Ko zatekne zoru u stanju dženabeta – nečistoće, neka ne posti.
To sam spomenuo Abdurrahmanu b. el-Harisu, svome ocu, pa je on to odbacio. Krenuo je on, a i ja sa njim i otišli smo kod Aiše i Ummu Seleme, r.a.
Abdurrahman ih je pitao o tome, pa obje rekoše: Allahov Poslanik S.a.v.s., bi osvanuo džunub, bez polucije u snu, a zatim bi postio.''[1]
Nakon toga smo otišli kod Mervana, pa mu je Abdurrahman spomenuo, a on reče: Kunem te da odeš kod Ebu Hurejrea, r.a., i uzvrativši mu onome što govori.
Otišli smo kod Ebu Hurejrea, r.a., a tu je bio i Ebu Abdurrahman spomenu to Ebu Hurejri, r.a., a on mu reče: Jesu li ti njih dvije to kazale?
- Da!, odgovori on.
- One bolje znaju!, - reče Ebu Hurejre, r.a. Zatim pripisa ono što je govorio El-Fadlu b. Abbasu, pa reče: Čuo sam to od El-Fadla, a nisam čuo od Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Ebu Hurejre, r.a., je odustao od svoga stava, a ja rekoh 'Abdulmeliku: Jesu li rekle da je to radio u ramazanu?

On reče: Tako je radio, osvanuo bi džunub, a nije imao poluciju u snu, a zatim bi postio.[2](Muslim 1109)

Kada neko osvane posteći, neka ne izgovara ružne i besmislene riječi, a ako ga neko uvrijedi ili napadne, neka kaže: Ja postim! Ja postim! (Muslim 1151)[1]

"Razlika između našeg posta i posta sljedbenika Knjige jeste jelo na sehuru."

" Ustajte na sehur, jer je u sehuru bereket."[1] (Muslim 1095)

Svakom će prevarantu na Sudnjem danu kod njegove stražnjice biti pobodena zastava!" U drugoj verziji ovog hadisa stoji: Svaki će prevarant na Sudnjem danu imati zastavu koja će mu se razviti u mjeri u kojoj je varao, a nema veće prevare od one koju učini narodni vođa." (Hadis bilježi Muslim, 1738.)

Jedan mladić iz plemena Eslem rekao je: 'Božiji Poslaniče, ja želim ići u boj, ali nemam sredstava kojima bih se mogao opremiti!?' 'Otiđi tom i tom', rekao mu je Poslanik, 'jer se on već bio spremio, ali se razbolio!' Mladić je otišao spomenutom čovjeku i rekao mu: 'Vjerovjesnik, s.a.v.s., selami te i kaže da meni daš svoju ratnu opremu!' Na to je ovaj zovnuo svoju ženu i rekao joj: 'Daj ovom čovjeku moju ratnu opremu i ništa od nje nemoj zadržati. Allaha mi, ako išta od nje zadržiš, u tome ti neće biti bereketa!'" (Hadis bilježe Muslim, 1894, i Ebu Davud, 2780.)

Ništa me drugo nije spriječilo da sudjelujem u Bici na Bedru osim to što sam pošao sa svojim ocem Husejlom pa su nas presreli kurejšijski nevjernici i upitali: 'Je li to idete Muhammedu?' 'Ne idemo njemu', kazali smo mi, 'nego u Medinu!' Onda su od nas uzeli čvrsto obećanje i zakletvu da ćemo doista otići u Medinu i da se nećemo boriti s njim. Mi smo potom otišli kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i to mu ispričali; on nam je rekao: 'Idite kućama! Držat ćemo se onoga na šta smo im se obavezali, a Allaha ćemo moliti da nas pomogne protiv njih.'" (Predanje bilježi Muslim, 1787.)

Omer mi je pričao da je, prilikom Bitke na Bedru, Vjerovjesnik, s.a.v.s., pogledao idolopoklonike, kojih je bilo hiljadu, dok je njegovih ashaba bilo tri stotine i devetnaest ljudi, pa se okrenuo prema Kabi, ispružio ruke i obratio se Gospodaru riječima: 'Bože moj, ako ova skupina pripadnika islama izgine, na Zemlji nećeš biti obožavan!' Tako je neprestano molio, ispruženih ruku i okrenut prema Kabi, da mu je i ogrtač spao s ramena, pa mu je prišao Ebu Bekr, uzeo njegov ogrtač i bacio ga na njegova ramena. Zatim je stao iza njegovih leđa i rekao mu: 'Allahov Vjerovjesniče, dovoljno si molio svoga Gospodara! Ta, on će tebi dati ono što ti je obećao!' Allah je tada objavio: 'I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili, On vam se odazvao: 'Poslat ću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugim dolaziti!'' (El-Enfal, 9). Tako ga je Allah potpomogao melekima." Semmak kaže: Meni je Ibn Abbas ispričao ovo: 'Dok je, tada, jedan musliman silovito pred sobom tjerao jednog idolopoklonika, ponad sebe je čuo udarac biča i glas konjanika koji je govorio: 'Naprijed, Hajzume!' Potom je vidio kako onaj idolopoklonik pred njim pada kao bačen na zemlju. Na njemu je vidio tragove udarca, na nosu i brazgotinu po licu, onako kako to bude od udarca biča, pa mu je to sve odmah pomodrjelo. Zatim je taj ensarija došao i to ispričao Vjerovjesniku, s.a.v.s. On mu je na to rekao: 'Istinu si kazao, to je bila potpora s trećega neba!' Tog dana ubili su sedamdeset nevjernika, a sedamdeset zarobili! Ibn Abbas kaže: 'Kad su zarobili te ljude, Božiji Poslanik, s.a.v.s., upitao je Ebu Bekra i Omera šta da urade s njima. Ebu Bekr je rekao: 'Božiji Poslaniče, sve su to bližnji i daljnji rođaci! Mislim da trebaš za njih uzeti otkupninu kojom ćemo se pomoći u borbi protiv nevjernika, dok će njih Allah, nadati se, uputiti u islam!' 'A šta ti misliš, Ibnul-Hattabe?', obratio se potom Poslanik Omeru. 'Ne, tako mi Allaha, Božiji Poslaniče!', rekao je on, 'ja mislim da nas trebaš pustiti da im odrubimo glave! Pusti Aliju neka odrubi glavu Akilu, a mene pusti da odrubim glavu nekom svom rođaku, jer su to sve nevjerničke vođe i prvaci!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., priklonio se pak Ebu Bekrovom mišljenju, a ne onome kako sam ja rekao. Kad je narednog dana Omer došao, zatekao je Božijega Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra kako sjede i plaču. 'Božiji Poslaniče', kazao je, 'kaži mi zašto ti i tvoj drug plačete! Plakao bih i ja ako bih imao razloga, a ako ne budem imao, plakat ću stoga što vi plačete?!' 'Plačem zbog uzimanja otkupnine koju su mi predložili tvoji drugovi', rekao je Poslanik, 'jer mi je pokazana njihova patnja koja je bliža od ovog drveta... Uzvišeni Allaha objavio je: 'Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno držati zarobljenike dok ne izbori pobjedu na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. Allah je silan i mudar. Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli. Sada jedite ono što ste zaplijenili, kao dobro i lijepo, i bojte se Allaha. Allah, zaista, prašta i milostiv je!'' (El-Enfal, 67-69) Tako im je Allah taj plijen učinio dopuštenim." (Predanje bilježe Muslim, 1763, i Tirmizi, 3081.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je Busejsa da izvidi kakava je situacija s Ebu Sufjanovim karavanom i on je došao a u kući nije bilo nikoga drugog osim mene i Poslanika, s.a.v.s., i možda neka njegova žena, i podnio mu izvještaj. Tada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izišao i rekao: 'Idemo u potjeru! Čija je jahaća životinja spremna, neka krene s nama!' Neki ljudi molili su ga da im dopusti da odu po svoje životinje koje su bile uvrh Medine, ali je on rekao: 'Ne, samo oni čije su životinje ovdje!' Tako je pošao sa svojim ashabima kako bi prije idolopoklonika stigli na Bedr, a onda su došli i idolopoklonici pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Neka niko ništa ne poduzima bez mog odobrenja!' Pošto su se idolopoklonici približili, rekao je: 'Pođite prema Džennetu, širokom kao nebesa i Zemlja!' Umejr ibn Humam el-Ensari upita: 'Božiji Poslaniče, zar je Džennet širok koliko su široka nebesa i Zemlja?' 'Jeste', kazao je Vjerovjesnik, na šta je on rekao: 'Ih, ih, Božiji poslaniče!' 'Zašto kažeš: 'Ih, ih?',' upitao ga je Vjerovjesnik, i on mu je rekao: 'Ni zbog čega drugoga, Božiji Poslaniče', rekao je on, 'osim iz želje da budem njegov stanovnik!' 'Ti ćeš biti njegov stanovnik!', reče mu Poslanik. Utom je on iz torbe izvadio datula i počeo ih jesti. 'Da živim onoliko koliko mi treba da pojedem ove svoje datule', rekao je, 'i to bi bio odveć dug život!' Zatim je ispustio datule i pojurio na nevjernike i poginuo!" (Predanje bilježi Muslim, 1901.)

Kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., čuo da Ebu Sufjan dolazi s karavanom, obavio je konsultacije sa svojim drugovima. Kad je u vezi s tim Ebu Bekr iznio svoj stav, on se okrenuo od njega, kad je svoj stav iznio Omer, on se okrenuo i od njega, a onda je riječ uzeo Sa'd ibn Ubada. 'Želiš da mi izrazimo svoj stav, Božiji Poslaniče?', upitao je on i nastavio: 'Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, kad bi nam naredio da svoje životinje natjeramo u more, mi bismo ih tamo natjerali, a da nam narediš da ih potjeramo do Berkul-gamada, i to bismo učinili!' Potom je Poslanik, s.a.v.s., podstakao ljude i oni su krenuli. Zaustavili su se na Bedru, kad su došle kurejšijske vodonoše među kojima je bio i Esvedov sluga – njega su ashabi uhvatili i stali ispitivati o Ebu Sufjanu i njegovim ljudima. 'Ne znam ništa o Ebu Sufjanu', govorio im je on, 'ali tu je Ebu Džehl, Utba, Šejba i Umejja ibn Halef.' Kad bi on to rekao, oni bi ga udarali pa je naposlijetku rekao: 'Uredu, kazat ću vam! Tu je i Ebu Sufjan!' A kad bi ga prestali udarati, govorio je: 'Ja ne znam ništa o Ebu Sufjanu, ali su tu, među ljudima: Ebu Džehl, Utba, Šejba i Umejja ibn Halef.' I opet su ga tukli. To se zbivalo dok je Božiji Poslanik, s.a.v.s., klanjao. Vidjevši šta čine, prekinuo je namaz i rekao: 'Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, vi ga tučete kad vam govori istinu, a ne tučete kad vam laže! Ovo će, evo, biti mjesto na kojem će poginuti taj i taj!' Pritom je pokazivao rukom, i svi su poginuli baš ondje gdje je pokazao Poslanik." (Predanje bilježe Muslim, 1779, i Ebu Davud, 2681.)

Upitala sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., je li imao teži dan od onoga na Uhudu, i on mi je rekao: 'Od tvoga naroda doživio sam razne stvari, a najteže što sam doživio bilo je ono na Akabi, kad sam izišao pred Ibn Abd Jalila ibn Abdul-Kelala, a on mi se on nije htio odazvati, pa sam krenuo od njega potišten, zabrinutog lica. Razabrao sam se tek na Karnus-sealibu. Tu sam spustio glavu i vidio: iznad mene oblak, pravi mi hlad. Pogledao sam i u njemu ugledao Džibrila. Rekao mi je: 'Allah je čuo riječi tvoga naroda i ono čime su ti uzvratili – evo šalje ti meleka zaduženog za brda da mu kažeš šta želiš da uradi s njima!' Onda mi se obratio melek brda, nazvao mi selam i rekao mi: 'Muhammede, Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod. Ja sam melek zadužen za brda i tvoj Gospodar me je poslao tebi da mi narediš šta želiš da uradim s njima. Ako hoćeš, strovalit ću na njih El-Ahšebejn!?' Ja sam mu odgovorio: 'Ne, ne želim to! Nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će obožavati samo Allaha ništa Mu ne smatrajući ravno.''" (Hadis bilježe Buhari, 3231, i Muslim, 1795.)

Ko od muslimana otkloni kakvu ovosvjetsku nevolju, Allah će od njega otkloniti neku od nevolja na Sudnjem danu. Ko olakša dužniku, Allah će njemu olakšati i na ovom i na onom svijetu. Ko sakrije neku mahanu muslimana na ovom svijetu, Allah će sakriti njegove mahane i na ovom i na onom svijetu. Allah je na pomoći robu sve dok je on na pomoći svome bratu." (Hadis bilježe: Muslim, 2699, Ebu Davud, 4946, i Tirmizi, 2646.)

Ja sam u period džahilijeta smatrao da su ljudi u zabludi, da oni nisu ni u kakvoj vjeri dok se klanjaju kipovima. Zatim sam čuo za čovjeka u Meki koji je dolazio s istinitim vijestima, pa sam uzjahao svoju jahalicu i došao mu. Kada sam mu stigao, bio je to Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji se skrivao, a protiv koga se odvažio njegov narod. Ja sam pokazivao svoju ljubaznost prema njemu i tako došao do njega, pa sam mu rekao: Šta si ti? On je odgovorio: Ja sam Vjerovjesnik? Ja sam rekao: A šta je to vjerovjesnik? On je rekao: Mene je Allah, dž.š., poslao. Ja sam rekao: S čime te je poslao Allah, dž.š? Rekao je: Da se čuvaju rodbinske veze, da se poruše kipovi, da se izražava tevhid, jednoća Allaha, dž.š., i da Mu se niko ravnim ne pripisuje. Ja sam mu rekao: Ko je uz tebe u ovoj vjeri? Rekao je: Slobodan i rob. Od onih koji su povjerovali tada u njega bili su Ebu Bekr i Bilal. Ja sam rekao: Ja sam tvoj sljedbenik. On je rekao: Ti to nećeš moći danas, pa zar ne vidš moje stanje i stanje naroda? Ali, ti se vrati u svoj narod, a kad čuješ da sam ojačao, ti mi dođi. I tako sam ja otišao svome narodu. Kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., došao u Medinu, ja sam bio među svojim narodom i osluškivao sam vijesti i pitao svijet kad je došao u Medinu, i sve tako dok nije došla jedna skupina ljudi iz Jesriba, a ja sam im rekao: Šta je uradio ovaj čovjek što je došao u Medinu? Odgovorili su: Svijet hrli njemu. Njegov narod htio je da ga ubije, ali nisu to mogli ostvariti. Zatim sam ja došao u Medinu, ušao kod njega i upitao ga: Allahov Poslaniče, poznaješ li me? Rekao je: Da, ti si onaj koji me je sreo u Meki. Rekao sam: Da, Allahov Poslaniče, obavijesti me o onome o čemu te je Allah naučio a ja to ne znam. Obavijesti me o namazu." (Bilježi Muslim, 832, u dužoj verziji.)

Damad je došao u Meku iz plemena Ezdi-Šenuete i liječio učenjem rukje od džinskih napada. Čuo je od maloumnika Meke kako kažu: Muhammed je lud. Tada je on rekao: Kada bih ja otišao ovom čovjeku ne bi li ga Allah izliječio mojim posredstvom? Kad ga je sreo, rekao je: Muhammede, ja liječim od ovih džinskih napada, a Allah, dž.š., daje lijek mojim posredstvom kome hoće, pa hoćeš li i ti? Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Zaista, hvala pripada Allahu, dž.š., Njemu se zahvaljujemo i od Njega pomoć tražimo. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga ostavi u zabludi, niko ga ne može uputiti. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema druga i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, a zatim... Damad je rekao: Ja sam mu rekao: Ponovi mi ove tvoje riječi! Zatim ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ponovio tri puta, a on je rekao: Čuo sam riječi raznih vračeva i sihirbaza, kao i riječi pjesnika, ali nisam čuo ništa slično ovim tvojim riječima koje su dostigle morske dubine. Daj mi svoju ruku da ti dam svoju prisegu na islam. On je dao svoju prisegu Vjerovjesniku, s.a.v.s., koji mu je rekao: I protiv svoga naroda?, a on je rekao: I protiv moga naroda. Kasnije, nakon dolaska u Medinu, Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je vojnu jedinicu koja je prošla pored jednog naroda, a zapovjednik jedinice rekao je: Jeste li šta uzeli od ovih? Jedan čovjek reče: Uzeo sam jednu zdjelu za održavanje higijene. On je rekao: Vratite je, zaista su ovi Damadov narod." (Bilježi Muslim, 868)

Igrao sam se s djecom, pa je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., a ja sam se sakrio za vrata. On je došao, blago me udario dlanom između ramena i rekao: Idi i pozovi Muaviju da mi dođe. Vratio sam se i rekao: On jede. Zatim je ponovo rekao: Idi i pozovi Muaviju da mi dođe. Ja sam se vratio i rekao: On jede. On je tada rekao: Neka Allah učini da se njegov stomak ne zasiti." (Bilježi Muslim, 2604.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio je u jednom pohodu u kojem mu je Allah, dž.š., dao veliki plijen, a on je rekao svojim drugovima: Jeste li izgubili koga? Rekli su: Da, toga i toga i toga. A on je zatim rekao: Jeste li izgubili još koga? Oni su opet rekli: Da, toga i toga, i toga i toga. A on je opet rekao: Tražite li još nekoga? Oni su rekli: Ne. A on je rekao: Ja tražim Džulejbiba, pa ga i vi potražite. Potražili su ga među poginulim i našli su ga pored sedmerice protivnika koje je on ubio, ali su oni i njega ubili. Zatim je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., stao pored njega rekao: Ubio je sedmericu, a zatim su i njega ubili. On je moj i ja sam njegov. Zatim ga je uzeo u naručje i nije imao nosila osim podlaktica Vjerovjesnika, s.a.v.s. Iskopan mu je kabur u koji je zakopan, a nije spomenuo da je okupan." (Bilježi Muslim, 2472.)

Muslimani nisu obraćali pažnju na Ebu Sufjana niti su se družili s njime, pa je on rekao Vjerovjesniku, s.a.v.s.: Daj mi tri stvari. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Da. Rekao je: Kod mene je najbolja i najljepša među Arapima Ummu Habiba i hoću da te oženim njome. On je rekao: Da. Zatim je rekao: A Muaviju uzmi za svoga pisara. Odgovorio je: Da. Zatim je rekao: A mene postavi zapovjednikom vojske da se borim protiv nevjernika kako što sam se borio protiv muslimana. Rekao je: Da." Ebu Zumejl je rekao: Da to on nije tražio od Vjerovjesnika, s.a.v.s., on mu to ne bi ni dao, jer kad je bilo šta tražio od njega, on bi rekao: Da." (Bilježi Muslim, 2501.)

Rekao mi je Vjerovjesnik, s.a.v.s.: Da si me vidio sinoć dok sam slušao kako učiš Kuran. Tebi je dat divan glas kao što je dat Davudu, a.s. Rekao sam: Tako mi Allaha, Allahov Poslaniče, da sam znao, ja bih ga još više za tebe ukrasio." (Bilježe Muslim, 793, i Nesai, II/280.)

'Božiji Poslaniče, kako ti dolazi Objava?' 'Nekad mi dođe poput zvonjave zvona, i to mi je najteži način Objave, pa kad se to prekine, ja budem svjestan onoga što mi je (Džibril) rekao. Ponekad mi se melek ukaže u liku čovjeka, pa mi govori, a ja pamtim ono što kaže!' Aiša kaže: 'Ja sam ga gledala kad mu je Objava stigla u jednom iznimno hladnom danu, pa kad je prestala, čelo mu je bilo obliveno znojem!'" (Hadis bilježe autori šest hadiskih zbirki, osim Ebu Davuda: Buhari, 2, Muslim, 2333, Tirmizi, 3634, Nesai, II/146, i Malik u Muvettau, I/104, 270.)

Početak objave Božijem Poslaniku, s.a.v.s., bili su istiniti snovi. Sve što bi vidio u snu, to se i ostvarivalo poput jutarnjeg svitanja. Omiljena mu je samoća i on se osamljivao u pećini Hira i tu se posvećivao molitvama, provodeći u pobožnosti mnoge noći prije nego bi se vratio svojima. Potom se vratio Hatidži i ponio opskrbu, dok ga istiniti nije iznenadio dok se on nalazio u pećini Hira. Naime, došao mu je melek i rekao mu: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!', odgovorio je on. (Kasnije je pričao): 'Zatim me je uzeo k sebi i tako me stisnuo da me je spopala muka, a onda me pustio i rekao mi: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!' rekao sam, a on me opet uzeo i ponovo me stisnuo da me je spopala muka. Potom me pustio i rekao mi: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!', kazao sam ja, a on me stisnuo i po treći put tako da me je spopala muka. Onda me pustio i rekao: 'Čitaj u ime tvoga Gospodara koji stvara; stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji je čovjeka poučio peru...'' S tim se Božiji Poslanik, s.a.v.s., vratio nazad, dok mu je srce snažno lupalo, i ušao kod Hatidže. 'Umotajte me! Umotajte me!', povikao je i oni su ga umotali dok ga strah nije minuo. Onda je Hatidži ispričao sve šta se dogodilo. 'Bojim se za sebe!', rekao joj je. 'Ne, Boga mi!', kazala je ona. 'Nego, radostan budi! Tako mi Allaha, On tebe nikada neće poniziti jer ti čuvaš rodbinsku vezu, govoriš istinu, pomažeš nemoćne i daješ siromasima, ugošćuješ gosta i na strani si onih koji zastupaju istinu!' Potom je Hatidža s njim otišla kod Vereke ibn Nevfela ibn Eseda ibn Abdul-Uzzaa ibn Kusajja, svog amidžića, koji je prije islama bio prihvatio kršćanstvo i koji je pisao jevrejskim pismom, te na arapskom ispisao i velik dio Indžila. Bio je oronuli starac i sasvim slijep. 'Amidžiću', rekla mu je Hatidža, 'poslušaj ovo što će ti reći tvoj bratić!' 'Bratiću', obratio se Vereka njemu, 'šta si vidio?' Božiji Poslanik, s.a.v.s., ispričao mu je šta je vidio, i Vereka je na to rekao: 'To je isti onaj melek koga je Allah upućivao i Musau! Eh, da sam sada mlad! Da hoću biti živ kad te tvoj narod bude proganjao!' 'Zar će me proganjati?!', upitao je Božiji Poslanik, s.a.v.s., a on mu je rekao da hoće. 'Niko nije došao s nečim takvim', rekao mu je, 'a da nije bio napadnut. Ako ja to dočekam, pomoći ću ti koliko god budem mogao!' Ubrzo iza toga Vereka je umro, a nova objava nije dolazila." (Hadis bilježe Buhari, 3, i Muslim, 160.)