Onoga ko promijeni vjeru ubijte!" (Hadis bilježi Malik. A u svom tumačenju kaže da to znači: ko izađe iz islama i postane otpadnik i tome slično, takvi se, nakon njihovog otkrivanja, ubijaju – bez traženja da se pokaju. Tako se čini zbog toga što se kod njih ne može utvrditi njihovo pokajanje, jer oni kriju svoje nevjerovanje, a predstavljaju se kao muslimani. Ja ne vidim da bi oni tražili pokajanje, nakon što je otkriveno i utvrđeno njihovo nevjerovanje. Međutim, naš stav (malikija) jeste da se od onih koji izađu iz islama traži pokajanje, pa ako se pokaju, bit će im oprošteno, a ako ne, onda bivaju ubijeni. A značenje riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: Onoga ko promijeni vjeru ubijte!", znače: ko pređe iz islama u neku drugu vjeru, a ne ko iz neke druge vjere, mimo islama, prihvati drugu vjeru, kao npr, da Jevrej prihvati kršćanstvo ili vatropoklonstvo. Ako neko takav učini takvo djelo, a nalazi se u islamskoj državi (kao zimija), ne traži se da se pokaje, niti će biti ubijen. (Hadis bilježi Malik, 503/2, 2987)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao je vojsku u Hasam. Neki ljudi su, (muslimani koji su tamo živjeli s nevjernicima), da bi se sačuvali pogibije, počeli padati na sedždu. Bitka je brzo završena i neki od njih su ubijeni (od muslimana). Čuvši za to Poslanik, s.a.v.s., naredi da se za svakog ubijenog (muslimana) da polovina krvarine i reče: Ja se ograđujem od (pogibije) svakog muslimana koji boravi među idolopoklonicima. Zašto, o Allahov Poslaniče, upitaše prisutni, a on će na to: Neka svoje kuće grade dalje od njih." (Hadis bilježe Tirmizi, 1604-1605, i Ebu Davud, 2645)

Dvije žene iz plemena Huzejl potukle su se, i jedna ubije drugu, a svaka je od njih imala muža i dijete. Poslanik, s.a.v.s., odredio je da krvarinu snosi rodbina žene ubice, a oslobodio je njenog muža i dijete, jer oni nisu bili iz plemena Huzejl. Porodica ubijene rekla je: Nasljedstvo pripada nama, a Poslanik, s.a.v.s., reče: Ne, njeno nasljedstvo pripada njenom mužu i njenom djetetu." (Hadis bilježe Ebu Davud, 4575, i Ibn Madža, 2648)

U otkupu za nenamjerno ubistvo krvarina je dvadeset ženskih deva koje su zašle u drugu godinu, dvadeset deva koje su napunile dvije i zašle u treću godinu i dvadeset ženskih jahaćih deva i dvadeset deva koje daju mlijeko i dvadeset muških jahaćih deva." (Hadis bilježe autori Sunena)

Odredio je Vjerovjesnik, s.a.v.s., da je za onoga ko bude ubijen nenamjerno otkup sto deva: trideset jahaćih, trideset onih koje daju mlijeko, trideset trogodišnjih deva i deset muških mladih deva." (Hadis bilježe Ebu Davud, 4541, i Nesai, 4243/8)

Da je zakletva bila u doba džahilijeta, pa ju je i Vjerovjesnik, s.a.v.s., prihvatio i po njoj presuđivao, kao što je bila i u slučaju poginulog ensarije i optuženih Jevreja Hajbera. (Hadis bilježe Muslim, 1670, i Nesai, 5/8)

Prva zakletva koja je položena u džahilijetu bila je u nas, sinova Hašimovih. Jednog Hašimiju uzeo je u najam neko iz drugog ogranka Kurejša, pa je ovaj otišao s njim i njegovim devama. Prošao je pored njega neki Hašimija kome se prekinula veza na bisagama, pa mu je rekao: Pomozi mi i daj konop pomoću kojeg se sputava deva, kako bih uvezao bisage, a deva neće pobjeći. On mu je dao konop pomoću kojeg je ovaj pričvrstio bisage. Kada su zanoćili, sve su deve bile povezane, osim jedne. Zatim reče onaj što ga bijaše unajmio: Šta je s ovom devom, jedino ona od svih deva nije vezana? Nema ona konopa, odgovori on. Pa, gdje je njezin konop, upita ovaj. Pogodio ga je štapom i u tome je bio njegov smrtni edžel. Naišao je potom pored njega neki Jemenac, pa ga je on upitao: Hoćeš li na hadž? Neću, a možda i hoću, odgovori ovaj. Hoćeš li (jednom u životu) prenijeti moju poruku?, reče mu on. Da,odgovori ovaj.Kada odeš na hadž, pozovi Kurejšije, a kada ti oni odgovore, tada pozovi Hašimije. Ako ti oni odgovore, upitaj za Ebu Taliba i obavijesti ga da me je taj i taj ubio zbog konopca kojim se veže deva, reče. Tako je (nakon ovih riječi) umro onaj što je bio unajmljen. Kada se vratio gazda koji bijaše ovoga uzeo u najam, došao mu je Ebu Talib i upitao ga: Šta je uradio naš drug? Razbolio se i ja sam ga njegovao, a kad je umro, pokopao sam ga, odgovori ovaj. To si i trebao uraditi, reče mu (Ebu Talib). Tako je prošlo neko vrijeme, dok čovjek kome je bilo oporučeno da prenese o njemu (poruku) nije došao na hadž i pozvao: O Kurejšije! Ovo su Kurejšije, rekoše. O Hašimije, pozvao je ovaj (opet). Ovo su Hašimije, odazvaše mu se. Gdje je Ebu Talib?, upita ovaj. Ovo je Ebu Talib, odgovoriše. Taj i taj mi je naredio, reče ovaj, da te obavijestim da ga je taj i taj ubio zbog konopca kojim se veže deva. Ebu Talib je otišao kod ovoga i rekao: Dajemo ti tri mogućnosti: ili da platiš stotinu deva, jer si nam ubio saplemenika ili da se zakune pedeset tvojih saplemenika da ti to nisi uradio, a ako to odbiješ, onda ćemo mi za njega ubiti tebe? Ovaj je otišao svojima, pa su mu oni rekli: Zaklet ćemo se. Ebu Talibu je tada došla neka žena iz plemena Hašimija, a bila je udana za jednog od njih i rodila mu dijete, i rekla je: Ebu Talibe, voljela bih da mome sinu, umjesto jednog od pedeseterice dopustiš da se ne zaklinje tamo gdje se obavezuje na zakletve? On je to dopustio. Zatim mu je došao još jedan čovjek od njih (pedeseterice) i rekao mu: O Ebu Talibe, tražio si da se pedeset ljudi zakune u zamjenu za stotinu deva. Na svakog čovjeka otpadaju, dakle po dvije deve. Evo, ovo su dvije deve, pa ih primi umjesto moje zakletve i ne obavezuj me zakletvom kada se bude zakletvama obavezivalo. On ih je primio. Četredeset osam njih došlo je i zaklelo se." Ibn Abbas dalje veli: Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, nije prošla ni godina poslije toga, a od četrdeset osmerice nije ostalo ni oko koje je treptalo (svi su pomrli)." (Hadis bilježe Buhari, 3845, i Nesai, 3/8)

Ratoborne osobe obavezne su da spriječe sukobe, počevši od rješavanja prioriteta, pa makar to vodile i žene." (Hadis bilježe Ebu Davud, 4538, i Nesai, 38-39/8. Albani ga ocijenio slabim)

Nisam nikada vidio Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je do njega došlo spominjanje odmazde, a da nije naređivao da se oprosti." (Hadis bilježe Ebu Davud, 4497, i Nesai, 37-38/7)

Jedno dijete iz siromašne porodice otkinulo uho dječaku iz bogate porodice, pa je njegova porodica otišla do Vjerovjesnika, s.a.v.s., i kazala: Allahov Poslaniče, mi smo siromašni ljudi", pa im (Poslanik) nije ništa učinio. (Hadis bilježe Ebu Davud, 4590, i Nesai, 25-26/8)

Neki je čovjek ujeo drugog čovjeka za ruku, pa mu je ovaj, istrgnuvši ruku iz usta, izvalio dva zuba. Poslije toga sporili su se kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., te je on rekao: Ako neko od vas ujede svoga brata kao što ujeda mužjak deve, tu nema nikakve odštete." (Hadis bilježe: Buhari, 6892, Muslim, 1673, Tirmizi, 1416, i Nesai, 4760)

Za pad u bunar niko ne odgovara, kao ni za pad u rudnik, ako odlutala životinja nekog povrijedi, vlasnik ne snosi nikakvu odgovornost, a na pronađeno zakopano blago daje se petina." (Hadis bilježe šesterica)

Životinja (zbog učinjene povrede) ne podliježe novčanoj odšteti, za nesreću u bunaru ne daje se nadoknada, kao i za nesreću u rudniku, a na pronađeno zakopano blago je petina." (Hadis bilježe: Buhari, Muslim, Ebu Davud i Tirmizi)

Došao sam s ocem Poslaniku, s.a.v.s., pa ga (Poslanik) upita: Ko je taj s tobom? Otac reče: Moj sin koji mi svjedoči, a Poslanik, s.a.v.s., reče: Ti ne možeš njemu nanijeti zlo, niti to može on tebi učiniti." (Hadis bilježe Ebu Davud, 4495, i Nesai, 53/8)

Ko uradi jednu od pet stvari imat će Allahovu garanciju (da će ga uvesti u Džennet): ko obiđe bolesnika, ko isprati dženazu, ko krene kao gazija, ko uđe kod vladara želeći mu dati podršku i iskazati poštovanje, ili ko sjedi u svojoj kući, pa su ljudi mirni od njega, a i on je miran od ljudi." (Zabilježeno je u djelu El-Mu'džemul-kebir.)

Ko posjeti bolesnika, on je stalno u Allahovoj milosti. Kada sjedne kod njega, on se kupa u njoj, a kad ustane i krene od njega, on neprestano ulazi u nju sve dok se ne vrati odakle je krenuo." (Zabilježeno je u djelima El-Mu'džemul-kebir i El-Mu'džemul-evsat)

Bolesnika treba obići tek nakon tri dana." (Zabilježeno je u djelu El-Mu'džemul-evsat, s određenom slabošću 3503)

Neki Jevrej ubio je robinju zbog ogrlice, zatim je bacio u jamu i smrskao joj glavu kamenjem. Uhvaćen je nakon toga i doveden Vjerovjesniku, s.a.v.s., koji je naredio da se kamenuje do smrti." (Hadis bilježe šesterica, osim Malika)

Uputili smo se Ešter i ja ka h. Aliji da ga upitamo: Da li te je nešto Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavezao, a da nije druge ljude? On reče: Nije, osim što ima u ovome, pa je izvadio papir koji je bio u blizini njegove sablje, na kojem je pisalo: Vjernici su ravnopravni jedan u odnosu na drugoga, oni su udruženi u borbi u odnosu na druge, te štite svoje slabije podanike, tako da se vjernik neće ubiti zbog kafira, kao i oni koji su pod ugovorom.A ko uvede nešto novo, pa to mu je protiv njega. A ko uvede nešto novo ili štiti novotara, na njega je Allahovo prokletstvo i prokletstvo meleka i čitavog naroda." (Hadis bilježe Ebu Davud, 4530, i Nesai, 19/8)

Ko ubije svoga roba, i mi ćemo njega (na osnovu odmazde) ubiti, a ko unakazi svoga roba, i mi ćemo njega unakaziti." (Hadis bilježe autori Sunena)