Taberani
HADIS
Urva je kazivao:
Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon hadža se zadržao i preostali dio zul-hidže, zatim muharrem i safer, a idolopoklonici su se objedinili oko jednoga stava i spletke kada su mislili da će on krenuti. Znali su da će on u Medini imati boravište i zaštitu, bili su čuli da su ensarije primili islam, pa su se saglasili da ga ubiju, bace u tamnicu ili ga prognaju. Međutim, Allah je njega obavijestio o njihovoj spletki: I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije!' (El-Enfal, 30) Obavijestio ga je, u onom danu u kojem je on došao Ebu Bekrovoj kući, da ga namjeravaju napasti navečer tog dana u njegovoj postelji. Stoga je on, pod plaštom noći, s Ebu Bekrom krenuo prema pećini Sevr, dok je Alija otišao i legao u njegovu postelju, da zavara nevjernike. Idolopoklonici su u noć ušli dogovarajući se da će nasrnuti na onoga u postelji i svezati ga. To im je bila tema razgovora sve do svitanja. Tada su bili zatečeni vidjevši da iz postelje ustaje Alija, pa su ga upitali gdje je Vjerovjesnik, s.a.v.s. On im je rekao da ne zna, i njima je bilo jasno da je otišao, te su se odmah na sve strane dali u potjeru za njim. Uključili su i ljude iz primorskih mjesta, obećavajući im veliku nagradu ako ga ubiju ili uhvate. Došli su i do pećine Sevr i razgledali ponad same pećine. Njih dvojica čuli su njihove glasove, pa je Ebu Bekr osjetio zebnju, na šta mu je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Ne boj se, Allah je s nama!' (Et-Tevba, 40). Tada je Allahu uputio dovu ...pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar!' (Et-Tevba, 40)." (Predanje bilježi Taberani u svom Kebiru.)
ARAPSKI
عروة: ومكث النبي صلى الله عليه وسلم بعد الحج بقية ذي الحجة والمحرم وصفر، ثم إن المشركين أجمعوا أمرهم ومكرهم حين ظنوا أنه صلى الله عليه وسلم خارجٌ، وعلموا أن له بالمدينة مأوى ومنعةً، وبلغهم إسلام الأنصار وأجمعوا على أن يقتلوه أو يسجنوه أو يخرجوه، فأخبره الله بمكرهم وقال: {وَإِذْ يَمْكُرُ بِكَ الَّذِينَ كَفَرُوا لِيُثْبِتُوكَ أَوْ يَقْتُلُوكَ أَوْ يُخْرِجُوكَ وَيَمْكُرُونَ وَيَمْكُرُ اللَّهُ وَاللَّهُ خَيْرُ الْمَاكِرِينَ} [الأنفال:30] وبلغه صلى الله عليه وسلم في ذلك اليوم الذي أتى فيه دار أبي بكرٍ أنهم مثبتوه إذا أمسى على فراشه، وخرج من تحت الليل هو وأبو بكرٍ قبل غار ثورٍ، وعمد عليُّ فرقد على فراشه يواري العيون، وبات المشركون يأتمرون أنهم يقتحمون على صاحب الفراش فيوثقونه، فكان ذلك حديثهم حتى أصبحوا، فإذا على يقومُ عن الفراش، فسألوه عن النبي صلى الله عليه وسلم فقال: لا علم لي به، فعلموا أنه خرج فركبوا في كل وجهٍ يطلبونه، وبعثوا إلى أهل المياه يجعلون لهم جعلاً عظيمًا، وأتوا ثورًا حتى طلعوا فوق الغار، وسمعا أصواتهم فأشفق أبو بكرٍ، فقال له صلى الله عليه وسلم : {لا تَحْزَنْ إِنَّ اللَّهَ مَعَنَا} [التوبة: 40] ودعا {فَأَنْزَلَ اللَّهُ سَكِينَتَهُ عَلَيْهِ وَأَيَّدَهُ بِجُنُودٍ لَمْ تَرَوْهَا وَجَعَلَ كَلِمَةَ الَّذِينَ كَفَرُوا السُّفْلَى وَكَلِمَةُ اللَّهِ هِيَ الْعُلْيَا وَاللَّهُ عَزِيزٌ حَكِيمٌ} [التوبة: 40]. للكبير مطولاً بلينٍ وإرسال. قال الهيثمي 6/51: رواه الطبراني مرسلا، وفيه: ابن لهيعة، وفيه كلام، وحديثه حسن.