Muslim
HADIS
Aiša kaže:
Početak objave Božijem Poslaniku, s.a.v.s., bili su istiniti snovi. Sve što bi vidio u snu, to se i ostvarivalo poput jutarnjeg svitanja. Omiljena mu je samoća i on se osamljivao u pećini Hira i tu se posvećivao molitvama, provodeći u pobožnosti mnoge noći prije nego bi se vratio svojima. Potom se vratio Hatidži i ponio opskrbu, dok ga istiniti nije iznenadio dok se on nalazio u pećini Hira. Naime, došao mu je melek i rekao mu: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!', odgovorio je on. (Kasnije je pričao): 'Zatim me je uzeo k sebi i tako me stisnuo da me je spopala muka, a onda me pustio i rekao mi: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!' rekao sam, a on me opet uzeo i ponovo me stisnuo da me je spopala muka. Potom me pustio i rekao mi: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!', kazao sam ja, a on me stisnuo i po treći put tako da me je spopala muka. Onda me pustio i rekao: 'Čitaj u ime tvoga Gospodara koji stvara; stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji je čovjeka poučio peru...'' S tim se Božiji Poslanik, s.a.v.s., vratio nazad, dok mu je srce snažno lupalo, i ušao kod Hatidže. 'Umotajte me! Umotajte me!', povikao je i oni su ga umotali dok ga strah nije minuo. Onda je Hatidži ispričao sve šta se dogodilo. 'Bojim se za sebe!', rekao joj je. 'Ne, Boga mi!', kazala je ona. 'Nego, radostan budi! Tako mi Allaha, On tebe nikada neće poniziti jer ti čuvaš rodbinsku vezu, govoriš istinu, pomažeš nemoćne i daješ siromasima, ugošćuješ gosta i na strani si onih koji zastupaju istinu!' Potom je Hatidža s njim otišla kod Vereke ibn Nevfela ibn Eseda ibn Abdul-Uzzaa ibn Kusajja, svog amidžića, koji je prije islama bio prihvatio kršćanstvo i koji je pisao jevrejskim pismom, te na arapskom ispisao i velik dio Indžila. Bio je oronuli starac i sasvim slijep. 'Amidžiću', rekla mu je Hatidža, 'poslušaj ovo što će ti reći tvoj bratić!' 'Bratiću', obratio se Vereka njemu, 'šta si vidio?' Božiji Poslanik, s.a.v.s., ispričao mu je šta je vidio, i Vereka je na to rekao: 'To je isti onaj melek koga je Allah upućivao i Musau! Eh, da sam sada mlad! Da hoću biti živ kad te tvoj narod bude proganjao!' 'Zar će me proganjati?!', upitao je Božiji Poslanik, s.a.v.s., a on mu je rekao da hoće. 'Niko nije došao s nečim takvim', rekao mu je, 'a da nije bio napadnut. Ako ja to dočekam, pomoći ću ti koliko god budem mogao!' Ubrzo iza toga Vereka je umro, a nova objava nije dolazila." (Hadis bilježe Buhari, 3, i Muslim, 160.)
ARAPSKI
عائشة: أول ما بدئ به رسول الله صلى الله عليه وسلم من الوحي الرؤيا الصالحة في النوم، وكان لا يرى رؤيا إلا جاءت مثل فلق الصبح، و حبب إليه الخلاء، وكان يخلوا بغار حراء، فيتحنث فيه، وهو التعبد الليالي ذوات العدد قبل أن ينزع إلى أهله ويتزود لذلك، ثم يرجع إلى خديجة فيتزود بمثلها، حتى فجئه الحق وهو في غار حراء، فجاءه الملك، فقال: اقرأ، قال: ما أنا بقارئٍ، (قال): "فأخذني فغطني حتى بلغ مني الجهد، ثم أرسلني، فقال: اقرأ، فقلت: ما أنا بقارئٍ، فأخذني فغطني الثانية حتى بلغ مني الجهد، ثم أرسلني، فقال: اقرأ فقلت: ما أنا بقارئٍ، فأخذني فغطني الثالثة حتى بلغ مني الجهد، ثم أرسلني، فقال: {اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ خَلَقَ الْإِنْسَانَ مِنْ عَلَقٍ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ} [العلق:1: 4] حتى بلغ {ما لم يعلم}" فرجع بها رسول الله صلى الله عليه وسلم يرجف فؤاده، فدخل على خديجة، فقال: "زملوني زملوني" فزملوه حتى ذهب عنه الروع: فقال لخديجة وأخبرها الخبر: "لقد خشيت على نفسي". فقالت له: كلا، أبشر، فوالله ما يخزيك الله أبدًا، إنك لتصل الرحم، وتصدق الحديث، وتحمل الكلَّ وتكسب المعدوم، وتقري الضيف، وتعين على نوائب الحق، فانطلقت به خديجة حتى أتت به ورقة بن نوفل بن أسد بن عبد العزى بن قصي، وهو ابن عم خديجة أخي أبيها، وكان امرأً تنصر في الجاهلية، وكان يكتب الكتاب العبراني فكتب من الإنجيل بالعربية ما شاء الله أن يكتب، وكان شيخًا كبيرًا قد عمي، فقالت له خديجة يا ابن عم، اسمع من ابن أخيك، فقال له ورقة: يا ابن أخي، ماذا ترى؟ فأخبره صلى الله عليه وسلم خبر ما رأى، فقال له ورقة: هذا الناموس الذي نزل الله على موسى، يا ليتني فيها جذعًا، ليتني أكون حيًا إذ يخرجك قومك فقال صلى الله عليه وسلم: "أو مخرجيَّ هم"؟ قال: نعم، لم يأت رجلٌ قط بمثل ما جئت به إلا عودي، وإن يدركني يومك أنصرك نصرًا مؤزرًا، ثم لم ينشب ورقة أن توفي، وفتر الوحي. البخاري (3)، ومسلم (160).