Akil ibn Ebu Talib kaže: Kurejšije su došle kod Ebu Taliba i rekli mu: 'Tvoj bratić dolazi u naša dvorišta i na naša sastajališta i govori nam nešto što nas vrijeđa, pa bi bilo lijepo da ga odvratiš od nas!' Kad mu je Ebu Talib prenio to što su mu oni kazali, Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je: 'Ja nisam nimalo više u mogućnosti ostaviti ovo s čime sam poslan nego što bi neko od vas bio u mogućnosti od ovog Sunca zapaliti svijeću!' Na to im je Ebu Talib rekao: 'Moj bratić nikada nije lagao, stoga se lijepo vratite nazad!'"

Halima bint el-Haris kaže: Izjahala sam iz sela na zekastom magarcu, zajedno sa ženama iz plemena Sa'd, da u Meki tražimo dojenčad. Bilo je to u vrlo sušnoj godini u kojoj su svi usjevi nastradali. Sa sobom smo vodili i oronulu devu koja nije imala ni kapi mlijeka, i jedno dijete od čijeg plača nismo mogli spavati budući da ni u mojim grudima, ni u vimenu deve, nije bilo mlijeka koje bi mu utolilo glad. Kad smo došle u Meku, svakoj od nas je nuđen Božiji Poslanik, s.a.v.s., i svaka ga je odbila. Naime, od djetetovog oca očekivale smo pristojnu nadoknadu zato što ćemu mu dojiti dijete. Kako je on bio siroče, mi smo mislile: 'Šta nam može dati njegova majka!?' Tako je svaka žena sebi našla dojenče, osim mene. Ja se nisam željela vratiti nazad praznih ruku, pa sam svom mužu rekla: 'Boga mi, ja ću uzeti ono siroče!' Tako sam i uradila, pa kad sam ga donijela kod svoje jahaće životinje, moj muž mi je rekao: 'Uzela si ga! Dobro si uradila. Nadati se da će nam Allah zbog njega dati dobro.' Allaha mi, čim sam ga stavila sebi u krilo, moje grudi su se trgnule prema njemu o obiljem mlijeka i on je dojio sve dok se nije zasitio, a onda je dojio i njegov brat (tj. njen sin), pa se zasitio i on! Moj muž je te večeri otišao do naše stare deve i iznenadio se kad je vidio da je i njeno vime puno mlijeka, pa smo se i mi te večeri napili mlijeka sve do sitosti. Tu noć proveli smo siti i napojeni, a naša djeca lijepo su spavala. Moj muž govorio mi je: 'Allah mi, Halima, mislim da si uzela blagoslovljeno čeljade!' Zatim smo krenuli dalje, a moj magarac je do sela išao ispred karavana tako brzo da ga nijedan drugi nije mogao slijediti. Govorili su mi: 'Za Boga miloga, Halima, sačekaj nas! Ta, je li to isti onaj magarac na kojem si dojahala u Meku?!' 'Jest, Boga mi, to je onaj isti magarac!', odgovorila sam. Naša zemlja bila je suha i neplodna, no moja stoka je stalno dolazila sita i puna mlijeka, a njihova gladna i iznurena, bez mlijeka u vimenu. Mi smo pili mlijeka koliko smo htjeli, a niko drugi u mjestu nije mogao pomusti niti jednu jedinu kap. Svojim pastirima govorili su: 'Zašto i vi ne napasate stoku tamo gdje napasa Halimin pastir?' Oni su onda tjerali stoku u onaj klanac gdje je napasao naš pastir, ali se njihova stoka vraćala gladna, a moja sita i nabrekla vimena. Vjerovjesnik, s.a.v.s., napredovao je za jedan dan onoliko koliko su druga djeca napredovala za mjesec; a za jedan mjesec onoliko koliko su druga djeca napredovala za godinu! Kad je napunio godinu dana, već je bio krupan dječak. Potom smo s njim otišli kod njegove majke, i njegov poočim rekao joj je: 'Vrati ga opet nama, jer se bojim da ne oboli od kakve mekanske zaraze!' Tajili smo da zbog njega imamo bereket u svemu, i ona se na kraju saglasila da ga ponovo povedemo sa sobom. Tako se kod nas zadržao još dva mjeseca i dok se jednoga dana igrao sa svojim bratom iza naših kuća, gdje su čuvali našu stoku, njegov brat je dotrčao sav uzdrhtao. 'Onaj moj brat Kurejšija...' govorio je isprekidano, 'došla su mu neka dva čovjeka i rasporila mu stomak!' Mi smo odmah potrčali tamo, drhteći. Zatekli smo ga kako stoji, lica izbezumljena od straha. Moj muž i ja zagrlili smo ga i upitali ga šta mu se dogodilo? 'Došla su mi dvojica ljudi u bijeloj odjeći', rekao je on, 'povalili me i rasporili mi stomak. Ne znam šta su mi uradili!' Mi smo ga uprtili i vratili se nazad. 'Halima', rekao je moj muž, 'mislim da je ovaj dječak bolestan. Hajdemo ga vratiti njegovima prije nego što mu bolest iziđe na vidjelo!' Tako smo ga odnijeli majci, a ona nas je upitala: 'Zašto mi ga sada vraćate, kad ste onoliko nastojali da ga zadržite?!' 'Dovoljno smo se brinuli o njemu', rekla sam ja. 'Uradili smo za njega ono što smo bili dužni! Pobojali smo se da mu se šta ne dogodi pa smo mislili da je bolje da bude sa svojom majkom!' No, ona je kazala: 'Neće biti da je to tako! Nego recite vi meni šta se zaista dogodilo!' Insistirala je na tome sve dok joj nismo ispričali šta se desilo. 'Pobojali ste se za njega', rekla je ona. 'Bože sačuvaj! Moj sin nešto je posebno. Hoćete li da vam kažem nešto o njemu? Dok sam ga nosila u stomaku nisam osjećala baš nikakvu teškoću, a zbog njega sam imala veliki bereket. Potom sam, dok sam ga rađala, vidjela kako iz mene izlazi neko svjetlo, poput plamene lopte, i obasja vratove deva u Busri. I nije rođen kako se rađaju ostala djeca, već je, kad sam ga rodila, ruke stavio na tlo, a glavu digao prema nebu! Ostavi ti njega meni, a vi idite svojim putem.'"

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije ni od čega drugog umro nego od upale porebrice." (Bilježe Taberani i Mevsili.)

Dok je Božiji Poslanik spavao, došao je Hasan (upotrijebljen je izraz koji označava hod kada se tek prohoda), sjeo mu na prsa i pomokrio se na njih. Došao sam da ga odstranim, pa se probudio i rekao: 'Enese, ostavi moga sina i plod moga srca. Ko ovoga povrijedi i uznemiri i mene je povrijedio, a ko mene povrijedi uznemirio je Allaha.' Zatim je zatražio vodu i polio je po tom mjestu, rekavši: 'Polijeva se na mokraću dječaka, a pere se na mokraću djevojčice.'" (Taberani)

Mi smo Božijem Poslaniku, s.a.v.s., došli pet godina nakon njegove hidžre. Krenuli smo zajedno s Kurejšijama, prilikom Bitke na Hendeku. Ja sam bio sa svojim bratom Fadlom, a s nama je bio i naš sluga Ebu Rafi. Tako smo stigli u Ardž, a potom nastavili put dok nismo došli kod plemena Amr ibn Avf. Onda smo ušli u Medinu, gdje smo Poslanika, s.a.v.s., zatekli u opkopu, iskopanom oko Medine, a radi zaštite od neprijateljskog napada koji se očekivao. Tada sam imao osam godina, a moj brat trinaest." (Predanje bilježi Taberani, u svom Evsatu, IV/6566, 3624.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon hadža se zadržao i preostali dio zul-hidže, zatim muharrem i safer, a idolopoklonici su se objedinili oko jednoga stava i spletke kada su mislili da će on krenuti. Znali su da će on u Medini imati boravište i zaštitu, bili su čuli da su ensarije primili islam, pa su se saglasili da ga ubiju, bace u tamnicu ili ga prognaju. Međutim, Allah je njega obavijestio o njihovoj spletki: I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije!' (El-Enfal, 30) Obavijestio ga je, u onom danu u kojem je on došao Ebu Bekrovoj kući, da ga namjeravaju napasti navečer tog dana u njegovoj postelji. Stoga je on, pod plaštom noći, s Ebu Bekrom krenuo prema pećini Sevr, dok je Alija otišao i legao u njegovu postelju, da zavara nevjernike. Idolopoklonici su u noć ušli dogovarajući se da će nasrnuti na onoga u postelji i svezati ga. To im je bila tema razgovora sve do svitanja. Tada su bili zatečeni vidjevši da iz postelje ustaje Alija, pa su ga upitali gdje je Vjerovjesnik, s.a.v.s. On im je rekao da ne zna, i njima je bilo jasno da je otišao, te su se odmah na sve strane dali u potjeru za njim. Uključili su i ljude iz primorskih mjesta, obećavajući im veliku nagradu ako ga ubiju ili uhvate. Došli su i do pećine Sevr i razgledali ponad same pećine. Njih dvojica čuli su njihove glasove, pa je Ebu Bekr osjetio zebnju, na šta mu je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Ne boj se, Allah je s nama!' (Et-Tevba, 40). Tada je Allahu uputio dovu ...pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar!' (Et-Tevba, 40)." (Predanje bilježi Taberani u svom Kebiru.)

Kad je nastupilo vrijeme hodočašća, na hadž je došla jedna skupina ensarija iz Benu Nedždžara Muaza ibn Afraa, Esada ibn Zurare, Benu Zurejka Rafia ibn Malika, Zekvana ibn Abdulkajsa, Benu Abdul-Ešhela Ebul-Hejsema ibn Tejhana i Benu Amra ibn Avfa Uvejmira ibn Saide. Kod njih je otišao Vjerovjesnik, s.a.v.s., i učio im Kur'an, pa kad su oni to čuli, odmah su prihvatili njegov poziv. Slušajući sljedbenike Knjige, čuli su da ga spominju po opisu i po onome čemu će ih pozivati, pa su tako povjerovali u njegovu istinitost i u ono što je govorio. Rekli su mu: 'Tebi je poznato koliko je života izgubljeno u sukobu između plemena Evs i Hazredž, a mi ćemo uložiti svoj trud radi Allaha i zbog tebe, pa sačekaj, u ime Allaha, da svoj narod upoznamo s tobom, da ih pozovemo Allahu i Njegovom Poslaniku – možda će nam Allah tako popraviti stanje. Mi danas mrzimo jedni druge, pa ako bi ti danas došao kod nas a mi ne bismo postigli primirje među sobom, ne bismo ti zajednički mogli pristupiti. Stoga neka nam naredni termin bude hodočašće iduće godine!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., saglasio se sa tim i oni su se vratili svome narodu, te ih obavijestili o njemu i tajno ih pozivali u islam. Ubrzo zatim ostao je samo mali broj kuća u Medini u kojima nije bilo muslimana. Potom su od Vjerovjesnika, s.a.v.s., zatražili da im pošalje nekog čovjeka koji će ljude pozivati u islam shodno Allahovoj knjizi, čemu će se ljudi najbolje odazvati. Poslanik im je poslao Mus'aba ibn Umejra i on se skrasio kod Esada ibn Zurare, te stao pozivati ljude i širiti islam u tajnosti. Tako su Mus'ab i Esad u tajnosti podučavali jednu skupinu kad je o tome obaviješten Sa'd ibn Muaz, koji je odmah tu došao u panciru i s kopljem u ruci. 'Zašto nam u naše kuće dolaziš s tim odbačenim usamljenikom da naše slabiće potičeš na nebuloze?', rekao je. 'Od danas neću više da vas vidim u našoj blizini!' Oni su onda otišli odatle, a onda se ponovo vratili tamo i sakupili se na jedno mjesto, a Sa'd je i ovog puta obaviješten o tome pa im je došao i opet im zaprijetio, ali blaže nego prvi put. Zapazivši to, Esad mu je rekao: 'Daidžiću, poslušaj ovo što on govori! Ako čuješ šta nevaljalo, ti to odbaci, a ako čuješ šta dobro, prihvati!' 'Šta imaš kazati?', upitao je Sa'd, a Mus'ab je proučio: 'Ha-mim. Tako mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli...' (Ez-Zuhruf, 1-2). 'Čujem ono što već znam!', rekao je na to Sa'd. Tako ga je Allah uputio, a on nije obznanio prihvatanje islama dok se nije vratio kod svog naroda. Onda je pleme Abdul-Ešhel pozvao u islam, rekavši da je i on musliman, te su i oni primili islam, osim nekih koji nisu spomena vrijedni. Tako su bili prvi ensarijski rod koji je sav primio islam. Zatim su ljudi iz plemena Nedždžar protjerali Mus'aba ibn Umejra, a on se preselio kod Sa'da, i Allah je putem njega uputio mnogo ljudi, tako da su bile rijetke ensarijske kuće u kojima nije bilo muslimana. Islam su primili i njihovi uglednici, među njima i Amr ibn Džemuh, i polomili su svoje kipove: muslimani su činili većinu u tom mjestu. Njihovi međusobni odnosi popravili su se, a onda se Mus'ab vratio Vjerovjesniku, s.a.v.s. Nazvan je Učačem (El-Mukri)." (Predanje bilježi Taberani, XX/849.)

Kažu da je s onih dvanaest ljudi s kojima se Vjerovjesnik, s.a.v.s., na Akabi dogovorio da se nađu naredne sezone hadža, došlo sedamdeset ljudi." (Predanje bilježi Taberani, IXX/101.)

Kada je umro Ebu Talib, Vjerovjesnik, s.a.v.s., pješice je krenuo prema Taifu da ih pozove u islam, ali mu se nisu odazvali. On je onda otišao od njih i sklonio se u hlad jednog drveta, te tu klanjao dva rekata namaza, a onda učio dovu: 'Bože moj, Tebi se tužim zbog svoje slabosti i za svoju beznačajnost kod ljudi! O Najmilostiviji, Ti si Najmilostiviji milosnik, kome si me ovo prepustio: neprijatelju koji me mrko gleda, ili bližnjemu kome si vlast nada mnom dao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je – premda bih više volio da me poštediš ovoga! Utječem se svjetlu lica Tvoga, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem počiva dobrobit i ovog i onog svijeta, od toga da se na me sruči srdžba Tvoja, ili da me zahvati Tvoj bijes! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim pomoću Tebe!'" (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, a navodi ga i Hejsemi, VI/35.)

Ummu Kulsum, kćerkom Božijega Poslanika, s.a.v.s., oženio se Utejba, sin Ebu Lehebov, dok je Rukajja bila kod njegovog brata Utbe, no on s njom nije imao bračni odnos do Vjerovjesnikova poslanstva. Kad je objavljena sura El-Mesed, Ebu Leheb je toj svojoj dvojici sinova rekao: 'Odričem vas se ako ne pustite te dvije Muhammedove kćeri!', i oni su ih pustili. Utba je potom otišao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i rekao mu: 'Porekao sam tvoju vjeru i pustio tvoju kćerku!', a onda nasrnuo na njega i pritom mu poderao košulju. Kasnije će ići u Šam radi trgovine, a Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je: 'Molim Allaha da nahuška na tebe svoga psa!' On je krenuo s trgovcima iz plemena Kurejš, pa kad su se spustili u Zerku, te večeri je oko njih kružio lav i Utejba je govorio: 'Majko moja, ovaj će me, Allaha mi, pojesti kako je rekao Muhammed! Ubi me Ibn Ebu Kebša, on u Meki, a ja u Šamu!' Utom je lav otišao, a oni su polegli, smjestivši Utejbu u sredinu između sebe. Utom je došla zvijer i prešla preko njih te Utejbu ščepala za glavu i ubila ga!" (Predanje je slabo i bilježi ga Taberani, XXII/435.)

Izjahala sam iz sela na zekastom magarcu, zajedno sa ženama iz plemena Sa'd, da u Meki tražimo dojenčad. Bilo je to u vrlo sušnoj godini u kojoj su svi usjevi nastradali. Sa sobom smo vodili i oronulu devu koja nije imala ni kapi mlijeka, i jedno dijete od čijeg plača nismo mogli spavati budući da ni u mojim grudima, ni u vimenu deve, nije bilo mlijeka koje bi mu utolilo glad. Kad smo došle u Meku, svakoj od nas je nuđen Božiji Poslanik, s.a.v.s., i svaka ga je odbila. Naime, od djetetovog oca očekivale smo pristojnu nadoknadu zato što ćemu mu dojiti dijete. Kako je on bio siroče, mi smo mislile: 'Šta nam može dati njegova majka!?' Tako je svaka žena sebi našla dojenče, osim mene. Ja se nisam željela vratiti nazad praznih ruku, pa sam svom mužu rekla: 'Boga mi, ja ću uzeti ono siroče!' Tako sam i uradila, pa kad sam ga donijela kod svoje jahaće životinje, moj muž mi je rekao: 'Uzela si ga! Dobro si uradila. Nadati se da će nam Allah zbog njega dati dobro.' Allaha mi, čim sam ga stavila sebi u krilo, moje grudi su se trgnule prema njemu o obiljem mlijeka i on je dojio sve dok se nije zasitio, a onda je dojio i njegov brat (tj. njen sin), pa se zasitio i on! Moj muž je te večeri otišao do naše stare deve i iznenadio se kad je vidio da je i njeno vime puno mlijeka, pa smo se i mi te večeri napili mlijeka sve do sitosti. Tu noć proveli smo siti i napojeni, a naša djeca lijepo su spavala. Moj muž govorio mi je: 'Allah mi, Halima, mislim da si uzela blagoslovljeno čeljade!' Zatim smo krenuli dalje, a moj magarac je do sela išao ispred karavana tako brzo da ga nijedan drugi nije mogao slijediti. Govorili su mi: 'Za Boga miloga, Halima, sačekaj nas! Ta, je li to isti onaj magarac na kojem si dojahala u Meku?!' 'Jest, Boga mi, to je onaj isti magarac!', odgovorila sam. Naša zemlja bila je suha i neplodna, no moja stoka je stalno dolazila sita i puna mlijeka, a njihova gladna i iznurena, bez mlijeka u vimenu. Mi smo pili mlijeka koliko smo htjeli, a niko drugi u mjestu nije mogao pomusti niti jednu jedinu kap. Svojim pastirima govorili su: 'Zašto i vi ne napasate stoku tamo gdje napasa Halimin pastir?' Oni su onda tjerali stoku u onaj klanac gdje je napasao naš pastir, ali se njihova stoka vraćala gladna, a moja sita i nabrekla vimena. Vjerovjesnik, s.a.v.s., napredovao je za jedan dan onoliko koliko su druga djeca napredovala za mjesec; a za jedan mjesec onoliko koliko su druga djeca napredovala za godinu! Kad je napunio godinu dana, već je bio krupan dječak. Potom smo s njim otišli kod njegove majke, i njegov poočim rekao joj je: 'Vrati ga opet nama, jer se bojim da ne oboli od kakve mekanske zaraze!' Tajili smo da zbog njega imamo bereket u svemu, i ona se na kraju saglasila da ga ponovo povedemo sa sobom. Tako se kod nas zadržao još dva mjeseca i dok se jednoga dana igrao sa svojim bratom iza naših kuća, gdje su čuvali našu stoku, njegov brat je dotrčao sav uzdrhtao. 'Onaj moj brat Kurejšija...' govorio je isprekidano, 'došla su mu neka dva čovjeka i rasporila mu stomak!' Mi smo odmah potrčali tamo, drhteći. Zatekli smo ga kako stoji, lica izbezumljena od straha. Moj muž i ja zagrlili smo ga i upitali ga šta mu se dogodilo? 'Došla su mi dvojica ljudi u bijeloj odjeći', rekao je on, 'povalili me i rasporili mi stomak. Ne znam šta su mi uradili!' Mi smo ga uprtili i vratili se nazad. 'Halima', rekao je moj muž, 'mislim da je ovaj dječak bolestan. Hajdemo ga vratiti njegovima prije nego što mu bolest iziđe na vidjelo!' Tako smo ga odnijeli majci, a ona nas je upitala: 'Zašto mi ga sada vraćate, kad ste onoliko nastojali da ga zadržite?!' 'Dovoljno smo se brinuli o njemu', rekla sam ja. 'Uradili smo za njega ono što smo bili dužni! Pobojali smo se da mu se šta ne dogodi pa smo mislili da je bolje da bude sa svojom majkom!' No, ona je kazala: 'Neće biti da je to tako! Nego recite vi meni šta se zaista dogodilo!' Insistirala je na tome sve dok joj nismo ispričali šta se desilo. 'Pobojali ste se za njega', rekla je ona. 'Bože sačuvaj! Moj sin nešto je posebno. Hoćete li da vam kažem nešto o njemu? Dok sam ga nosila u stomaku nisam osjećala baš nikakvu teškoću, a zbog njega sam imala veliki bereket. Potom sam, dok sam ga rađala, vidjela kako iz mene izlazi neko svjetlo, poput plamene lopte, i obasja vratove deva u Busri. I nije rođen kako se rađaju ostala djeca, već je, kad sam ga rodila, ruke stavio na tlo, a glavu digao prema nebu! Ostavi ti njega meni, a vi idite svojim putem.'" (Hadis bilježe Taberani, XXIV/212, i Ebu Ja'la, XIII/93, 7163)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., rođen je u Godini slona, a između 'sramnoga rata' (fidžar) i Godine slona bilo je dvadeset godina, između 'sramnoga rata' i renoviranja Kabe petnaest godina, a između renoviranja Kabe i njegovog poslanstva pet godina. Tako je Poslanik dobio poslanstvo kad mu je bilo četrdeset godina."El-fidžar; sukob izbio između dvije plemenske zajednice: Kinane i Kajsu Ajlan. (op. prev.) (Hadis bilježi Taberani, XVIII/342.)

Nemojte psovati noć ni dan, ni Sunce ni Mjesec, niti vjetar, jer oni su jednima milost a drugima patnja!" (Predanje bilježi Taberani u Evsatu)

Bili smo kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je neki čovjek ustao (i otišao), a drugi ga počeo ogovarati. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao mu je: Očisti ono što je ostalo među zubima! Od čega, Allahov Poslaniče, upitao je onaj, zar sam jeo meso? Zaista si jeo meso svoga brata!, rekao mu je on." (Predanje bilježi Taberani, X/102, 10092.)

Ja ne želim da me vi uzdižete iznad moje dvije pozicije na koje me je Uzvišeni Allah postavio; ja sam Muhammed ibn Abdullah, Allahov rob i Njegov poslanik." (Ovu verziju bilježi Taberani, III/128, 2889.)