Svoje roditelje pamtim isključivo kao ljude koji su ispovijedali islam. Nije bilo nijednog dana a da kod nas, ujutro ili navečer, nije došao Poslanik, s.a.v.s. Kad su muslimani bili dovedeni u teško stanje, Ebu Bekr je krenuo u iseljeništvo prema Abisiniji, pa kad je došao u Berkul-gimad tu ga je susreo Ibnud-Dagina, poglavar plemena Kara, i upitao ga: 'Gdje si se to zaputio, Ebu Bekre?' 'Moj narod me prognao', rekao mu je on, 'pa hoću da hodim zemljom i slobodno obožavam svoga Gospodara!' 'Čovjek poput tebe ne odlazi i protjeruje se', kazao mu je Ibnud-Dagina. 'Ta, ti zbrinjavaš onoga bez sredstava, čuvaš rodbinske veze, podupireš slabog, ugošćuješ gosta i pružaš pomoć onima koje zadesi nesreća. Prema tome, ja ti pružam zaštitu, stoga se vrati i obožavaj svoga Gospodara u svome mjestu!' Tako se on vratio, a s njim je doputovao i Ibnud-Dagina, koji je potom obišao kurejšijske uglednike i rekao im: 'Zar ćete, zbilja, protjerati čovjeka koji zbrinjava onog bez sredstava, koji čuva rodbinske veze, podupire slaboga, ugošćuje gosta i pruža pomoć onima koje zadesi nesreća?!' Kurejšije su prihvatile njegovu zaštitu, rekavši mu: 'Zatraži od Ebu Bekra da svoga Gospodara obožava u svojoj kući, da molitvu obavlja unutar nje i neka u njoj uči šta hoće; neka nas time ne uznemirava i neka to ne čini javno jer se mi bojimo da bi naše ženskinje i naša djeca mogli biti zavedeni time.' Ibnud-Dagina je to prenio Ebu Bekru i on je potom ibadet činio u svojoj kući, a onda mu je naumpalo da u dvorištu svoje kuće sagradi mesdžid pa je namaz obavljao u njemu, a oko njega su se okupljale žene mnogobožaca i njihova djeca i ostajali zadivljeni njime, jer je Ebu Bekr, dok bi učio Kur'an, mnogo plakao. To je uplašilo kurejšijske mnogobošce, pa su poslali po Ibnud-Deginu. Kad je došao, rekli su mu: 'Mi smo bili prihvatili zaštitu koju si ti pružio Ebu Bekru uz uvjet da on svoga Gospodara obožava u svojoj kući, ali on je izišao iz tog okvira: sagradio je mesdžid i počeo javno klanjati u njemu i učiti Kur'an. Idi mu i traži da se ograniči na to da svoga Gospodara obožava u kući, a ako neće, zatraži od njega da se odrekne tvoje zaštite!' Ovaj je otišao Ebu Bekru i rekao mu: 'Ti znaš pod kojim sam ti uvjetom pružio zaštitu, pa ili se drži toga uvjeta, ili se odrekni moje zaštite!' Na to mu je Ebu Bekr rekao: 'Vraćam ti tvoju zaštitu. Zadovoljan sam Allahovom zaštitom!' Vjerovjesnik, s.a.v.s., tada je bio u Meki pa je muslimanima rekao: 'Pokazano mi je mjesto u koje ćete se iseliti – to je jedno palmovito područje između dvaju kamenjara!' Potom su se neki odselili u pravcu Medine, a i većina onih koji su bili u Abisiniji vratila se u Medinu. I Ebu Bekr se bio spremio da pođe u Medinu, ali mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Polahko, nadam se da će to biti dopušteno i meni!' 'Zar se, zbilja, tome nadaš', upitao ga je Ebu Bekr, 'žrtvovao bih za tebe i oca i majku svoju!', i on mu je odgovorio potvrdno. Onda je Ebu Bekr odlučio sačekati Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je četiri naredna mjeseca lišćem akacije hranio dvije deve. I dok smo tako jednom sjedili u Ebu Bekrovoj kući na početku podnevskog vremena, neko je Ebu Bekru rekao: 'Dolazi Božiji Poslanik, s.a.v.s., umotane glave!' – a bilo je to vrijeme u kome nam inače nije dolazio – i Ebu Bekr je rekao: 'Žrtvovao bih za njega i oca i majku svoju, nešto ga krupno dovodi ovamo u ovo vrijeme!' Utom je stigao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i zatražio dozvolu da uđe, pa kad je ušao rekao je Ebu Bekru: 'Reci neka iziđu svi koji su kod tebe!' 'Ta, to su tvoja čeljad, žrtvovao bih za te svog oca, Božiji Poslaniče!', kazao mu je Ebu Bekr. 'I meni je dopušten izlazak!', rekao je Božiji Poslanik. 'Hoćemo li zajedno, Božiji Poslaniče?!', upitao je Ebu Bekr. Poslanik reče: 'Hoćemo!' 'Onda uzmi jednu od ove dvije deve!', kazao je Ebu Bekr, i Božiji Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: 'Hoću, ali da je platim!' Mi smo ih pripremili za put onoliko koliko smo mogli i u jednu torbu im stavili jela. Esma, kćerka Ebu Bekrova, otkinula je komad svoga pasa i time svezala gornji dio torbe, zbog čega je i nazvana 'Zatun-nitak' (Vlasnica pojasa). Potom su Božiji Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr otišli u jednu pećinu na brdu Sevr i u njoj se zadržali tri noći. S njima je noćivao i Abdullah, sin Ebu Bekrov, vješt i oštrouman mladić. Od njih je odlazio u rano jutro i u Meki osvanjivao, kao da je tu i spavao. O svemu što bi čuo u vezi s njima dvojicom, on ih je obavještavao kad bi pala noć. Amir ibn Fuhejra, Ebu Bekrov oslobođeni rob, napasao im je date mu ovce i dogonio ih do njih jedan sat po nastupu noći, tako da bi oni zanoćivali bezbrižni. Potom su Vjerovjesnik, s.a.v.s., i Ebu Bekr za vodiča unajmili jednog čovjeka iz plemena Dil, koji je bio u savezu s familijom El-Asa ibn Vaila i u kurejšijskoj vjeri. Oni su imali povjerenja u njega pa su mu predali svoje dvije deve i s njim se dogovorili da se nađu kod pećine Sevr nakon tri noći. On im je i došao u dogovoreno vrijeme i njih dvojica su krenuli na put. S njima su bili Amir ibn Fuhejra i taj vodič, koji ih je poveo putem uz morsku obalu." Ibn Šihab kaže: Abdurrahman ibn Malik, pozivajući se na svoga oca, a on na Suraku ibn Džu'šuma, ispričao mi je sljedeće: 'Došli su nam kurejšijski izaslanici i obavijestili nas da je za onog ko ubije Božijega Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra, ili ih pak zarobi, određena nagrada. I dok sam ja tako sjedio sa saplemenicima, jedan od njih došao je i rekao: 'Suraka, ja sam tamo na obali vidio neke crne prilike – držim da bi to mogao biti Muhammed sa svojim ljudima!' Odmah sam znao da su to oni, no rekao sam: 'Nisu to oni! To si ti vidio toga i toga, toga i toga, otišli su na naše oči!' Tu sam ostao još jedan časak, a onda se digao i ušao u kuću naredivši svojoj sluškinji da mi izvede konja i zadrži ga dok ja ne dođem. Uzeo sam svoje koplje i izišao na stražnji dio kuće. Vrhom koplja parao sam zemlju, spustivši ga nisko, dok nisam došao do svoje kobile. Tada sam je uzjahao i tjerao izuzetno brzo, dok im se nisam primakao. Kad sam im se približio, moja kobila posrnula je a ja sam spao s nje. Onda sam ustao i ruku pružio prema tobocu, izvadio strelice iz njega i bacio ih da vidim šta će mi pokazati, to jest hoću li im moći šta uraditi ili neću? Izišla mi je ona koja mi nije bila draga, no uzjahao sam kobilu, postupajući suprotno onome što su mi kazale strelice, i potjerao kobilu. Kada sam čuo učenje Božijega Poslanika, s.a.v.s., koji se nije obazirao oko sebe, dok je to Ebu Bekr činio mnogo, prednje noge moje kobile propale su u zemlju do koljena, i ja sam opet spao s nje. Potom sam je povikom potjerao i ona se pridigla s mukom izvlačeći noge, a kad se uspravila, odande odakle je izvukla noge dizala se prašina, poput dima. Ja sam ponovo bacio strelice da vidim šta će mi pokazati; opet je izišla ona koja mi nije bila draga. Onda sam ih počeo dozivati, obećavajući im sigurnost. Na to su se oni zaustavili i ja sam uzjahao i došao do njih. Kad sam bio spriječen da doprem do njih, u meni se rodila misao da će Vjerovjesnik, s.a.v.s., izići kao pobjednik pa sam mu rekao: 'Tvoj narod odredio je nagradu onome ko te ubije', te sam ih obavijestio o onome šta su namjeravali uraditi s njima. Ponudio sam im poputninu i druge potrepštine, no nisu htjeli uzeti ništa, samo su rekli: 'Nemoj nas odati!' Ja sam ga zamolio da mi napiše ukaz, i on je Amiru ibn Fuhejri naredio da mi to napiše na jednom komadu kože, a onda je nastavio put.'" Ibn Šihab kaže: Urva me je obavijestio da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., sreo Zubejra u jednom muslimanskom karavanu koji se vraćao iz Šama i da je Zubejr tada Vjerovjesnika, s.a.v.s., i Ebu Bekra odjenuo u bijelu odjeću. Utom su muslimani u Medini čuli za Vjerovjesnikov, s.a.v.s., izlazak iz Meke pa su svakoga jutra izlazili na Harru i tu iščekivali njegov dolazak. Tamo su ostajali dok ih podnevska vrelina ne bi natjerala da se raziđu. Jednoga dana, nakog dugoga iščekivanja bili su se vratili odatle i kad su se sklonili u svoje kuće, jedan se Jevrej ispeo na utvrdu radi nečega što je htio pogledati pa, ugledavši Božijega Poslanika, s.a.v.s., i njegove pratioce ubijeljene kako se pomaljaju iz pustinjske fatamorgane, nije se mogao suzdržati a da iz sveg glasa ne vikne: 'O Arapi, evo vam vašeg sretnika koga čekate!' Na to se muslimani latiše oružja i s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., susretoše se na gornjoj strani Harre. On s njima zakrenu nadesno i zaustavi se kod Benu Amra ibn Avfa. Bilo je to u ponedjeljak, mjeseca rebiul-evvela. Ebu Bekr je stajao i primao ljude, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., sjedio je i šutio. Neki Medinjani koji nisu bili vidjeli Vjerovjesnika, prilazili su i pozdravljali Ebu Bekra sve dok sunce nije obasjalo Vjerovjesnika, s.a.v.s. Tada je Ebu Bekr prišao i stao mu praviti hlad svojim ogrtačem i ljudi su tek tada shvatili koji je od njih Vjerovjesnik. On se kod Benu Amra ibn Avfa zadržao desetak noći i tu je utemeljio onu džamiju koja je utemeljena na bogobojaznosti, i u njoj klanjao s njima. Potom je uzjahao svoju devu a ljudi su pješke išli s njim, sve dok deva nije kleknula na mjestu (današnje) Poslanikove džamije u Medini. Tu su, u to vrijeme, klanjali neki muslimani, a inače je to bilo gumno za (sušenje) datula koje je pripadalo Sehlu i Suhejlu, siročadi pod skrbništvom Esada ibn Zurare. Kad je tu kleknula njegova deva, Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Ovo će, ako Bog da, biti mjesto prebivališta', a zatim je pozvao ovu dvojicu dječaka i stao se s njima pogađati o cijeni kako bi na njemu sagradio džamiju. 'Ne, Božiji Poslaniče', govorili su oni, 'mi ti ga poklanjamo!' Potom je na tom mjestu započeo graditi džamiju, noseći s ostalim muslimanima ćerpiče. Dok je to radio, govorio je: 'Ovo nije kao nošenje na Hajberu – ovo je bolje, Gospodaru, i čistije! Bože moj, prava nagrada jeste ona ahiretska, pa obraduj njome ensarije i muhadžire!' Tako je imitirao pjesmu jednog muhadžira, čije mi ime nije navedeno." Ibn Šihab kaže: Nismo čuli da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., imitirao neki čitav stih, osim ovih stihova." (Hadis bilježi Buhari, 3906.)
