Buharija | 6140
HADIS
Od Abdur-Rahmana b. Ebu-Bekra, radijallahu anhu, se prenosi
Ebu-Bekr je primio u goste jednu grupu ljudi i Abdur-Rahmanu rekao: "Ti se pobrini o gostima, a ja idem kod Vjerovjesnika, a.s., pa gledaj da ih ugostiš prije nego što se ja vratim." Abdur-Rahman je požurio, iznio im što je imao i rekao: "Jedite!" – "Gdje je domaćin kuće?", upitali su, ali im je on opet rekao: "Jedite!" Tada su rekli da neće jesti dok ne dođe domaćin kuće. Na to im (Abdur-Rahman) reče: "Prihvatite gostoprimstvo, jer ako se vrati prije nego što jedete, zapamtit ćemo od njega", ali su opet odbili. "Znao sam da će se na mene naljutiti", (kaže Abdur-Rahman), "pa sam se, kada je došao, od njega sklonio. Šta ste učinili?, upitao je, pa su mu ispričali. Zatim me je počeo dozivati: O Abdur-Rahmane! Ja sam šutio i nisam se odazivao, pa je opet zovnuo: O Abdur-Rahmane! Ja sam opet šutio, pa je ponovo zovnuo: O nevaljalče, ako čuješ moj glas, kunem ti se da ćeš vidjeti kad dođeš! Tada sam izišao i rekao: Pitaj svoje goste (kako je bilo)!, pa su rekli: Istinu govori, donosio nam je. Na to (Ebu-Bekr) reče: Znači čekali ste mene. Tako mi Allaha, noćas ga (jela) neću okusiti!, ali i ovi rekoše: Tako nam Allaha, nećemo ni mi jesti dok ti ne jedeš! – Nisam zapamtio goru noć od ove, reče (Ebu-Bekr), teško vama, kakvi ste vi (ljudi)? Zašto nećete da prihvatite gostoprimstvo?, dodavši: Iznesi jelo! Tada je jelo izneseno, te je on (prvi) pružio svoju ruku i rekao: U ime Allaha – ono je prvo šejtanovo!, pa je počeo jesti, a i oni za njim." (Buhari, 6140)
ARAPSKI
عَنْ عَبْدِ الرَّحْمَنِ بْنِ أَبِي بَكْرٍ ـ رضى الله عنهما أَنَّ أَبَا بَكْرٍ، تَضَيَّفَ رَهْطًا فَقَالَ لِعَبْدِ الرَّحْمَنِ دُونَكَ أَضْيَافَكَ فَإِنِّي مُنْطَلِقٌ إِلَى النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم فَافْرُغْ مِنْ قِرَاهُمْ قَبْلَ أَنْ أَجِيءَ. فَانْطَلَقَ عَبْدُ الرَّحْمَنِ فَأَتَاهُمْ بِمَا عِنْدَهُ فَقَالَ اطْعَمُوا. فَقَالُوا أَيْنَ رَبُّ مَنْزِلِنَا قَالَ اطْعَمُوا. قَالُوا مَا نَحْنُ بِآكِلِينَ حَتَّى يَجِيءَ رَبُّ مَنْزِلِنَا. قَالَ اقْبَلُوا عَنَّا قِرَاكُمْ، فَإِنَّهُ إِنْ جَاءَ وَلَمْ تَطْعَمُوا لَنَلْقَيَنَّ مِنْهُ. فَأَبَوْا فَعَرَفْتُ أَنَّهُ يَجِدُ عَلَىَّ، فَلَمَّا جَاءَ تَنَحَّيْتُ عَنْهُ فَقَالَ مَا صَنَعْتُمْ فَأَخْبَرُوهُ فَقَالَ يَا عَبْدَ الرَّحْمَنِ. فَسَكَتُّ ثُمَّ قَالَ يَا عَبْدَ الرَّحْمَنِ. فَسَكَتُّ فَقَالَ يَا غُنْثَرُ أَقْسَمْتُ عَلَيْكَ إِنْ كُنْتَ تَسْمَعُ صَوْتِي لَمَّا جِئْتَ. فَخَرَجْتُ فَقُلْتُ سَلْ أَضْيَافَكَ. فَقَالُوا صَدَقَ أَتَانَا بِهِ. قَالَ فَإِنَّمَا انْتَظَرْتُمُونِي، وَاللَّهِ لاَ أَطْعَمُهُ اللَّيْلَةَ. فَقَالَ الآخَرُونَ وَاللَّهِ لاَ نَطْعَمُهُ حَتَّى تَطْعَمَهُ. قَالَ لَمْ أَرَ فِي الشَّرِّ كَاللَّيْلَةِ، وَيْلَكُمْ مَا أَنْتُمْ لِمَ لاَ تَقْبَلُونَ عَنَّا قِرَاكُمْ هَاتِ طَعَامَكَ. فَجَاءَهُ فَوَضَعَ يَدَهُ فَقَالَ بِاسْمِ اللَّهِ، الأُولَى لِلشَّيْطَانِ. فَأَكَلَ وَأَكَلُوا.