"Ebu-Bekr je doveo svoga gosta (ili svoje goste), pa je (otišao i) zanoćio kod Vjerovjesnika, a.s. Kada je došao, moja mu majka reče: Sinoć si napustio svoga gosta (ili svoje goste)! – Šta je? Zar niste večerali?, upita on. Ponudili smo ga (ili njih), pa je odbio (ili su odbili). Tada se Ebu-Bekr naljutio, počeo se ružiti, grditi i zaklinjati se da ni on neće jesti. Ja sam se sakrio, a on me stao (tražiti i) dozivati: O nevaljalče! Žena se zaklela da neće jesti dok on ne jede, pa se i gost (ili gosti) zakleo (ili zakleli) da ni oni neće jesti dok on ne počne jesti. Tada je Ebu-Bekr – rekavši: Ovo je bilo od šejtana! – naredio da se iznese jelo i počeo jesti, a i on (ili oni) za njim, tako da bi, kad god bi neko od njih digao zalogaj, iza njega ostalo više nego što je bilo, pa je (Ebu-Bekr) upitao: Šta je ovo, sestro Benu-Firasa? – Na moju radost, sada ga je (jela) više nego što je bilo kada smo počeli jesti, reče ona. Jeli su i od njega je (potom) poslao (dio) Vjerovjesniku, a.s., pa je", kaže, "i on od njega jeo." (Buhari, 6141)

- Prenio nam je Katade od Enesa, a (on) od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Nijedan od vas neće biti (potpun) vjernik, dok ne bude želio svome bratu (muslimanu) ono što želi i sam sebi." (Buharija, 13)

"Šta je po islamu najbolje činiti?" Rekao je: 'Da nahraniš gladnog i da nazivaš selam onome koga poznaješ i koga ne poznaješ.'" (Buharija, 12)

"(Savršeno) vjerovanje sastoji se od šezdeset i nekoliko ogranaka pa i stid je ogranak imana." (Buharija, 9)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio je: "Islam je sagrađen na pet (principa): očitovanju (s vjerovanjem) da nema drugog Boga osim Jedinog Allaha i da je Muhammed, Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, vršenju hadža i pošćenju ramazana." (Buharija, 8)

"Izišli smo s Allahovim Poslanikom, a.s., na dan Hajbera, ali nismo zaplijenili ni zlata ni srebra, već samo nešto novaca, odjeće i opskrbe. Neki je čovjek iz Benu-Dubejba, koji se zvao Rifaa b. Zejd, poklonio Allahovom Poslaniku, a.s., slugu zvanog Midam. Allahov se Poslanik, a.s., potom usmjerio ka dolini Kura, gdje je ubrzo i stigao. Ali dok je Midam raspremao jahalicu Allahovog Poslanika, a.s., ubila ga je zalutala strijela. Svijet je tada rekao: Neka mu je prijatno u Džennetu! Na to je Allahov Poslanik, a.s., odgovorio: Ne, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, zaista će ogrtač koji je on samovoljno uzeo iz plijena na dan Hajbera, ne pokazavši ga, na njemu potpaliti vatru! Kada se to među ljudima pročulo, neki je čovjek donio jedan ili dva remena Vjerovjesniku, a.s., rekavši: Remen od vatre, ili dva remena od vatre."

Ebu-Bekr je primio u goste jednu grupu ljudi i Abdur-Rahmanu rekao: "Ti se pobrini o gostima, a ja idem kod Vjerovjesnika, a.s., pa gledaj da ih ugostiš prije nego što se ja vratim." Abdur-Rahman je požurio, iznio im što je imao i rekao: "Jedite!" – "Gdje je domaćin kuće?", upitali su, ali im je on opet rekao: "Jedite!" Tada su rekli da neće jesti dok ne dođe domaćin kuće. Na to im (Abdur-Rahman) reče: "Prihvatite gostoprimstvo, jer ako se vrati prije nego što jedete, zapamtit ćemo od njega", ali su opet odbili. "Znao sam da će se na mene naljutiti", (kaže Abdur-Rahman), "pa sam se, kada je došao, od njega sklonio. Šta ste učinili?, upitao je, pa su mu ispričali. Zatim me je počeo dozivati: O Abdur-Rahmane! Ja sam šutio i nisam se odazivao, pa je opet zovnuo: O Abdur-Rahmane! Ja sam opet šutio, pa je ponovo zovnuo: O nevaljalče, ako čuješ moj glas, kunem ti se da ćeš vidjeti kad dođeš! Tada sam izišao i rekao: Pitaj svoje goste (kako je bilo)!, pa su rekli: Istinu govori, donosio nam je. Na to (Ebu-Bekr) reče: Znači čekali ste mene. Tako mi Allaha, noćas ga (jela) neću okusiti!, ali i ovi rekoše: Tako nam Allaha, nećemo ni mi jesti dok ti ne jedeš! – Nisam zapamtio goru noć od ove, reče (Ebu-Bekr), teško vama, kakvi ste vi (ljudi)? Zašto nećete da prihvatite gostoprimstvo?, dodavši: Iznesi jelo! Tada je jelo izneseno, te je on (prvi) pružio svoju ruku i rekao: U ime Allaha – ono je prvo šejtanovo!, pa je počeo jesti, a i oni za njim." (Buhari, 6140)

Moj amidža Enes ibn Nadr nije učestvovao u Bitki na Bedru, pa je rekao: Allahov Poslaniče, bio sam odsutan od prve borbe u kojoj si se ti borio protiv idolopoklonika. Ako mi Allah još pruži priliku za borbu protiv idolopoklonika, vidjet ćeš šta ću napraviti." Pa kada je bila Bitka na Uhudu i muslimani bili izloženi opasnosti (poraza), on je rekao: Bože moj, ispričavam Ti se za ono što ovi (povlačenjem) učiniše, (mišljaše na svoje drugove), a ponovo se odričem pred Tobom onoga što ovi učiniše (smjerajući na idolopoklonike)." Potom je prošao naprijed, pa se okrenuo Sadu ibn Muazu i rekao mu: O, Sadu ibn Muazu, želim Džennet! Tako mi Gospodara Nadra, ja osjećam njegov miris ispred Uhuda. "Sad je kasnije rekao: – Allahov Poslaniče, nisam u mogućnosti da opišem ono što je on tada počinio. – Kasnije smo na njemu našli – pripovijeda Enes – osamdeset i nekoliko rana od sablje, uboda koplja ili strijele; našli smo ga ubijena, a idolopoklonici su ga iznakazili toliko da ga je prepoznala samo njegova sestra po njegovim jagodicama. – Smatramo – kaže Enes – da se na njega i njemu slične odnosi ovaj ajet: "Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu" pa do kraja ajeta. –Njegova sestra – nastavlja Enes – koja se zvaše Rubeijja, kasnije je nekoj ženi prebila sjekutić, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio izravnanje, a Enes mu rekao: Allahov Poslaniče, tako mi Onoga koji te s Istinom poslao, neće joj se sjekutić razbiti!" (Tužioci) su se zadovoljili otkupom odrekavši se izravnanja, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: Među Allahovim robovima ima onih kojima bi, kad bi se zakleli Allahom u nešto, On sigurno zakletvu ispunio." (Buhari, 2805-2806)

Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, da nije nekih ljudi od pravovjernih, kojima teško padne ako izostanu iza mene a ja ne pronađem jahalice kojima bih ih prebacio, ne bih izostao ni iza jedne čete koja ratuje u ime Allaha. Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, želio bih poginuti na Allahovom putu pa da opet budem proživljen i ubijen, zatim proživljen pa ubijen, zatim proživljen i opet ubijen." (Buhari, 2797)

Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, klanjao je za Vjerovjesnikom, a.s., a zatim bi odlazio svojima i klanjao im kao imam. Jednom im je prilikom učio (poglavlje) El-Bekara, pa je jedan čovjek istupio i namaz (sam) klanjao kraće. Za to je saznao Muaz i rekao mu da je licemjer. Čovjek je to čuo, pa je došao Vjerovjesniku, a.s., i rekao: "Allahov Poslaniče, mi smo ljudi koji radimo fizičke poslove i na devama gonimo vodu. Jučer smo klanjali za Muazom, pa je počeo učiti (poglavlje) El-Bekara, nakon čega sam ja istupio, pa je on ustvrdio da sam licemjer." Tada je Vjerovjesnik, a.s., tri puta rekao: "Muaze, zar ti u iskušenje dovodiš?! Uči (poglavlja) Tako mi Sunca i svjetla njegova, Hvali ime Gospodara svoga, Svevišnjeg i sl.!" (Buhari, 6106)

"Ko se lažno zakune drugom vjerom mimo islama – takav je kao što je i rekao. Čime se ko ubije – time će biti i mučen u džehenemskoj vatri. Proklinjanje je vjernika kao i ubijanje. Ko vjernika potvori za nevjerstvo – kao da ga je i ubio!" (Buhari, 6105)

"Vjerovjesnik, a.s., bio je stidljiviji od djevice u njenoj nosiljci. Kada bi vidio nešto što mu nije drago, prepoznali bismo to po izrazu njegova lica." (Buhari, 6102)

"Vjerovjesnik, a.s., učinio je (jednom prilikom) nešto što je sebi dopustio, a ljudi su se toga ustručavali. Čuvši za to, Vjerovjesnik je, a.s., na hutbi, prethodno se zahvalivši Allahu, rekao: Šta je (nekim) ljudima pa se ustručavaju onoga što sam ja učinio? Tako mi Allaha, ja Allaha poznajem najbolje i više Ga se od njih bojim!" (Buhari, 6101)

"Vjerovjesnik, a.s., podijelio je ratni plijen – kao što je i ranije dijelio – pa je jedan čovjek ensarija rekao: Tako mi Allaha, to je podjela kojom se nije htjelo postići Allahovo zadovoljstvo! Rekao sam: Reći ću to Vjerovjesniku, a.s.!, pa sam mu, dok je sa svojim drugovima bio, prišao i krišom ispričao. To je Vjerovjesnika, a.s., teško pogodilo, pa mu se lice promijenilo i naljutio se da sam zaželio da mu to uopće nisam bio ispričao. Potom je rekao: Musa je uvrijeđen i više od toga, pa se strpio!" (Buhari, 6100)

Najbolji je govor Allahova Knjiga, a najbolji je put put Muhammedov, a.s. (Buhari, 6098)

"Allahovu je Poslaniku, a.s., po držanju, izgledu i vladanju, otkako iziđe iz svoje kuće dok se ne vrati, najsličniji čovjek Ibn-Umm-Abd. Ne znamo kako se, kada je u kući, prema svojima odnosi." (Buhari, 6097)

"Usnio sam da su mi došla dva čovjeka i rekla: Onaj kojeg si vidio da mu se probada vilica lažov je koji izmisli laž što se od njega prenosi do nakraj svijeta, zbog čega će mu se (ovo) činiti sve do Sudnjeg dana." (Buhari, 6096)

"Tri su znaka licemjera: kada govori, laže; kada obeća, prevari; kada mu se povjeri, iznevjeri! (Buhari, 6095)

"Vjerovjesnik je, a.s., rekao: Istinitost vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo u Džennet. Govoreći istinu, čovjek postaje istinoljubivim. Laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u Vatru. Lažući, čovjek kod Allaha postaje lažov. (Buhari, 6094)

Jedan čovjek je prišao Vjerovjesniku, a.s., dok je u petak u Medini držao govor (hutbu) i rekao mu: "Suša je, nema kiše, pa zamoli Gospodara svoga da d kišu!" Tada je (Vjerovjesnik, a.s.) pogledao prema nebu na kome nismo vidjeli oblačka i zamolio za kišu, pa su se oblaci počeli uobličavati. Potom je udarila kiša da su Medinom tekli potoci i neprestano lila sve do sljedećeg petka. Tada je onaj, ili neki drugi čovjek, dok je Vjerovjesnik, a.s., govorio, ustao i rekao: "Potopismo se, zamoli Gospodara svoga da nam prestane kiša!", na što se (Vjerovjesnik) nasmijao i zamolio: "Bože oko nas, a ne na nas!", izgovorivši to dva ili tri puta, a oblaci se, lijevo i desno, počeše odbijati od Medine i liti kišu okolo, a da u njoj (Medini) nikako nije padala. Tako im je Allah pokazao keramet Svoga Vjerovjesnika, a.s., i uslišavanje njegove dove. (Buhari, 6093)