'Koja vjera je Allahu najdraža, Božiji Poslaniče?' On je rekao: 'Čista (nepatvorena) i širokogruda (tolerantna).'" (Ahmed, Taberani i Bezzar)

'Uzvišeni Allah razdijelio je među vama ćudoredne osobine (ahlak) kao što je razdijelio nafaku. Allah daje dunjaluk i onome koga voli i onome koga ne voli, a vjeru daje samo onome koga voli. Kome da vjeru, toga voli. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, (Božiji) rob neće biti potpuno potčinjen (musliman) dok se ne potčine njegovo srce i jezik. Rob ne vjeruje sve dok njegov komšija ne bude siguran od njegovih loših postupaka (bevaik).' Rekoh: 'Koji su to njegovi loši postupci (tj. šta tačno znači ta riječ bevaik)?' On reče: 'Njegova nepravda i nasilje. Niti će steći imetak na haram-način i trošiti ga, a da mu to bude blagoslovljeno, niti ga udijeliti, a da mu to bude primljeno, niti će ga ostaviti iza sebe, a da mu to ne bude poputbina do Vatre. Allah ne briše loše lošim, već loše briše dobrim. Loše ne može izbrisati loše.'" (Ahmed i Hakim.)

(Poslanik, a.s., rekao je): 'Obnavljajte svoj iman!' Neko je rekao: 'Božiji Poslaniče, kako ćemo obnavljati naš iman?' On reče: 'Puno izgovarajte riječi: 'La ilahe illallah!''" (Ahmed, Hakim i Taberani)

Došla sam Božijem Poslaniku s nekim ženama ensarijkama, pa smo rekle: 'Prisežemo ti na islam.' Rekle su: 'Prisežemo ti da nećemo ništa pridruživati Allahu, nećemo krasti, nećemo blud činiti, nećemo ubijati svoju djecu, nećemo potvoru činiti i podmetati tuđu djecu i nećemo ti biti nepokorne u činjenju dobra.' Božiji Poslanik reče: 'U onome što ste u stanju i što možete.' Rekosmo: 'Allah i Njegov Poslanik milostiviji su prema nama od nas samih. Dođi da ti prisegnemo, Božiji Poslaniče.' On reče: 'Ja se ne rukujem sa ženama. Ono što kažem stotini žena isto je kao što kažem i jednoj ženi.'" (Ahmed, Nesai i Tirmizi)

Rob neće postići čisto i iskreno vjerovanje sve dok ne bude volio u ime Allaha i mrzio u ime Allaha. Kad bude volio u ime Allaha i mrzio u ime Allaha, zaslužuje Allahovo zaštitništvo, a Allah, dž.š., kaže: 'Moji štićenici iz reda Mojih robova i miljenici među Mojim stvorenjima jesu oni koji bivaju spomenuti kada budem spomenut, a Ja bivam spomenut kad oni budu spomenuti.'" (Ahmed)

Kunem se glede tri stvari: Allah neće učiniti onoga ko ima udio u islamu kao onoga ko ga nema, a tri su udjela u islamu: namaz, post i zekat. Allah neće bdjeti nad nekim robom na dunjaluku, pa ga prepustiti drugome na Sudnjem danu. Allah će učiniti da čovjek koji voli neke ljude bude s njima. Četvrta je, ako se zakunem za nju, nadam se da se neću ogriješiti, kada Allah pokrije nekog roba (njegovo loše djelo) na dunjaluku, pokrit će ga (neće ga osramotiti i kazniti) i na Sudnjem danu." (Ahmed i Mevsili.)

Dimam je imao obilnu kosu u dvije pletenice. Rekao je: 'Zaklinjem te Allahom, tvojim Bogom i Bogom onih prije tebe i Bogom onih koji će biti poslije tebe, Čijim imenom svi traže.' Rekao je i: 'Je li ti Allah naredio da nam narediš da Mu ništa ne pridružujemo i da se odreknemo ovih idola koje su naši preci obožavali uz Njega?' On je rekao: 'O Allahu, jeste.' Također je (Dimam) rekao: 'Vršit ću ove dužnosti i izbjegavati ono što si mi zabranio, ništa ne dodajući niti oduzimajući.' Poslanik je rekao: 'Ako je istinu rekao ovaj s dvjema pletenicama, ući će u Džennet!' Potom je otišao i došao svome narodu. Oni su se okupili oko njega. Prvo što je progovorio bilo je: 'Kako su loši Lat i Uzza!' Oni rekoše: 'Ušuti, Dimame, boj se gube i ludila!' On reče: 'Teško vama. Tako mi Allaha, oni (Lat i Uzza) ne mogu nanijeti štetu niti donijeti korist. Uzvišeni Allah poslao je Poslanika i objavio Knjigu kojom vas izbavlja iz onoga u čemu ste bili. Ja svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Dolazim vam od njega s onim što vam naređuje i zabranjuje.' Tako mi Allaha, tog dana od prisutnih nije ostao ni jedan muškarac niti žena a da nije prihvatio islam.'" Ibn Abbas veli: Nismo čuli za izaslanika nekog naroda koji je bio bolji od Dimama." (Ahmed i Taberani.)

Išli smo s Božijim Poslanikom sve dok nismo stigli u Kedid ili Kudejd. Ljudi su počeli tražiti dozvolu da idu svojim porodicama, pa im je on dozvoljavao. Tu je Božiji Poslanik ustao, zahvalio Allahu, a potom rekao: 'Šta je to s ljudima pa im je polovina drveta (stabla) okrenuta prema Božijem Poslaniku mrža od one druge polovine?' Potom se nije mogao vidjeti niko a da ne plače. Neki čovjek rekao je: 'Onaj ko bude tražio dopuštenje nakon ovoga je nepromišljen (sefih).' Potom je (Božiji Poslanik) zahvalio Allahu, rekao još neke dobre stvari i kazao: 'Svjedočim kod Allaha da koji rob umre, a svjedočio je iskreno iz srca da nema boga osim Allaha i da sam ja Božiji poslanik i potom ispravno postupao, bit će upućen u Džennet.' Još je kazao: 'Moj Uzvišeni Gospodar obećao mi je da će bez polaganja računa i kažnjavanja u Džennet uvesti sedamdeset hiljada mojih sljedbenika. Ja priželjkujem da oni ne uđu prije nego što se vi i oni od vaših očeva (roditelja), bračnih drugova i potomstva koji budu činili dobro ne smjestite u vaše džennetske stanove.'" (Ahmed)

Hazreti Omer vidio je Talhu utučenog nakon smrti Božijeg Poslanika i izbora Ebu Bekra za halifu, pa mu rekao: 'Šta je s tobom, možda ti nije pravo što je na rukovodećem položaju tvoj amidžić Ebu Bekr?' 'Nije to', reče on i pohvalno se izrazi o njemu. 'Meni ponajviše od svih vas ne smeta njegovo rukovođenje, već se radi o riječima koje sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: 'Ja znam riječi, kad ih na samrti rekne rob (vjernik), zbog kojih mu Allah odagna nevolje, čak mu i tijelo i duša osjećaju njihov miris.' Spriječilo me je da pitam za njih samo to što sam uvijek bio u prilici to učiniti, dok nije umro.' Omer reče: 'Ja ih znam!' On reče: 'Neka je hvala Allahu! Koje su?' On reče: 'Znaš li riječi koje bi bile veće od riječi koje je ponudio svome amidži na samrti? Da je znao da je nešto veće, to bi mu naredio.' Talha reče: 'To su te, tako mi Allaha!'" (Ahmed i Ebu Ja'la)

Došao sam Božijem Poslaniku, s.a.v.s., s još nekim svojim suplemenicima, pa je rekao: 'Radujte se i obradujte one iza vas. Ko bude iskreno svjedočio da nema boga osim Allaha ući će u Džennet!' Izašli smo od Poslanika prenoseći ljudima radosnu vijest, pa nas je susreo Omer i s nama se vratio Božijem Poslaniku, rekavši: 'Božiji Poslaniče, ljudi će se pouzdati (pa neće raditi)!' Božiji Poslanik je na te njehove riječi prešutio." (Bilježe Ahmed i Taberani.)

Ušao sam kod Ummu Seleme a ona mi je rekla: Da li ima među vama neko ko psuje Allahovog Poslanika, s.a.v.s.? Rekao sam: Bože sačuvaj! A ona je rekla: Čula sam Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: Ko psuje Aliju i mene psuje." (Bilježi Ahmed, VI/232.)

Doživio sam s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., da vezujem kamen za stomak od gladi, a zekat koji sam dao iz svoga imetka iznosi četrdeset hiljada dinara." (Bilježi Ahmed, I/159.)

Bio sam prisutan kad je Osman, r.a., ukopan u svojoj odjeći bez odstranjivanja krvi i nije kupan." (Bilježi Ibn Ahmed, I/73.)

Krenuo sam s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., da šetam u pustinji dok nije došao do Ammara, njegovog oca i majke, koji su bili izvrgnuti mučenju. Ebu Ammar je rekao: Allahov Poslaniče, zar će stalno biti ovako? Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Strpi se! Moj Gospodaru, smiluj se Jasirovoj porodici, ja sam učinio što sam mogao." (Bilježi Ahmed, I/62.)

Učesnika u Bici na Bedru bilo je tri stotine i trinaest, od kojih je muhadžira bilo sedamdeset i šest. Poraz na Bedru nevjernici su doživjeli u petak, sedamnaestog dana ramazana." (Predanje bilježi Ahmed, I/248.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., otišao je s Abbasom kod onih sedamdeset ljudi iz Medine (koji su bili) kod Akabe pod jednim drvetom. Rekao im je: 'Ko bude govorio, neka ne dulji, jer vas idolopoklonici prate!' Jedan od njih, tj. Ebu Umama, reče: 'Traži, Muhammede, šta hoćeš za svoga Gospodara, za sebe i za svoje drugove!', i on je rekao: 'Za svoga Gospodara tražim da obožavate samo Njega i da Mu nikoga ne smatrate ravnim, a za sebe i svoje drugove tražim da nam pružite utočište, da nas pomognete i štitite od onog od čega štitite i sebe!' 'Šta ćemo dobiti, ako tako postupimo?', upitali su. On im reče: 'Dobit ćete Džennet!' 'Dobit ćeš što si tražio!', kazali su mu oni." (Predanje bilježi Ahmed, IV/120.)

Krenuli smo s idolopokloničkim hodočasnicima iz našeg naroda, a obavljali smo namaz. S nama je bio El-Bera ibn Ma'rur, naš prvak. On je rekao: 'Ja mislim da ne bih smio dopustiti da se Kaba nađe iza mojih leđa, već da trebam klanjati okrenut prema njoj!' 'Nemoj tako!', rekli smo mi. 'Ta, Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanja okrenut prema Šamu!' Tako smo mi, kad bi nastupio namaz, klanjali okrenuti u pravcu Šama, a on okrenut prema Kabi, sve dok nismo došli u Meku. Tada sam sa njim otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s. Zatekli smo ga s Abbasom i nazvali mu selam. On je svog amidžu upitao: 'Poznaješ li ovu dvojicu?' On je rekao da poznaje. 'Ovo je', kazao je, 'El-Bera ibn Ma'rur, prvak svoga naroda, a ovo je Ka'b ibn Malik.' Allaha mi, neću zaboraviti ono što je tada rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.: 'Pjesnik?!' 'Da, pjesnik!', kazao je on. El-Bera ga je onda obavijestio da se on u namazu okreće prema Kabi, i Poslanik mu je rekao: 'Imao si kiblu i trebao si se držati nje!' Tako se El-Bera opet počeo u namazu okretati prema Šamu, premda njegovi ukućani tvrde da se sve do smrti okretao u pravcu Kabe, što nije tačno, jer mi njega poznajemo bolje od njih. Mi smo tako krenuli na hadž, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., utanačio nam je da se nađemo na Akabi srednjeg dana Hadžijskog bajrama. Mi smo to tajili od idolopoklonika koji su bili s nama, među kojima je bio i Abdullah ibn Amr ibn Haram, Džabirov otac. Ja sam ga obavijestio o tome i pozvao ga u islam, i on je postao musliman te s nama prisustvovao susretu na Akabi kao jedan od lidera. Zanoćili smo gdje smo i odsjeli i tu bili do početka druge trećine noći, a onda smo se odatle iskrali i sakupili se u klancu kod Akabe, nas sedamdeset muškaraca i dvije žene: Nusejba bint Ka'b, iz plemena Nedždžar, i Esma bint Amr, iz plemena Sulem. Potom nam je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., s amidžom Abbasom, koji je tada još uvijek bio u vjeri svoga naroda, međutim htio je da prisustvuje važnom događaju svoga bratića, da mu bude podrška u tome. Kad smo posjedali, Abbas je prvi uzeo riječ. Rekao je: 'Hazredžije, Muhammed je, kao što znate, naš i mi smo ga štitili od ljudi iz našeg plemena. On je, dakle, zaštićen u svome mjestu!' 'Čuli smo šta si rekao!', kazali smo mi. 'Govori sad ti, Božiji Poslaniče i za svog Gospodara i sebe uzmi (vremena) koliko želiš!' On je onda proučio nešto iz Kur'ana, pozvao Allahu i omiljavao nam islam, a onda rekao: 'Tražim od vas da mi se obavežete da ćete me štititi od onog od čega štitite svoje žene i djecu!' Na to ga je El-Bera ibn Ma'rur uzeo za ruku i rekao mu: 'Hoćemo, tako mi Onoga Koji te poslao s istinom, štitit ćemo te od svega od čega štitimo i svoje žene! Dajemo ti prisegu na to, Božiji Poslaniče! Ta mi smo, Allaha mi, vični ratovanju!' Ebul-Hejsem ibn et-Tejhan je rekao: 'Božiji Poslaniče, između nas i nekih ljudi postoje tijesne veze koje ćemo mi morati prekinuti. Šta će se dogoditi ako mi to učinimo, a tebe u međuvremenu Allah nadahne da se vratiš svome narodu i ostaviš nas?!' Poslanik se na to osmjehnuo. 'Nikako!', rekao je. 'Krv je krv i šta bude s vama, bit će i sa mnom. Ja pripadam vama, a vi meni. Ratovat ću protiv onih koji ratuju protiv vas, a u miru biti s onim koji su u miru s vama!' Još je rekao: 'Izaberite između sebe dvanaest starješina da budu na čelu svoga naroda – devet iz plemena Hazredž i tri iz Evsa!' Kada smo Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dali prisegu na vjernost, tada je šejtan kriknuo najprodornijim glasom kakvog sam ikada čuo: Stanovnici Mine, suprotstavite se Muzemmemu (Muzemmem - pokuđeni, mnogobošci su tako zvali Poslanika) i otpadnicima! Evo su se sakupili protiv vas!' 'Ovo je akabski Ezebb', rekao je Poslanik!' (Ezebb ibn Ezjeb – šejtanovo ime) 'No, idite sada u svoje šatore!' I mi smo se vratili, a kad smo osvanuli, došli su nam kurejšijski velikani. 'Hazredžije!', rekli su. 'Čuli smo da ste došli ovom našem čovjeku da ga izvedete na naše oči i da mu iskažete poslušnost u ratu protiv nas. Što se nas tiče, vi ste posljednji Arapi s kojima bismo željeli zaratiti!' Na te njihove riječi naši mnogobošci su se zakleli Bogom da ničeg takvog apsolutno nije bilo i da njima ništa slično nije poznato. Oni su, ustvari, istinu rekli jer doista nisu znali šta smo mi uradili. Onda su oni ustali, a među njima je bio i El-Haris ibn Hišam ibn el-Mugira – na sebi je imao nove sandale, i ja sam tada nešto rekao kako bih pažnju prisutnih usmjerio na to. 'Ebu Džabire', rekao sam, 'ti si naš prvak, pa zar i ti sebi ne bi mogao nabaviti ovakve sandale kakve ima ovaj kurejšijski mladić?' Čuvši to, El-Haris je skinuo svoje sandale i bacio ih pred mene. 'Boga mi ćeš ih obuti ti!', rekao je. Ebu Džabir je na to kazao: 'Boga mi si uvrijedio čovjeka – vrati mu njegove sandale!' 'Neću ih vratiti', rekao sam ja. 'Ovo je, Boga mi, dobar znak i, ako je istinit, ja ću od njega sve preuzeti!'" (Predanje bilježe Ahmed, III/461, i Taberani, IXX/87.)

Kada je Enes ibn Nafi stigao u Meku s mladićima iz plemena Benu Abd el-Ešhel – među kojima je bio i Il'jas ibn Muaz – u nastojanju da s Kurejšijama sklope savez protiv svojih ljudi iz Hazredža, za njihov dolazak saznao je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pa je otišao i popričao s njima. Rekao im je: 'Hoćete li da vam kažem o nečemu što je bolje od onoga zbog čega ste došli?' 'O čemu se radi?', upitali su, i on im je rekao: 'Ja sam Božiji poslanik, On me je poslao da ljude pozovem da obožavaju samo Allaha i da Mu ništa ne smatraju ravnim. On mi objavljuje Knjigu...' Zatim im je ispričao o islamu i proučio neke odlomke iz Kur'ana. Il'jas je rekao: 'Ljudi, pa ovo je zbilja bolje od onog zbog čega smo došli!' Na to je Enes ibn Nafi uzeo grumen zemlje iz te doline i njime Il'jasa udario u lice. Onda je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ustao i udaljio se od njih, a oni su se vratili u Medinu. Potom je izbio sukob, koji je nazvan Buasom, i Il'jas je ubrzo poginuo, a oni su ga mogli čuti kako, umirući, izriče slavu i zahvalu, slavi i veliča Allaha, pa nisu nimalo sumnjali da je umro kao musliman; još na onom skupu pokazivao je simpatije prema islamu." (Predanje bilježe: Ahmed, V/427, Taberani, I/276, 805, i Hakim, III/180, 181.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., izlazio je pred ljude tamo gdje bi oni zastajali i pitao ih: 'Ima li nekoga ko bi me poveo sa sobom do svog naroda, jer mi Kurejšije ne daju da ljudima prenesem govor svoga Gospodara?' Utom mu je prišao neki čovjek i on ga je upitao ko je on. 'Iz (plemena) Hemdan sam!', kazao je taj. 'Ima li tvoj narod moć?', upitao ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., i on mu je rekao da ima. Potom se čovjek pobojao da ga njegov narod neće iznevjeriti, te je rekao: 'Najprije ću otići kući i porazgovarati s njima, a onda ću ti doći idućeg mjeseca!' 'Uredu', rekao je Vjerovjesnik, s.a.v.s. Potom je otišao i u mjesecu redžepu došlo je izaslanstvo ensarija." (Predanje bilježi Ahmed, III/390.)

Prošao sam pored Vjerovjesnika, s.a.v.s., a s njim je bio Džibril, a.s., koji je sjedio na mjestima za sjedenje. Poselamio sam ga i otišao. Kad sam se vratio, Vjerovjesnik, s.a.v.s., se okrenuo i rekao: Vidje li ti onoga što je bio sa mnom? Rekao sam: Da. On je rekao: To je bio Džibril, koji ti je odgovorio na selam." (Bilježie Ahmed, V/433, i Taberani, III/228, 3226.)