El-Maida

Rekoše oni: "O, Musa, mi nećemo u nju ući nikada dok god su oni u njoj! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se borite – Ovo je vrhunac griješenja i lošeg odgoja iskazanog riječima koje podrazumijevaju nevjerovanje i ponižavanje Allaha i Njegovog poslanika; u odnosu na ove imamo ashabe koji su Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., rekli: ''Mi ti nećemo reći ono što su rekli sinovi Israilovi! Mi ti kažemo: Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, a i mi ćemo se, svakako, s vama boriti!''; mi ćemo ovdje sjediti!"

Reče: "Gospodaru moj, ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim - Ovo je rekao Musa, a.s., da bi pokazao da se odriče riječi sinova Israilovih, kako bi uložio svoj napor u pokornosti Uzvišenom Allahu i imao ispriku pred Njime; pa rastavi nas i narod grješni!' – tj. razdvoji nas u skupine; a veli se: presudi između nas i njih.

On reče: "Ona će im biti zabranjena četrdeset godina – Uzvišeni Allah je svim sinovima Israilovim zabranio ulazak u taj grad četrdeset godina i za to vrijeme ostavio ih je da lutaju po zemlji, tj. po pustinjskoj zemlji, između Misira i Šama, sve dok nisu izumrli svi oni koji su kazali: ...mi nećemo u nju ulaziti! Iz te generacije niko u nju nije ušao osim Juša i Kaliba. Harun, a.s., je umro u pustinji, a poslije njega i Musa, a.s., također u pustinji. Veli se da Musa i Harun, a.s., nisu bili u pustinji zbog riječi: pa rastavi nas i narod grješni! Juša je izveo sinove Israilove nakon četrdeset godina, borio se protiv silničkog naroda i oslobodio grad. Što se tiče njihovog lutanja, veli se da su oni sve vrijeme putovali noću, a kada bi osvanulo, vidjeli bi da su opet na istome mjestu na kojem su i bili; i oni će lutati zemljom, a ti ne tuguj – govor je upućen Musau, a.s., a veli se: Muhammedu, s.a.v.s.; za narodom grješnim!" – Pod ''narodom grješnim'' misli se na jevreje koji su živjeli u vrijeme Musaa, a.s.

I ispričaj im pripovijest o dvojici Ademovih sinova – Kabilu i Habilu; onako kako je bilo, kada su njih dvojica prinijeli žrtvu – Prenosi se da je Kabil bio zemljoradnik pa je kao žrtvu prinio najslabiji usjev, dok je Habil bio stočar i kao žrtvu prinio je najboljega ovna. Tada je bio običaj da čovjek prinese žrtvu u ime Allaha i da se pomoli, pa ako bi vatra s neba spalila i progutala kurban, to bi bio dokaz da je kurban primljen, u protivnom, kurban nije primljen. Tako se vatra spustila, uzela Habilovog ovna i progutala ga, dok je ostavila Kabilov usjev, pa je Kabil pozavidio Habilu i ubio ga; pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije bila primljena, ovaj je rekao: "Sigurno ću te ubiti!" Reče onaj: "Allah prima samo od onih koji su bogobojazni!" – Mu'tezilije i drugi ovim riječima dokazuju da se grješniku ne prima njegovo djelo; eš'arije ovo tumače u smislu da se pod bogobojaznošću (takva) ovdje misli na širk, tj. u značenju: Allah ne prima djela od mnogobošca.

"I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem! Zaista se ja bojim Allaha, Gospodara svjetova! – Veli se da ovo znači: Ako ti hoćeš započeti borbu protiv mene, ja je ne želim započeti protiv tebe! Također se veli: Ako ti hoćeš započeti borbu protiv mene, ja se neću braniti; zagovornici ovog drugog mišljenja razilaze se u odgovoru na pitanje da li Habil sebe nije branio zbog svoje pobožnosti i vrijednosti, što je očiglednije (azher) i poznatije mišljenje (ešher). Dakle, prema ovima, obaveza je samoga sebe ne braniti, što je mišljenje Mudžahida. No, u našem šeri'atu je dozvoljeno da čovjek brani samoga sebe, štaviše, to mu je obaveza.

Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh, i da budeš stanovnik u Vatri!" – Pojam želje/htijenja nije ovdje u značenju ljubavi i strasti, već odabira lakšega od dva zla, dakle, kao da je rekao: Ako me ti ubiješ, pa to mi je draže nago da ja ubijem tebe! Kao što se u jednoj predaji navodi: ''Budi Allahov rob koji je ubijen, a ne Allah rob koji ubija!'' Značenje riječi: i moj i svoj grijeh jeste: moj grijeh, ako ja tebe ubijem, i svoj grijeh, ako ti mene ubiješ; dakle da ubica ponese oba grijeha, jer je on nasilnik. Slično tome su riječi Allahovoga Poslanika, s.a.v.s.: ''Ono što izgovore dvojica koja se međusobno vrijeđaju na sebe preuzima onaj ko je prvi počeo''. Veli se da se pod ''moj grijeh'' (ismi) misli na to ''da poneseš moje druge grijehe'', jer će nasilniku na Sudnjem danu biti natovareni grijesi onoga kome je učinio nepravdu, a pod ''tvoj grijeh'' (ismik) misli se na ''grijeh moga ubistva i svoj grijeh koji imaš otprije''. A ona je kazna za sve silnike! – Moguće je da su ovo Habilove riječi ili, pak, nova rečenica u ajetu, tj. riječi Uzvišenog Allaha.

I navede ga strast njegova da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih!

Allah onda posla jednoga gavrana – Prenosi se da su se dvojica gavrana pobili pa je jedan ubio drugog, pa je gavran-ubica sklonio prašinu kako bi pokazao mrtvoga gavrana; veli se da je bio samo jedan gavran koji je kopao i bacao prašinu na Habila; da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. – Sev'ete ehihi znači ''stidno mjesto svoga brata''; spominje se taj dio tijela jer je on najpreči da se pokrije. Iz ovoga kazivanja očigledno je da je Habil prvi koji je ukopan od ljudi. Reče: "Teško meni! Zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se! – zbog ubistva svoga brata. Učenjaci se razilaze o pitanju da li je Kabil bio nevjernik ili grješnik. Ispravan stav (sahih) je da on u tome vremenu nije bio nevjernik jer se kanio približiti Uzvišenom Allahu putem kurbana.

"O Musa" - rekoše oni - "dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte mi ćemo ovdje ostati!"

Komentar ajeta:

"O Musa" - rekoše oni - "dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!" Ovo je bilo njhovo odbijanje borbe i oponiranje njihovom poslaniku, s.a.v.s. Kako je velika razlika između Musaovog, a.s., naroda i drugova našeg vjerovjesnika, Muhammeda, s.a.v.s., i kako su oni lijepo odgovorili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na dan Bitke na Bedru kada se sa njima savjetovao oko borbe protiv skupine idolopoklonika koja je došla da zaštiti karavan koji je vodio Ebu-Sufjan. Nakon što je prošla mogućnost da zarobe karavan, a skupina idolopoklonika (koja je brojala između devet stotina i hiljadu ljudi) u kacigama i oklopima njima se primakla, riječ je uzeo Ebu-Bekr, r.a.

On je lijepo govorio, zatim su govorili još neki muhadžiri iz Meke, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., i dalje je pitao: "Dajte mi savjet i preporuku, o muslimani?", samo zato da bi saznao šta misle stanovnici Medine /ensarije/, koji su predstavljali većinu u muslimanskom taboru. S'ad ibn Mu'az je reagovao: "Ti kao da na nas aludiraš, Allahov Poslaniče? Tako mi Onoga Koji te poslao sa Istinom, kada bi ti od nas zatražio da pregazimo ovo more, pa ti u njega ušao, i mi bismo s tobom ušli i ni jedan jedini čovjek od nas ne bi izostao. Mi ne bježimo od susreta sa neprijeteljem sutra, mi smo izdržljivi u borbi i pouzdani u susretu s neprijateljem. Možda će ti tvoj Gospodar pokazati od nas nešto što će te obradovati, pa povedi nas sa Allahovim blagoslovom!" S'adove riječi su razveselile Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i to ga je raspoložilo.

Među onim koji su toga dana tako lijepo odgovorili bio je također i El-Mikdad ibn Amr El-Kendi, r.a., kako to prenosi imam Ahmed od Tarika ibn [ihaba - da je El-Mikdad rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na dan Bitke na Bedru: Allahov Poslaniče, mi ti nećemo reći ono što su rekli jevreji Musau: "hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!", već ti kažemo: "hajte ti i Gospodar tvoj pa se borite, a i mi ćemo se zajedno sa vama boriti". Također ga prenosi i od Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., koji kaže: Vidio sam od El-Mikdada jedan prizor i više bih volio da sam ja to bio nego išta drugo; otišao je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a on je proklinjao idolopoklonike, pa mu je rekao: "Allahov Poslaniče, mi ti ne kažemo ono što su rekli jevreji Musau: "hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!, već ćemo se mi boriti s tvoje desne strane, s tvoje lijeve strane, ispred tebe i iza tebe. Vidio sam kako je lice Allahova Poslanika, s.a.v.s., zablistalo zbog toga i da ga je to obradovalo." Ovako ga prenosi El Buhari u poglavlju o vojnim pohodima i u poglavlju o komentaru Kur'ana.

"Gospodaru moj" - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!"

Komentar ajeta:

"Gospodaru moj", - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!", znače da nakon što su jevreji odbili borbu, Musa, a.s., rasrdio se na njih i proklinjao ih: "Gospodaru moj", - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim"; tj. nema nikoga među njima ko bi me poslušao da se pokori Allahovom imperativu i odgovori na ono čemu ja pozivam, osim mene i brata moga Haruna. "...zato presudi nama i ljudima grješnim!" El-'Avfi prenosi od Ibn-Abbasa: "Znači: okončaj između nas i njih." Tako kaže i Ed-Dahhak: "Okončaj između nas i njih i presudi među nama."

"Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!"/

Komentar ajeta:

"Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti." Nakon što ih je Musa prokleo kada su odstupili od borbe, Allah im je dosudio zabranu ulaska u nju četrdeset godina. Tako su bili u pustinji neprekidno lutajući i ne znajući kako da izađu iz nje. U njoj su se desile čudne stvari i događaji počevši od oblaka koji su im hladovinu činili, i mane i prepelica koje su im same dolazile, pa do izbijanja tekuće vode iz tvrde stijene koju su nosili sa sobom na nekoj životinji, pa - kad ju je Musa udario svojim štapom - iz tog kamena je poteklo dvanaest vrela, koja su tekla za svako pleme po jedno; kao i druge nadnaravne pojave /mudžize/ kojima je Allah potvrdio i podržao Musaa, sina Imranovog. Tu je objavljen i Tevrat sa propisima koji su se na njih odnosili, zatim je umro Harun, a.s., a poslije njega - nakon tri godine - Musa, sagovornik Uzvišenog Allaha /kelimullah/, a.s. Tada im je Allah postavio Jušeu, sina Nunova, a.s., za vjerovjesnika i nasljednika /halifu/ Musa, sina Imranova. Većina jevreja u tom je periodu umrla. Ima mišljenje da niko od njih nije ostao osim Jušea i Kaleba. Kada je prošlo to vrijeme, Jušeu je sa njima izašao iz pustinje, ili samo sa onim koji su preživjeli i sa novom generacijom, pa se uputio Jerusalemu i opsjeo ga. Njegovo oslobođenje bilo je u petak poslije ikindije, a kada se bilo primaklo vrijeme zalaska sunca, javila se bojazan da neće ući u Jerusalem. Jušeu je učio dovu: "Ti /sunce/ si potčinjeno Allahovom imperativu, a i ja sam. Allahu moj, zaustavi mi ga", pa ga je Allah Uzvišeni zadržao dok on nije zauzeo Jerusalem. Allah je naredio Jušeu, sinu Nunovu, da naredi Jevrejima da prilikom ulaska u Jerusalem uđu kroz njegovu kapiju u položaju sedžde, govoreći: "Oprosti!", tj. oprosti nam naše grijehe. Međutim, oni su izmijenili ono što im je bilo naređeno, pa su ušli pužući na svojim zadnjicama i govoreći: "Zrno pšenice!" Sve ovo je prethodilo u suri El-Bekare.

Riječi Uzvišenog Allaha: "a ti ne tuguj za narodom grješnim!" utjeha su Musau, a.s., od njih, tj. ne žalosti se i ne tuguj nad njima zbog onoga kako im presudiš, jer oni to zaslužuju. U ovom kazivanju sadržan je prijekor jevreja, kao i otkrivanje njihovih sramota; njihovog suprostavljanja Allahu i Njegovu poslaniku, njihovo izbjegavanje borbe, njihova duhovna slabost da izdrže nasuprot neprijatelja u sukobu i borbi, iako je među njima bio Allahov Poslanik, s.a.v.s., s kojim je On govorio i kojeg je odabrao među stvorenjima toga vremena i koji im je obećavao pomoć i uspjeh. Usprkos ovome i onom što su vidjeli da je Allah uradio sa njihovim neprijateljem Faraonom, kaznivši ga, potopivši njega i njegovu vojsku, a oni su to gledali i uživali u tome i usprkos davnašnjem zavjetu i ugovoru, oni su odustali od borbe protiv stanovnika grada koji u poređenju sa gradovima Egipta nije jednak ni desetom dijelu broja njegovih stanovnika. Tako se pokazala njihova pokvarenost i prezrenost i oni usprkos ovome i dalje u svome neznanju lutaju i oni su omraženi Allahu i neprijatelji su Njegovi. Međutim, oni i pored toga još govore: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi", pa im je Uzvišeni Allah unakazio njihova lica, pretvorivši ih u svinje i majmune i spustivši na njih prokletstvo sve do ulaska u Vatru, gorivom ispunjenu, u kojoj će im dosuditi vječni boravak. Allahu Uzvišenom pripada svaka hvala i dobrota.

"I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena a od drugog nije, ovaj je rekao: 'Sigurno ću te ubiti!' - 'Allah prima samo od onih koji su bogobojazni - reče onaj."

Komentar ajeta:

Uzvišeni Allah objašnjava posljedice gnusne nepravde, zavidnosti i tiranije u kazivanju o dvojici Ademovih sinova, Kabilu i Habilu; kako je jedan napao na drugoga i ubio ga nepravedno iz zavisti zato što mu je Allah darovao Svoju blagodat i primio njegovu žrtvu koju je on prinio iskreno Uzvišenom Allahu. Tako je uspio ubijeni Habil postići oprost grijeha i ulazak u Džennet, a ubica Kabil je štetovao na oba svijeta. Uzvišeni Allah kaže: "I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo", tj. ispričaj ovim jevrejima i njima primjerenim i sličnim zlikovcima i zavidnicima, srodnicima svinja i majmuna, kazivanje o dvojici Ademovih sinova..... Njegove riječi: "onako kako je bilo", tj. jasno i bez ikakve zamršenosti, laži, pretpostavke, promjene, dodavanja ili umanjivanja, kako i kaže Uzvišeni Allah: "To je, zaista, istinito kazivanje." (3:62) Kazivanje o njima dvojici, kako to navode mnogi iz ranijih i kasnijih generacija, desilo se ovako: Uzvišeni Allah propisao je Ademu, a.s., da udaje svoje kćeri za svoje sinove, zbog nužne potrebe. Međutim, kako kažu, u svakom porodu rađala su mu se dvojenčad, i to jedno muško i jedno žensko dijete, pa je on udavao žensko iz ovog poroda za muškarca iz drugog poroda. Sestra koja se rodila sa Habilom bila je manje lijepa, dok je sestra koja se rodila sa Kabilom bila prava ljepotica, pa ju je želio Kabil prisvojiti za sebe naspram svoga brata, ali je to Adem odbio, osim ako bi njih dvojica prinijeli žrtve /kurban/, pa onaj od kojega bude primljena njemu će pripasti. Tako su i uradili, ali je kurban primljen od Habila, a ne od Kabila, pa se desilo među njima ono o čemu kazuje Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi.

Ibni Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa: "U vjerozakonu objavljenom Ademu bilo je zabranjeno da se žensko uda za svoga brata blizanca, a naređeno da je oženi neko drugi od njene braće. U njega se nalazilo sve po dvoje djece, muško i žensko, sve dok mu se nisu rodili blizanci sa izrazito lijepom sestrom, i poslije njih blizanci sa manje lijepom sestrom. Brat manje lijepe je rekao: "Oženi me svojom sestrom, a ja ću tebe svojom." Drugi brat je odgovorio: "Ne, ja imam veće pravo na svoju sestru." Prinijeli su kurbane, pa je primljena od onoga koji je žrtvovao ovna, a nije primljena od onoga koji je žrtvovao usjeve, pa je on ubio svoga brata." Lanac prenošenja mu je dobar.

El-'Avfi prenosi od Ibni-'Abbasa: U njihovo vrijeme nije bilo siromaha kojemu bi se mogla dati milostinja /sadaka/, već samo kurban koji bi neko mogao žrtvovati. Tako su i dvojica Ademovih sinova, jedne prilike sjedeći, odlućila: Kada bismo mi prinijeli kurbane!? Tada kada bi neko prinio neki kurban i Allah bio zadovoljan sa tom njegovom žrtvom, On bi slao vatru koja bi ga progutala; u protivnom, ako Allah nije bio zadovoljan sa kurbanom, vatra ga ne bi doticala. Tako su i njih dvojica prinijeli kurbane. Jedan je bio stočar, a drugi zemljoradnik; stočar je prinio najboljeg i najdebljeg brava, a drugi je prinio nešto od svoje ljetine. Vatra je došla i spustila se između njih dvojice, pa je progutala ovcu, a ostavila usjeve. Ademov sin je rekao svome bratu: "Zar da ti hodaš među ljudima, a da oni znaju da si ti prinio kurban koji je primljen, a moj da je odbijen? Ne, tako mi Allaha, ljudi neće gledati u mene , a da ti budeš bolji od mene! Ja ću te, posigurno, ubiti!" Brat mu odgovori: "Kakav je moj grijeh? Allah prima samo do onih koji su dobri." Prenosi ga Ibi-Džerir. Ovo predanje ukazuje na to da prinošenje kurbana nije bilo poradi nekog razloga,niti poradi svađe zbog žene, kako je to ranije rečeno, a to je i vanjski smisao ovog kuranskog teksta:

"kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena a od drugog nije, ovaj je rekao: Sigurno ću te ubiti! - Allah prima samo od onih koji su bogobojazni reče onaj." Iz konteksta vidljivo je da se on rasrdio i osjetio zavist prema njemu zato što je bratov kurban primljen, za razliku od njegova. Općepoznato je kod većine (džumhur), da se onaj koji je žrtvovao ovcu zvao Habil, a onaj koji je žrtvovao hranu Kabil i da je od Habila primljena njegova ovca. Ibni-Abbas smatra da je to čak bio ovan kojim je iskupljen Ismail, a.s., koji je bio određen za žrtvu, što je i analogno, a Allah najbolje zna.

Riječi Uzvišenog Allaha: "Allah prima samo od onih koji su bogobojazni ", tj. od onoga ko se Allaha boji u svome djelovanju. Prenosi Ibn Ebi- Hatim od Temima, zna~i Ibn-Malika El-Mekarrija: Čuo sam Ebu-Derda'a da kaže: "Kada bih bio siguran da je Uzvišeni Allah primio od mene jedan namaz, bilo bi mi draže od ovog svijeta i svega što je na njemu, jer Uzvišeni Allah kaže:

"Allah prima samo od onih koji su bogobojazni." Također, Ibn Ebi-Hatim prenosi od Mejmuna ibn Ebi-Hamze da je rekao: Sjedio sam kod Ebu-Vaila kad je ušao neki čovjek koji se zvao Ebu- 'Afif i bio je iz društva Mu'azovog. Upitao ga je Šekik ibn Seleme: "Zar nam nećeš ispričati nešto od Muaz ibn Džebela?" Odgovorio je: Svakako, čuo sam ga gdje kaže: "Ljudi će biti zadržani na jednoj poljani, pa će neko povikati: Gdje su bogobojazni? Pa će oni ustati u okrilju Milostivog, a On se od njih neće zastirati koprenama niti zakrivati." Upitao sam: "A ko su bogobojazni?" Odgovorio je: "To su ljudi koji su se čuvali idolopoklonstva i obožavanja kumira, oni su iskreno robovali Allahu Uzvišenom pa će produžiti u Džennet."

"I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova."

Komentar ajeta:

Riječi Uzvišenog Allaha:

"I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova", rekao je njemu njegov dobri brat od koga je Uzvišeni Allah primio kurban, zbog njegove bogobojaznosti, kada mu je onaj prijetio da će ga ubiti, iako se on ničim nije ogriješio prema njemu; tj. ja tebi neću istom mjerom uzvratiti na tvoj ružan postupak pa da ja i ti budemo jednaki u grijehu.

"Jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova", da bih učinio ono što ti želiš učiniti, već ću se ja strpjeti nadajući se nagradi od Uzvišenog Allaha. Kaže Abdullah ibn Amr: "Tako mi Allaha, on je bio jači od njega, ali ga je zadržala njegova pobž`nost."

Prenosi imam Ahmed od Bišra ibn Seida da je S'ad ibn Ebi-Vekkas rekao u vrijeme iskušenja za vladavine h. Osmana: Svjedočim da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Uistinu će biti smutnje i iskušenja. Onaj ko bude u tom vremenu sjedio bolji je od onoga ko bude stajao, a onaj koji bude stajao bolji je od onoga koji bude hodao, a onaj koji bude hodao bolji je od onoga koji bude žurio." Upitao sam: "A šta ako vidim da je neko ušao u moju kuću pa pruži ruku svoju prema meni da me ubije?" Odgovorio je: "Budi kao sin Ademov." Također ga prenosi i Et-Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen hadis, a prenosi ga i EbuDavud od Husejna ibn Abdur-Rahmana El-Ešd`aija da je on čuo S'ada ibn Ebi-Vekkasa, koji prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao /S'ad/ u ovome hadisu: "Allahov Poslaniče, šta misliš ako uđe u moju kuću i pruži ruku svoju prema meni da me ubije?" Dalje S'ad nastavlja: Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: Budi poput sina Ademovog" i citirao ajet:

"I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova."

"Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike "

Komentar ajeta:

"Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri." "A ona je kazna za sve nasilnike", tj. grijeh moga ubojstva i svoj grijeh koji imaš otprije. Mudžahid za riječi Uzvišenog Allaha: "Ja želim da ti poneseš i moj (grijeh)" kaže: "S ubojstvom mene i svoj grijeh koji si ti imao prije toga."

"I duša njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih."

Komentar ajeta:

Riječi Uzvišenog Allaha: "I duša njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih", tj. navede ga, učini mu lijepim i ohrabri ga na ubojstvo svoga brata, tj. poslije ove opomene i prijetnje. Riječi Uzvišenog Allaha:

"i postade jedan od izgubljenih", tj. na ovom i na vječnom svijetu, a ima li veće propasti od ove? Prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Mesuda, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ne bude niko ubijen nepravedno, a da prvi Ademov sin nema udio u prolijevanju njegove krvi, jer je on prvi koji je počinio ubistvo." Prenose ga autori El-Kutubu - s - Sitte izuzev Ebu-Davuda.

"Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. 'Teško meni!' - povika on, zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!'I pokaja se."

Komentar ajeta:

Riječi Uzvišenog Allaha:

Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se. Es-Suddi prenosi svojim lancem prenošenja od ashaba, neka je Allah zadovoljan sa njima: Kada je izdahnuo dječak, brat ga je ostavio pod vedrim nebom, ne znajući kako da ga sahrani, pa je Allah poslao dva gavrana koji su bili braća, pa se oni pobiše i jedan ubi drugoga pa mu iskopa jamu pa posu zemlju preko njega. Kada je on to vidio, reče:

"Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!" Riječi Uzvišenog Allaha: "I pokaja se." Hasan El-Basri kaže: "Uzvišeni Allah ga je uzdigao zbog njegova pokajanja nakon propasti." U jednom hadisu navodi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Nijedan grijeh nije tako opasan da bi Allah ubrzao kaznu za njega na ovom svijetu, pored onoga što je za izvršioca pripremio na vječnom, kao što su nasilje i prekidanje rodbinskih veza." U Kabilovom su postupku i jedan i drugi. Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.