoga, da bismo znali kako ćemo Mu se obraćati.

Na put onih kojim si blagodati podario, a ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali

Komentar ajeta:

"Na put onih kojim si blagodati podario." Ovim se objašnjavaju riječi:
"Pravi put." Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju (En-Nisa), gdje Allah Uzvišeni kaže:

"Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!" (4:69-70)

Ed-Dahhak navodi da je Ibn-Abbas rekao:

"...Na put onih kojim si blagodati podario...", jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine i Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi. To je u skladu s riječima našega Gospodara:

"A oni koji su pokorni Allahu I Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario." (4: 69)

Riječi Allaha Uzvišenog:

"A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali" znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su, ustvari, oni čija je namjera loša, koji znaju što je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravoga puta prema istini. Negacija ovdje ima funkciju pojačanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.

PUT VJERNIKA pretpostavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu. Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: "...onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi" (5: 60), a na kršćane zabluda - u skladu s riječima:

"Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli." (5:77) Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: /33/ "Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s riječima Uzvišenog:"A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, pa je rekao: "Židovi", te i usto dodao:"Niti onih koji su zalutali "kršćani! Oni su zalutali!"

Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne, sa svojim lancem prenosilaca, od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn-Merdevejha od Ebu-Zerra se navodi: /34/ "Pitao sam Allahovog Poslanika u vezi s riječima:

"na koje se srdžba izlila", pa je rekao: "To su židovi", a ja dodao: "Niti onih koji su zalutali!", pa je rekao: "To su kršćani!"

Zaključak

Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenome , zahvalu Allahu, veličanje i pohvalu Allahu, dž.š., navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak kao Dan suda , uputu Njegovim robovima da Ga mole i obožavaju Ga, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju Allahu (ibadet) i čistom, mono-teističkom obožavanju, te čistotu od svakog oblika idolopoklonstva (širka), odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do dženetskog blažen stva, u društvo vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi.

Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih djela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastrašivanje i upozorenje na slijeđenje putova neistine, da ne bismo bili oživljeni na Sudnjem danu u društvu onih koji su slijedili te putove, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali.

Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima:

"Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba..." Ovdje je u riječima: "a ne onih na koje se izlila srdžba" izostavljen subjekat srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže:

"Koga Allah uputi, on je na Pravom putu, a kome da da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!" (18:17) Zatim kaže:

"Kome Allah da da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju." (7: 186). Više drugih ajeta, također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i daje da se dođe u za bludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indeterminista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj bidat nejasnim ajetima iz Kur'ana, ostavljajući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno. To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: /35/ "Kada vidite one koji iz Kur'ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur'anu i budite oprezni s njima." To su oni koje je Allah, dž.š., opisao riječima:

"Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur'ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem." (3:7) Prema tome, u Kur'anu nema uporišta za bilo kakve novotarije, bidate, budući da je on objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog.[1]

Za onoga koji uči Fatihu lijepo je da po završetku učenja kaže: "Amin!", što znači: "Bože, uslišaj!" Tačno je da je to lijepo (mustehab) za onoga ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /36/ "Kada imam kaže 'Amin!' i vi to kažite, jer onome čija riječ 'Amin' bude istovremena aminanju meleka, bit će oprošteni prethodni (sitni) grijesi." U Muslimovom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /37/ "Ako neko od vas u namazu kaže 'Amin!' istovremeno dok i meleci govore na nebu, i to se jedno s drugim poklopi, njemu će biti oprošteni sitni grijesi koje je ranije činio." Od Enesa se navodi da je rekao: /38/ "Meni je dano 'Amin!' u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio 'Amin!' Zato i vi završavajte svoje dove s 'Amin' da bi vam ih Allah uslišao." Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju navode slijedeći ajet:

- I Musa reče: "Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bo-gatstvo u životu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogat –stva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihvate dok ne dožive patnju nesnosnu!" On je rekao: "Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!" (10:88-89)

Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi:

"Uslišena je molba vaša." To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure. Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna!