Izašao je Vjerovjesnik među nas nakon podneva, pa mu je doneseno, i on se abdestio, pa sam vidio ljude kako se jagme za vodu od tog abdesta. Ko je ujagmio trljao se time, ko nije uzimao je mokrinu s ruke svoga druga." (Buhari, Muslim, Ebu Davud i Nesai)

Stalno sam želio pitati Omera za dvije od supruga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, one za koje je Allah rekao: Ako se vas dvije pokajnički obratite Allahu, pa vaša su se srca priklonila (tome)"
Tada sam činio hadždž s njim i on skrenu (s puta), pa skrenuh i ja za njim s kožnim sudićem (vode), potom se osamio, onda došao i ja sam mu polijevao na ruke iz sudića, pa pošto uze abdest, rekoh mu:
Vladaru pravovjernih, koje su to dvije od supruga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, za koje je Allah rekao: 'Ako se vas dvije pokajnički obratite Allahu?'
Čudim ti se, Ibn Abbasu! To su Aiša i Hafsa." Potom je Omer otpočeo izlagati taj slučaj i rekao:
Ja i jedan moj susjed ensarija bili smo u plemenu Benu-Umejje ibn Zejd, a to je jedno naselje na pobriježju Medine i naizmjenično smo silazili do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem; jednog dana silazio je on, a drugog dana silazio sam ja. Kada sam ja silazio, donosio sam mu vijest toga dana, bilo naredbe ili što drugo, a kada je silazio on, činio je to isto. Mi, skupina Kurejšija, nadvladali smo žene, a kada smo došli ensarijama, a oni su, međutim, ljudi kojima gospodare njihove žene, i naše su žene počele primati običaj ensarijskih žena, pa sam se razdrao na svoju ženu i ona mi se vratila. Nisam želio da mi se vrati. Ona reče:
'Zašto mrziš što sam ti se vratila? Allaha mi, i supruge Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, vraćaju se njemu, a jedna od njih napustila ga je jedan dan pa sve do noći.'
Tada sam se uplašio i rekao: 'Ona koja je od njih učinila tako veliki izgred, propala je.' Potom sam skupio oko sebe svoju odjeću, ušao Hafsi i upitao: 'Je li se neka od vas ljutila na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedan dan do noći?'
'Da.' – odgovorila je.
'Propala je i mnogo izgubila. Jesi li sigurna da se neće i Allah rasrditi radi srdžbe Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa da propadnete. Ne tražite mnogo šta od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ne obraćajte mu se za svašta; ne napuštaj ga i traži od mene što trebaš. Neka te ne zavodi to što je tvoja susjetka – mišljaše na Aišu – ljepša od tebe i draža Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.'
Pričali smo i kako pleme Gassan pravi potkovice jahaćih životinja za našu borbu. Tada je (priča Omer) sišao moj drug na dan svoje rede, vratio se navečer i, jako udarajući na moja vrata, vikao:
'Spava li on?'
Uplašio sam se, izašao mu, a on reče: 'Dogodila se velika stvar!'
'Kakva?' – upitao sam. 'Je li došao Gassan?'
'Ne – odgovori – nego krupnije i više od toga. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pustio svoje žene. Hafsa je, reče on, propala i mnogo izgubila.'
Sumnjao sam da bi to možda moglo i biti, pa sam skupio svoju odjeću i s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao sabah-namaz. Potom je ušao u svoju mansardu (čardak) i u nju se povukao, a ja ušao Hafsi, kad ona plače.
'Što plačeš?' – upitao sam. 'Zar te nisam upozoravao? Je li vas pustio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?'
'Ne znam.' – rekla je. 'On je tu na terasi.'
Tada sam izašao, došao do minbera oko koga bijaše grupa ljudi. Neki su plakali. Sjeo sam malo kod njih. Potom me ovladalo ono što sam osjećao, pa sam otišao na terasu, gdje je bio Alejhisselam, i njegovom slugi – crncu – rekao: 'Traži odobrenje (ulaska) za Omera!' On je ušao i kazao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Potom je izašao i rekao: 'Kazao sam mu za tebe, a on šuti.' Tada sam se okrenuo i sjeo s grupom onih kod minbera. Poslije me ovlada ono što sam osjećao, pa sam otišao i Omer je spomenuo ono isto ranije, a onda sjeo s grupom onih kod minbera. Kasnije me ovlada ono što sam imao (u sebi), pa sam otišao slugi i rekao: 'Traži odobrenje za Omera!', a poslije on izloži isto što i ranije. Potom sam se okrenuo i krenuo, rob me pozva i reče: 'Dozvolio ti je (ulazak) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.' Ušao sam mu, kad on leži na pletenoj hasuri. Između njega i nje ne bijaše nikakve prostirke, a po strani mu (tijela) otisci rogozine; i naslonjen na jastuk od štavljene kože napunjen likom.
Nazvao sam mu selam i stojeći upitao: 'Pustio si svoje supruge?' On diže svoj pogled prema meni i reče: 'Ne.'
Tada sam, stojeći, rekao: 'Allahov Poslaniče, ako mi dozvoljavaš, mi, skupina Kurejšija, vladali smo ženama, a kada smo došli narodu kojim gospodare njihove žene i, spomenuvši mu to, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmija se, i ja rekoh:
'Ako mi dopuštaš, ušao sam Hafsi i kazao:
'Neka te ne zavodi to što je tvoja susjetka, mišljaše na Aišu, ljepša od tebe i Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, draža od teb.', na što se on opet osmjehnuo. Kada sam ga vidio da se smije, sjeo sam, podigao svoj pogled po njegovoj sobi i, Allaha mi, u njoj nisam vidio ništa što bi svratilo na sebe pogled osim tri neučinjene kože.
'Moli Allah da obogati tvoje sljedbenike. Perzijancima i Bizantincima dato je bogatstvo i dat im je ovaj svijet, a oni ne obožavaju Allaha.'
On onako naslonjen reče: 'A zar ti sumnjaš, o sine Hattabov? Oni su narod kojem su ubrzano data njihova dobra na ovom svijetu.'
'Allahov Poslaniče, oprosti mi!' – rekao sam.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, povukao se (od supruga) zbog slučaja koji je Hafsa prenijela Aiši i on je zbog velike osjećajnosti (ljutnje) prema njima, rekao: 'Neću im ulaziti jedan mjese.', pa ga je Allah zbog toga ukorio. Kada je bilo 29 dana, ušao je Aiši i tako od nje počeo, pa je Aiša primijetila: 'Ti si se zakleo da nam nećeš ulaziti jedan mjesec, a mi smo osvanule tek 29. noć, koju sigurno računam?'
Potom je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Taj je mjesec 29 dana.'
Tada je, kaže Aiša, objavljen ajet o pravu odabiranja, pa je počeo prvo od žena sa mnom i rekao:
'Iznosim ti korisnu stvar, a ne štetnu, da ne žuriš dok ne dobiješ zapovijed svojih roditelja!'
'Znam. Moji roditelji mi ne zapovijedaju rastavu braka.'
Potom je proučio ajet: Vjerovjesniče, reci svojim suprugama, pa do Allahovih riječi: veliku nagradu.
'Je li za to da tražim zapovijed svojih roditelja? Ja želim Allaha, Njegova Poslanika i kuću drugog svijeta.'
Poslije je dao pravo izbora ostalim svojim ženama i one su rekle isto što je rekla Aiša."

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zakleo se na ustezanje od svojih supruga jedan mjesec, a bio je iščašio stopalo i sjedio na terasi (čardaku), pa mu je došao Omer i pitao ga: 'Jesi li pustio svoje žene?'
'Ne, nego sam se zakleo na povlačenje od njih jedan mjesec.'
Tako se zadržao 29 dana, a onda sišao i ušao svojim ženama."

Bio sam neposredno uz Zejda ibn Erkama, kad ga je neko upitao: 'U koliko je vojnih pohoda sudjelovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.?' 'U devetnaest', rekao je on. 'A u koliko si pohoda ti bio s njim?', upitan je, pa je rekao: 'U sedamnaest.' 'Koji je bio prvi pohod?', upitali su. 'Onaj na Ušejri, ili Usejri!', kazao je on." (Predanje bilježe: Buhari, 3949, Muslim, 1254, i Tirmizi, 1676.)

Čuli smo za Poslanikov, a.s., izlazak iz Meke dok smo bili u Jemenu, pa smo i mi krenuli seleći se njemu, ja i moja dva starija brata – Ebu Burda i Ebu Ruhm. Bilo nas je pedeset i nekoliko iz moga plemena. Ukrcali smo se na lađu, pa nas je ona dopremila do Nedžašija. Bilo je baš u vrijeme kad su kod njega bili Džafer i ostali muslimani, pa smo se zadržali s njim sve dok zajedno nismo otputovali kod Božijega Poslanika, s.a.v.s. Bilo je to u vrijeme osvojenja Hajbera, pa je on i nama dodijelio dio tog plijena. Nikome drugom ko nije učestvovao u njegovom osvojenju nije dodijelio ništa, osim onima koji su se nalazili na našoj lađi, s Džaferom i onima koji su bili s njim. Neki ljudi govorili su nam: 'Mi smo prije vas učinili hidžru!', a Esma, kćerka Umejsova, koja je stigla s nama, jednom je otišla kod Hafse, pa kad ju je Omer ugledao, upitao ju je ko je ona. 'Esma, kćerka Umejsova!', kazala je. 'Habešijka!', rekao je Omer, 's lađe?!' 'Tako je!', kazala je ona. 'Mi smo prije vas učinili hidžru', rekao je on, 'i kod Božijega Poslanika, s.a.v.s., imamo više prava od vas!' Nju je to naljutilo pa je rekla: 'Ne, tako mi Allaha! Vi ste bili s njim, on je hranio vašeg gladnog i savjetovao vašeg neukog, a mi smo bili u zemlji dalekoj i mrskoj, u Abisiniji – sve radi Allaha i radi Njegova Poslanika! Allah mi, neću ništa ni pojesti, ni popiti, dok ne reknem Božijem Poslaniku, s.a.v.s., šta si mi rekao!' Tako mu je, kad je došao Božiji Poslanik, s.a.v.s., ispričala o tome, i on je rekao: 'On nema više prava kod mene od vas! On i oni poput njega učinili su jednu hidžru, a vi koji ste bili na lađi učinili ste dvije hidžre!' 'Poslije toga', kaže ona, 'Ebu Musa i oni koji su bili s nama na lađi, dolazili su samo da bi me pitali za ovaj hadis i ništa im na svijetu nije bilo draže i prijatnije od onog što je glede njih rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.'" (Predanje bilježe Buhari, 6431, i Muslim, 2499.)

Prvi ashabi Božijega Poslanika, s.a.v.s., koji su došli kod nas bili su Mus'ab ibn Umejr i Ibn Ummu Mektum, koji su svijet podučavali Kur'anu, a zatim su došli Ammar, Bilal i Sa'd, pa Omer s dvadesetericom ashaba, a potom nam je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s. Nisam vidio da su se Medinjani ičemu više obradovali što njegovu dolasku! Gledao sam kako i robinje i djeca govore: 'Evo, dođe Allahov Poslanik!' A on nije došao prije nego što sam ja naučio suru El-Eala, a ona je jedna od kraćih sura." (Predanje bilježi Buhari, 4941.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., u Medinu je došao idući ispred Ebu Bekra. Ebu Bekr je bio poznati dostojanstvenik, a Božiji Poslanik, s.a.v.s., nepoznati mladić. Tako bi on susreo nekog čovjeka i on bi ga pitao: 'Ebu Bekre, ko je ovaj čovjek pred tobom?', i on bi mu odgovarao: 'Taj mi čovjek pokazuje put!', i on bi mislio da Ebu Bekr pod tim podrazumijeva put u pravom značenju te riječi, dok je Ebu Bekr podrazumijevao put dobra. Tako se Ebu Bekr jednom obazreo, kad – primiče im se neki konjanik. 'Božiji Poslaniče', rekao je, 'evo nekog konjanika, ide prema nama!?' Vjerovjesnik, s.a.v.s., na to se okrenuo i rekao: 'Bože, obori ga na zemlju!', i konj se s čovjekom sruši na zemlju, a zatim se diže i stade hrzati. 'Allahov Vjerovjesniče', rekao je jahač, 'traži od mene šta hoćeš!' 'Ostani tu na mjestu', rekao mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., 'i ne daj nikome da dođe do nas!' Tako se taj na početku dana naprezao protiv Vjerovjesnika, s.a.v.s., a na kraju dana bio njegov branilac. Vjerovjesnik, s.a.v.s., zaustavio se na jednoj strani Harre, a onda poslao po ensarije. Oni su došli i pozdravili se s njima dvojicom i rekli im: 'Uzjašite, sigurni, mi smo vam na raspolaganju!' Njih dvojica uzjahala su, a oni su ih okružili s ružjem. U Medini se počelo govoriti: 'Došao je Allahov Vjerovjesnik! Došao je Allahov Vjerovjesnik!', i ljudi su se penjali na uzvišenja i gledali. Utom se on pojavio hodeći i smjestio se u Ebu Ejjubovu kuću." (Predanje bilježi Buhari, 3911.)

Pogledao sam u stope idolopoklonika, dok smo bili u pećini, a oni ponad naših glava. 'Božiji Poslaniče', rekoh, 'ako ijedan od njih pogleda u svoje stope, ugledat će nas ispod svojih nogu!' On je na to rekao: 'Ebu Bekre, šta misliš o dvojici ljudi s kojima je Allah!?'" (Predanje bilježe: Buhari, 3653, Muslim, 2381, i Tirmizi, 3096.)

Ebu Bekr je došao u kuću moga oca, i od njega kupio sedlo i rekao mu: 'Pošalji sa mnom svog sina da ponese sedlo!', i ja sam ga ponio, a moj otac izišao je s njim da mu Ebu Bekr plati. 'Ebu Bekre', rekao je moj otac, 'kako ste vas dvojica (tj. ti i Allahov Poslanik) postupali one noći kad si s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., činio hidžru?' 'Da, bilo je to ovako', rekao mu je on. 'Putovali smo cijelu tu noć i jutro, to jest do podnevne žege, kad nigdje nikog nije bilo. Naišli smo na neku izduženu stijenu pod kojom je bilo hlada i zaustavili se; ja sam rukama poravnao mjesto u hladu kako bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., mogao malo odspavati. Na to mjesto prostro sam jednu kožicu i rekao mu: 'Odspavaj malo, Božiji Poslaniče, a ja ću izviđati!' Tako je on legao, a ja sam otišao u izviđanje. Iznenada ugledah pastira koji tjera sitnu stoku prema našoj stijeni, imajući na umu ono što smo imali i mi. 'Čiji si pastir?', upitao sam ga ja, a on je rekao: 'Jednog čovjeka iz Medine.' 'Imaju li tvoje ovce mlijeka?', upitao sam ga; rekao je da imaju. 'Bi li mi namuzao malo?', upitao sam ga, i on je rekao da bi, te uhvatio jednu ovcu. 'Očisti vime od dlaka, zemlje i prašine!', rekao sam pa je namuzao malo mlijeka u drvenu posudu koju je nosio sa sobom. A ja sam imao mješinu od kože iz koje sam davao Vjerovjesniku, s.a.v.s., da pije i da uzima abdest, pa sam otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i upravo došao u trenutku kad se on probudio iz sna, te sam na mlijeko polio vode tako da se njegov donji dio ohladio, a onda sam mu rekao: 'Napij se mlijeka, Božiji Poslaniče!' Potom sam se napio i ja toliko da sam se zasitio. 'Nije li vrijeme za polazak?', upitao je, rekao sam da jeste. Zatim smo nastavili put, kad je sunce bilo nagelo zapadu. Za našim tragom išao je Suraka ibn Malik, koji nas je sustigao kad smo bili na tvrdoj zemlji. 'Sustignuti smo, Božiji Poslaniče!', rekao sam ja. 'Ne boj se', kazao je on, 'Allah je s nama!' Potom je uputio dovu protiv njega, pa je njegova kobila do trbuha propala u zemlju. 'Znam da ste vas dvojica uputila dovu protiv mene', rekao je Suraka, 'pa hajdete, uputite dovu za mene a ja ću, Allaha mi, odbiti od vas potjeru!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., tada je uputio dovu za njega, pa se on izbavio i vratio se nazad, svima koje je susreo, govorio je: 'Ne gubite vrijeme, nije ovdje!' Koga god je susreo, odvratio ga je i tako ispunio obećanje koje nam je dao!'" (Predanje bilježe Buhari, 3615, i Muslim, 2009.)

Svoje roditelje pamtim isključivo kao ljude koji su ispovijedali islam. Nije bilo nijednog dana a da kod nas, ujutro ili navečer, nije došao Poslanik, s.a.v.s. Kad su muslimani bili dovedeni u teško stanje, Ebu Bekr je krenuo u iseljeništvo prema Abisiniji, pa kad je došao u Berkul-gimad tu ga je susreo Ibnud-Dagina, poglavar plemena Kara, i upitao ga: 'Gdje si se to zaputio, Ebu Bekre?' 'Moj narod me prognao', rekao mu je on, 'pa hoću da hodim zemljom i slobodno obožavam svoga Gospodara!' 'Čovjek poput tebe ne odlazi i protjeruje se', kazao mu je Ibnud-Dagina. 'Ta, ti zbrinjavaš onoga bez sredstava, čuvaš rodbinske veze, podupireš slabog, ugošćuješ gosta i pružaš pomoć onima koje zadesi nesreća. Prema tome, ja ti pružam zaštitu, stoga se vrati i obožavaj svoga Gospodara u svome mjestu!' Tako se on vratio, a s njim je doputovao i Ibnud-Dagina, koji je potom obišao kurejšijske uglednike i rekao im: 'Zar ćete, zbilja, protjerati čovjeka koji zbrinjava onog bez sredstava, koji čuva rodbinske veze, podupire slaboga, ugošćuje gosta i pruža pomoć onima koje zadesi nesreća?!' Kurejšije su prihvatile njegovu zaštitu, rekavši mu: 'Zatraži od Ebu Bekra da svoga Gospodara obožava u svojoj kući, da molitvu obavlja unutar nje i neka u njoj uči šta hoće; neka nas time ne uznemirava i neka to ne čini javno jer se mi bojimo da bi naše ženskinje i naša djeca mogli biti zavedeni time.' Ibnud-Dagina je to prenio Ebu Bekru i on je potom ibadet činio u svojoj kući, a onda mu je naumpalo da u dvorištu svoje kuće sagradi mesdžid pa je namaz obavljao u njemu, a oko njega su se okupljale žene mnogobožaca i njihova djeca i ostajali zadivljeni njime, jer je Ebu Bekr, dok bi učio Kur'an, mnogo plakao. To je uplašilo kurejšijske mnogobošce, pa su poslali po Ibnud-Deginu. Kad je došao, rekli su mu: 'Mi smo bili prihvatili zaštitu koju si ti pružio Ebu Bekru uz uvjet da on svoga Gospodara obožava u svojoj kući, ali on je izišao iz tog okvira: sagradio je mesdžid i počeo javno klanjati u njemu i učiti Kur'an. Idi mu i traži da se ograniči na to da svoga Gospodara obožava u kući, a ako neće, zatraži od njega da se odrekne tvoje zaštite!' Ovaj je otišao Ebu Bekru i rekao mu: 'Ti znaš pod kojim sam ti uvjetom pružio zaštitu, pa ili se drži toga uvjeta, ili se odrekni moje zaštite!' Na to mu je Ebu Bekr rekao: 'Vraćam ti tvoju zaštitu. Zadovoljan sam Allahovom zaštitom!' Vjerovjesnik, s.a.v.s., tada je bio u Meki pa je muslimanima rekao: 'Pokazano mi je mjesto u koje ćete se iseliti – to je jedno palmovito područje između dvaju kamenjara!' Potom su se neki odselili u pravcu Medine, a i većina onih koji su bili u Abisiniji vratila se u Medinu. I Ebu Bekr se bio spremio da pođe u Medinu, ali mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Polahko, nadam se da će to biti dopušteno i meni!' 'Zar se, zbilja, tome nadaš', upitao ga je Ebu Bekr, 'žrtvovao bih za tebe i oca i majku svoju!', i on mu je odgovorio potvrdno. Onda je Ebu Bekr odlučio sačekati Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je četiri naredna mjeseca lišćem akacije hranio dvije deve. I dok smo tako jednom sjedili u Ebu Bekrovoj kući na početku podnevskog vremena, neko je Ebu Bekru rekao: 'Dolazi Božiji Poslanik, s.a.v.s., umotane glave!' – a bilo je to vrijeme u kome nam inače nije dolazio – i Ebu Bekr je rekao: 'Žrtvovao bih za njega i oca i majku svoju, nešto ga krupno dovodi ovamo u ovo vrijeme!' Utom je stigao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i zatražio dozvolu da uđe, pa kad je ušao rekao je Ebu Bekru: 'Reci neka iziđu svi koji su kod tebe!' 'Ta, to su tvoja čeljad, žrtvovao bih za te svog oca, Božiji Poslaniče!', kazao mu je Ebu Bekr. 'I meni je dopušten izlazak!', rekao je Božiji Poslanik. 'Hoćemo li zajedno, Božiji Poslaniče?!', upitao je Ebu Bekr. Poslanik reče: 'Hoćemo!' 'Onda uzmi jednu od ove dvije deve!', kazao je Ebu Bekr, i Božiji Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: 'Hoću, ali da je platim!' Mi smo ih pripremili za put onoliko koliko smo mogli i u jednu torbu im stavili jela. Esma, kćerka Ebu Bekrova, otkinula je komad svoga pasa i time svezala gornji dio torbe, zbog čega je i nazvana 'Zatun-nitak' (Vlasnica pojasa). Potom su Božiji Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr otišli u jednu pećinu na brdu Sevr i u njoj se zadržali tri noći. S njima je noćivao i Abdullah, sin Ebu Bekrov, vješt i oštrouman mladić. Od njih je odlazio u rano jutro i u Meki osvanjivao, kao da je tu i spavao. O svemu što bi čuo u vezi s njima dvojicom, on ih je obavještavao kad bi pala noć. Amir ibn Fuhejra, Ebu Bekrov oslobođeni rob, napasao im je date mu ovce i dogonio ih do njih jedan sat po nastupu noći, tako da bi oni zanoćivali bezbrižni. Potom su Vjerovjesnik, s.a.v.s., i Ebu Bekr za vodiča unajmili jednog čovjeka iz plemena Dil, koji je bio u savezu s familijom El-Asa ibn Vaila i u kurejšijskoj vjeri. Oni su imali povjerenja u njega pa su mu predali svoje dvije deve i s njim se dogovorili da se nađu kod pećine Sevr nakon tri noći. On im je i došao u dogovoreno vrijeme i njih dvojica su krenuli na put. S njima su bili Amir ibn Fuhejra i taj vodič, koji ih je poveo putem uz morsku obalu." Ibn Šihab kaže: Abdurrahman ibn Malik, pozivajući se na svoga oca, a on na Suraku ibn Džu'šuma, ispričao mi je sljedeće: 'Došli su nam kurejšijski izaslanici i obavijestili nas da je za onog ko ubije Božijega Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra, ili ih pak zarobi, određena nagrada. I dok sam ja tako sjedio sa saplemenicima, jedan od njih došao je i rekao: 'Suraka, ja sam tamo na obali vidio neke crne prilike – držim da bi to mogao biti Muhammed sa svojim ljudima!' Odmah sam znao da su to oni, no rekao sam: 'Nisu to oni! To si ti vidio toga i toga, toga i toga, otišli su na naše oči!' Tu sam ostao još jedan časak, a onda se digao i ušao u kuću naredivši svojoj sluškinji da mi izvede konja i zadrži ga dok ja ne dođem. Uzeo sam svoje koplje i izišao na stražnji dio kuće. Vrhom koplja parao sam zemlju, spustivši ga nisko, dok nisam došao do svoje kobile. Tada sam je uzjahao i tjerao izuzetno brzo, dok im se nisam primakao. Kad sam im se približio, moja kobila posrnula je a ja sam spao s nje. Onda sam ustao i ruku pružio prema tobocu, izvadio strelice iz njega i bacio ih da vidim šta će mi pokazati, to jest hoću li im moći šta uraditi ili neću? Izišla mi je ona koja mi nije bila draga, no uzjahao sam kobilu, postupajući suprotno onome što su mi kazale strelice, i potjerao kobilu. Kada sam čuo učenje Božijega Poslanika, s.a.v.s., koji se nije obazirao oko sebe, dok je to Ebu Bekr činio mnogo, prednje noge moje kobile propale su u zemlju do koljena, i ja sam opet spao s nje. Potom sam je povikom potjerao i ona se pridigla s mukom izvlačeći noge, a kad se uspravila, odande odakle je izvukla noge dizala se prašina, poput dima. Ja sam ponovo bacio strelice da vidim šta će mi pokazati; opet je izišla ona koja mi nije bila draga. Onda sam ih počeo dozivati, obećavajući im sigurnost. Na to su se oni zaustavili i ja sam uzjahao i došao do njih. Kad sam bio spriječen da doprem do njih, u meni se rodila misao da će Vjerovjesnik, s.a.v.s., izići kao pobjednik pa sam mu rekao: 'Tvoj narod odredio je nagradu onome ko te ubije', te sam ih obavijestio o onome šta su namjeravali uraditi s njima. Ponudio sam im poputninu i druge potrepštine, no nisu htjeli uzeti ništa, samo su rekli: 'Nemoj nas odati!' Ja sam ga zamolio da mi napiše ukaz, i on je Amiru ibn Fuhejri naredio da mi to napiše na jednom komadu kože, a onda je nastavio put.'" Ibn Šihab kaže: Urva me je obavijestio da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., sreo Zubejra u jednom muslimanskom karavanu koji se vraćao iz Šama i da je Zubejr tada Vjerovjesnika, s.a.v.s., i Ebu Bekra odjenuo u bijelu odjeću. Utom su muslimani u Medini čuli za Vjerovjesnikov, s.a.v.s., izlazak iz Meke pa su svakoga jutra izlazili na Harru i tu iščekivali njegov dolazak. Tamo su ostajali dok ih podnevska vrelina ne bi natjerala da se raziđu. Jednoga dana, nakog dugoga iščekivanja bili su se vratili odatle i kad su se sklonili u svoje kuće, jedan se Jevrej ispeo na utvrdu radi nečega što je htio pogledati pa, ugledavši Božijega Poslanika, s.a.v.s., i njegove pratioce ubijeljene kako se pomaljaju iz pustinjske fatamorgane, nije se mogao suzdržati a da iz sveg glasa ne vikne: 'O Arapi, evo vam vašeg sretnika koga čekate!' Na to se muslimani latiše oružja i s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., susretoše se na gornjoj strani Harre. On s njima zakrenu nadesno i zaustavi se kod Benu Amra ibn Avfa. Bilo je to u ponedjeljak, mjeseca rebiul-evvela. Ebu Bekr je stajao i primao ljude, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., sjedio je i šutio. Neki Medinjani koji nisu bili vidjeli Vjerovjesnika, prilazili su i pozdravljali Ebu Bekra sve dok sunce nije obasjalo Vjerovjesnika, s.a.v.s. Tada je Ebu Bekr prišao i stao mu praviti hlad svojim ogrtačem i ljudi su tek tada shvatili koji je od njih Vjerovjesnik. On se kod Benu Amra ibn Avfa zadržao desetak noći i tu je utemeljio onu džamiju koja je utemeljena na bogobojaznosti, i u njoj klanjao s njima. Potom je uzjahao svoju devu a ljudi su pješke išli s njim, sve dok deva nije kleknula na mjestu (današnje) Poslanikove džamije u Medini. Tu su, u to vrijeme, klanjali neki muslimani, a inače je to bilo gumno za (sušenje) datula koje je pripadalo Sehlu i Suhejlu, siročadi pod skrbništvom Esada ibn Zurare. Kad je tu kleknula njegova deva, Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Ovo će, ako Bog da, biti mjesto prebivališta', a zatim je pozvao ovu dvojicu dječaka i stao se s njima pogađati o cijeni kako bi na njemu sagradio džamiju. 'Ne, Božiji Poslaniče', govorili su oni, 'mi ti ga poklanjamo!' Potom je na tom mjestu započeo graditi džamiju, noseći s ostalim muslimanima ćerpiče. Dok je to radio, govorio je: 'Ovo nije kao nošenje na Hajberu – ovo je bolje, Gospodaru, i čistije! Bože moj, prava nagrada jeste ona ahiretska, pa obraduj njome ensarije i muhadžire!' Tako je imitirao pjesmu jednog muhadžira, čije mi ime nije navedeno." Ibn Šihab kaže: Nismo čuli da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., imitirao neki čitav stih, osim ovih stihova." (Hadis bilježi Buhari, 3906.)

Dok je jednom Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanjao kod Kabe, Ebu Džehl je sa svojim društvom sjedio (u blizini) – a dan ranije tu su zaklane žrtvene životinje – pa je Ebu Džehl rekao: 'Ko će otići do ostataka zaklanih životinja tog i tog plemena pa ih uzeti i staviti ih Muhammedu na leđa kad padne na sedždu?' Na to se digao najveći nesretnik među njima pa uzeo jednu košuljicu nekog organa, pa kad se Vjerovjesnik, s.a.v.s., spustio na sedždu, stavio ju je na njegova leđa, na šta su oni prasnuli u smijeh, naginjući se pritom jedan prema drugome. Ja sam stajao i sve to gledao. Da sam imao snage, skinuo bih mu to s leđa. Vjerovjesnik, s.a.v.s., jednako je bio na sedždi, nije dizao glavu, a jedan čovjek otišao je i o tome obavijestio Fatimu, koja još bijaše djevojčica, i ona je to skinula s njega. Zatim se okrenula prema njima, ružeći ih za ono što su učinili. Kada je on završio s namazom, podigao je glas i uputio dovu protiv njih. A on, kad je upućivao dovu, činio je to tri puta: kad bi za nešto molio, molio je, iskao je tri puta. 'Bože, kazni Kurejšije!', rekao je i to ponovio tri puta. Oni su se, čuvši te njegove riječi, prestali smijati i pobojali se njegove dove. On je zatim dodao: 'Bože, kazni Ebu Džehla ibn Hišama, Utbu ibn Rebia, Šejbu ibn Rebia, Velida ibn Utbu, Umejju ibn Halefa, Ukbu ibn Ebu Muajta!' Spomenuo je i sedmoga, ali ja se ne sjećam koga i, tako mi Onoga Koji je s istinom poslao Muhammeda, ja sam sve te koje je spomenuo gledao kako padaju mrtvi i kako se odvlače u jamu na Bedru!" (Hadis bilježe: Buhari, 520, Muslim, 1794, i Nesai, I/161, 162.)

Poslanikovo, s.a.v.s., puno ime glasi: Muhammed ibn Abdullah ibn Abdulmuttalib ibn Hašim ibn Abdu Menaf ibn Kusajj ibn Kilab ibn Murra ibn Ka'b ibn Luej ibn Galib ibn Fihr ibn Malik ibn en-Nadr ibn Kinana ibn Huzejma ibn Mudrika ibn Il'jas ibn Mudar ibn Nizar ibn Meadd ibn Adnan." (Hadis bilježi Buhari, 3851.)

Poslan sam u najboljoj generaciji ljudskog roda. Prolazila je generacija za generacijom, dok nisam ja bio iz ove generacije iz koje sam bio (poslan)." (Hadis bilježi Buhari, 3557)

Dok smo bili s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., na Mini, mjesec se raspolovio na dva dijela. Jedna polovina bila je iza brda, a druga ispod brda. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao nam je: Budite svjedoci!" (Bilježe Buhari, 3636, i Muslim, 2800.)

Ebu Talha vidio je Poslanika, s.a.v.s., kako leži u džamiji okrećući se od leđa prema stomaku, pa je pomislio da je gladan." Tako prenosi hadis u kojem se navodi: Zatim su jeli Poslanik, s.a.v.s., Ebu Talha, Ummu Sulejm i Enes, a ostalo je još hrane koju su dali našim komšijama." (Bilježe: Buhari, u Muvettau (Malik), Tirmizi i Muslim.)

Ebu Talha rekao je Ummu Sulejm: 'Čuo sam tihi glas Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i zaključio da je gladan, pa imaš li išta za jelo?' Odgovorila je: 'Da, imam.'Iznijela je nekoliko malih hljebova od ječma. Zatim je uzela svoj veo i u njega umotala hljeb a zatim ga stavila pod moju odjeću i zamotala me jednim njegovim dijelom kao ogrtačem. Zatim me je poslala Allahovom Poslaniku, a.s. Otišao sam i zatekao ga kako sjedi u džamiji sa svijetom i stao ispred njih. Allahov Poslanik, a.s., rekao mi je: 'Poslao te je Ebu Talha?' Odgovorio sam: 'Da.'Rekao je: 'S hranom.' Odgovorio sam: 'Da.' Rekao je prisutnima: 'Ustanite i pođite', a ja sam išao ispred njih sve dok nisam došao Ebu Talhi i saopćio mu vijest. On je rekao: 'O Ummu Sulejm, došao je Allahov Poslanik, a.s., a mi nemamo hrane da ih ponudimo da jedu.' Ona je rekla: 'Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.' Ebu Talha je krenuo i došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a Poslanik, s.a.v.s., pošao je s njim, i tako su došli kod Ummu Sulejm. Rekao joj je: 'Iznesi što imaš, Ummu Sulejm!' Ona je iznijela onaj hljeb, a on je zatražio da se izlomi, a Ummu Sulejm je iscijedila iz mješine maslo na hljeb. Zatim je Poslanik, s.a.v.s., izrekao ono što je htio, a zatim je kazao: 'Dopusti desterici!' Dozvolio im je i oni su jeli sve dok se nisu najeli, a zatim suizašli. Potom je rekao: 'Dozvoli deseterici!'Dozvolio im je, i oni su jeli sve dok se nisu najeli, a zatim su izašli. Potom je rekao: 'Dozvoli deseterici!' Dozvolio im je, i oni su jeli sve dok nisu svi jeli i najeli se. Bilo ih je sedamdeset ili osamdeset." (Bilježe Buhari, 3578, i Muslim, 2040.)

Mi smo neke znake smatrali blagoslovom, a vi ih ubrajate u strahote. Bili smo s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., na jednom putovanju pa nam je ponestalo vode. On reče: Dođite do čiste i mubarek-vode! Dođite Allahovom bereketu!Vidio sam vodu kako mu izvire između prstiju. Čuo je tesbih hrane dok se jede." (Bilježe: Buhari, 3579, Tirmizi, 3633, i Nesai, I/60.)

Na Hudejbiji je ljude uhvatila žeđ. Pred Vjerovjesnikom, s.a.v.s., bila je mala mješina vode iz koje se on abdestio. Onda su mu prišli ostali ljudi, a on ih upita: Šta je s vama? Oni rekoše: Mi nemamo vode ni za abdest ni za piće, izuzev te u tvojoj mješini. On je stavio ruku u mješinu, i ona je počela teći između njegovih prstiju, kao iz izvora, a mi smo pili i abdest uzimali." Upitao sam Džabira: Koliko vas je bilo tog dana?" I da nas je bilo stotinu hiljada, bilo bi nam dovoljno, a bilo nas je hiljadu i petsto." (Bilježe Buhari, 4152, i Muslim, 1856.)

Vjerovjesniku, s.a.v.s., donesena je posuda dok je bio u Zevrau, te je on u nju stavio svoju ruku, i voda je počela teći između njegovih prstiju, pa je svijet uzeo abdest." Katada je upitao: Koliko vas je bilo?" Tri stotine, ili približno tri stotine", odgovorio je Enes. (Bilježe Buhari, 3572, i Muslim, 2279.)

Jednom prilikom vidio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., a približilo se vrijeme ikindijskog namaza. Ljudi su tražili vodu za abdest, ali je nisu našli. Neko je Vjerovjesniku, s.a.v.s., donio posudu s vodom, a on je u tu posudu stavio svoju ruku i naredio ljudima da se iz nje abdeste. Vidio sam kako voda izvire između njegovim prstiju, tako da su svi ljudi, do posljednjeg, abdest uzeli." (Bilježe: Buhari, 169, Muslim, 2279, Tirmizi, 3631, Nesai, I/60, i Malik, I/35, 76.)