Nakon smrti Vjerovjesnika, s.a.v.s., Ebu Bekr rekao je Omeru: 'Hajdemo do Ummu Ejmen, da je posjetimo kao što ju je Vjerovjesnik, s.a.v.s., posjećivao!' Kada su joj došli, ona je zaplakala, pa su je upitali: 'Šta te rasplakalo? Zar ne znaš da je za Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bolje ono što je kod Allaha?' Ona im je odgovorila: 'Ja ne plačem zato što ne znam da je ono što je kod Allaha bolje za Njegovog Poslanika, nego ja plačem zato što je prestala Objava s neba!' Tako je i njih navela na plač, pa su plakali zajedno s njom." (Bilježi Muslim 2454)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije ni od čega drugog umro nego od upale porebrice." (Bilježe Taberani i Mevsili.)

Naš miljenik i Vjerovjesnik, s.a.v.s., prije svoje smrti navijestio nam je šest stvari. Okupio nas je u Aišinoj kući i pogledao nas, pa su mu oči zasuzile. Zatim je rekao: 'Dobro došli, Allah vas poživio, Allah vas sačuvao, Allah vam dao utočište, Allah vas pomogao, Allah vas uzdigao, Allah vas uputio, Allah vam dao nafaku, Allah vas usmjerio na Pravi put i Allah vam dao selamet! Vama oporučujem bogobojaznost, a Allahu oporučujem vas i molim Ga da se brine o vama! Ja jasno opominjem da se ne suprotstavljate Allahu ni kad je riječ o Njegovim robovima, a ni kad je riječ o Njegovoj Zemlji! Zaista Uzvišeni Allah kaže i meni i vama: 'Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj'' (El-Kasas, 83). On također kaže: 'A zar u Džehennemu neće biti boravište oholih?' (Ez-Zumer, 60). Zatim je rekao: 'Već mi se približio smrtni čas i povratak Allahu, Sidretul-muntehau, džennetskom prebivalištu, najljepšem uživanju i društvu odabranih.' Tada mi upitasmo: 'Allahov Poslaniče, a ko će te okupati?', a on odgovori: 'Muškarci iz moje porodice, najbliži po redu.' Zatim smo ga upitali: 'U šta ćemo te zamotati?', a on odgovori: 'Ako htjednete, u ovu odjeću, ili u jemenski ogrtač, ili u bijelu tkaninu plemena Mudar.' Zatim smo ga upitali: 'A ko će ti od nas klanjati dženazu?', pa je zaplakao, a i mi smo zaplakali, pa je rekao: 'Stanite malo, Allah vam se smilovao i od vašeg vjerovjesnika vas nagradio onim što je dobro! Kada me okupate i postavite me na moju postelju u mojoj kući na ivici moga kabura, udaljite se od mene nekoliko vremena, jer će mi dženazu prvi klanjati moj prijatelj i drug Džibril. Zatim će mi klanjati Mikail, pa Israfil, pa meleki smrti sa svojom vojskom, pa onda ostali meleki, neka je na njih mir i spas. Zatim mi vi ulazite u skupinama, pa mi klanjate dženazu i donosite selam na mene. Nemojte me uznemiravati sa ženom koja plače naglas', mislim da je rekao i: '...niti koja vrišti, niti koja jauče.' 'Neka mi prvo klanjaju muškarci iz moje porodice, a zatim vi. Prenesite od mene selam samima sebi, a zatim prenesite selam mojoj odsutnoj braći, te onima koji nakon mene uđu u vašu vjeru! Ja vas uzimam za svjedoke da ih selamim', mislim da je rekao i: '...kao i sve one koji me budu slijedili u mojoj vjeri od danas pa do Sudnjega dana!' Zatim smo ga upitali: 'Allahov Poslaniče, a ko će te od nas spustiti u kabur?', a on odgovori: 'Muškarci iz moje porodice s brojnim melekima, koji vas vide, a vi njih ne vidite.'" (Bilježe Bezzar 2028 i Taberani 3696 u djelu El-Mu'džemul-evsat.)

Vidio je kabur Vjerovjesnika, s.a.v.s., u obliku humke. (Bilježi Buhari 1390)

Ušao sam kod Aiše u njenu kuću i rekao joj: 'Majko, otkrij mi kabur Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i kabure njegova dva prijatelja.' Ona otkri tri kabura, koja nisu bila ni visoka ni niska, zaravnata crvenom zemljom." (Bilježi Ebu Davud 3220)

"Allahov Poslanik, s.a.v.s., se nasmijao, a Ebu Bekr - ili Omer - mu reče: 'Allah te učinio uvijek radosnim."

Saopćio mi je Ebu Sufjan ibn Harb, koji je tada bio u Siriji s nekim Kurejšijama koji su došli kao trgovci u vrijeme (trajanja primirja) između Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kurejšijskih nevjernika. Izaslanik bizantijskog cara našao nas je – kaže Ebu Sufjan – u jednom kraju Sirije (u Gazi) i krenuo sa mnom i mojim drugovima te smo došli u Jerusalem. Potom smo privedeni caru, koji je sjedio u vijeću svog kraljevstva. Na njemu bijaše carska kruna, a oko njega glavari Bizantije. Tada on reče svome tumaču: Pitaj ih ko je od njih po redu najbliži onom čovjeku koji tvrdi da je vjerovjesnik!" – Ja sam mu od njih po rodu najbliži, rekoh ja – kaže Ebu Sufjan. – Kakvo je to srodstvo između tebe i njega? – upita on. – On je moj amidžić, rekoh. A tada nije bilo u karavanu nikoga od potomaka Abdu-Menafa osim mene. – Približite mi ga! – reče bizantijski car i naredi mojim drugovima da stanu iza mene pored pleća, a zatim reče svome tumaču: Kaži njegovim drugovima da ću ovog čovjeka pitati o čovjeku koji tvrdi da je vjerovjesnik, pa ako bi šta slagao, neka ga demantuju." – Tako mi Allaha, da se u tom momentu nisam – veli Sufjan – zastidio mojih drugova da pred njima lažem, ja bih na njega nešto i slagao kad me je ovaj o njemu ispitivao, ali sam se stidio da moji drugovi ne primijete kod mene laž te sam mu zbog toga govorio istinu. Potom vladar reče svome tumaču: – Pitaj ga kakvog je porijekla taj čovjek među vama? – On je uglednog roda. – rekao sam. – Je li iko ikada od vas prije njega ovako što govorio? – upita. – Nije. – odgovorio sam. – Da li ste ga sumnjičili za laž prije nego je počeo propovijedati ono što sada propovijeda! – upitao je. – Ne. – rekao sam. – Je li neko od njegovih predaka bio vladar? – upita. – Ne. – odgovorio sam. – Pa da li ga slijedi ugledan svijet ili siromašniji? – upita. – Uglavnom siromašniji. – odgovorio sam. – Uvećava li se ili smanjuje njihov broj? – upita. – Uvećava se. – rekoh. – Da li iko od njih konvertira (napušta) – upita Herakle – mrzeći njegovu vjeru nakon što ju je prihvatio? – Ne. – rekoh. – Da li krši zadanu riječ. – upita. – Ne, rekoh, ali smo sada u periodu (desetogodišnjeg) primirja i strahujemo da ga ne prekrši. – Nijedan odgovor nije mi dao mogućnosti – izjavio je kasnije Ebu Sufjan – da u njega ubacim nešto osim ove riječi, čime bih mu umanjio ugled, a da se nisam bojao da ne budem otkriven. – Da li ste se vi protiv njega borili, a on protiv vas? – upitao je. – Da. – odgovorio sam. – Pa kakav je bio ishod borbe između njega i vas? – pitao je. – Bio je promjenljiv, rekao sam. Jednom on pobijedi nas, a drugi put mi njega. – Šta vam naređuje? – pitao je. – Naređuje nam, kazao sam, da ibadet činimo jedino Allahu ne pridružujući Mu nikoga, a zabranjuje nam ono što obožavaju naši očevi; naređuje nam namaz, iskrenost (milostinju), moralnost, ispunjavanje ugovora i izvršavanje prihvaćenog povjerenja (ostave). Kada sam mu to kazao, on reče svom tumaču: – Reci mu: Pitao sam te za njegovo porijeklo i ti si tvrdio da je on uglednog porijekla. Takvi su svi poslanici; oni se pojavljuju u uglednoj porodici svoga naroda. – Pitao sam te da li je iko od vas prije njega ovako nešto propovijedao, a ti si izjavio da nije. Kažem, da je neko od vas ovako prije njega govorio, rekao bih da je on čovjek koji se povodi za riječima rečenim prije njega. – Pitao sam te da li ste ga optuživali za laž prije nego je počeo da propovijeda ono što sada govori. Tvrdio si da niste, pa sam se uvjerio da, ako nije lagao svijetu, kako bi sada lagao Bogu. – Pitao sam te je li neko od njegovih predaka bio vladar, pa si rekao da nije. Kažem, da je neko od njegovih predaka bio vladar, rekao bih da traži vlast svojih pređa. – Pitao sam te slijedi li ga ugledni svijet ili siromašni između njih, a ti si izjavio: "Slijede ga slabi (siromašni) između njih;" pa oni su bili (većinom) sljedbenici Poslanika. – Pitao sam te da li se oni brojno povećavaju ili umanjuju, pa si rekao da se povećavaju, a tako je vjerovanje i vjera dok se ne upotpune. – Pitao sam te da li iko konvertira, mrzeći njegovu vjeru nakon što je u nju stupio, pa si rekao: "Ne." – Takvo je vjerovanje: Kada njegova draž ovlada srcima, njega tada niko ne napušta. – Još sam te pitao da li krši zadanu riječ, a ti reče: "Ne." – Takvi su poslanici, oni ne krše obećanje. – Pitao sam te da li ste vi protiv njega vodili borbu i on protiv vas, pa si izjavio da je toga bilo i da je borba između vas i njega bila promjenljivog ishoda: jedanput pobijedi on vas, a drugi put pobijedite vi njega. – To je slučaj svih poslanika, stavljaju se na iskušenje, a konačni ishod bude u njihovu korist. – Pitao sam te šta vam naređuje. – Naređuje vam, rekao si, da ibadet činite Allahu i da Mu ne pridružujete nikoga, a zabranjuje ono što obožavaju vaši očevi; naređuje vam namaz, iskrenost, milostinju i moralnu krjepost, ispunjavanje ugovora i izvršavanje emaneta, a to su – reče Herakle – svojstva vjerovjesnika. Znao sam da će se on pojaviti, ali nisam mislio da će biti baš od vas. Ako je ono što si rekao istina, uskoro će zavladati i tlom pod ovim mojim nogama. Kada bih znao da ću biti kod njega iskreno primljen i zadržati prijesto, potrudio bih se za susret s njim, a da sam kod njega, prao bih mu noge. – Tako je – kaže Ebu Sufjan – Heraklo zatražio pismo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ono mu je pročitano. U njemu je stajalo: "U ime Allaha, svemu Dobročinitelja, Milostivog! Od Muhammeda, Allahovog roba i Njegovog poslanika, Heraklu, vladaru Bizantije. – Neka je spas na onoga ko slijedi Pravi put, a potom, pozivam te pozivom islama: Primi islam – bit ćeš spašen, sretan i miran! Primi islam, Allah će ti dati dvostruku nagradu, a ako se okreneš (od ovog poziva), snosit ćeš grijeh (svoj i) svojih sugrađana." O, sljedbenici Knjige, priđite i slijedite riječ koja je jednaka i za nas i za vas: da ibadet ne činimo nikom osim Allahu, da Mu ne pridružujemo nikakva druga, da ne smatramo jedni druge bogovima osim Allaha, pa ako to oni odbace, recite (im): budite svjedoci da smo mi, uistinu, muslimani" (tj. poslušni Jednom Jedinom Bogu – op. prir.). Ebu Sufjan pripovijeda: – Pošto je pročitano pismo, podigli su se glasovi glavara Bizantije, onih oko njega, i nastade među njima velika galama. Ne znam šta su sve govorili. Tada bi naređeno pa smo odstranjeni. Kada sam sa svojim drugovima izišao i s njima se osamio, rekao sam im: Ugled Ibn Ebu Kebšea (Muhammeda), stvarno je veliki, a plaši ga se, eto, i vladar Bizantije (sinova žute rase)." – Tako mi Allaha – kaže Ebu Sufjan – bio sam (od tada) stalno u uvjerenju da će njegova stvar pobijediti, dok Allah nije u moje srce unio islam, koga sam nekada prezirao. (Buharija, 2940.)

"Šta je to, o Allahov Poslaniče?!", a on odgovori: "Ovo je milost koju je Allah ulio u srca Svojih robova, a Allah ukazuje Svoju milost samo onima koji su milostivi."

Nije bio bestidan i nije se nedolično ponašao, nije galamio na pijacama, niti je na zlo uzvraćao zlom, već je opraštao i prelazio preko grešaka.

Neka muslimane u njihovim nevoljama osnaži nevolja koja je mene zadesila!" (Bilježi Malik 983)

Musliman koji dolazi u kontakt s ljudima i podnosi njihove uvrede bolji je od onoga ko ne kontaktira s ljudima i ne podnosi njihove uvrede." (Bilježi Tirmizi 2507)

"Nisam vidjela da je iko svojim ponašanjem (Hasan je kazao: govorom) dok stoji i sjedi više ličio na Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od Fatime, njegove kćerke. Kad god bi ušla kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., on bi ustao naspram nje, uzeo bi je za ruku, poljubio je i namjestio je da sjedne pored njega. Isto tako bi i ona, kad god bi on ušao kod nje, ustala spram njega, uzela ga za ruku, poljubila ga i namjestila da sjedne pored nje." (Ebu Davud, 5211)

"Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s." "Kako si ga vidio." - upitah, a on reče: "Bijaše izrazito bijelog tena. Kada bi išao, išao bi žustro, kao da silazi niz brdo." (Ebu Davud, 4859)

Došao je beduin, sjahao s deve i sputao je, a potom ušao u džamiju i klanjao za Božijim Poslanikom. Kad je Poslanik predao selam, beduin je došao do deve, oslobodio je, uzjahao i povikao: 'Bože, smiluj se meni i Muhammedu i ne daj nikome udjela u našoj milosti.' Božiji Poslanik rekao je: 'Ko mislite da je više zalutao, ovaj ili njegova deva? Jeste li čuli šta je rekao?' Rekoše: 'Jesmo.'" (Ebu Davud i Hakim)

Kada je bedun ušao, klanjao dva rekata, a zatim rekao: 'Bože, smiluj se meni i Muhammedu i nemoj se uz nas smilovati nikome.' Poslanik, a.s., rekao je: 'Suzio si nešto što je široko.' Uskoro se pomokrio u jednom dijelu džamije. Ljudi su pohrlili njemu, pa ih je spriječio i rekao: 'Poslani ste da olakšavate, a niste poslani da otežavate. Prolijte po tome kofu vode.'" (Ebu Davud, Tirmizi i Nesai)

Dok smo bili u džamiji s Božijim Poslanikom, došao je neki beduin i počeo mokriti u džamiji, pa su Vjerovjesnikovi ashabi rekli: 'Uh, uh!' On reče: 'Ne prekidajte ga.' Pustili su ga da se pomokri. Zatim ga je pozvao i rekao mu: 'U ovim džamijama ne dolikuje da se mokri ili da se onečiste na drugi način, one su za spominjanje Allaha, namaz i učenje Kur'ana.' Naredio je jednom čovjeku, pa je donio kofu vode i polio je po tom mjestu." (Buhari i Muslim)

Dok je Božiji Poslanik spavao, došao je Hasan (upotrijebljen je izraz koji označava hod kada se tek prohoda), sjeo mu na prsa i pomokrio se na njih. Došao sam da ga odstranim, pa se probudio i rekao: 'Enese, ostavi moga sina i plod moga srca. Ko ovoga povrijedi i uznemiri i mene je povrijedio, a ko mene povrijedi uznemirio je Allaha.' Zatim je zatražio vodu i polio je po tom mjestu, rekavši: 'Polijeva se na mokraću dječaka, a pere se na mokraću djevojčice.'" (Taberani)

Izašao je Vjerovjesnik među nas nakon podneva, pa mu je doneseno, i on se abdestio, pa sam vidio ljude kako se jagme za vodu od tog abdesta. Ko je ujagmio trljao se time, ko nije uzimao je mokrinu s ruke svoga druga." (Buhari, Muslim, Ebu Davud i Nesai)

Vidio sam Vjerovjesnika, a.s., kako na plećima nosi Husejna, sina Alijinog, čija je slina curila na njega." (Ibn Madža)

Stalno sam želio pitati Omera za dvije od supruga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, one za koje je Allah rekao: Ako se vas dvije pokajnički obratite Allahu, pa vaša su se srca priklonila (tome)"
Tada sam činio hadždž s njim i on skrenu (s puta), pa skrenuh i ja za njim s kožnim sudićem (vode), potom se osamio, onda došao i ja sam mu polijevao na ruke iz sudića, pa pošto uze abdest, rekoh mu:
Vladaru pravovjernih, koje su to dvije od supruga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, za koje je Allah rekao: 'Ako se vas dvije pokajnički obratite Allahu?'
Čudim ti se, Ibn Abbasu! To su Aiša i Hafsa." Potom je Omer otpočeo izlagati taj slučaj i rekao:
Ja i jedan moj susjed ensarija bili smo u plemenu Benu-Umejje ibn Zejd, a to je jedno naselje na pobriježju Medine i naizmjenično smo silazili do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem; jednog dana silazio je on, a drugog dana silazio sam ja. Kada sam ja silazio, donosio sam mu vijest toga dana, bilo naredbe ili što drugo, a kada je silazio on, činio je to isto. Mi, skupina Kurejšija, nadvladali smo žene, a kada smo došli ensarijama, a oni su, međutim, ljudi kojima gospodare njihove žene, i naše su žene počele primati običaj ensarijskih žena, pa sam se razdrao na svoju ženu i ona mi se vratila. Nisam želio da mi se vrati. Ona reče:
'Zašto mrziš što sam ti se vratila? Allaha mi, i supruge Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, vraćaju se njemu, a jedna od njih napustila ga je jedan dan pa sve do noći.'
Tada sam se uplašio i rekao: 'Ona koja je od njih učinila tako veliki izgred, propala je.' Potom sam skupio oko sebe svoju odjeću, ušao Hafsi i upitao: 'Je li se neka od vas ljutila na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedan dan do noći?'
'Da.' – odgovorila je.
'Propala je i mnogo izgubila. Jesi li sigurna da se neće i Allah rasrditi radi srdžbe Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa da propadnete. Ne tražite mnogo šta od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ne obraćajte mu se za svašta; ne napuštaj ga i traži od mene što trebaš. Neka te ne zavodi to što je tvoja susjetka – mišljaše na Aišu – ljepša od tebe i draža Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.'
Pričali smo i kako pleme Gassan pravi potkovice jahaćih životinja za našu borbu. Tada je (priča Omer) sišao moj drug na dan svoje rede, vratio se navečer i, jako udarajući na moja vrata, vikao:
'Spava li on?'
Uplašio sam se, izašao mu, a on reče: 'Dogodila se velika stvar!'
'Kakva?' – upitao sam. 'Je li došao Gassan?'
'Ne – odgovori – nego krupnije i više od toga. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pustio svoje žene. Hafsa je, reče on, propala i mnogo izgubila.'
Sumnjao sam da bi to možda moglo i biti, pa sam skupio svoju odjeću i s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao sabah-namaz. Potom je ušao u svoju mansardu (čardak) i u nju se povukao, a ja ušao Hafsi, kad ona plače.
'Što plačeš?' – upitao sam. 'Zar te nisam upozoravao? Je li vas pustio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?'
'Ne znam.' – rekla je. 'On je tu na terasi.'
Tada sam izašao, došao do minbera oko koga bijaše grupa ljudi. Neki su plakali. Sjeo sam malo kod njih. Potom me ovladalo ono što sam osjećao, pa sam otišao na terasu, gdje je bio Alejhisselam, i njegovom slugi – crncu – rekao: 'Traži odobrenje (ulaska) za Omera!' On je ušao i kazao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Potom je izašao i rekao: 'Kazao sam mu za tebe, a on šuti.' Tada sam se okrenuo i sjeo s grupom onih kod minbera. Poslije me ovlada ono što sam osjećao, pa sam otišao i Omer je spomenuo ono isto ranije, a onda sjeo s grupom onih kod minbera. Kasnije me ovlada ono što sam imao (u sebi), pa sam otišao slugi i rekao: 'Traži odobrenje za Omera!', a poslije on izloži isto što i ranije. Potom sam se okrenuo i krenuo, rob me pozva i reče: 'Dozvolio ti je (ulazak) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.' Ušao sam mu, kad on leži na pletenoj hasuri. Između njega i nje ne bijaše nikakve prostirke, a po strani mu (tijela) otisci rogozine; i naslonjen na jastuk od štavljene kože napunjen likom.
Nazvao sam mu selam i stojeći upitao: 'Pustio si svoje supruge?' On diže svoj pogled prema meni i reče: 'Ne.'
Tada sam, stojeći, rekao: 'Allahov Poslaniče, ako mi dozvoljavaš, mi, skupina Kurejšija, vladali smo ženama, a kada smo došli narodu kojim gospodare njihove žene i, spomenuvši mu to, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmija se, i ja rekoh:
'Ako mi dopuštaš, ušao sam Hafsi i kazao:
'Neka te ne zavodi to što je tvoja susjetka, mišljaše na Aišu, ljepša od tebe i Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, draža od teb.', na što se on opet osmjehnuo. Kada sam ga vidio da se smije, sjeo sam, podigao svoj pogled po njegovoj sobi i, Allaha mi, u njoj nisam vidio ništa što bi svratilo na sebe pogled osim tri neučinjene kože.
'Moli Allah da obogati tvoje sljedbenike. Perzijancima i Bizantincima dato je bogatstvo i dat im je ovaj svijet, a oni ne obožavaju Allaha.'
On onako naslonjen reče: 'A zar ti sumnjaš, o sine Hattabov? Oni su narod kojem su ubrzano data njihova dobra na ovom svijetu.'
'Allahov Poslaniče, oprosti mi!' – rekao sam.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, povukao se (od supruga) zbog slučaja koji je Hafsa prenijela Aiši i on je zbog velike osjećajnosti (ljutnje) prema njima, rekao: 'Neću im ulaziti jedan mjese.', pa ga je Allah zbog toga ukorio. Kada je bilo 29 dana, ušao je Aiši i tako od nje počeo, pa je Aiša primijetila: 'Ti si se zakleo da nam nećeš ulaziti jedan mjesec, a mi smo osvanule tek 29. noć, koju sigurno računam?'
Potom je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Taj je mjesec 29 dana.'
Tada je, kaže Aiša, objavljen ajet o pravu odabiranja, pa je počeo prvo od žena sa mnom i rekao:
'Iznosim ti korisnu stvar, a ne štetnu, da ne žuriš dok ne dobiješ zapovijed svojih roditelja!'
'Znam. Moji roditelji mi ne zapovijedaju rastavu braka.'
Potom je proučio ajet: Vjerovjesniče, reci svojim suprugama, pa do Allahovih riječi: veliku nagradu.
'Je li za to da tražim zapovijed svojih roditelja? Ja želim Allaha, Njegova Poslanika i kuću drugog svijeta.'
Poslije je dao pravo izbora ostalim svojim ženama i one su rekle isto što je rekla Aiša."