"Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ja smo se kupali iz iste posude, a oboje smo bili džunubi. Također, kada sam bila u hajzu, on bi mi naredio da pokrijem dio oko stidnog mjesta pa bi se naslađivao sa mnom. Pored toga, kada je on bio u itikafu, a ja u hajzu, izvadio bi mi glavu pa bih mu je čistila."

"Neki čovjek kojeg su znali pod imenom Lubejd b. el-E'asam, iz plemena Benu Ruzejk opsihri Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tako da se Allahovom Poslaniku činilo da je nešto uradio iako to nije učinio sve dok jednog dana ili jedne noći kada je bio kod mene ne posveti se dugom dovljenju i molitvi nakon koje kaza: 'Aiša, jesi li primijetila da mi je Uzvišeni Allah odgovorio na ono što sam od Njega tražio. Došla su mi dva čovjeka, jedan sjede kod mog uzglavlja, a drugi kod mojih nogu. Onda jedan kaza drugome: 'Od čega boluje ovaj čovjek?' Taj reče: 'Opsihren je.' Jedan upita: 'Ko ga je opsihrio?' Drugi reče: 'Lebid b. el-E'asam.' Ovaj upita: 'Pomoću čega?' Na to će drugi: 'Pomoću češlja i dlake te osušene kore muškog palminog cvijeta.' Ovaj upita: 'A gdje je sihr?' Drugi reče: 'U bunaru Zervan.' Otišao je tamo Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa grupom ashaba, a kada se vratio kaza: 'Aiša, kao da mu je voda boje kne i kao da su vrhovi njegovih palmi šejtanske glave.' Ja rekoh: 'Zar ga nisi izvadio?' On kaza: 'Allah me je izliječio, pa nisam želio da ljudima u vezi s tim priređujem zlo.' I naredio je da se bunar zatrpa."

Dok sam bio još u Mekki, raspuknuo je strop sobe, spustio se Džibril, otvorio mi prsa, isprao ih zemzem-vodom, donio zlatan legen, napunjen mudrošću i vjerovanjem, i to sasuo u moja prsa, a zatim ih sastavio, uzeo me za ruku i izdigao do neba. Kad je došao do najbližeg neba, Džibril reče čuvaru neba: Otvori!"
– Ko je to? – upita (čuvar).
– Džibril – odgovori on.
– Ima li još neko s tobom? – upita on.
– Sa mnom je Muhammed – reče (Džibril).
– Zar mu je već upućeno poslanstvo? – upita on.
– Da, otvori – reče (Džibril).
Pošto smo se uzdigli do (najbližeg) neba, kad tamo jedan čovjek – s desne i lijeve strane mu gomile svijeta; kad pogleda prema svojoj desnoj strani, nasmije se, a kad pogleda prema lijevoj, zaplače.
– Dobro došao, dobri vjerovjesniče i dobri sine! – rekao je.
– Džibrile, ko je to? – upitao sam.
– Ovo je Adem – reče on – a ovo s njegove desne i lijeve strane su potomci njegovih sinova. Oni s desne strane su džennetlije, a ono na lijevoj strani su džehennemlije, pa kada pogleda na desnu stranu, nasmije se, a kada pogleda na lijevu, zaplače.
Zatim se Džibril sa mnom uzdizao dok nije došao na drugo nebo te rekao njegovom čuvaru: "Otvori!" Ovaj čuvar upita za isto ono što je pitao i onaj prvi, a potom otvori.
Enes kaže da je Ebu Zerr spomenuo da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na nebesima još našao Idriza, Musaa, Isaa i Ibrahima, ali mi nije precizirao gdje je koji, izuzev što je spomenuo da je našao Adema na najbližem nebu, a Ibrahima na šestom. Enes (dalje) kaže: Kad je Džibril prošao pokraj Idrisa, ovaj je rekao:
– Dobro došao, dobri vjerovjesniče i dobri brate!
– Ko je to? – upitao sam.
– To je Idris – odgovorio je (Džibril).
Zatim sam prošao pokraj Musaa, pa i on reče:
– Dobro došao, dobri vjerovjesniče i dobri brate!
– Ko je to? – upitao sam.
To je Musa – odgovori (Džibril).
Potom sam prošao pored Isaa, a on reče:
– Dobro došao, dobri vjerovjesniče i dobri brate!
– Ko je to?, upitao sam.
– To je Ibrahim – odgovori (Džibril).
Kaže (Ibn Šihab) da ga je obavijestio Ibn Hazm da Ibn Abbas i Ebu Hajje el-Ensari govorahu da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
"Zatim sam bio uzdizan sve dok se nisam pojavio na ravnini gdje sam čuo škripu pera."
Ibn Hazm i Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kažu da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
"Allah mi je odredio dnevno pedeset namaza. Ja sam se s tim vratio, i kad sam naišao pored Musaa, Musa reče:
– Šta je određeno tvojim sljedbenicima?
– Odredio im je pedeset namaza – odgovorio sam.
– Vrati se svome Gospodaru – reče on, jer tvoji sljedbenici to neće moći izdržati.
Vratio sam se i molio Gospodara te je On smanjio za polovinu. Potom sam se vratio Musau (i rekao mu za smanjenje), ali on (opet) reče:
– Vrati se svome Gospodaru!
(Prenosilac) je spomenuo (njegovu ponovnu molbu Allahu), kao i prošli put, pa je On opet smanjio za polovinu. Ponovo sam se vratio do Musaa i saopćio mu to, te on reče:
– Vrati se (opet) svome Gospodaru, jer tvoji sljedbenici to neće moći snositi!
Opet sam se vratio svome Gospodaru i molio Ga, pa je On rekao:
– Njih je pet, a računa se pedeset, jer se kod Mene riječ ne mijenja!
Potom sam se vratio Musau, i on reče:
– Vrati se (opet) svome Gospodaru!
– Stidim se svoga Gospodara (da još molim za smanjenje) – rekoh ja.
Zatim produžismo (ja i Džibril) dok ne dođosmo do Sidretul-Muntehaa, kojeg su bile prekrile raznovrsne boje, da i ne znam kakve sve vrste. Iza toga uveden sam (u Džennet), kad u njemu kupole od bisera, a zemlja mošus.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao je pored jedne grupe iz (plemena) Eslem. Oni su se natjecali u gađanju strijelama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: – Gađajte, potomci Ismailovi, vaš otac je bio strijelac, a i ja ću biti na strani jedne vaše grupe.
Jedna grupa, kaže (Seleme), ustegla se od strijeljanja, pa Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: – Šta vam je, zašto ne gađate? – Allahov Poslaniče – rekoše oni – zar da gađamo, a ti s njima. – Gađajte – reče on – ja sam sa svima vama.

Bože, spasi Ajjaša ibn Ebu Rebiju! Bože, spasi Selemu ibn Hišama! Bože, spasi Velida ibn Velida! Bože, spasi nemoćne vjernike! Bože, pojačaj pritisak na Mudar! Bože, podaj mu gladne godine, poput godina Jusufovih!"

U noći u kojoj sam išao na Miradž vidio sam Musaa. On je suhonjav čovjek, opuštene (ravne) kose, kao da je od ljudi iz (plemena) Šenue. Vidio sam i Isaa. On je čovjek srednjeg rasta, bijele puti, kao da je tek izišao iz hamama. A ja sam od Ibrahimovih potomaka najsličniji (Ibrahimu). Zatim su mi donesene dvije posude. U jednoj je bilo mlijeko, a u drugoj vino. – Pij iz koje god hoćeš od njih dvije rekao je on. Ja sam uzeo mlijeko i popio ga te mi je rečeno: – Uzeo si pravi put, a da si uzeo vino, stradali bi tvoji sljedbenici."

Jedne prilike smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ubirali plodove eraka pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Berite njegove crne (plodove), jer su oni najbolji. Zar si ti čuvao ovce? – upitaše (ashabi). A ima li koji Vjerovjesnik da ih nije čuvao?" – reče on.

Sinoć mi se iznenada prikaza đavo (ifrit od džina) da bi mi prekinuo namaz. Allah me, međutim, ojača nad njim i ja ga uzeh i htjedoh da ga privežem za jedan od džamijskih stupova, tako da ga svi od vas vide, ali se sjetih dove svoga brata (po zadaći) Sulejmana: Bože moj, podari mi vlast kakvu niko poslije mene neće postići! pa sam ga s omalovažavanjem odbio." Ifrit je nepokorna osoba, bila ona od ljudi ili džina, kao (riječ) zibnijeh, čija je množina zebanijeh.

Kao da gledam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kad je pričao o jednom Vjerovjesniku kojeg je njegov narod udarao i okrvavio, a on je brisao krv sa svoga lica i govorio: Moj Bože, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju."

"Ebu-Bekr jednom prilikom me je korio i rukom ubadao u bedro. Htjela sam se (zbog toga) pomjeriti, ali me je spriječio položaj Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova glava na mojoj nozi."

Neka niko od vas nipošto ne diže nekoga s mjesta, a zatim da on sjedne na to mjesto, nego načinite jedan drugom mjesta i raširite se, pa će vam Allah rašititi!" (Hadis bilježe: Buhari, 6270, Muslim, 2177, Ebu Davud, 4828, i Tirmizi, 2749.)

Dva su čovjeka kihnula u prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je jednom rekao: Jerhamukellah (Allah ti se smilovao), a drugom nije. To mu je spomenuto, pa je rekao: Ovaj je zahvalio Allahu (kad je kihnuo), a ovaj drugi nije!" (Hadis bilježe: Buhari, 6221, Muslim, 2991, Ebu Davud, 5039, i Tirmizi, 2742.)

Znaš li da mi je dozvoljena hidžra? – rekao je (Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem). Ali treba ti društvo Allahov Poslaniče?, reče Ebu Bekr. Želim društvo. – odgovorio je (Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem). Allahov Poslaniče – rekao je Ebu Bekr – imam dvije deve koje sam pripremao za seljenje, pa uzmi jednu od njh. Uzimam je za novac – rekao je on."

O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao donosioca radosne vijesti, kao opominjača i kao čuvara nepismenima (ummijun). Ti si moj rob i moj Poslanik. Dao sam ti ime Mutevekkil koji nema grubosti i osorosti, ne galami po vašarima (trgovima), zlo ne vraća zlim, nego oprašta i pokriva (uvrede). Allah ga neće uzeti dok ne ispravi iskrivljenu vjeru i dok (ljudi) ne budu govorili: Samo je Bog Allah i njom im otvori slijepe oči, gluhe uši i oklopljena srca."

Je li tamo mališan! Je li tamo mališan (Hasan)! Ona ga je nešto zadržala i ja sam mislio da mu oblači ljepšu košulju ili ga kupa. Potom je on dotrčao, zagrlio ga i poljubio, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: Allahu moj, voli ga i voli onog ko njega voli!" Sufjan je rekao: Ubejdullah me je obavijestio da je on vidio Nafija ibn Džubejra da klanja vitr-namaz od jedan rekat (čineći ga neparnim s jednim dodatnim rekatom)."

Nadijevajte moje ime, a ne nadijevajte nikome moj nadimak."

Kada su pobijeni hafizi Kur'ana, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je mjesec dana učio kunut-dovu. Nikada ga nisam vidio tužnijeg nego tada!" (Bilježe Buhari 1300 i Muslim 677)

S Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., ušli smo kod kovača Ebu Sejfa, Ibrahimova hranioca, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., uzeo svoga sina (u naručje), pa ga je poljubio i pomirisao. Kada smo poslije ušli, Ibrahim je izdisao, a oči Allahovog Poslanika, s.a.v.s., suzile su. Ibn Avf ga upita: 'Zar i ti, Allahov Poslaniče?', a on mu odgovori: 'Ibn Avfe, to je samilost.' Zatim je dodao: 'Zaista mi oko suzi, a srce mi je skrušeno. Reći ćemo samo ono čime je zadovoljan naš Gospodar, a mi smo, Ibrahime, tvojim rastankom ožalošćeni.'" (Bilježe: Buhari 1303, Muslim 2315 i Ebu Davud 3126)

Vidio je kabur Vjerovjesnika, s.a.v.s., u obliku humke. (Bilježi Buhari 1390)

Saopćio mi je Ebu Sufjan ibn Harb, koji je tada bio u Siriji s nekim Kurejšijama koji su došli kao trgovci u vrijeme (trajanja primirja) između Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kurejšijskih nevjernika. Izaslanik bizantijskog cara našao nas je – kaže Ebu Sufjan – u jednom kraju Sirije (u Gazi) i krenuo sa mnom i mojim drugovima te smo došli u Jerusalem. Potom smo privedeni caru, koji je sjedio u vijeću svog kraljevstva. Na njemu bijaše carska kruna, a oko njega glavari Bizantije. Tada on reče svome tumaču: Pitaj ih ko je od njih po redu najbliži onom čovjeku koji tvrdi da je vjerovjesnik!" – Ja sam mu od njih po rodu najbliži, rekoh ja – kaže Ebu Sufjan. – Kakvo je to srodstvo između tebe i njega? – upita on. – On je moj amidžić, rekoh. A tada nije bilo u karavanu nikoga od potomaka Abdu-Menafa osim mene. – Približite mi ga! – reče bizantijski car i naredi mojim drugovima da stanu iza mene pored pleća, a zatim reče svome tumaču: Kaži njegovim drugovima da ću ovog čovjeka pitati o čovjeku koji tvrdi da je vjerovjesnik, pa ako bi šta slagao, neka ga demantuju." – Tako mi Allaha, da se u tom momentu nisam – veli Sufjan – zastidio mojih drugova da pred njima lažem, ja bih na njega nešto i slagao kad me je ovaj o njemu ispitivao, ali sam se stidio da moji drugovi ne primijete kod mene laž te sam mu zbog toga govorio istinu. Potom vladar reče svome tumaču: – Pitaj ga kakvog je porijekla taj čovjek među vama? – On je uglednog roda. – rekao sam. – Je li iko ikada od vas prije njega ovako što govorio? – upita. – Nije. – odgovorio sam. – Da li ste ga sumnjičili za laž prije nego je počeo propovijedati ono što sada propovijeda! – upitao je. – Ne. – rekao sam. – Je li neko od njegovih predaka bio vladar? – upita. – Ne. – odgovorio sam. – Pa da li ga slijedi ugledan svijet ili siromašniji? – upita. – Uglavnom siromašniji. – odgovorio sam. – Uvećava li se ili smanjuje njihov broj? – upita. – Uvećava se. – rekoh. – Da li iko od njih konvertira (napušta) – upita Herakle – mrzeći njegovu vjeru nakon što ju je prihvatio? – Ne. – rekoh. – Da li krši zadanu riječ. – upita. – Ne, rekoh, ali smo sada u periodu (desetogodišnjeg) primirja i strahujemo da ga ne prekrši. – Nijedan odgovor nije mi dao mogućnosti – izjavio je kasnije Ebu Sufjan – da u njega ubacim nešto osim ove riječi, čime bih mu umanjio ugled, a da se nisam bojao da ne budem otkriven. – Da li ste se vi protiv njega borili, a on protiv vas? – upitao je. – Da. – odgovorio sam. – Pa kakav je bio ishod borbe između njega i vas? – pitao je. – Bio je promjenljiv, rekao sam. Jednom on pobijedi nas, a drugi put mi njega. – Šta vam naređuje? – pitao je. – Naređuje nam, kazao sam, da ibadet činimo jedino Allahu ne pridružujući Mu nikoga, a zabranjuje nam ono što obožavaju naši očevi; naređuje nam namaz, iskrenost (milostinju), moralnost, ispunjavanje ugovora i izvršavanje prihvaćenog povjerenja (ostave). Kada sam mu to kazao, on reče svom tumaču: – Reci mu: Pitao sam te za njegovo porijeklo i ti si tvrdio da je on uglednog porijekla. Takvi su svi poslanici; oni se pojavljuju u uglednoj porodici svoga naroda. – Pitao sam te da li je iko od vas prije njega ovako nešto propovijedao, a ti si izjavio da nije. Kažem, da je neko od vas ovako prije njega govorio, rekao bih da je on čovjek koji se povodi za riječima rečenim prije njega. – Pitao sam te da li ste ga optuživali za laž prije nego je počeo da propovijeda ono što sada govori. Tvrdio si da niste, pa sam se uvjerio da, ako nije lagao svijetu, kako bi sada lagao Bogu. – Pitao sam te je li neko od njegovih predaka bio vladar, pa si rekao da nije. Kažem, da je neko od njegovih predaka bio vladar, rekao bih da traži vlast svojih pređa. – Pitao sam te slijedi li ga ugledni svijet ili siromašni između njih, a ti si izjavio: "Slijede ga slabi (siromašni) između njih;" pa oni su bili (većinom) sljedbenici Poslanika. – Pitao sam te da li se oni brojno povećavaju ili umanjuju, pa si rekao da se povećavaju, a tako je vjerovanje i vjera dok se ne upotpune. – Pitao sam te da li iko konvertira, mrzeći njegovu vjeru nakon što je u nju stupio, pa si rekao: "Ne." – Takvo je vjerovanje: Kada njegova draž ovlada srcima, njega tada niko ne napušta. – Još sam te pitao da li krši zadanu riječ, a ti reče: "Ne." – Takvi su poslanici, oni ne krše obećanje. – Pitao sam te da li ste vi protiv njega vodili borbu i on protiv vas, pa si izjavio da je toga bilo i da je borba između vas i njega bila promjenljivog ishoda: jedanput pobijedi on vas, a drugi put pobijedite vi njega. – To je slučaj svih poslanika, stavljaju se na iskušenje, a konačni ishod bude u njihovu korist. – Pitao sam te šta vam naređuje. – Naređuje vam, rekao si, da ibadet činite Allahu i da Mu ne pridružujete nikoga, a zabranjuje ono što obožavaju vaši očevi; naređuje vam namaz, iskrenost, milostinju i moralnu krjepost, ispunjavanje ugovora i izvršavanje emaneta, a to su – reče Herakle – svojstva vjerovjesnika. Znao sam da će se on pojaviti, ali nisam mislio da će biti baš od vas. Ako je ono što si rekao istina, uskoro će zavladati i tlom pod ovim mojim nogama. Kada bih znao da ću biti kod njega iskreno primljen i zadržati prijesto, potrudio bih se za susret s njim, a da sam kod njega, prao bih mu noge. – Tako je – kaže Ebu Sufjan – Heraklo zatražio pismo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ono mu je pročitano. U njemu je stajalo: "U ime Allaha, svemu Dobročinitelja, Milostivog! Od Muhammeda, Allahovog roba i Njegovog poslanika, Heraklu, vladaru Bizantije. – Neka je spas na onoga ko slijedi Pravi put, a potom, pozivam te pozivom islama: Primi islam – bit ćeš spašen, sretan i miran! Primi islam, Allah će ti dati dvostruku nagradu, a ako se okreneš (od ovog poziva), snosit ćeš grijeh (svoj i) svojih sugrađana." O, sljedbenici Knjige, priđite i slijedite riječ koja je jednaka i za nas i za vas: da ibadet ne činimo nikom osim Allahu, da Mu ne pridružujemo nikakva druga, da ne smatramo jedni druge bogovima osim Allaha, pa ako to oni odbace, recite (im): budite svjedoci da smo mi, uistinu, muslimani" (tj. poslušni Jednom Jedinom Bogu – op. prir.). Ebu Sufjan pripovijeda: – Pošto je pročitano pismo, podigli su se glasovi glavara Bizantije, onih oko njega, i nastade među njima velika galama. Ne znam šta su sve govorili. Tada bi naređeno pa smo odstranjeni. Kada sam sa svojim drugovima izišao i s njima se osamio, rekao sam im: Ugled Ibn Ebu Kebšea (Muhammeda), stvarno je veliki, a plaši ga se, eto, i vladar Bizantije (sinova žute rase)." – Tako mi Allaha – kaže Ebu Sufjan – bio sam (od tada) stalno u uvjerenju da će njegova stvar pobijediti, dok Allah nije u moje srce unio islam, koga sam nekada prezirao. (Buharija, 2940.)