Tirmizi

HADIS

U drugom predanju stoji:

Borili smo se uz Vjerovjesnika, s.a.v.s., a s nama su bili i neki beduini, pa smo požurili prema vodi, ali su beduini došli do nje prije nas. Neki je beduin došao prvi, pa je napunio korito i pored njega poredao kamenje, pa stavi na njega kožnu prostirku dok ne dođu njegovi drugovi. Neki ensarija dođe do beduina pa pusti povodac svojoj devi da bi pila, a on odbi da je pusti. Onda ovaj povuče kamenje koje je vodu držalo na okupu, a beduin podiže drvo i udari njime ensariju u glavu i rani ga. Otišli su Abdullahu ibn Ubejju i izvijestili ga o tome, pa se on razljutio, a onda je rekao: 'Ne dijelite onima koji su uz Božijeg Poslanika kako bi se razbježali od njega!', tj. beduinima, jer su oni bili s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., kad bi se jelo. Abdullah je rekao: 'Kad se raziđu od Muhammeda, onda Muhammedu odnesite hranu.' A onda je rekao svojim drugovima: 'Ako se vratite u Medinu, neka jači iz nje istjera slabijeg!'" Zejd dalje priča: Ja sam bio iza svoga amidže na jahalici. Čuo sam Abdullaha, pa sam to prenio svome amidži. On je otišao i o tome obavijestio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji je poslao po Abdullaha. On se zaklinjao i poricao, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., povjerovao, a meni nije. Amidža mi je došao rekavši mi: 'Šta si htio osim da te Božiji Poslanik, s.a.v.s., i muslimani zamrze?!' Tada me je spopala tuga kao nikoga drugoga, pa sam, dok sam putovao s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., tresao glavom od tuge, te mi dođe Poslanik, s.a.v.s., protrlja uho i nasmija mi se. Nije mi od toga bilo draže ni da vječno budem na ovome svijetu, a onda me Ebu Bekr sustignu, pa me upita: 'Šta ti je to rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s.?' Rekoh: 'Ništa mi nije rekao osim što mi je protrljao uho i nasmijao mi se.' Reče mi: 'Raduj se!' A zatim me je sustigao i Omer, pa i njemu rekoh isto što i Ebu Bekru. Kad samo osvanuli, Poslanik, s.a.v.s., učio nam je suru El-Munafikun." (Predanje bilježi Tirmizi, 3.313.)

ARAPSKI

وفي روايةٍ: غزونا مع النبيِّ صلى الله عليه وسلم ، وكانَ معنا أناسٌ من الأعراب، فكنَّا نبتدرُ الماءَ، وكانَ الأعرابُ يسبقُونا إليهِ، فيسبقُ الأعرابيُّ فيملأُ الحوضَ، ويجعلُ حولهَ حجارةٌ، ويجعلُ النطاع عليه، حتَّى يجيء أصحابُهُ، فأتىَ رجلٌ من الأنصارِ أعرابيًا فأرخى زمامَ ناقتهِ؛ لتشربَ فأبى أن يدعهُ، فانتزعَ قباضَ الماء فرفعَ الأعرابيُّ خشبةً فضرب بها رأسَ الأنصاريِّ فشجَّهُ، فأتى عبد اللهِ بنُ أُبيِّ فأخبرهُ، فغضب، ثمَّ قال: لا تنفقُوا على من عِنْدَ رسول اللهِ حتَّى ينفضُّوا من حولِهِ، يعني: الأعرابَ وكانُوا يحضرُون النبيَّ صلى الله عليه وسلم عند الطعامِ، قال عبدُ اللهِ: إذا انفضُّوا من عندِ محمدٍ فأتوا محمدًا بالطعامِ، ثُمَّ قالَ لأصحابهِ: لئن رجعتم إلى المدينةِ فليخرج الأعزُّ منها الأذلَّ، قال زيدٌ: وأنا ردفُ عمِّي، فسمعتُ عبد اللهِ، فأخبرتُ عمِّي، فانطلقَ فأخبرَ رسولَ اللهِ صلى الله عليه وسلم ، فأرسلَ إليهِ فحلفَ وجحدَ، وصدقهُ صلى الله عليه وسلم ، وكذبني، فجاء عمِّي إليَّ، فقالَ: ما أردتَ إلاَّ أن مَقَتَكَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم ، وكذا المسلمُونَ فوقعَ علىَّ من الهمِّ ما لمْ يقعْ على أحدٍ، فبينا أنا أسيرُ مع النبيِّ صلى الله عليه وسلم في سفرٍ قد خفقتُ برأٍسي من الهمِّ، إذ أتاني صلى الله عليه وسلم فعرك أذني، وضحكَ في وجهي، فما كان يسرُّني أنَّ لي بها الخُلْدَ في الجنةِ، ثمَّ إنَّ أبا بكرٍ لحقني، فقال: ما قال لك النبيُّ صلى الله عليه وسلم ؟ قلت: ما قال لي شيئًا إلاَّ أنهُ عرك أذني، وضحك في وجهي، فقال: أبشر، ثمَّ لحقني عمرُ، فقلتُ لهُ مثل قولي لأبي بكرٍ، فلمَّا أصبحنا قرأ صلى الله عليه وسلم سورة المنافقينَ. الترمذي، وقال: حسن صحيح.