Hadis: Krenuli smo s idolopokloničkim hodočasnicima iz našeg...

Od Kaba bin Malika se prenosi:

Krenuli smo s idolopokloničkim hodočasnicima iz našeg naroda, a obavljali smo namaz. S nama je bio El-Bera ibn Ma'rur, naš prvak. On je rekao: 'Ja mislim da ne bih smio dopustiti da se Kaba nađe iza mojih leđa, već da trebam klanjati okrenut prema njoj!' 'Nemoj tako!', rekli smo mi. 'Ta, Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanja okrenut prema Šamu!' Tako smo mi, kad bi nastupio namaz, klanjali okrenuti u pravcu Šama, a on okrenut prema Kabi, sve dok nismo došli u Meku. Tada sam sa njim otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s. Zatekli smo ga s Abbasom i nazvali mu selam. On je svog amidžu upitao: 'Poznaješ li ovu dvojicu?' On je rekao da poznaje. 'Ovo je', kazao je, 'El-Bera ibn Ma'rur, prvak svoga naroda, a ovo je Ka'b ibn Malik.' Allaha mi, neću zaboraviti ono što je tada rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.: 'Pjesnik?!' 'Da, pjesnik!', kazao je on. El-Bera ga je onda obavijestio da se on u namazu okreće prema Kabi, i Poslanik mu je rekao: 'Imao si kiblu i trebao si se držati nje!' Tako se El-Bera opet počeo u namazu okretati prema Šamu, premda njegovi ukućani tvrde da se sve do smrti okretao u pravcu Kabe, što nije tačno, jer mi njega poznajemo bolje od njih. Mi smo tako krenuli na hadž, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., utanačio nam je da se nađemo na Akabi srednjeg dana Hadžijskog bajrama. Mi smo to tajili od idolopoklonika koji su bili s nama, među kojima je bio i Abdullah ibn Amr ibn Haram, Džabirov otac. Ja sam ga obavijestio o tome i pozvao ga u islam, i on je postao musliman te s nama prisustvovao susretu na Akabi kao jedan od lidera. Zanoćili smo gdje smo i odsjeli i tu bili do početka druge trećine noći, a onda smo se odatle iskrali i sakupili se u klancu kod Akabe, nas sedamdeset muškaraca i dvije žene: Nusejba bint Ka'b, iz plemena Nedždžar, i Esma bint Amr, iz plemena Sulem. Potom nam je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., s amidžom Abbasom, koji je tada još uvijek bio u vjeri svoga naroda, međutim htio je da prisustvuje važnom događaju svoga bratića, da mu bude podrška u tome. Kad smo posjedali, Abbas je prvi uzeo riječ. Rekao je: 'Hazredžije, Muhammed je, kao što znate, naš i mi smo ga štitili od ljudi iz našeg plemena. On je, dakle, zaštićen u svome mjestu!' 'Čuli smo šta si rekao!', kazali smo mi. 'Govori sad ti, Božiji Poslaniče i za svog Gospodara i sebe uzmi (vremena) koliko želiš!' On je onda proučio nešto iz Kur'ana, pozvao Allahu i omiljavao nam islam, a onda rekao: 'Tražim od vas da mi se obavežete da ćete me štititi od onog od čega štitite svoje žene i djecu!' Na to ga je El-Bera ibn Ma'rur uzeo za ruku i rekao mu: 'Hoćemo, tako mi Onoga Koji te poslao s istinom, štitit ćemo te od svega od čega štitimo i svoje žene! Dajemo ti prisegu na to, Božiji Poslaniče! Ta mi smo, Allaha mi, vični ratovanju!' Ebul-Hejsem ibn et-Tejhan je rekao: 'Božiji Poslaniče, između nas i nekih ljudi postoje tijesne veze koje ćemo mi morati prekinuti. Šta će se dogoditi ako mi to učinimo, a tebe u međuvremenu Allah nadahne da se vratiš svome narodu i ostaviš nas?!' Poslanik se na to osmjehnuo. 'Nikako!', rekao je. 'Krv je krv i šta bude s vama, bit će i sa mnom. Ja pripadam vama, a vi meni. Ratovat ću protiv onih koji ratuju protiv vas, a u miru biti s onim koji su u miru s vama!' Još je rekao: 'Izaberite između sebe dvanaest starješina da budu na čelu svoga naroda – devet iz plemena Hazredž i tri iz Evsa!' Kada smo Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dali prisegu na vjernost, tada je šejtan kriknuo najprodornijim glasom kakvog sam ikada čuo: Stanovnici Mine, suprotstavite se Muzemmemu (Muzemmem - pokuđeni, mnogobošci su tako zvali Poslanika) i otpadnicima! Evo su se sakupili protiv vas!' 'Ovo je akabski Ezebb', rekao je Poslanik!' (Ezebb ibn Ezjeb – šejtanovo ime) 'No, idite sada u svoje šatore!' I mi smo se vratili, a kad smo osvanuli, došli su nam kurejšijski velikani. 'Hazredžije!', rekli su. 'Čuli smo da ste došli ovom našem čovjeku da ga izvedete na naše oči i da mu iskažete poslušnost u ratu protiv nas. Što se nas tiče, vi ste posljednji Arapi s kojima bismo željeli zaratiti!' Na te njihove riječi naši mnogobošci su se zakleli Bogom da ničeg takvog apsolutno nije bilo i da njima ništa slično nije poznato. Oni su, ustvari, istinu rekli jer doista nisu znali šta smo mi uradili. Onda su oni ustali, a među njima je bio i El-Haris ibn Hišam ibn el-Mugira – na sebi je imao nove sandale, i ja sam tada nešto rekao kako bih pažnju prisutnih usmjerio na to. 'Ebu Džabire', rekao sam, 'ti si naš prvak, pa zar i ti sebi ne bi mogao nabaviti ovakve sandale kakve ima ovaj kurejšijski mladić?' Čuvši to, El-Haris je skinuo svoje sandale i bacio ih pred mene. 'Boga mi ćeš ih obuti ti!', rekao je. Ebu Džabir je na to kazao: 'Boga mi si uvrijedio čovjeka – vrati mu njegove sandale!' 'Neću ih vratiti', rekao sam ja. 'Ovo je, Boga mi, dobar znak i, ako je istinit, ja ću od njega sve preuzeti!'" (Predanje bilježe Ahmed, III/461, i Taberani, IXX/87.)