Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je vojni odred a za zapovjednika imenovao Abdullaha ibn Džahša – njemu je napisao pismo i naredio mu da ga ne čita dok ne dođe do određenoga mjesta. Rekao mu je: 'Nemoj nikog prisiljavati da ide s tobom!' Kad je pročitao pismo, oni su od njega zatražili da se vrati, a on je rekao: 'Slušam i pokoravam se Allahu i Njegovom Poslaniku!' Onda im je ispričao o čemu se radi i pročitao pismo i njima. Tada su se dvojica ljudi vratila nazad a ostali su nastavili s njim. Usput su naišli na Ibnul-Hadremija i ubili ga, ne znajući je li taj dan pripadao mjesecu redžepu ili džumadel-ulau. Idolopoklonici su govorili: 'Ubili ste ga u svetom mjesecu!' Allah je tada objavio: 'Pitaju te o svetom mjesecu, o borbi u njemu...' (El-Bekara, 217). Neki ljudi rekli su: 'Ako i nisu počinili grijeh, neće imati niti nagradu', pa je objavljeno: 'Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti – a Allah prašta i On je milostiv!' (El-Bekara, 218)." (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, II/162-163.)

Prva zastava koja je podignuta u islamu bila je zastava Abdullaha ibn Džahša." (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru.)

Mi smo Božijem Poslaniku, s.a.v.s., došli pet godina nakon njegove hidžre. Krenuli smo zajedno s Kurejšijama, prilikom Bitke na Hendeku. Ja sam bio sa svojim bratom Fadlom, a s nama je bio i naš sluga Ebu Rafi. Tako smo stigli u Ardž, a potom nastavili put dok nismo došli kod plemena Amr ibn Avf. Onda smo ušli u Medinu, gdje smo Poslanika, s.a.v.s., zatekli u opkopu, iskopanom oko Medine, a radi zaštite od neprijateljskog napada koji se očekivao. Tada sam imao osam godina, a moj brat trinaest." (Predanje bilježi Taberani, u svom Evsatu, IV/6566, 3624.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon hadža se zadržao i preostali dio zul-hidže, zatim muharrem i safer, a idolopoklonici su se objedinili oko jednoga stava i spletke kada su mislili da će on krenuti. Znali su da će on u Medini imati boravište i zaštitu, bili su čuli da su ensarije primili islam, pa su se saglasili da ga ubiju, bace u tamnicu ili ga prognaju. Međutim, Allah je njega obavijestio o njihovoj spletki: I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije!' (El-Enfal, 30) Obavijestio ga je, u onom danu u kojem je on došao Ebu Bekrovoj kući, da ga namjeravaju napasti navečer tog dana u njegovoj postelji. Stoga je on, pod plaštom noći, s Ebu Bekrom krenuo prema pećini Sevr, dok je Alija otišao i legao u njegovu postelju, da zavara nevjernike. Idolopoklonici su u noć ušli dogovarajući se da će nasrnuti na onoga u postelji i svezati ga. To im je bila tema razgovora sve do svitanja. Tada su bili zatečeni vidjevši da iz postelje ustaje Alija, pa su ga upitali gdje je Vjerovjesnik, s.a.v.s. On im je rekao da ne zna, i njima je bilo jasno da je otišao, te su se odmah na sve strane dali u potjeru za njim. Uključili su i ljude iz primorskih mjesta, obećavajući im veliku nagradu ako ga ubiju ili uhvate. Došli su i do pećine Sevr i razgledali ponad same pećine. Njih dvojica čuli su njihove glasove, pa je Ebu Bekr osjetio zebnju, na šta mu je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Ne boj se, Allah je s nama!' (Et-Tevba, 40). Tada je Allahu uputio dovu ...pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar!' (Et-Tevba, 40)." (Predanje bilježi Taberani u svom Kebiru.)

Kad je nastupilo vrijeme hodočašća, na hadž je došla jedna skupina ensarija iz Benu Nedždžara Muaza ibn Afraa, Esada ibn Zurare, Benu Zurejka Rafia ibn Malika, Zekvana ibn Abdulkajsa, Benu Abdul-Ešhela Ebul-Hejsema ibn Tejhana i Benu Amra ibn Avfa Uvejmira ibn Saide. Kod njih je otišao Vjerovjesnik, s.a.v.s., i učio im Kur'an, pa kad su oni to čuli, odmah su prihvatili njegov poziv. Slušajući sljedbenike Knjige, čuli su da ga spominju po opisu i po onome čemu će ih pozivati, pa su tako povjerovali u njegovu istinitost i u ono što je govorio. Rekli su mu: 'Tebi je poznato koliko je života izgubljeno u sukobu između plemena Evs i Hazredž, a mi ćemo uložiti svoj trud radi Allaha i zbog tebe, pa sačekaj, u ime Allaha, da svoj narod upoznamo s tobom, da ih pozovemo Allahu i Njegovom Poslaniku – možda će nam Allah tako popraviti stanje. Mi danas mrzimo jedni druge, pa ako bi ti danas došao kod nas a mi ne bismo postigli primirje među sobom, ne bismo ti zajednički mogli pristupiti. Stoga neka nam naredni termin bude hodočašće iduće godine!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., saglasio se sa tim i oni su se vratili svome narodu, te ih obavijestili o njemu i tajno ih pozivali u islam. Ubrzo zatim ostao je samo mali broj kuća u Medini u kojima nije bilo muslimana. Potom su od Vjerovjesnika, s.a.v.s., zatražili da im pošalje nekog čovjeka koji će ljude pozivati u islam shodno Allahovoj knjizi, čemu će se ljudi najbolje odazvati. Poslanik im je poslao Mus'aba ibn Umejra i on se skrasio kod Esada ibn Zurare, te stao pozivati ljude i širiti islam u tajnosti. Tako su Mus'ab i Esad u tajnosti podučavali jednu skupinu kad je o tome obaviješten Sa'd ibn Muaz, koji je odmah tu došao u panciru i s kopljem u ruci. 'Zašto nam u naše kuće dolaziš s tim odbačenim usamljenikom da naše slabiće potičeš na nebuloze?', rekao je. 'Od danas neću više da vas vidim u našoj blizini!' Oni su onda otišli odatle, a onda se ponovo vratili tamo i sakupili se na jedno mjesto, a Sa'd je i ovog puta obaviješten o tome pa im je došao i opet im zaprijetio, ali blaže nego prvi put. Zapazivši to, Esad mu je rekao: 'Daidžiću, poslušaj ovo što on govori! Ako čuješ šta nevaljalo, ti to odbaci, a ako čuješ šta dobro, prihvati!' 'Šta imaš kazati?', upitao je Sa'd, a Mus'ab je proučio: 'Ha-mim. Tako mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli...' (Ez-Zuhruf, 1-2). 'Čujem ono što već znam!', rekao je na to Sa'd. Tako ga je Allah uputio, a on nije obznanio prihvatanje islama dok se nije vratio kod svog naroda. Onda je pleme Abdul-Ešhel pozvao u islam, rekavši da je i on musliman, te su i oni primili islam, osim nekih koji nisu spomena vrijedni. Tako su bili prvi ensarijski rod koji je sav primio islam. Zatim su ljudi iz plemena Nedždžar protjerali Mus'aba ibn Umejra, a on se preselio kod Sa'da, i Allah je putem njega uputio mnogo ljudi, tako da su bile rijetke ensarijske kuće u kojima nije bilo muslimana. Islam su primili i njihovi uglednici, među njima i Amr ibn Džemuh, i polomili su svoje kipove: muslimani su činili većinu u tom mjestu. Njihovi međusobni odnosi popravili su se, a onda se Mus'ab vratio Vjerovjesniku, s.a.v.s. Nazvan je Učačem (El-Mukri)." (Predanje bilježi Taberani, XX/849.)

Kažu da je s onih dvanaest ljudi s kojima se Vjerovjesnik, s.a.v.s., na Akabi dogovorio da se nađu naredne sezone hadža, došlo sedamdeset ljudi." (Predanje bilježi Taberani, IXX/101.)

Kada je umro Ebu Talib, Vjerovjesnik, s.a.v.s., pješice je krenuo prema Taifu da ih pozove u islam, ali mu se nisu odazvali. On je onda otišao od njih i sklonio se u hlad jednog drveta, te tu klanjao dva rekata namaza, a onda učio dovu: 'Bože moj, Tebi se tužim zbog svoje slabosti i za svoju beznačajnost kod ljudi! O Najmilostiviji, Ti si Najmilostiviji milosnik, kome si me ovo prepustio: neprijatelju koji me mrko gleda, ili bližnjemu kome si vlast nada mnom dao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je – premda bih više volio da me poštediš ovoga! Utječem se svjetlu lica Tvoga, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem počiva dobrobit i ovog i onog svijeta, od toga da se na me sruči srdžba Tvoja, ili da me zahvati Tvoj bijes! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim pomoću Tebe!'" (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, a navodi ga i Hejsemi, VI/35.)

To su bili: Zubejr ibn Avvam, Suhejl ibn Bejda, Amir ibn Rebi, Abdullah ibn Mesud, Abdurrahman ibn Avf, Osman ibn Affan, sa svojom ženom Rukajjom, Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., kćerkom, Osman ibn Maz'un, Mus'ab ibn Umejr, Ebu Huzejfa ibn Utba, sa svojom ženom Sehlom bint Suhejl, koja mu je u Abisiniji rodila Muhammeda ibn Ebu Huzejfu, Ebu Sebra ibn Ebu Ruhm, sa svojom ženom Umm Kulsum bint Suhejl te Ebu Selema ibn Abdulesed, sa svojom ženom Ummu Selemom. Kada je objavljena sura En-Nedžm i Božiji Poslanik, s.a.v.s., proučio: 'Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj najmanje cijenjenoj?', šejtan je tu ubacio svoje riječi: 'Oni jesu od gornjih ždralova, njihovu zauzimanju kod Boga težiti treba!' To je imalo snažan odjek u srcu svakog idolopoklonika, oni su to skrušeno izgovarali, to im je pričinjalo radost. Govorili su: 'Muhammed se vratio svojoj prvobitnoj vjeri, vjeri svoga naroda!' Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., došao do kraja sure, učinio je sedždu, a s njim su sedždu učinili i svi koji su se tu našli, muslimani i idolopoklonici. Kako je Velid ibn Mugira bio krupan čovjek, on je uzeo šaku zemlje i na njoj učinio sedždu. Muslimani su se začudili sedždi idolopoklonika, koji su to učinili ne priznavajući islam, bez uvjerenja, budući da nisu čuli riječi koje je šejtan ubacio. To se začas proširilo među svijetom, šejtan je to preuveličao tako da je vijest o tom stigla čak u Abisiniju. Kada su Osman ibn Maz'un i oni koji su bili s njim čuli da su mnogobošci primili islam i Allahu pali na sedždu, požurili su nazad u Meku. To je pak Vjerovjesniku, s.a.v.s., teško palo, pa kad je zašao u noć, došao mu je Džibril i on mu se potužio. Džibril je od njega zatražio da mu prouči suru, pa kad je stigao do onoga što je ubacio šejtan, Džibril se ogradio od tih riječi i Vjerovjesniku, s.a.v.s., to je bilo nepodnošljivo. 'Govorio sam i šejtanove riječi', rekao je. 'Time je i moje riječi uključio u ono što je došlo od Allaha!' Potom je Allah uklonio ono što je šejtan bio ubacio, i onda Vjerovjesniku, s.a.v.s., objavio: 'Prije tebe mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio...' ( En-Nedžm, 20.) Kad ga je Allah tako razriješio šejtanove spletke i smutnje, idolopoklonici su se ponovo vratili svojoj zabludi (i neprijateljstvu). To je doprlo i do onih muslimana koji su bili u Abisiniji, a koji su sada već bili nadomak Meke i oni se, uslijed velike nevolje koja ih je zadesila, nisu mogli vratiti nazad, a bojali su se ući u Meku u kojoj bi ih idolopoklonici mogli ščepati. Stoga nijedan od njih nije ušao u Meku a da sebi prethodno nije našao nekog ko će ga uzeti u zaštitu. Tako je Velid ibn Mugira pristao uzeti u zaštitu Osmana ibn Maz'una, no on se toga odrekao vidjevši kakve sve neprijatnosti idolopoklonici čine muslimanima, pa mu je bilo draže da i on bude jedan od muslimana koji će kod Allaha biti nagrađeni za sve one neugodnosti koje trpe zbog svoje vjere."

(Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, a navodi ga i Hejsemi, VI/3233. Većina odbacuje dio koji se odnosi na šejtanovo ubacivanje.)

[2] El-Hadždž, 52-53.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., poslao nas je Nedžašiju, nas oko osamdeset ljudi, među kojima je bio i Džafer i Abdullah ibn Urfuta, Osman ibn Maz'un i Ebu Musa. Tako smo došli kod Nedžašija, a Kurejšije su poslale Amra ibn el-Asa i Umaru ibn el-Velida s poklonom njemu, kralju. Kad su njih dvojica ušla, pala su ničice pred njim, te mu rekli: 'Jedna skupina ljudi, naših rođaka, došla je u tvoju zemlju, okrenula se od nas i naše vjere.' 'Gdje su?', upitao je on. 'U tvojoj zemlji', kazali su ovi, i on je onda poslao po njih. Džafer kaže: 'Danas ću ja biti vaš govornik!' Poveo ih je i, kad su ušli, on je izrekao pozdrav, no nije pao ničice pred njim. 'Zašto ne padneš ničice pred kraljem?', upitali su ga. Džafer odgovori: 'Mi ničice padamo samo pred Uzvišenim Allahom, a On nam je naredio namaz i zekat.' Na to je Amr dodao: 'Oni se s tobom ne slažu ni oko Isusa!' 'Šta kažete za Isusa i njegovu majku?', upitao je Nedžaši. 'Kažemo ono što je za njih rekao Uzvišeni Allah', rekao je Džafer, 'tj. da je on Riječ Božija i Njegov duh koji je ubacio u čednu djevicu koju nijedan muškarac nije dotakao niti joj napravio dijete!' Tada je Nedžaši sa zemlje dohvatio drvce i rekao: 'O svećenici i kaluđeri, ništa više ne možete dodati na ovo što bi bilo ravno ovome! Dobro vi meni došli, a dobrodošlica je i za onog od koga ste mi došli! Svjedočim da je on Božiji poslanik, da je on onaj koga mi nalazimo u Indžilu, onaj koga je navijestio Isus! Boravite gdje želite, a tako mi Boga, da me ne sputavaju vladarske obaveze, doista bih mu otišao i čistio mu obuću i donosio vodu za abdest!' Potom je naredio da se poklon onih drugih vrati njima dvojici!" Zatim je Ibn Mesud zabrzao i prešao na Bedr. (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru.)

Omer nam je bio jedan od najgorih ljudi u pogledu ispovijedanja islama. Kad smo se spremili za polazak u Abisiniju, on je došao – a ja sam već bila na svome devcu – i upitao me: 'Kuda, majko Abdullahova?' 'Pravili ste nam neprijatnosti zbog naše vjere', rekla sam ja, 'idemo u Allahovu zemlju u kojoj nećemo biti uznemiravani!' 'Neka Allah bude s vama!', rekao je on i otišao. Utom je došao moj muž Amir i ja sam mu ispričala o nježnosti koju je pokazao Omer. On mi je na to rekao: 'Misliš da bi mogao primiti islam?! Neće, Allaha mi! Prije će islam primiti Hattabov magarac!'" (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, XXV/2930, 47.)

Allah ima stvorenja koja je stvorio radi ispunjavanja potreba ljudi i od kojih ljudi traže pomoć kad su u potrebi. I oni su sigurni od Allahove kazne." (Hadis bilježi Taberani u El-Kebiru, XII/358, 13334.)

Ko ode da ispuni potrebu svoga brata, to mu je bolje od itikafa deset godina. A ko bude u itikafu jedan dan radi Allahovog zadovoljstva, Allah će između njega i Vatre načiniti tri hendeka između kojih je udaljenost veća od udaljenosti između istoka i zapada." (Hadis je zabilježen u djelu El-Evsat, VII/220/7326.)

Umro je Ebu el-Jusr pedeset i pete godine u Medini, i on je posljednji koji je umro od učesnika Bitke na Bedru." (Bilježi Taberani, 19/164.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., je bio upitan o Vereki ibn Nevfelu, pa je rekao: Bit će proživljen na Sudnjem danu sam kao jedan umet." (Bilježi Taberani, 24/82.)

Vjerovjesnik, a.s., je trčao između Safe i Merve pa mu je u bradu zapala jedna peruška, a Ebu Ejjub je požurio da mu je izvadi, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: Allah odstranio od tebe ono što ne voliš." (Bilježi Taberani, IV/172, 4048.)

Vjerovjesniku, s.a.v.s., došlo je neko pismo od nekog čovjeka, pa je on rekao Abdullahu ibn el-Erkamu: Odgovori, pa je on napisao odgovor i pročitao mu ga, a on je rekao: Pogodio si i lijepo si to uradio, Gospodaru moj, uputi ga! Kad je Omer preuzeo hilafet konsultovao se s njime." (Bilježi se u Kebiru podrobno.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je čovjeka Ebu ed-Dahdahu tražeći zajam. Kad mu je došao njegov izaslanik, rekao je: Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao te i traži zajam od mene? On je rekao: Da. A on mu je rekao: Ja Allaha pozivam za svjedoka da je moje imanje koje se nalazi tu i tu, na Allahovom putu. Potom je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Koliko će palmi Ebu ed-Dahdah imati u Džennetu!" (Bilježi Taberani, 22/300.)

Rafi je bio s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., i pogođen je na Uhudu i Hajberu strijelom u vrh nosa, pa je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao mu: Allahov Poslaniče, izvuci strijelu. A on je rekao: Rafi, ako hoćeš mogu ti izvući strijelu i komadić pamuka zajedno. A ako hoćeš izvući ću samo strijelu, a ostavit ću pamuk koji će ti svjedočiti na Sudnjem danu da si šehid. Zatim je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izvadio strijelu, a ostavio pamuk. On je tako živio sve do vremena hilafeta Muavije, kad mu se rana otvorila, pa je umro posli je ikindije. Kada je došao Ibn Omer, rečeno mu je: Umro je Rafi pa mu prouči dovu i moli da mu se Allah smiluje, a on je rekao: Zaista se neće nekome ko je kao Rafi s njim izaći dok se ne obznani u selima oko Medine. Kada smo izašli s njegovom dženazom, došao je Ibn Omer i sjeo kod prednjeg dijela kabura... i naveo hadis." (Bilježi Taberani, IV/239, 4242.)

Kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao El-Alaa ibn el- Hadremija u Bahrejn, ja sam ga slijedio i vidio sam kod njega svojstva, za koja ne znam koje je od njih čudnije. Kad smo došli do obale mora, rekao je: Spomenite Allahovo, dž.š., ime i zagazite u njega. Spomenuli smo Allahovo, dž.š., ime, zagazili i prešli ga, a da se donji dio nogu naših deva nije skvasio vodom. Nakon što smo krenuli, stigli smo u jednu pustinju, a sa sobom nismo imali vode. Požalili smo mu se, a on je rekao: Klanjajte dva rekata! Zatim je učio dovu, kad se pojavi oblačak kao štit koji je otvorio svoje otvore, pa smo se napili i napunili mješine vodom. On je umro a mi smo ga zakopali u pijesak. Kad smo krenuli i malo odmakli, rekli smo: Možda će doći divlje životinje da ga pojedu, pa smo se vratili ali ga nismo vidjeli." (Bilježi Taberani, XIII/95.)

Bio sam kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., kad mu je došao Harmela ibn Zejd, koji je sjeo ispred njega i rekao: Allahov Poslaniče, vjera je ovdje, i pokazao na jezik, a licemjerstvo je ovdje i pokazao na prsa. Allaha spominjemo vrlo malo. Vjerovjesnik, s.a.v.s., šutio je, a Harmela mu je to ponovio. Vjerovjesnik, s.a.v.s., uzeo je za kraj njegova jezika i rekao: Gospodaru moj, učini njegov jezik iskrenim, srce zahvalnim, ospkrbi ga ljubavlju prema meni i onima koji mene vole. Učini ga usmjerenim ka dobru. Harmela je rekao: Allahov Poslaniče, ja imam braću koja su licemjeri, a ja sam bio glavni među njima, hoćeš li da ti ih pokažem? Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio je: Ko nam dođe kao što si ti došao, tražit ćemo za njega oprosta od Allaha, dž.š., a ko ustraje u svome uvjerenju, Allah mu je Gospodar. Nemoj skidati zastor ni sa koga." (Bilježi Taberani, IV/5, 3475.)