Borili smo se uz Vjerovjesnika, s.a.v.s., a s nama su bili i neki beduini, pa smo požurili prema vodi, ali su beduini došli do nje prije nas. Neki je beduin došao prvi, pa je napunio korito i pored njega poredao kamenje, pa stavi na njega kožnu prostirku dok ne dođu njegovi drugovi. Neki ensarija dođe do beduina pa pusti povodac svojoj devi da bi pila, a on odbi da je pusti. Onda ovaj povuče kamenje koje je vodu držalo na okupu, a beduin podiže drvo i udari njime ensariju u glavu i rani ga. Otišli su Abdullahu ibn Ubejju i izvijestili ga o tome, pa se on razljutio, a onda je rekao: 'Ne dijelite onima koji su uz Božijeg Poslanika kako bi se razbježali od njega!', tj. beduinima, jer su oni bili s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., kad bi se jelo. Abdullah je rekao: 'Kad se raziđu od Muhammeda, onda Muhammedu odnesite hranu.' A onda je rekao svojim drugovima: 'Ako se vratite u Medinu, neka jači iz nje istjera slabijeg!'" Zejd dalje priča: Ja sam bio iza svoga amidže na jahalici. Čuo sam Abdullaha, pa sam to prenio svome amidži. On je otišao i o tome obavijestio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji je poslao po Abdullaha. On se zaklinjao i poricao, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., povjerovao, a meni nije. Amidža mi je došao rekavši mi: 'Šta si htio osim da te Božiji Poslanik, s.a.v.s., i muslimani zamrze?!' Tada me je spopala tuga kao nikoga drugoga, pa sam, dok sam putovao s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., tresao glavom od tuge, te mi dođe Poslanik, s.a.v.s., protrlja uho i nasmija mi se. Nije mi od toga bilo draže ni da vječno budem na ovome svijetu, a onda me Ebu Bekr sustignu, pa me upita: 'Šta ti je to rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s.?' Rekoh: 'Ništa mi nije rekao osim što mi je protrljao uho i nasmijao mi se.' Reče mi: 'Raduj se!' A zatim me je sustigao i Omer, pa i njemu rekoh isto što i Ebu Bekru. Kad samo osvanuli, Poslanik, s.a.v.s., učio nam je suru El-Munafikun." (Predanje bilježi Tirmizi, 3.313.)
