Kad je Allah stvorio Adema potrao ga je po leđima, i iz njegovih leđa ispala je svaka duša koju će On u njegovom potomstvu stvoriti do Kijametskoga dana. Između očiju svakoga od njih dao je jedan bijel biljeg, a onda ih predočio Ademu. 'Ko su ovi, Gospodaru?', upitao je Adem. 'To su tvoji potomci!', kazao je On. Onda je Adem vidio jednoga čiji ga je bijeli biljeg zadivio, pa je upitao: 'Gospodaru, ko je onaj?' 'To je Davud!', rekao mu je On. 'Gospodaru', pitao je on dalje, 'koliku si mu životnu dob odredio?' 'Šezdeset godina', kazao je On. 'Gospodaru', rekao mu je Adem na to, 'dodaj mu četredeset godina od mog životnog vijeka!', pa kad mu je od životnoga vijeka bilo ostalo još samo četrdeset godina, došao mu je Melek smrti, a on mu je rekao: 'Zar mi nije ostalo još četrdeset godina?!' 'A zar ih nisi dao svome potomku Davudu?', kazao mu je on. Tako je Adem porekao, pa poriču i njegovi potomci; i zaboravio je Adem, pa je jeo plod sa (zabranjenog) drveta, pa zaboravljaju i njegovi potomci; i pogriješio je, pa griješe i njegovi potomci!" (Predanje bilježi Tirmizi, 3076)