Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zakleo se na ustezanje od svojih supruga jedan mjesec, a bio je iščašio stopalo i sjedio na terasi (čardaku), pa mu je došao Omer i pitao ga: 'Jesi li pustio svoje žene?'
'Ne, nego sam se zakleo na povlačenje od njih jedan mjesec.'
Tako se zadržao 29 dana, a onda sišao i ušao svojim ženama."

Bio sam neposredno uz Zejda ibn Erkama, kad ga je neko upitao: 'U koliko je vojnih pohoda sudjelovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.?' 'U devetnaest', rekao je on. 'A u koliko si pohoda ti bio s njim?', upitan je, pa je rekao: 'U sedamnaest.' 'Koji je bio prvi pohod?', upitali su. 'Onaj na Ušejri, ili Usejri!', kazao je on." (Predanje bilježe: Buhari, 3949, Muslim, 1254, i Tirmizi, 1676.)

Mi smo Božijem Poslaniku, s.a.v.s., došli pet godina nakon njegove hidžre. Krenuli smo zajedno s Kurejšijama, prilikom Bitke na Hendeku. Ja sam bio sa svojim bratom Fadlom, a s nama je bio i naš sluga Ebu Rafi. Tako smo stigli u Ardž, a potom nastavili put dok nismo došli kod plemena Amr ibn Avf. Onda smo ušli u Medinu, gdje smo Poslanika, s.a.v.s., zatekli u opkopu, iskopanom oko Medine, a radi zaštite od neprijateljskog napada koji se očekivao. Tada sam imao osam godina, a moj brat trinaest." (Predanje bilježi Taberani, u svom Evsatu, IV/6566, 3624.)

Kad su Vjerovjesnik, s.a.v.s., i Ebu Bekr putovali krijući se, zaustavili su se kod Ebu Ma'beda i on im je rekao: 'Naše su ovce, Boga mi, iznurene i ne daju mlijeka!' 'A šta je s tom ovcom?', upitao ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., i on mu je dovede te je Poslanik uputi dovu da Allah na nju spusti Svoj blagoslov, a zatim je namuzao mlijeka u jednu zdjelu i napojio ga njime, a onda su pili i oni. 'Jesi li ti onaj', upitao je Ebu Ma'bed, 'za koga Kurejšije govore da je sabejac?!' 'Da, oni zbilja tako govore!', rekao je on. 'Svjedočim', kazao je on na to, 'da je ono s čime dolaziš istina! Mogu li poći sa tobom?!' 'Nemoj', rekao mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., dok ne čuješ da smo ojačali.' Zatim mu se Ebu Ma'bed priključio kasnije." (Predanje bilježi Bezzar, II/301, 1743.)

Kad se spustila večer i kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., bio u pećini, Allah je naredio drvetu da izraste ispred pećine, a pauka nadahnuo da s prednje strane isplete mrežu, dok je dvojici golubova naredio da se spuste na sami ulaz u pećinu. Kad su idolopoklonici došli toliko blizu da su od Vjerovjesnika, s.a.v.s., bili udaljeni svega četrdeset lakata, jedan od njih je razgledao okolicu pa je vidio dva goluba te je drugima rekao: 'Vidio sam dva goluba na ulazu u pećinu – jasno je da tamo nema nikoga!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., čuo je te njegove riječi pa je shvatio da ih je Allah tim golubovima odvratio od njih. Blagoslovio je te golubove i naredio da se nagrade – odneseni su u prostor Kabe kao mladenci tako da je svaki golub u tom prostoru iz njihova poroda." U senedu se nalaze nepoznati prenosioci. (Predanje bilježe Bezzar i Taberani.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon hadža se zadržao i preostali dio zul-hidže, zatim muharrem i safer, a idolopoklonici su se objedinili oko jednoga stava i spletke kada su mislili da će on krenuti. Znali su da će on u Medini imati boravište i zaštitu, bili su čuli da su ensarije primili islam, pa su se saglasili da ga ubiju, bace u tamnicu ili ga prognaju. Međutim, Allah je njega obavijestio o njihovoj spletki: I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije!' (El-Enfal, 30) Obavijestio ga je, u onom danu u kojem je on došao Ebu Bekrovoj kući, da ga namjeravaju napasti navečer tog dana u njegovoj postelji. Stoga je on, pod plaštom noći, s Ebu Bekrom krenuo prema pećini Sevr, dok je Alija otišao i legao u njegovu postelju, da zavara nevjernike. Idolopoklonici su u noć ušli dogovarajući se da će nasrnuti na onoga u postelji i svezati ga. To im je bila tema razgovora sve do svitanja. Tada su bili zatečeni vidjevši da iz postelje ustaje Alija, pa su ga upitali gdje je Vjerovjesnik, s.a.v.s. On im je rekao da ne zna, i njima je bilo jasno da je otišao, te su se odmah na sve strane dali u potjeru za njim. Uključili su i ljude iz primorskih mjesta, obećavajući im veliku nagradu ako ga ubiju ili uhvate. Došli su i do pećine Sevr i razgledali ponad same pećine. Njih dvojica čuli su njihove glasove, pa je Ebu Bekr osjetio zebnju, na šta mu je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Ne boj se, Allah je s nama!' (Et-Tevba, 40). Tada je Allahu uputio dovu ...pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar!' (Et-Tevba, 40)." (Predanje bilježi Taberani u svom Kebiru.)

Jedan čovjek upitao je: 'Božiji Poslaniče, koja je hidžra najbolja?' On mu je rekao: 'Da napustiš ono što je mrsko tvome Gospodaru!' Još je rekao: 'Imaju dvije vrste hidžre: jedna je hidžra čovjeka iz grada, a druga jeste hidžra onoga iz pustinje. Hidžra ovog potonjeg jeste u tome da se odazove kad bude pozvan i da posluša kad mu se naredi, dok je hidžra čovjeka iz grada teža, ali je i nagrada za nju veća.'" (Hadis bilježi Nesai, VII/144.)

Čuli smo za Poslanikov, a.s., izlazak iz Meke dok smo bili u Jemenu, pa smo i mi krenuli seleći se njemu, ja i moja dva starija brata – Ebu Burda i Ebu Ruhm. Bilo nas je pedeset i nekoliko iz moga plemena. Ukrcali smo se na lađu, pa nas je ona dopremila do Nedžašija. Bilo je baš u vrijeme kad su kod njega bili Džafer i ostali muslimani, pa smo se zadržali s njim sve dok zajedno nismo otputovali kod Božijega Poslanika, s.a.v.s. Bilo je to u vrijeme osvojenja Hajbera, pa je on i nama dodijelio dio tog plijena. Nikome drugom ko nije učestvovao u njegovom osvojenju nije dodijelio ništa, osim onima koji su se nalazili na našoj lađi, s Džaferom i onima koji su bili s njim. Neki ljudi govorili su nam: 'Mi smo prije vas učinili hidžru!', a Esma, kćerka Umejsova, koja je stigla s nama, jednom je otišla kod Hafse, pa kad ju je Omer ugledao, upitao ju je ko je ona. 'Esma, kćerka Umejsova!', kazala je. 'Habešijka!', rekao je Omer, 's lađe?!' 'Tako je!', kazala je ona. 'Mi smo prije vas učinili hidžru', rekao je on, 'i kod Božijega Poslanika, s.a.v.s., imamo više prava od vas!' Nju je to naljutilo pa je rekla: 'Ne, tako mi Allaha! Vi ste bili s njim, on je hranio vašeg gladnog i savjetovao vašeg neukog, a mi smo bili u zemlji dalekoj i mrskoj, u Abisiniji – sve radi Allaha i radi Njegova Poslanika! Allah mi, neću ništa ni pojesti, ni popiti, dok ne reknem Božijem Poslaniku, s.a.v.s., šta si mi rekao!' Tako mu je, kad je došao Božiji Poslanik, s.a.v.s., ispričala o tome, i on je rekao: 'On nema više prava kod mene od vas! On i oni poput njega učinili su jednu hidžru, a vi koji ste bili na lađi učinili ste dvije hidžre!' 'Poslije toga', kaže ona, 'Ebu Musa i oni koji su bili s nama na lađi, dolazili su samo da bi me pitali za ovaj hadis i ništa im na svijetu nije bilo draže i prijatnije od onog što je glede njih rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.'" (Predanje bilježe Buhari, 6431, i Muslim, 2499.)

Prvi ashabi Božijega Poslanika, s.a.v.s., koji su došli kod nas bili su Mus'ab ibn Umejr i Ibn Ummu Mektum, koji su svijet podučavali Kur'anu, a zatim su došli Ammar, Bilal i Sa'd, pa Omer s dvadesetericom ashaba, a potom nam je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s. Nisam vidio da su se Medinjani ičemu više obradovali što njegovu dolasku! Gledao sam kako i robinje i djeca govore: 'Evo, dođe Allahov Poslanik!' A on nije došao prije nego što sam ja naučio suru El-Eala, a ona je jedna od kraćih sura." (Predanje bilježi Buhari, 4941.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., u Medinu je došao idući ispred Ebu Bekra. Ebu Bekr je bio poznati dostojanstvenik, a Božiji Poslanik, s.a.v.s., nepoznati mladić. Tako bi on susreo nekog čovjeka i on bi ga pitao: 'Ebu Bekre, ko je ovaj čovjek pred tobom?', i on bi mu odgovarao: 'Taj mi čovjek pokazuje put!', i on bi mislio da Ebu Bekr pod tim podrazumijeva put u pravom značenju te riječi, dok je Ebu Bekr podrazumijevao put dobra. Tako se Ebu Bekr jednom obazreo, kad – primiče im se neki konjanik. 'Božiji Poslaniče', rekao je, 'evo nekog konjanika, ide prema nama!?' Vjerovjesnik, s.a.v.s., na to se okrenuo i rekao: 'Bože, obori ga na zemlju!', i konj se s čovjekom sruši na zemlju, a zatim se diže i stade hrzati. 'Allahov Vjerovjesniče', rekao je jahač, 'traži od mene šta hoćeš!' 'Ostani tu na mjestu', rekao mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., 'i ne daj nikome da dođe do nas!' Tako se taj na početku dana naprezao protiv Vjerovjesnika, s.a.v.s., a na kraju dana bio njegov branilac. Vjerovjesnik, s.a.v.s., zaustavio se na jednoj strani Harre, a onda poslao po ensarije. Oni su došli i pozdravili se s njima dvojicom i rekli im: 'Uzjašite, sigurni, mi smo vam na raspolaganju!' Njih dvojica uzjahala su, a oni su ih okružili s ružjem. U Medini se počelo govoriti: 'Došao je Allahov Vjerovjesnik! Došao je Allahov Vjerovjesnik!', i ljudi su se penjali na uzvišenja i gledali. Utom se on pojavio hodeći i smjestio se u Ebu Ejjubovu kuću." (Predanje bilježi Buhari, 3911.)

Pogledao sam u stope idolopoklonika, dok smo bili u pećini, a oni ponad naših glava. 'Božiji Poslaniče', rekoh, 'ako ijedan od njih pogleda u svoje stope, ugledat će nas ispod svojih nogu!' On je na to rekao: 'Ebu Bekre, šta misliš o dvojici ljudi s kojima je Allah!?'" (Predanje bilježe: Buhari, 3653, Muslim, 2381, i Tirmizi, 3096.)

Ebu Bekr je došao u kuću moga oca, i od njega kupio sedlo i rekao mu: 'Pošalji sa mnom svog sina da ponese sedlo!', i ja sam ga ponio, a moj otac izišao je s njim da mu Ebu Bekr plati. 'Ebu Bekre', rekao je moj otac, 'kako ste vas dvojica (tj. ti i Allahov Poslanik) postupali one noći kad si s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., činio hidžru?' 'Da, bilo je to ovako', rekao mu je on. 'Putovali smo cijelu tu noć i jutro, to jest do podnevne žege, kad nigdje nikog nije bilo. Naišli smo na neku izduženu stijenu pod kojom je bilo hlada i zaustavili se; ja sam rukama poravnao mjesto u hladu kako bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., mogao malo odspavati. Na to mjesto prostro sam jednu kožicu i rekao mu: 'Odspavaj malo, Božiji Poslaniče, a ja ću izviđati!' Tako je on legao, a ja sam otišao u izviđanje. Iznenada ugledah pastira koji tjera sitnu stoku prema našoj stijeni, imajući na umu ono što smo imali i mi. 'Čiji si pastir?', upitao sam ga ja, a on je rekao: 'Jednog čovjeka iz Medine.' 'Imaju li tvoje ovce mlijeka?', upitao sam ga; rekao je da imaju. 'Bi li mi namuzao malo?', upitao sam ga, i on je rekao da bi, te uhvatio jednu ovcu. 'Očisti vime od dlaka, zemlje i prašine!', rekao sam pa je namuzao malo mlijeka u drvenu posudu koju je nosio sa sobom. A ja sam imao mješinu od kože iz koje sam davao Vjerovjesniku, s.a.v.s., da pije i da uzima abdest, pa sam otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i upravo došao u trenutku kad se on probudio iz sna, te sam na mlijeko polio vode tako da se njegov donji dio ohladio, a onda sam mu rekao: 'Napij se mlijeka, Božiji Poslaniče!' Potom sam se napio i ja toliko da sam se zasitio. 'Nije li vrijeme za polazak?', upitao je, rekao sam da jeste. Zatim smo nastavili put, kad je sunce bilo nagelo zapadu. Za našim tragom išao je Suraka ibn Malik, koji nas je sustigao kad smo bili na tvrdoj zemlji. 'Sustignuti smo, Božiji Poslaniče!', rekao sam ja. 'Ne boj se', kazao je on, 'Allah je s nama!' Potom je uputio dovu protiv njega, pa je njegova kobila do trbuha propala u zemlju. 'Znam da ste vas dvojica uputila dovu protiv mene', rekao je Suraka, 'pa hajdete, uputite dovu za mene a ja ću, Allaha mi, odbiti od vas potjeru!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., tada je uputio dovu za njega, pa se on izbavio i vratio se nazad, svima koje je susreo, govorio je: 'Ne gubite vrijeme, nije ovdje!' Koga god je susreo, odvratio ga je i tako ispunio obećanje koje nam je dao!'" (Predanje bilježe Buhari, 3615, i Muslim, 2009.)

Svoje roditelje pamtim isključivo kao ljude koji su ispovijedali islam. Nije bilo nijednog dana a da kod nas, ujutro ili navečer, nije došao Poslanik, s.a.v.s. Kad su muslimani bili dovedeni u teško stanje, Ebu Bekr je krenuo u iseljeništvo prema Abisiniji, pa kad je došao u Berkul-gimad tu ga je susreo Ibnud-Dagina, poglavar plemena Kara, i upitao ga: 'Gdje si se to zaputio, Ebu Bekre?' 'Moj narod me prognao', rekao mu je on, 'pa hoću da hodim zemljom i slobodno obožavam svoga Gospodara!' 'Čovjek poput tebe ne odlazi i protjeruje se', kazao mu je Ibnud-Dagina. 'Ta, ti zbrinjavaš onoga bez sredstava, čuvaš rodbinske veze, podupireš slabog, ugošćuješ gosta i pružaš pomoć onima koje zadesi nesreća. Prema tome, ja ti pružam zaštitu, stoga se vrati i obožavaj svoga Gospodara u svome mjestu!' Tako se on vratio, a s njim je doputovao i Ibnud-Dagina, koji je potom obišao kurejšijske uglednike i rekao im: 'Zar ćete, zbilja, protjerati čovjeka koji zbrinjava onog bez sredstava, koji čuva rodbinske veze, podupire slaboga, ugošćuje gosta i pruža pomoć onima koje zadesi nesreća?!' Kurejšije su prihvatile njegovu zaštitu, rekavši mu: 'Zatraži od Ebu Bekra da svoga Gospodara obožava u svojoj kući, da molitvu obavlja unutar nje i neka u njoj uči šta hoće; neka nas time ne uznemirava i neka to ne čini javno jer se mi bojimo da bi naše ženskinje i naša djeca mogli biti zavedeni time.' Ibnud-Dagina je to prenio Ebu Bekru i on je potom ibadet činio u svojoj kući, a onda mu je naumpalo da u dvorištu svoje kuće sagradi mesdžid pa je namaz obavljao u njemu, a oko njega su se okupljale žene mnogobožaca i njihova djeca i ostajali zadivljeni njime, jer je Ebu Bekr, dok bi učio Kur'an, mnogo plakao. To je uplašilo kurejšijske mnogobošce, pa su poslali po Ibnud-Deginu. Kad je došao, rekli su mu: 'Mi smo bili prihvatili zaštitu koju si ti pružio Ebu Bekru uz uvjet da on svoga Gospodara obožava u svojoj kući, ali on je izišao iz tog okvira: sagradio je mesdžid i počeo javno klanjati u njemu i učiti Kur'an. Idi mu i traži da se ograniči na to da svoga Gospodara obožava u kući, a ako neće, zatraži od njega da se odrekne tvoje zaštite!' Ovaj je otišao Ebu Bekru i rekao mu: 'Ti znaš pod kojim sam ti uvjetom pružio zaštitu, pa ili se drži toga uvjeta, ili se odrekni moje zaštite!' Na to mu je Ebu Bekr rekao: 'Vraćam ti tvoju zaštitu. Zadovoljan sam Allahovom zaštitom!' Vjerovjesnik, s.a.v.s., tada je bio u Meki pa je muslimanima rekao: 'Pokazano mi je mjesto u koje ćete se iseliti – to je jedno palmovito područje između dvaju kamenjara!' Potom su se neki odselili u pravcu Medine, a i većina onih koji su bili u Abisiniji vratila se u Medinu. I Ebu Bekr se bio spremio da pođe u Medinu, ali mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Polahko, nadam se da će to biti dopušteno i meni!' 'Zar se, zbilja, tome nadaš', upitao ga je Ebu Bekr, 'žrtvovao bih za tebe i oca i majku svoju!', i on mu je odgovorio potvrdno. Onda je Ebu Bekr odlučio sačekati Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je četiri naredna mjeseca lišćem akacije hranio dvije deve. I dok smo tako jednom sjedili u Ebu Bekrovoj kući na početku podnevskog vremena, neko je Ebu Bekru rekao: 'Dolazi Božiji Poslanik, s.a.v.s., umotane glave!' – a bilo je to vrijeme u kome nam inače nije dolazio – i Ebu Bekr je rekao: 'Žrtvovao bih za njega i oca i majku svoju, nešto ga krupno dovodi ovamo u ovo vrijeme!' Utom je stigao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i zatražio dozvolu da uđe, pa kad je ušao rekao je Ebu Bekru: 'Reci neka iziđu svi koji su kod tebe!' 'Ta, to su tvoja čeljad, žrtvovao bih za te svog oca, Božiji Poslaniče!', kazao mu je Ebu Bekr. 'I meni je dopušten izlazak!', rekao je Božiji Poslanik. 'Hoćemo li zajedno, Božiji Poslaniče?!', upitao je Ebu Bekr. Poslanik reče: 'Hoćemo!' 'Onda uzmi jednu od ove dvije deve!', kazao je Ebu Bekr, i Božiji Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: 'Hoću, ali da je platim!' Mi smo ih pripremili za put onoliko koliko smo mogli i u jednu torbu im stavili jela. Esma, kćerka Ebu Bekrova, otkinula je komad svoga pasa i time svezala gornji dio torbe, zbog čega je i nazvana 'Zatun-nitak' (Vlasnica pojasa). Potom su Božiji Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr otišli u jednu pećinu na brdu Sevr i u njoj se zadržali tri noći. S njima je noćivao i Abdullah, sin Ebu Bekrov, vješt i oštrouman mladić. Od njih je odlazio u rano jutro i u Meki osvanjivao, kao da je tu i spavao. O svemu što bi čuo u vezi s njima dvojicom, on ih je obavještavao kad bi pala noć. Amir ibn Fuhejra, Ebu Bekrov oslobođeni rob, napasao im je date mu ovce i dogonio ih do njih jedan sat po nastupu noći, tako da bi oni zanoćivali bezbrižni. Potom su Vjerovjesnik, s.a.v.s., i Ebu Bekr za vodiča unajmili jednog čovjeka iz plemena Dil, koji je bio u savezu s familijom El-Asa ibn Vaila i u kurejšijskoj vjeri. Oni su imali povjerenja u njega pa su mu predali svoje dvije deve i s njim se dogovorili da se nađu kod pećine Sevr nakon tri noći. On im je i došao u dogovoreno vrijeme i njih dvojica su krenuli na put. S njima su bili Amir ibn Fuhejra i taj vodič, koji ih je poveo putem uz morsku obalu." Ibn Šihab kaže: Abdurrahman ibn Malik, pozivajući se na svoga oca, a on na Suraku ibn Džu'šuma, ispričao mi je sljedeće: 'Došli su nam kurejšijski izaslanici i obavijestili nas da je za onog ko ubije Božijega Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra, ili ih pak zarobi, određena nagrada. I dok sam ja tako sjedio sa saplemenicima, jedan od njih došao je i rekao: 'Suraka, ja sam tamo na obali vidio neke crne prilike – držim da bi to mogao biti Muhammed sa svojim ljudima!' Odmah sam znao da su to oni, no rekao sam: 'Nisu to oni! To si ti vidio toga i toga, toga i toga, otišli su na naše oči!' Tu sam ostao još jedan časak, a onda se digao i ušao u kuću naredivši svojoj sluškinji da mi izvede konja i zadrži ga dok ja ne dođem. Uzeo sam svoje koplje i izišao na stražnji dio kuće. Vrhom koplja parao sam zemlju, spustivši ga nisko, dok nisam došao do svoje kobile. Tada sam je uzjahao i tjerao izuzetno brzo, dok im se nisam primakao. Kad sam im se približio, moja kobila posrnula je a ja sam spao s nje. Onda sam ustao i ruku pružio prema tobocu, izvadio strelice iz njega i bacio ih da vidim šta će mi pokazati, to jest hoću li im moći šta uraditi ili neću? Izišla mi je ona koja mi nije bila draga, no uzjahao sam kobilu, postupajući suprotno onome što su mi kazale strelice, i potjerao kobilu. Kada sam čuo učenje Božijega Poslanika, s.a.v.s., koji se nije obazirao oko sebe, dok je to Ebu Bekr činio mnogo, prednje noge moje kobile propale su u zemlju do koljena, i ja sam opet spao s nje. Potom sam je povikom potjerao i ona se pridigla s mukom izvlačeći noge, a kad se uspravila, odande odakle je izvukla noge dizala se prašina, poput dima. Ja sam ponovo bacio strelice da vidim šta će mi pokazati; opet je izišla ona koja mi nije bila draga. Onda sam ih počeo dozivati, obećavajući im sigurnost. Na to su se oni zaustavili i ja sam uzjahao i došao do njih. Kad sam bio spriječen da doprem do njih, u meni se rodila misao da će Vjerovjesnik, s.a.v.s., izići kao pobjednik pa sam mu rekao: 'Tvoj narod odredio je nagradu onome ko te ubije', te sam ih obavijestio o onome šta su namjeravali uraditi s njima. Ponudio sam im poputninu i druge potrepštine, no nisu htjeli uzeti ništa, samo su rekli: 'Nemoj nas odati!' Ja sam ga zamolio da mi napiše ukaz, i on je Amiru ibn Fuhejri naredio da mi to napiše na jednom komadu kože, a onda je nastavio put.'" Ibn Šihab kaže: Urva me je obavijestio da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., sreo Zubejra u jednom muslimanskom karavanu koji se vraćao iz Šama i da je Zubejr tada Vjerovjesnika, s.a.v.s., i Ebu Bekra odjenuo u bijelu odjeću. Utom su muslimani u Medini čuli za Vjerovjesnikov, s.a.v.s., izlazak iz Meke pa su svakoga jutra izlazili na Harru i tu iščekivali njegov dolazak. Tamo su ostajali dok ih podnevska vrelina ne bi natjerala da se raziđu. Jednoga dana, nakog dugoga iščekivanja bili su se vratili odatle i kad su se sklonili u svoje kuće, jedan se Jevrej ispeo na utvrdu radi nečega što je htio pogledati pa, ugledavši Božijega Poslanika, s.a.v.s., i njegove pratioce ubijeljene kako se pomaljaju iz pustinjske fatamorgane, nije se mogao suzdržati a da iz sveg glasa ne vikne: 'O Arapi, evo vam vašeg sretnika koga čekate!' Na to se muslimani latiše oružja i s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., susretoše se na gornjoj strani Harre. On s njima zakrenu nadesno i zaustavi se kod Benu Amra ibn Avfa. Bilo je to u ponedjeljak, mjeseca rebiul-evvela. Ebu Bekr je stajao i primao ljude, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., sjedio je i šutio. Neki Medinjani koji nisu bili vidjeli Vjerovjesnika, prilazili su i pozdravljali Ebu Bekra sve dok sunce nije obasjalo Vjerovjesnika, s.a.v.s. Tada je Ebu Bekr prišao i stao mu praviti hlad svojim ogrtačem i ljudi su tek tada shvatili koji je od njih Vjerovjesnik. On se kod Benu Amra ibn Avfa zadržao desetak noći i tu je utemeljio onu džamiju koja je utemeljena na bogobojaznosti, i u njoj klanjao s njima. Potom je uzjahao svoju devu a ljudi su pješke išli s njim, sve dok deva nije kleknula na mjestu (današnje) Poslanikove džamije u Medini. Tu su, u to vrijeme, klanjali neki muslimani, a inače je to bilo gumno za (sušenje) datula koje je pripadalo Sehlu i Suhejlu, siročadi pod skrbništvom Esada ibn Zurare. Kad je tu kleknula njegova deva, Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Ovo će, ako Bog da, biti mjesto prebivališta', a zatim je pozvao ovu dvojicu dječaka i stao se s njima pogađati o cijeni kako bi na njemu sagradio džamiju. 'Ne, Božiji Poslaniče', govorili su oni, 'mi ti ga poklanjamo!' Potom je na tom mjestu započeo graditi džamiju, noseći s ostalim muslimanima ćerpiče. Dok je to radio, govorio je: 'Ovo nije kao nošenje na Hajberu – ovo je bolje, Gospodaru, i čistije! Bože moj, prava nagrada jeste ona ahiretska, pa obraduj njome ensarije i muhadžire!' Tako je imitirao pjesmu jednog muhadžira, čije mi ime nije navedeno." Ibn Šihab kaže: Nismo čuli da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., imitirao neki čitav stih, osim ovih stihova." (Hadis bilježi Buhari, 3906.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., otišao je s Abbasom kod onih sedamdeset ljudi iz Medine (koji su bili) kod Akabe pod jednim drvetom. Rekao im je: 'Ko bude govorio, neka ne dulji, jer vas idolopoklonici prate!' Jedan od njih, tj. Ebu Umama, reče: 'Traži, Muhammede, šta hoćeš za svoga Gospodara, za sebe i za svoje drugove!', i on je rekao: 'Za svoga Gospodara tražim da obožavate samo Njega i da Mu nikoga ne smatrate ravnim, a za sebe i svoje drugove tražim da nam pružite utočište, da nas pomognete i štitite od onog od čega štitite i sebe!' 'Šta ćemo dobiti, ako tako postupimo?', upitali su. On im reče: 'Dobit ćete Džennet!' 'Dobit ćeš što si tražio!', kazali su mu oni." (Predanje bilježi Ahmed, IV/120.)

Krenuli smo s idolopokloničkim hodočasnicima iz našeg naroda, a obavljali smo namaz. S nama je bio El-Bera ibn Ma'rur, naš prvak. On je rekao: 'Ja mislim da ne bih smio dopustiti da se Kaba nađe iza mojih leđa, već da trebam klanjati okrenut prema njoj!' 'Nemoj tako!', rekli smo mi. 'Ta, Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanja okrenut prema Šamu!' Tako smo mi, kad bi nastupio namaz, klanjali okrenuti u pravcu Šama, a on okrenut prema Kabi, sve dok nismo došli u Meku. Tada sam sa njim otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s. Zatekli smo ga s Abbasom i nazvali mu selam. On je svog amidžu upitao: 'Poznaješ li ovu dvojicu?' On je rekao da poznaje. 'Ovo je', kazao je, 'El-Bera ibn Ma'rur, prvak svoga naroda, a ovo je Ka'b ibn Malik.' Allaha mi, neću zaboraviti ono što je tada rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.: 'Pjesnik?!' 'Da, pjesnik!', kazao je on. El-Bera ga je onda obavijestio da se on u namazu okreće prema Kabi, i Poslanik mu je rekao: 'Imao si kiblu i trebao si se držati nje!' Tako se El-Bera opet počeo u namazu okretati prema Šamu, premda njegovi ukućani tvrde da se sve do smrti okretao u pravcu Kabe, što nije tačno, jer mi njega poznajemo bolje od njih. Mi smo tako krenuli na hadž, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., utanačio nam je da se nađemo na Akabi srednjeg dana Hadžijskog bajrama. Mi smo to tajili od idolopoklonika koji su bili s nama, među kojima je bio i Abdullah ibn Amr ibn Haram, Džabirov otac. Ja sam ga obavijestio o tome i pozvao ga u islam, i on je postao musliman te s nama prisustvovao susretu na Akabi kao jedan od lidera. Zanoćili smo gdje smo i odsjeli i tu bili do početka druge trećine noći, a onda smo se odatle iskrali i sakupili se u klancu kod Akabe, nas sedamdeset muškaraca i dvije žene: Nusejba bint Ka'b, iz plemena Nedždžar, i Esma bint Amr, iz plemena Sulem. Potom nam je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., s amidžom Abbasom, koji je tada još uvijek bio u vjeri svoga naroda, međutim htio je da prisustvuje važnom događaju svoga bratića, da mu bude podrška u tome. Kad smo posjedali, Abbas je prvi uzeo riječ. Rekao je: 'Hazredžije, Muhammed je, kao što znate, naš i mi smo ga štitili od ljudi iz našeg plemena. On je, dakle, zaštićen u svome mjestu!' 'Čuli smo šta si rekao!', kazali smo mi. 'Govori sad ti, Božiji Poslaniče i za svog Gospodara i sebe uzmi (vremena) koliko želiš!' On je onda proučio nešto iz Kur'ana, pozvao Allahu i omiljavao nam islam, a onda rekao: 'Tražim od vas da mi se obavežete da ćete me štititi od onog od čega štitite svoje žene i djecu!' Na to ga je El-Bera ibn Ma'rur uzeo za ruku i rekao mu: 'Hoćemo, tako mi Onoga Koji te poslao s istinom, štitit ćemo te od svega od čega štitimo i svoje žene! Dajemo ti prisegu na to, Božiji Poslaniče! Ta mi smo, Allaha mi, vični ratovanju!' Ebul-Hejsem ibn et-Tejhan je rekao: 'Božiji Poslaniče, između nas i nekih ljudi postoje tijesne veze koje ćemo mi morati prekinuti. Šta će se dogoditi ako mi to učinimo, a tebe u međuvremenu Allah nadahne da se vratiš svome narodu i ostaviš nas?!' Poslanik se na to osmjehnuo. 'Nikako!', rekao je. 'Krv je krv i šta bude s vama, bit će i sa mnom. Ja pripadam vama, a vi meni. Ratovat ću protiv onih koji ratuju protiv vas, a u miru biti s onim koji su u miru s vama!' Još je rekao: 'Izaberite između sebe dvanaest starješina da budu na čelu svoga naroda – devet iz plemena Hazredž i tri iz Evsa!' Kada smo Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dali prisegu na vjernost, tada je šejtan kriknuo najprodornijim glasom kakvog sam ikada čuo: Stanovnici Mine, suprotstavite se Muzemmemu (Muzemmem - pokuđeni, mnogobošci su tako zvali Poslanika) i otpadnicima! Evo su se sakupili protiv vas!' 'Ovo je akabski Ezebb', rekao je Poslanik!' (Ezebb ibn Ezjeb – šejtanovo ime) 'No, idite sada u svoje šatore!' I mi smo se vratili, a kad smo osvanuli, došli su nam kurejšijski velikani. 'Hazredžije!', rekli su. 'Čuli smo da ste došli ovom našem čovjeku da ga izvedete na naše oči i da mu iskažete poslušnost u ratu protiv nas. Što se nas tiče, vi ste posljednji Arapi s kojima bismo željeli zaratiti!' Na te njihove riječi naši mnogobošci su se zakleli Bogom da ničeg takvog apsolutno nije bilo i da njima ništa slično nije poznato. Oni su, ustvari, istinu rekli jer doista nisu znali šta smo mi uradili. Onda su oni ustali, a među njima je bio i El-Haris ibn Hišam ibn el-Mugira – na sebi je imao nove sandale, i ja sam tada nešto rekao kako bih pažnju prisutnih usmjerio na to. 'Ebu Džabire', rekao sam, 'ti si naš prvak, pa zar i ti sebi ne bi mogao nabaviti ovakve sandale kakve ima ovaj kurejšijski mladić?' Čuvši to, El-Haris je skinuo svoje sandale i bacio ih pred mene. 'Boga mi ćeš ih obuti ti!', rekao je. Ebu Džabir je na to kazao: 'Boga mi si uvrijedio čovjeka – vrati mu njegove sandale!' 'Neću ih vratiti', rekao sam ja. 'Ovo je, Boga mi, dobar znak i, ako je istinit, ja ću od njega sve preuzeti!'" (Predanje bilježe Ahmed, III/461, i Taberani, IXX/87.)

Kad je nastupilo vrijeme hodočašća, na hadž je došla jedna skupina ensarija iz Benu Nedždžara Muaza ibn Afraa, Esada ibn Zurare, Benu Zurejka Rafia ibn Malika, Zekvana ibn Abdulkajsa, Benu Abdul-Ešhela Ebul-Hejsema ibn Tejhana i Benu Amra ibn Avfa Uvejmira ibn Saide. Kod njih je otišao Vjerovjesnik, s.a.v.s., i učio im Kur'an, pa kad su oni to čuli, odmah su prihvatili njegov poziv. Slušajući sljedbenike Knjige, čuli su da ga spominju po opisu i po onome čemu će ih pozivati, pa su tako povjerovali u njegovu istinitost i u ono što je govorio. Rekli su mu: 'Tebi je poznato koliko je života izgubljeno u sukobu između plemena Evs i Hazredž, a mi ćemo uložiti svoj trud radi Allaha i zbog tebe, pa sačekaj, u ime Allaha, da svoj narod upoznamo s tobom, da ih pozovemo Allahu i Njegovom Poslaniku – možda će nam Allah tako popraviti stanje. Mi danas mrzimo jedni druge, pa ako bi ti danas došao kod nas a mi ne bismo postigli primirje među sobom, ne bismo ti zajednički mogli pristupiti. Stoga neka nam naredni termin bude hodočašće iduće godine!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., saglasio se sa tim i oni su se vratili svome narodu, te ih obavijestili o njemu i tajno ih pozivali u islam. Ubrzo zatim ostao je samo mali broj kuća u Medini u kojima nije bilo muslimana. Potom su od Vjerovjesnika, s.a.v.s., zatražili da im pošalje nekog čovjeka koji će ljude pozivati u islam shodno Allahovoj knjizi, čemu će se ljudi najbolje odazvati. Poslanik im je poslao Mus'aba ibn Umejra i on se skrasio kod Esada ibn Zurare, te stao pozivati ljude i širiti islam u tajnosti. Tako su Mus'ab i Esad u tajnosti podučavali jednu skupinu kad je o tome obaviješten Sa'd ibn Muaz, koji je odmah tu došao u panciru i s kopljem u ruci. 'Zašto nam u naše kuće dolaziš s tim odbačenim usamljenikom da naše slabiće potičeš na nebuloze?', rekao je. 'Od danas neću više da vas vidim u našoj blizini!' Oni su onda otišli odatle, a onda se ponovo vratili tamo i sakupili se na jedno mjesto, a Sa'd je i ovog puta obaviješten o tome pa im je došao i opet im zaprijetio, ali blaže nego prvi put. Zapazivši to, Esad mu je rekao: 'Daidžiću, poslušaj ovo što on govori! Ako čuješ šta nevaljalo, ti to odbaci, a ako čuješ šta dobro, prihvati!' 'Šta imaš kazati?', upitao je Sa'd, a Mus'ab je proučio: 'Ha-mim. Tako mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli...' (Ez-Zuhruf, 1-2). 'Čujem ono što već znam!', rekao je na to Sa'd. Tako ga je Allah uputio, a on nije obznanio prihvatanje islama dok se nije vratio kod svog naroda. Onda je pleme Abdul-Ešhel pozvao u islam, rekavši da je i on musliman, te su i oni primili islam, osim nekih koji nisu spomena vrijedni. Tako su bili prvi ensarijski rod koji je sav primio islam. Zatim su ljudi iz plemena Nedždžar protjerali Mus'aba ibn Umejra, a on se preselio kod Sa'da, i Allah je putem njega uputio mnogo ljudi, tako da su bile rijetke ensarijske kuće u kojima nije bilo muslimana. Islam su primili i njihovi uglednici, među njima i Amr ibn Džemuh, i polomili su svoje kipove: muslimani su činili većinu u tom mjestu. Njihovi međusobni odnosi popravili su se, a onda se Mus'ab vratio Vjerovjesniku, s.a.v.s. Nazvan je Učačem (El-Mukri)." (Predanje bilježi Taberani, XX/849.)

Kažu da je s onih dvanaest ljudi s kojima se Vjerovjesnik, s.a.v.s., na Akabi dogovorio da se nađu naredne sezone hadža, došlo sedamdeset ljudi." (Predanje bilježi Taberani, IXX/101.)

Kada je Enes ibn Nafi stigao u Meku s mladićima iz plemena Benu Abd el-Ešhel – među kojima je bio i Il'jas ibn Muaz – u nastojanju da s Kurejšijama sklope savez protiv svojih ljudi iz Hazredža, za njihov dolazak saznao je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pa je otišao i popričao s njima. Rekao im je: 'Hoćete li da vam kažem o nečemu što je bolje od onoga zbog čega ste došli?' 'O čemu se radi?', upitali su, i on im je rekao: 'Ja sam Božiji poslanik, On me je poslao da ljude pozovem da obožavaju samo Allaha i da Mu ništa ne smatraju ravnim. On mi objavljuje Knjigu...' Zatim im je ispričao o islamu i proučio neke odlomke iz Kur'ana. Il'jas je rekao: 'Ljudi, pa ovo je zbilja bolje od onog zbog čega smo došli!' Na to je Enes ibn Nafi uzeo grumen zemlje iz te doline i njime Il'jasa udario u lice. Onda je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ustao i udaljio se od njih, a oni su se vratili u Medinu. Potom je izbio sukob, koji je nazvan Buasom, i Il'jas je ubrzo poginuo, a oni su ga mogli čuti kako, umirući, izriče slavu i zahvalu, slavi i veliča Allaha, pa nisu nimalo sumnjali da je umro kao musliman; još na onom skupu pokazivao je simpatije prema islamu." (Predanje bilježe: Ahmed, V/427, Taberani, I/276, 805, i Hakim, III/180, 181.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., izlazio je pred ljude tamo gdje bi oni zastajali i pitao ih: 'Ima li nekoga ko bi me poveo sa sobom do svog naroda, jer mi Kurejšije ne daju da ljudima prenesem govor svoga Gospodara?' Utom mu je prišao neki čovjek i on ga je upitao ko je on. 'Iz (plemena) Hemdan sam!', kazao je taj. 'Ima li tvoj narod moć?', upitao ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., i on mu je rekao da ima. Potom se čovjek pobojao da ga njegov narod neće iznevjeriti, te je rekao: 'Najprije ću otići kući i porazgovarati s njima, a onda ću ti doći idućeg mjeseca!' 'Uredu', rekao je Vjerovjesnik, s.a.v.s. Potom je otišao i u mjesecu redžepu došlo je izaslanstvo ensarija." (Predanje bilježi Ahmed, III/390.)

Kada je umro Ebu Talib, Vjerovjesnik, s.a.v.s., pješice je krenuo prema Taifu da ih pozove u islam, ali mu se nisu odazvali. On je onda otišao od njih i sklonio se u hlad jednog drveta, te tu klanjao dva rekata namaza, a onda učio dovu: 'Bože moj, Tebi se tužim zbog svoje slabosti i za svoju beznačajnost kod ljudi! O Najmilostiviji, Ti si Najmilostiviji milosnik, kome si me ovo prepustio: neprijatelju koji me mrko gleda, ili bližnjemu kome si vlast nada mnom dao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je – premda bih više volio da me poštediš ovoga! Utječem se svjetlu lica Tvoga, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem počiva dobrobit i ovog i onog svijeta, od toga da se na me sruči srdžba Tvoja, ili da me zahvati Tvoj bijes! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim pomoću Tebe!'" (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, a navodi ga i Hejsemi, VI/35.)