"Hassan b. Sabit zamolio je Allahova Poslanika, a.s., da mu dozvoli da ismijava višebošce, pa mu je Allahov Poslanik, a.s., rekao: A šta ćeš s mojim porijeklom? Na to je Hassan odgovorio: Izvući ću te iz njih kao što se dlaka izvlači iz tijesta."Hišam b. Urva od svoga oca prenosi da je rekao: "Pošao sam kod Aiše da izružim Hassana, ali mi je ona rekla: Nemoj ga ružiti! On brani Allahova Poslanika, a.s." (Buhari, 6150)

"Vjerovjesnik, a.s., došao je nekim od svojih žena, kod kojih se zatekla Umm-Sulejm, i rekao: Endžeša – teško tebi! – polahko tjeraj te boce!" Ebu-Kilaba kaže: "Vjerovjesnik, a.s., izgovorio je riječi za koje biste, da ih je neko od vas rekao, rekli da su neprimjerene. To su riječi: Kako tjeraš boce?" (Buhari, 6149)

"Krenuli smo s Allahovim Poslanikom, a.s., na Hajber. Putovali smo noću, pa je neko od družine rekao Amiru b. Ekveu (za koga on, tj. Selema b. Ekvea, kaže da je bio pjesnik): Hajde nam otpjevaj neku od svojih pjesama! Tada je on družini počeo pjevati:

Bože, da nije Tebe,

mi ne bismo bili na pravom putu

Niti bismo davali milostinju

niti klanjali

Oprosti,

mi Ti se iskupljujemo za ono što smo slijedili

Učvrsti (naše) noge, ako se sukobimo

i ulij (nam) pouzdanje

Mi se, kad se pozovemo, odazovemo i dođemo

A ujutro za nama lelekaju

Potom je Allahov Poslanik, a.s., upitao: Ko je ovaj gonič?, pa su mu rekli: Amir b. Ekvea. – Allah mu se smilovao!, reče on. Tada jedan čovjek iz družine reče: Jeste, Allahov Poslaniče, kada bi nas samo i ti počastio! Zatim smo došli do Hajbera", kaže on (Selema b. Ekvea), "i nametnuli im opsadu. Tu nas je pogodila teška nestašica (glad), ali je Allah pomogao da ga osvojimo. Kada su, nakon osvajanja zanoćili prvu noć, ljudi su potpalili mnogo vatri, pa je Allahov Poslanik, a.s., upitao: Kakve su ovo vatre? Zašto se potpaljuju? – Radi mesa, odgovorili su. Kakva mesa?, upitao je. Mesa domaćih magaraca, rekli su. Tada je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Prolijte ih (kazane) i polupajte! – Allahov Poslaniče, ili da ih prolijemo i operemo?, reče jedan čovjek. Može i tako, odgovori (Poslanik). Kada su ljudi stali u borbeni raspored, Amirova sablja bila je kratka, pa se, kada je zamahnuo da udari jednog židova, vršak njegove sablje odbio i povrijedio Amirovo koljeno, od čega je umro. Kada su se vratili, Selema je rekao: Allahov Poslanik, a.s., vidio je da sam blijed, pa me je upitao: Šta ti je? – Za tebe bih dao oca i majku! – oni tvrde da je Amir poništio svoje djelo, rekoh mu. Ko kaže?, upitao je. Taj i taj i taj i taj te Usejd b. Hudajr Ensari, rekao sam, a Allahov Poslanik, a.s., reče: Laže ko to kaže! On će imati dvostruku nagradu – pokazavši to s dva prsta – bio je marljiv borac kakav je rijetko koji Arap bio! (Buhari, 6148)

"Najistinitije što je pjesnik kazao jesu Lebidove riječi: Zar nije sve što je mimo Allaha neistina?! Umejji b. Ebu-Saltu malo je nedostajalo da primi islam." (Buhari, 6147)

"Dok je Vjerovjesnik, a.s., putovao, zapeo je za kamen i spotakao se, pa mu je prokrvario prst. Tada je (u stihu) rekao: Jesi li ti išta do prst što je prokrvario, a na Allahovu se putu nisi borio?" (Buhari, 6146)

"U poeziji ima i mudrosti." (Buhari, 6145)

Abdullah b. Sehl i Muhajjisa b. Mesud su otišli na Hajber i tamo se razišli po palmiku, gdje je Abdullah b. Sehl poginuo. Potom su Abdur-Rahman b. Sehl i Mesudovi sinovi Huvejjisa i Muhajjisa došli Vjerovjesniku, a.s., i počeli pričati šta je bilo s njihovim drugom. Abdur-Rahman, najmlađi među njima, prvi je počeo govoriti, ali Vjerovjesnik, a.s., reče: "Neka prvo govori najstariji!" (Jahja kaže /da je rekao/: "Neka nastavi najstariji!") Ispričali su šta je bilo s njihovim drugom, a onda Vjerovjesnik, a.s., reče: "Može li se za vašeg ubijenog (ili je rekao: druga) zakleti vas pedeset da ga vi niste ubili?" – "Allahov Poslaniče", rekoše, "takvo što nismo vidjeli." – "Onda će vas židovi osloboditi zakletvom pedeset njihovih", reče on. "Allahov Poslaniče, oni su nevjernici", rekli su, pa je Vjerovjesnik, a.s., od sebe za njih dao krvarinu. Sehl kaže: "Stigao sam jednu od tih deva i ušao u njihov tor, pa me je udarila svojom nogom."Lejs kaže: "Pričao mi je Jahja, njemu Bušejr, a ovome Sehl."Jahja kaže: "Mislio sam da je rekao s Rafijem b. Hadidžom." Ibn-Ujejna kaže: "Pričao nam je Jahja, a njemu Bušejr da je čuo samo od Sehla." (Buhari, 6142)

"Ebu-Bekr je doveo svoga gosta (ili svoje goste), pa je (otišao i) zanoćio kod Vjerovjesnika, a.s. Kada je došao, moja mu majka reče: Sinoć si napustio svoga gosta (ili svoje goste)! – Šta je? Zar niste večerali?, upita on. Ponudili smo ga (ili njih), pa je odbio (ili su odbili). Tada se Ebu-Bekr naljutio, počeo se ružiti, grditi i zaklinjati se da ni on neće jesti. Ja sam se sakrio, a on me stao (tražiti i) dozivati: O nevaljalče! Žena se zaklela da neće jesti dok on ne jede, pa se i gost (ili gosti) zakleo (ili zakleli) da ni oni neće jesti dok on ne počne jesti. Tada je Ebu-Bekr – rekavši: Ovo je bilo od šejtana! – naredio da se iznese jelo i počeo jesti, a i on (ili oni) za njim, tako da bi, kad god bi neko od njih digao zalogaj, iza njega ostalo više nego što je bilo, pa je (Ebu-Bekr) upitao: Šta je ovo, sestro Benu-Firasa? – Na moju radost, sada ga je (jela) više nego što je bilo kada smo počeli jesti, reče ona. Jeli su i od njega je (potom) poslao (dio) Vjerovjesniku, a.s., pa je", kaže, "i on od njega jeo." (Buhari, 6141)

Ebu-Bekr je primio u goste jednu grupu ljudi i Abdur-Rahmanu rekao: "Ti se pobrini o gostima, a ja idem kod Vjerovjesnika, a.s., pa gledaj da ih ugostiš prije nego što se ja vratim." Abdur-Rahman je požurio, iznio im što je imao i rekao: "Jedite!" – "Gdje je domaćin kuće?", upitali su, ali im je on opet rekao: "Jedite!" Tada su rekli da neće jesti dok ne dođe domaćin kuće. Na to im (Abdur-Rahman) reče: "Prihvatite gostoprimstvo, jer ako se vrati prije nego što jedete, zapamtit ćemo od njega", ali su opet odbili. "Znao sam da će se na mene naljutiti", (kaže Abdur-Rahman), "pa sam se, kada je došao, od njega sklonio. Šta ste učinili?, upitao je, pa su mu ispričali. Zatim me je počeo dozivati: O Abdur-Rahmane! Ja sam šutio i nisam se odazivao, pa je opet zovnuo: O Abdur-Rahmane! Ja sam opet šutio, pa je ponovo zovnuo: O nevaljalče, ako čuješ moj glas, kunem ti se da ćeš vidjeti kad dođeš! Tada sam izišao i rekao: Pitaj svoje goste (kako je bilo)!, pa su rekli: Istinu govori, donosio nam je. Na to (Ebu-Bekr) reče: Znači čekali ste mene. Tako mi Allaha, noćas ga (jela) neću okusiti!, ali i ovi rekoše: Tako nam Allaha, nećemo ni mi jesti dok ti ne jedeš! – Nisam zapamtio goru noć od ove, reče (Ebu-Bekr), teško vama, kakvi ste vi (ljudi)? Zašto nećete da prihvatite gostoprimstvo?, dodavši: Iznesi jelo! Tada je jelo izneseno, te je on (prvi) pružio svoju ruku i rekao: U ime Allaha – ono je prvo šejtanovo!, pa je počeo jesti, a i oni za njim." (Buhari, 6140)

Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, klanjao je za Vjerovjesnikom, a.s., a zatim bi odlazio svojima i klanjao im kao imam. Jednom im je prilikom učio (poglavlje) El-Bekara, pa je jedan čovjek istupio i namaz (sam) klanjao kraće. Za to je saznao Muaz i rekao mu da je licemjer. Čovjek je to čuo, pa je došao Vjerovjesniku, a.s., i rekao: "Allahov Poslaniče, mi smo ljudi koji radimo fizičke poslove i na devama gonimo vodu. Jučer smo klanjali za Muazom, pa je počeo učiti (poglavlje) El-Bekara, nakon čega sam ja istupio, pa je on ustvrdio da sam licemjer." Tada je Vjerovjesnik, a.s., tri puta rekao: "Muaze, zar ti u iskušenje dovodiš?! Uči (poglavlja) Tako mi Sunca i svjetla njegova, Hvali ime Gospodara svoga, Svevišnjeg i sl.!" (Buhari, 6106)

"Ko se lažno zakune drugom vjerom mimo islama – takav je kao što je i rekao. Čime se ko ubije – time će biti i mučen u džehenemskoj vatri. Proklinjanje je vjernika kao i ubijanje. Ko vjernika potvori za nevjerstvo – kao da ga je i ubio!" (Buhari, 6105)

"Vjerovjesnik, a.s., bio je stidljiviji od djevice u njenoj nosiljci. Kada bi vidio nešto što mu nije drago, prepoznali bismo to po izrazu njegova lica." (Buhari, 6102)

"Vjerovjesnik, a.s., učinio je (jednom prilikom) nešto što je sebi dopustio, a ljudi su se toga ustručavali. Čuvši za to, Vjerovjesnik je, a.s., na hutbi, prethodno se zahvalivši Allahu, rekao: Šta je (nekim) ljudima pa se ustručavaju onoga što sam ja učinio? Tako mi Allaha, ja Allaha poznajem najbolje i više Ga se od njih bojim!" (Buhari, 6101)

"Vjerovjesnik, a.s., podijelio je ratni plijen – kao što je i ranije dijelio – pa je jedan čovjek ensarija rekao: Tako mi Allaha, to je podjela kojom se nije htjelo postići Allahovo zadovoljstvo! Rekao sam: Reći ću to Vjerovjesniku, a.s.!, pa sam mu, dok je sa svojim drugovima bio, prišao i krišom ispričao. To je Vjerovjesnika, a.s., teško pogodilo, pa mu se lice promijenilo i naljutio se da sam zaželio da mu to uopće nisam bio ispričao. Potom je rekao: Musa je uvrijeđen i više od toga, pa se strpio!" (Buhari, 6100)

Najbolji je govor Allahova Knjiga, a najbolji je put put Muhammedov, a.s. (Buhari, 6098)

"Allahovu je Poslaniku, a.s., po držanju, izgledu i vladanju, otkako iziđe iz svoje kuće dok se ne vrati, najsličniji čovjek Ibn-Umm-Abd. Ne znamo kako se, kada je u kući, prema svojima odnosi." (Buhari, 6097)

"Usnio sam da su mi došla dva čovjeka i rekla: Onaj kojeg si vidio da mu se probada vilica lažov je koji izmisli laž što se od njega prenosi do nakraj svijeta, zbog čega će mu se (ovo) činiti sve do Sudnjeg dana." (Buhari, 6096)

"Tri su znaka licemjera: kada govori, laže; kada obeća, prevari; kada mu se povjeri, iznevjeri! (Buhari, 6095)

"Vjerovjesnik je, a.s., rekao: Istinitost vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo u Džennet. Govoreći istinu, čovjek postaje istinoljubivim. Laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u Vatru. Lažući, čovjek kod Allaha postaje lažov. (Buhari, 6094)

Jedan čovjek je prišao Vjerovjesniku, a.s., dok je u petak u Medini držao govor (hutbu) i rekao mu: "Suša je, nema kiše, pa zamoli Gospodara svoga da d kišu!" Tada je (Vjerovjesnik, a.s.) pogledao prema nebu na kome nismo vidjeli oblačka i zamolio za kišu, pa su se oblaci počeli uobličavati. Potom je udarila kiša da su Medinom tekli potoci i neprestano lila sve do sljedećeg petka. Tada je onaj, ili neki drugi čovjek, dok je Vjerovjesnik, a.s., govorio, ustao i rekao: "Potopismo se, zamoli Gospodara svoga da nam prestane kiša!", na što se (Vjerovjesnik) nasmijao i zamolio: "Bože oko nas, a ne na nas!", izgovorivši to dva ili tri puta, a oblaci se, lijevo i desno, počeše odbijati od Medine i liti kišu okolo, a da u njoj (Medini) nikako nije padala. Tako im je Allah pokazao keramet Svoga Vjerovjesnika, a.s., i uslišavanje njegove dove. (Buhari, 6093)