Upitala sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., je li imao teži dan od onoga na Uhudu, i on mi je rekao: 'Od tvoga naroda doživio sam razne stvari, a najteže što sam doživio bilo je ono na Akabi, kad sam izišao pred Ibn Abd Jalila ibn Abdul-Kelala, a on mi se on nije htio odazvati, pa sam krenuo od njega potišten, zabrinutog lica. Razabrao sam se tek na Karnus-sealibu. Tu sam spustio glavu i vidio: iznad mene oblak, pravi mi hlad. Pogledao sam i u njemu ugledao Džibrila. Rekao mi je: 'Allah je čuo riječi tvoga naroda i ono čime su ti uzvratili – evo šalje ti meleka zaduženog za brda da mu kažeš šta želiš da uradi s njima!' Onda mi se obratio melek brda, nazvao mi selam i rekao mi: 'Muhammede, Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod. Ja sam melek zadužen za brda i tvoj Gospodar me je poslao tebi da mi narediš šta želiš da uradim s njima. Ako hoćeš, strovalit ću na njih El-Ahšebejn!?' Ja sam mu odgovorio: 'Ne, ne želim to! Nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će obožavati samo Allaha ništa Mu ne smatrajući ravno.''" (Hadis bilježe Buhari, 3231, i Muslim, 1795.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., stavio je svoju ruku na moju glavu i rekao: Ovaj dječak će živjeti stoljeće. Živio je sto godina. Budući da je na licu imao bradavicu, on je rekao: Neće umrijeti sve dok mu s lica ne nestane bradavica. I nije umro sve dok mu bradavica nije nestala s lica." (Bilježi se u Kebiru, i Bezzar, 2747.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., i ja krenuli smo, i kad smo došli kod Kabe, on mi je rekao: 'Sjedi!', i onda se popeo na moja ramena. Ja sam se pokušao podići sa njim, no kad je vidio da sam slab za to, sišao je i onda sjeo on meni. 'Popni se ti na moja ramena!', rekao mi je i onda me podigao. Meni se činilo da sam mogao dohvatiti nebo. Onda sam se popeo na Kabu, a na njoj se nalazio kip od bronze ili od bakra te sam ga ljuljao desno-lijevo, naprijed-nazad sve dok ga nisam iščupao. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao mi je: 'Baci ga!', i ja sam ga bacio te se razbio onako kako se razbiju staklenke. Onda sam sišao i onda smo se udaljili odatle utrkujući se, dok se nismo zaklonili za kuće, bojeći se da nas ne susretne neko od ljudi!" (Predanje bilježe: Ahmed, I/84, Ebu Ja'la, I/251, 292, i Bezzar, u djelu El-Bahruz-zehhar, 769.)

Vidio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako prolazi trgom Zul-medžaz i govori: 'Ljudi, recite: 'Nema drugog boga osim Allaha, i bit ćete spašeni!'', a Ebu Leheb je na njega bacao prašinu i govorio: 'Ljudi, nemojte da vas ovaj zavede i odvrati od vaše vjere! On želi da napustite svoja božanstva, da ostavite Lata i Uzzaa!' Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije se pak obazirao na njega!" (Predanje bilježi Ahmed, IV/63.)

Ummu Kulsum, kćerkom Božijega Poslanika, s.a.v.s., oženio se Utejba, sin Ebu Lehebov, dok je Rukajja bila kod njegovog brata Utbe, no on s njom nije imao bračni odnos do Vjerovjesnikova poslanstva. Kad je objavljena sura El-Mesed, Ebu Leheb je toj svojoj dvojici sinova rekao: 'Odričem vas se ako ne pustite te dvije Muhammedove kćeri!', i oni su ih pustili. Utba je potom otišao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i rekao mu: 'Porekao sam tvoju vjeru i pustio tvoju kćerku!', a onda nasrnuo na njega i pritom mu poderao košulju. Kasnije će ići u Šam radi trgovine, a Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je: 'Molim Allaha da nahuška na tebe svoga psa!' On je krenuo s trgovcima iz plemena Kurejš, pa kad su se spustili u Zerku, te večeri je oko njih kružio lav i Utejba je govorio: 'Majko moja, ovaj će me, Allaha mi, pojesti kako je rekao Muhammed! Ubi me Ibn Ebu Kebša, on u Meki, a ja u Šamu!' Utom je lav otišao, a oni su polegli, smjestivši Utejbu u sredinu između sebe. Utom je došla zvijer i prešla preko njih te Utejbu ščepala za glavu i ubila ga!" (Predanje je slabo i bilježi ga Taberani, XXII/435.)

Dok je jednom Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanjao kod Kabe, Ebu Džehl je sa svojim društvom sjedio (u blizini) – a dan ranije tu su zaklane žrtvene životinje – pa je Ebu Džehl rekao: 'Ko će otići do ostataka zaklanih životinja tog i tog plemena pa ih uzeti i staviti ih Muhammedu na leđa kad padne na sedždu?' Na to se digao najveći nesretnik među njima pa uzeo jednu košuljicu nekog organa, pa kad se Vjerovjesnik, s.a.v.s., spustio na sedždu, stavio ju je na njegova leđa, na šta su oni prasnuli u smijeh, naginjući se pritom jedan prema drugome. Ja sam stajao i sve to gledao. Da sam imao snage, skinuo bih mu to s leđa. Vjerovjesnik, s.a.v.s., jednako je bio na sedždi, nije dizao glavu, a jedan čovjek otišao je i o tome obavijestio Fatimu, koja još bijaše djevojčica, i ona je to skinula s njega. Zatim se okrenula prema njima, ružeći ih za ono što su učinili. Kada je on završio s namazom, podigao je glas i uputio dovu protiv njih. A on, kad je upućivao dovu, činio je to tri puta: kad bi za nešto molio, molio je, iskao je tri puta. 'Bože, kazni Kurejšije!', rekao je i to ponovio tri puta. Oni su se, čuvši te njegove riječi, prestali smijati i pobojali se njegove dove. On je zatim dodao: 'Bože, kazni Ebu Džehla ibn Hišama, Utbu ibn Rebia, Šejbu ibn Rebia, Velida ibn Utbu, Umejju ibn Halefa, Ukbu ibn Ebu Muajta!' Spomenuo je i sedmoga, ali ja se ne sjećam koga i, tako mi Onoga Koji je s istinom poslao Muhammeda, ja sam sve te koje je spomenuo gledao kako padaju mrtvi i kako se odvlače u jamu na Bedru!" (Hadis bilježe: Buhari, 520, Muslim, 1794, i Nesai, I/161, 162.)

'Božiji Poslaniče, kako ti dolazi Objava?' 'Nekad mi dođe poput zvonjave zvona, i to mi je najteži način Objave, pa kad se to prekine, ja budem svjestan onoga što mi je (Džibril) rekao. Ponekad mi se melek ukaže u liku čovjeka, pa mi govori, a ja pamtim ono što kaže!' Aiša kaže: 'Ja sam ga gledala kad mu je Objava stigla u jednom iznimno hladnom danu, pa kad je prestala, čelo mu je bilo obliveno znojem!'" (Hadis bilježe autori šest hadiskih zbirki, osim Ebu Davuda: Buhari, 2, Muslim, 2333, Tirmizi, 3634, Nesai, II/146, i Malik u Muvettau, I/104, 270.)

Početak objave Božijem Poslaniku, s.a.v.s., bili su istiniti snovi. Sve što bi vidio u snu, to se i ostvarivalo poput jutarnjeg svitanja. Omiljena mu je samoća i on se osamljivao u pećini Hira i tu se posvećivao molitvama, provodeći u pobožnosti mnoge noći prije nego bi se vratio svojima. Potom se vratio Hatidži i ponio opskrbu, dok ga istiniti nije iznenadio dok se on nalazio u pećini Hira. Naime, došao mu je melek i rekao mu: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!', odgovorio je on. (Kasnije je pričao): 'Zatim me je uzeo k sebi i tako me stisnuo da me je spopala muka, a onda me pustio i rekao mi: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!' rekao sam, a on me opet uzeo i ponovo me stisnuo da me je spopala muka. Potom me pustio i rekao mi: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati!', kazao sam ja, a on me stisnuo i po treći put tako da me je spopala muka. Onda me pustio i rekao: 'Čitaj u ime tvoga Gospodara koji stvara; stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji je čovjeka poučio peru...'' S tim se Božiji Poslanik, s.a.v.s., vratio nazad, dok mu je srce snažno lupalo, i ušao kod Hatidže. 'Umotajte me! Umotajte me!', povikao je i oni su ga umotali dok ga strah nije minuo. Onda je Hatidži ispričao sve šta se dogodilo. 'Bojim se za sebe!', rekao joj je. 'Ne, Boga mi!', kazala je ona. 'Nego, radostan budi! Tako mi Allaha, On tebe nikada neće poniziti jer ti čuvaš rodbinsku vezu, govoriš istinu, pomažeš nemoćne i daješ siromasima, ugošćuješ gosta i na strani si onih koji zastupaju istinu!' Potom je Hatidža s njim otišla kod Vereke ibn Nevfela ibn Eseda ibn Abdul-Uzzaa ibn Kusajja, svog amidžića, koji je prije islama bio prihvatio kršćanstvo i koji je pisao jevrejskim pismom, te na arapskom ispisao i velik dio Indžila. Bio je oronuli starac i sasvim slijep. 'Amidžiću', rekla mu je Hatidža, 'poslušaj ovo što će ti reći tvoj bratić!' 'Bratiću', obratio se Vereka njemu, 'šta si vidio?' Božiji Poslanik, s.a.v.s., ispričao mu je šta je vidio, i Vereka je na to rekao: 'To je isti onaj melek koga je Allah upućivao i Musau! Eh, da sam sada mlad! Da hoću biti živ kad te tvoj narod bude proganjao!' 'Zar će me proganjati?!', upitao je Božiji Poslanik, s.a.v.s., a on mu je rekao da hoće. 'Niko nije došao s nečim takvim', rekao mu je, 'a da nije bio napadnut. Ako ja to dočekam, pomoći ću ti koliko god budem mogao!' Ubrzo iza toga Vereka je umro, a nova objava nije dolazila." (Hadis bilježe Buhari, 3, i Muslim, 160.)

Putovali smo prema Šamu s istaknutim ljudima plemena Kurejš, a sa mnom je bio i Muhammed. U putu smo naišli na jednog kaluđera, pa smo se zaustavili i razvezali svoja sedla. Utom je on izišao pred nas, što ranije nije činio, pa je prolazio pored nas a onda Muhammeda uzeo za ruku i rekao: 'Ovo je prvak svih svjetova!' Kurejšijski uglednici upitali su ga: 'Šta ti znaš o tome što govoriš?' 'Nalazim njegovo svojstvo i njegov opis u objavljenoj Knjizi. Kad ste se vi pojavili, nije ostalo nijedno drvo i nijedan kamen, a da mu nije palo na sedždu, a mrtva priroda sedždu čini samo vjerovjesniku. Prepoznao sam ga po pečatu vjerovjesništva u donjem dijelu plećne hrskavice; izgleda poput jabuke!' Zatim se vratio, pripremio hranu i iznio je pred nas. Muhammed je bio među čuvarima deva pa je i on došao, a iznad njega je bio oblak koji mu je pravio hlad. Kad se primakao, vidio je da su se ljudi prije njega sklonili pod drvo, pa je sjeo na sunce. Utom se hlad drveta nageo premu njemu, a oni su ostali na suncu. Dok ih je (onaj kaluđer) usluživao, zaklinjao ih je Bogom da ga ne vode među Bizantijce. 'Ako ga vide', govorio je, 'prepoznat će ga po opisu i priredit će mu neugodnost!' I dok je on njih zaklinjao time, ja sam se obazreo i vidio kako sedmerica Bizantijaca idu prema njegovoj isposničkoj ćeliji. On je izišao da ih dočeka i upitao ih kojim povodom dolaze kod njega. 'Čuli smo od naših svećenika', rekli su oni, 'da će u ovom mjesecu arapski vjerovjesnik krenuti prema našem području – nije ostao nijedan put, a da neko nije poslan na njega; mi smo poslani na ovaj tvoj put.' 'Ima li iza vas iko bolji od vas?', upitao ih je on, i oni su mu kazali: 'Nas su i izabrali za tvoj put kao najbolje!' 'Ako biste vidjeli nešto što uzvišeni Bog želi sprovesti, (šta mislite) bi li to iko od ljudi mogao spriječiti?', upitao ih je, oni su rekli da ljudi takvo što ne bi mogli spriječiti. 'Hajde', rekao im je on tada, 'prisegnite na vjernost ovom vjerovjesniku – on je istiniti vjerovjesnik!' Oni su mu dali prisegu na vjernost i zadržali se s kaluđerom. On se zatim vratio nama i obratio nam se: 'Tako vam Boga, ko je njegov staratelj?' 'Ovaj', pokazali su oni na mene. On me onda zaklinjao da ga vratim nazad sve dok ga nisam i vratio s nekim ljudima. Među tim ljudima bio je i Bilal, a kaluđer im je za puta dao kolača i ulja." (Predanje bilježi Rezin.)

Vjerovjesniku, s.a.v.s., došao je Džibril dok se on igrao s djecom, pa ga uzeo, oborio na tlo, otvorio mu srce i iz njega izvadio jednu grudvicu. 'Ovo je šejtanov udjel u tebi!', rekao je, a zatim srce oprao u jednom zlatnom leđenu, vodom zemzema, i onda ga ponovo sastavio i vratio na njegovo mjesto. Djeca su otrčala njegovoj majci, tj. dojilji, i rekli joj: 'Muhammed je ubijen!', pa kad su otišli kod njega zatekli su ga blijedog." Enes je govorio: Ja sam vidio trag toga reza na njegovim prsima!" (Hadis bilježi Muslim, II/162, 261)

'Božiji Poslaniče, šta si od vjerovjesništva prvo vidio?' 'Bio sam u pustinji', rekao mu je on, 'a bilo mi je deset godina i nekoliko mjeseci, kad začuh govor iznad sebe, kad, dvojica ljudi: jedan pita onoga drugog: 'Je li ovo on?' 'Jeste', potvrdio je onaj, i njih dvojica pošla su prema meni, a takvih lica među ljudima nikad nisam vidio! Išli su prema meni pješice, a potom su me uzeli za mišice, međutim ja nisam osjećao njihov dodir. Jedan je rekao drugom: 'Povali ga! Povali ga!', te su me povalili a da me nisu ni stisli ni pritisli. Jedan je rekao drugom: 'Raspoluti mu srce!', pa je jedan od njih prišao mojim prsima i razdvojio ih, kako sam ja vidio, bez krvi i bez boli. 'Izvadi zlobu i zavist!', rekao mu je i on je izvadio nešto poput grudvice, te je to iscijedio i bacio. 'Ubaci milost i samilost!', rekao je potom, kad, i to poput onog što je izvadio, samo nalik srebru. Zatim je zatresao palac moje desne noge i rekao mi: 'Idi i potčini se (Božijoj volji)!', i ja sam se vratio na to: idem sa samilošću prema djetetu i s milošću prema odraslome." (Hadis bilježi Abdullah ibn Ahmed u dodatku na Musned svoga oca, V/139)

'Moja dojilja bila je iz plemena Sa'd ibn Bekr. Ja sam jednom s njenim sinom otišao za stokom koju smo čuvali, pa kako sa sobom nismo bili ponijeli hrane, ja sam rekao: 'Braco, idi i od majke nam donesi hrane!' Moj brat tako je otišao, a ja sam ostao kod stoke. Utom su doletjele dvije bijele ptice, slične orlovima, i jedna od njih je upitala onu drugu: 'Je li ovo on?' Ona druga je odgovorila potvrdno i potom su se obje okrenule prema meni i prišle mi, uzele me i povalile na tlo, izvrnuvši me na leđa. Onda su mi rasporile stomak, izvadile mi srce, rasjekle ga i iz njega izvadile dvije crne grudvice usirene krvi. 'Daj mi hladne vode!', rekao je jedan od njih, pa su mi tom vodom oprali unutrašnjost prsa. 'Daj mi hladne vode!', opet je zatražio onaj, pa su mi tom vodom oprali srce. Potom je zatražio blagost, pa ju je ulio u moje srce, a onda je jedan od njih rekao drugom: 'Razdijeli ga i označi pečatom vjerovjesništva!' Jedan je rekao onom drugom: 'Stavi ga na tas, a na drugi tas stavi hiljadu onih iz njegova umeta!' Tad vidjeh hiljadu iznad sebe i bojim se da se neki od njih ne strovale! 'Kad bi se sav njegov umet stavio na jedan tas', rekao je jedan od njih, 'a on na drugi, njegov bi tas prevagnuo!' Potom su otišli ostavivši me u velikom strahu. Zatim sam otišao svojoj pomajci i ispričao joj šta se desilo. Ona se pobojala da nisam obolio. Rekla je: 'Allah neka te čuva!', pa je svog devca opremila za put, stavila me na samar i uzjahala iza mene. Kad smo došli kod moje majke, rekla joj je: 'Ja sam izvršila svoj emanet i svoju obavezu!', a onda joj ispričala šta mi se desilo. Nju pak to nije zabrinulo, te reče: 'Ja sam vidjela kako je iz mene izišlo neko svjetlo koje je obasjalo dvorove Šama.''" (Hadis bilježe Ahmed, IV/184, 185, i Taberani, XVII/131.)

Izjahala sam iz sela na zekastom magarcu, zajedno sa ženama iz plemena Sa'd, da u Meki tražimo dojenčad. Bilo je to u vrlo sušnoj godini u kojoj su svi usjevi nastradali. Sa sobom smo vodili i oronulu devu koja nije imala ni kapi mlijeka, i jedno dijete od čijeg plača nismo mogli spavati budući da ni u mojim grudima, ni u vimenu deve, nije bilo mlijeka koje bi mu utolilo glad. Kad smo došle u Meku, svakoj od nas je nuđen Božiji Poslanik, s.a.v.s., i svaka ga je odbila. Naime, od djetetovog oca očekivale smo pristojnu nadoknadu zato što ćemu mu dojiti dijete. Kako je on bio siroče, mi smo mislile: 'Šta nam može dati njegova majka!?' Tako je svaka žena sebi našla dojenče, osim mene. Ja se nisam željela vratiti nazad praznih ruku, pa sam svom mužu rekla: 'Boga mi, ja ću uzeti ono siroče!' Tako sam i uradila, pa kad sam ga donijela kod svoje jahaće životinje, moj muž mi je rekao: 'Uzela si ga! Dobro si uradila. Nadati se da će nam Allah zbog njega dati dobro.' Allaha mi, čim sam ga stavila sebi u krilo, moje grudi su se trgnule prema njemu o obiljem mlijeka i on je dojio sve dok se nije zasitio, a onda je dojio i njegov brat (tj. njen sin), pa se zasitio i on! Moj muž je te večeri otišao do naše stare deve i iznenadio se kad je vidio da je i njeno vime puno mlijeka, pa smo se i mi te večeri napili mlijeka sve do sitosti. Tu noć proveli smo siti i napojeni, a naša djeca lijepo su spavala. Moj muž govorio mi je: 'Allah mi, Halima, mislim da si uzela blagoslovljeno čeljade!' Zatim smo krenuli dalje, a moj magarac je do sela išao ispred karavana tako brzo da ga nijedan drugi nije mogao slijediti. Govorili su mi: 'Za Boga miloga, Halima, sačekaj nas! Ta, je li to isti onaj magarac na kojem si dojahala u Meku?!' 'Jest, Boga mi, to je onaj isti magarac!', odgovorila sam. Naša zemlja bila je suha i neplodna, no moja stoka je stalno dolazila sita i puna mlijeka, a njihova gladna i iznurena, bez mlijeka u vimenu. Mi smo pili mlijeka koliko smo htjeli, a niko drugi u mjestu nije mogao pomusti niti jednu jedinu kap. Svojim pastirima govorili su: 'Zašto i vi ne napasate stoku tamo gdje napasa Halimin pastir?' Oni su onda tjerali stoku u onaj klanac gdje je napasao naš pastir, ali se njihova stoka vraćala gladna, a moja sita i nabrekla vimena. Vjerovjesnik, s.a.v.s., napredovao je za jedan dan onoliko koliko su druga djeca napredovala za mjesec; a za jedan mjesec onoliko koliko su druga djeca napredovala za godinu! Kad je napunio godinu dana, već je bio krupan dječak. Potom smo s njim otišli kod njegove majke, i njegov poočim rekao joj je: 'Vrati ga opet nama, jer se bojim da ne oboli od kakve mekanske zaraze!' Tajili smo da zbog njega imamo bereket u svemu, i ona se na kraju saglasila da ga ponovo povedemo sa sobom. Tako se kod nas zadržao još dva mjeseca i dok se jednoga dana igrao sa svojim bratom iza naših kuća, gdje su čuvali našu stoku, njegov brat je dotrčao sav uzdrhtao. 'Onaj moj brat Kurejšija...' govorio je isprekidano, 'došla su mu neka dva čovjeka i rasporila mu stomak!' Mi smo odmah potrčali tamo, drhteći. Zatekli smo ga kako stoji, lica izbezumljena od straha. Moj muž i ja zagrlili smo ga i upitali ga šta mu se dogodilo? 'Došla su mi dvojica ljudi u bijeloj odjeći', rekao je on, 'povalili me i rasporili mi stomak. Ne znam šta su mi uradili!' Mi smo ga uprtili i vratili se nazad. 'Halima', rekao je moj muž, 'mislim da je ovaj dječak bolestan. Hajdemo ga vratiti njegovima prije nego što mu bolest iziđe na vidjelo!' Tako smo ga odnijeli majci, a ona nas je upitala: 'Zašto mi ga sada vraćate, kad ste onoliko nastojali da ga zadržite?!' 'Dovoljno smo se brinuli o njemu', rekla sam ja. 'Uradili smo za njega ono što smo bili dužni! Pobojali smo se da mu se šta ne dogodi pa smo mislili da je bolje da bude sa svojom majkom!' No, ona je kazala: 'Neće biti da je to tako! Nego recite vi meni šta se zaista dogodilo!' Insistirala je na tome sve dok joj nismo ispričali šta se desilo. 'Pobojali ste se za njega', rekla je ona. 'Bože sačuvaj! Moj sin nešto je posebno. Hoćete li da vam kažem nešto o njemu? Dok sam ga nosila u stomaku nisam osjećala baš nikakvu teškoću, a zbog njega sam imala veliki bereket. Potom sam, dok sam ga rađala, vidjela kako iz mene izlazi neko svjetlo, poput plamene lopte, i obasja vratove deva u Busri. I nije rođen kako se rađaju ostala djeca, već je, kad sam ga rodila, ruke stavio na tlo, a glavu digao prema nebu! Ostavi ti njega meni, a vi idite svojim putem.'" (Hadis bilježe Taberani, XXIV/212, i Ebu Ja'la, XIII/93, 7163)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., rođen je u Godini slona, a između 'sramnoga rata' (fidžar) i Godine slona bilo je dvadeset godina, između 'sramnoga rata' i renoviranja Kabe petnaest godina, a između renoviranja Kabe i njegovog poslanstva pet godina. Tako je Poslanik dobio poslanstvo kad mu je bilo četrdeset godina."El-fidžar; sukob izbio između dvije plemenske zajednice: Kinane i Kajsu Ajlan. (op. prev.) (Hadis bilježi Taberani, XVIII/342.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., i ja rođeni smo u Godini slona, a Osman ibn Affan upitao je Kubasa ibn Ešjema je li stariji on ili Vjerovjesnik, s.a.v.s., na šta mu je odgovorio: 'Vjerovjesnik, s.a.v.s., stariji je od mene (tako kaže iz poštovanja, veći od mene), a ja sam rođen prije njega. Ja sam pozelenio (od dugog stajanja na zemlji, misli se na ptice koje su gađale slona. U drugom predanju se spominje izmet slonova)!" (Hadis bilježi Tirmizi, 3619)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., pred nama je sebe nazivao i drugim imenima. Govorio je: 'Ja sam Muhammed. Ja sam Ahmed, El-Mukaffi (Začelnik), Nebijjut-tevba (Vjerovjesnik pokajanja) i Nebijjur-rahma (Vjerovjesnik milosti).'" (Hadis bilježi Muslim, 2354.)

Ja imam pet imena: Muhammed, Ahmed, El-Mahi – onaj kojim Allah briše nevjerstvo, El-Hašir – onaj pred čijim nogama se ljudi skupljaju, i El-Akib – onaj poslije koga više neće biti vjerovjesnika!" A Allah ga je još nazvao i osjećajnim i milosnim. (Hadis bilježe: Buhari, 3532, Muslim, 2354, Tirmizi, 2840, i Malik, str. 620.)

Poslanikovo, s.a.v.s., puno ime glasi: Muhammed ibn Abdullah ibn Abdulmuttalib ibn Hašim ibn Abdu Menaf ibn Kusajj ibn Kilab ibn Murra ibn Ka'b ibn Luej ibn Galib ibn Fihr ibn Malik ibn en-Nadr ibn Kinana ibn Huzejma ibn Mudrika ibn Il'jas ibn Mudar ibn Nizar ibn Meadd ibn Adnan." (Hadis bilježi Buhari, 3851.)

Kada je određeno da ćeš biti vjerovjesnik?" Dok je Adem još bio između duše i tijela!", odgovorio je on. (Hadis bilježi Tirmizi, 3609)

Ja sam rekao Božijem Poslaniku, s.a.v.s.: 'Kurejšije su zasjeli i razgovarali o svom porijeklu. Tebe su usporedili s palmom na prašnjavom tlu!' On je na to rekao: 'Allah je stvorio ljude, pa je mene smjestio u njihovu najbolju skupinu, u onu bolju od dviju skupina; zatim je gradirao plemena, pa je mene smjestio u najbolje pleme; zatim je gradirao kuće, pa je mene smjestio u najbolju njihovu kuću. Prema tome, ja sam njihov najbolji pojedinac i iz najbolje sam njihove kuće.'" (Hadis bilježi Tirmizi, 3607)