Da Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije odredio preciznu kaznu za pijenje alkohola. Pio je neki čovjek i napio se, pa kad je pao u neki jarak, uzeli su ga i poveli do Vjerovjesnika, s.a.v.s. Kad je prolazio pored kuće Abbasa, pobjegao je u nju i tu ostao dugo vremena, družeći se s njime. Kada su to ispričali Vjerovjesniku, s.a.v.s., on se nasmijao i upitao: Je li baš tako učinio?, a nije naredio ništa glede njegovog postupka." (Hadis bilježi Ebu Davud, 4476, Albani ga ocijenio slabim)

Pozvao me je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pa sam mu se odazvao, te mi reče: Šta ti misliš, kad bi ljudima nastupila smrt, a već mu neko ukopan na njegovom mjestu? Rekoh: Allah i Njegov Poslanik to znaju, a on reče: Treba da se strpiš. Hammad kaže: Zbog ovoga ima onih koji kažu da treba odsjeći ruku onome koji krade iz kaburova tako što ulazi u mejitovu kuću." (Ebu Davud, 4409)

Poslaniku, s.a.v.s., došli su Jevreji s čovjekom i ženom koji su počinili blud, pa on reče: Dovedite mi dva vaša najučenija čovjeka, pa su doveli dva brata Surija, te ih, zaklevši ih, upita: Kako vi vidite ovo pitanje u Tevratu? Oni rekoše: Tu nalazimo da ukoliko četverica posvjedoče kako su vidjeli očigledan čin bluda (objasnivši konkretan odnos), kao što se konac uvlači u iglu, onda se kamenuju. Poslanik, s.a.v.s., reče: Pa, šta vas sprečava da to uradite? Ostali smo, rekoše oni, bez vladara, pa smo zabranili smrtnu kaznu. Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pozvao svjedoke, i dovedoše mu četvericu koja potvrdiše da su vidjeli očigledan čin bluda, poput uvlačenja konca u iglu, te je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio da se izvrši smrtna kazna kamenovanjem." (Ebu Davud, 4452)

Dovedena je Omeru, r.a., neuračunljiva osoba koja je počinila blud, pa se konsultovao s ljudima, a onda odlučio da je kamenuju. Kada je h. Alija prolazio pored nje, upitao je ko je ona, a ljudi rekoše: Luđakinja iz nekog plemena, počinila je blud, pa je naređeno da je kamenujemo. Alija, r.a., reče: Vratite je. Zatim je otišao kod Omera, r.a., i rekao: O vladaru pravovjernih, zar ne znaš da je dignuto pero od troje: od maloumnog, dok ne postane pametan, od spavača, dok se ne probudi, i od djeteta, dok ne postane punoljetno! On reče: Znam, pa doda (Alija): Pa šta je s njom? Reče: Ništa, a Alija reče: Pa, pusti je! H. Omer ju je pustio uzvikujući tekbire." (Ebu Davud, 4399)

Kad neka od vaših žena počini blud, zatražite da to protiv nje četverica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umoriili dok im Allah ne nađe izlaz neki (En-Nisa, 15). Spomenut je čovjek nakon žene, a zatim oboje zajedno, pa reče: A ako dvoje to učine, izgrdite ih; pa ako se pokaju i poprave, onda ih na miru ostavite, jer Allah prima pokajanje i samilostan je (En-Nisa, 16). Ovaj ajet je derogiran ajetom o bičevanju, pa se kaže: Bludnicu i bludnika izbičujte..." (En-Nur, 2) (Ebu Davud, 4413)

Ja ne opraštam onome ko ubije, nakon uzete krvarine." (Ebu Davud, 4507)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., odredio je krvarinu za nenamjerno ubistvo stanovnicima sela u iznosu četiri stotine dinara ili u toj protuvrijednosti. Određeno je to u odnosu na cijene deva, pa ako bi rasla cijena deva, rastao bi i iznos krvarine, i obratno, tako da je u njegovo vrijeme krvarina iznosila između četiri stotine i osam stotina dinara, što bi odgovaralo osam hiljada dirhema. Za vlasnike krava iznos je bio dvije stotine krava, a ako bi krvarina bila u ovcama, onda dvije hiljade ovaca. Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: Krvarina je nasljedstvo ubijenog i pravo najbližih srodnika, a ako šta preostane, dobija dalja rodbina. A propisao je za nos, ako se unakazi, puni iznos, a ako se odsiječe pola nosa, onda pola iznosa odštete, i tako se slično navodi kao što je i ranije navedeno. Zatim kaže: Odredio je Poslanik, s.a.v.s., da krvarina za ženu ide njenim nasljednicima, a ako šta preostane od zakonskih nasljednika, onda ide daljoj rodbini. Ako ona bude ubijena, njena krvarina dolazi zakonskim nasljednicima, a ubica biva ubijen. Kaže Vjerovjesnik, s.a.v.s.: Ubici ne pripada ništa, a ako nema nasljednika, naslijedit će ga najbliža njegova rodbina, a ubica ne može biti nasljednik." (Ebu Davud, 4564)

Najnježniji prilikom klanja (životinja) jesu pravi vjernici." (Ebu Davud, 2666)

Neki ensarija ubijen je na Hajberu, pa su se njegovi zastupnici uputili Vjerovjesniku, s.a.v.s., i spomenuli mu šta se desilo. On reče: Imate li dva svjedoka za ubistvo vašeg druga? Rekoše: Allahov Poslaniče, niko nije bio tamo od muslimana, nego su tamo Jevreji. Oni se usuđuju uraditi i gore stvari od toga." Rafi dalje veli: Izabrali su među njima pedesetericu i tražili da se zakunu, nakon čega je Poslanik, s.a.v.s., isplatio otkup od sebe (iz Bejtul-mala)." (Ebu Davud, 4525)

Za ono što uništi vatra nema odgovornosti." (Ebu Davud, 4594)

Za udarac nogom ne odgovara se", i kaže: To je kad ga životinja udari svojom nogom, a on jaše." (Ebu Davud, 4592)

Jedna jehudijka poklonila je Poslaniku, s.a.v.s., otrovanu ovčetinu, pa je Poslanik, s.a.v.s., nije kaznio." (Ebu Davud, 4509)

Ko god se bavio liječenjem, a ne poznaje liječenje, te naškodi bolesniku – on je odgovoran." Abdulaziz kaže: Ta šteta prema bolesniku ogleda se u metodama (kao što su) presijecanje vena, probadanje i prženje." (Ebu Davud, 4587)

Muslimani su ravnopravni jedan prema drugom, brinu se o svojim slabijim podanicima, pružaju im zaštitu, njihovi snažni štite njihove slabije, a sposobni one nemoćne, vjernik se neće ubiti zbog nevjernika, niti se smije ubiti onaj koji je zaštićen važećim ugovorom." (Ebu Davud, 4506)

Ko bude ubijen ili osakaćen, za to ima tri moguća rješenja: da se izvrši odmazda, da se oprosti ili da se isplati odšteta. A ako traži četvrto rješenje, onda ga u tome spriječite. Onoga ko se i nakon toga suprotstavlja, čeka bolna patnja." (Ebu Davud, 4496)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio je da se ubije (čovjek), a bio je Ebu Sufjanov uhoda i saveznik jednog čovjeka ensarije. Prošao je pored jedne grupe ensarija, pa je rekao: Ja sam musliman, a jedan ensarija reče: On je, Allahov Poslaniče, rekao da je musliman. Poslanik, s.a.v.s., reče: Doista među vama ima ljudi koje ostavljamo (ne kažnjavamo) zbog njihovog vjerovanja, a od njih je Furat b. Hajjan." (Ebu Davud, 2652)

Iman (vjera) sprečava ubijanje, te vjernik ne može biti ubojica." (Ebu Davud, 2769)

Ko ubije vjernika i likuje nad tim ubistvom, Allah mu neće primiti pokajanje, niti otkup." (Ebu Davuda, 4270)

Postoji mogućnost da Allah Uzvišeni oprosti svaki grijeh osim onome ko umre kao mušrik (mnogobožac) ili onome ko namjerno ubije vjernika." (Ebu Davud, 4270)

Ko svojim zagovaranjem otkloni (poništi) zasluženu i kod Allaha propisanu kaznu protivi se Uzvišenom Allahu. Ko se sudi (parniči) koristeći laž, a on to zna, bit će u Allahovoj nemilosti sve dok se toga ne pređe. Ko o vjerniku govori ono što on nije, Uzvišeni Allah će ga smjestiti u znoj stanovnika Pakla, sve dok ne napusti takav govor." (Ebu Davud, 3597)