Taberani
HADIS
Abdullah ibn Džafer kaže:
Kada je umro Ebu Talib, Vjerovjesnik, s.a.v.s., pješice je krenuo prema Taifu da ih pozove u islam, ali mu se nisu odazvali. On je onda otišao od njih i sklonio se u hlad jednog drveta, te tu klanjao dva rekata namaza, a onda učio dovu: 'Bože moj, Tebi se tužim zbog svoje slabosti i za svoju beznačajnost kod ljudi! O Najmilostiviji, Ti si Najmilostiviji milosnik, kome si me ovo prepustio: neprijatelju koji me mrko gleda, ili bližnjemu kome si vlast nada mnom dao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je – premda bih više volio da me poštediš ovoga! Utječem se svjetlu lica Tvoga, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem počiva dobrobit i ovog i onog svijeta, od toga da se na me sruči srdžba Tvoja, ili da me zahvati Tvoj bijes! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim pomoću Tebe!'" (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, a navodi ga i Hejsemi, VI/35.)
ARAPSKI
عبد الله بن جعفر: لما توفى أبو طالبٍ خرج النبيُّ صلى الله عليه وسلم ماشيًا على قدميه إلى الطائف يدعوهم إلى الإسلام فلم يجيبوه، فانصرف فأتى ظل شجرةٍ فصلى ركعتين، ثم قال: "اللهم أشكو إليك ضعف قوتي وهواني على الناس، يا أرحم الراحمين أنت أرحم الراحمين، إلى من تكلني؟ إلى عدو يتجهمني، أم إلى قريبٍ ملكته أمري، إن لم تكن غضبان على فلا أبالي، غير أن عافيتك أوسع لي، أعوذ بنور وجهك الذي أشرقت به الظلمات، وصلح عليه أمر الدنيا والآخرة، أن تنزل بي غضبك أو تُحل بي سخطك، لك العتبى حتى ترضى، ولا حول ولا قوة إلا بالله". للكبير. ذكره الهيثمي 6 /35، وقال فيه: ابن إسحاق وهو مدلس ثقة، وبقية رجاله ثقات.