Vjerovjesniku, s.a.v.s., došlo je neko pismo od nekog čovjeka, pa je on rekao Abdullahu ibn el-Erkamu: Odgovori, pa je on napisao odgovor i pročitao mu ga, a on je rekao: Pogodio si i lijepo si to uradio, Gospodaru moj, uputi ga! Kad je Omer preuzeo hilafet konsultovao se s njime." (Bilježi se u Kebiru podrobno.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je čovjeka Ebu ed-Dahdahu tražeći zajam. Kad mu je došao njegov izaslanik, rekao je: Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao te i traži zajam od mene? On je rekao: Da. A on mu je rekao: Ja Allaha pozivam za svjedoka da je moje imanje koje se nalazi tu i tu, na Allahovom putu. Potom je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Koliko će palmi Ebu ed-Dahdah imati u Džennetu!" (Bilježi Taberani, 22/300.)

Rafi je bio s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., i pogođen je na Uhudu i Hajberu strijelom u vrh nosa, pa je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao mu: Allahov Poslaniče, izvuci strijelu. A on je rekao: Rafi, ako hoćeš mogu ti izvući strijelu i komadić pamuka zajedno. A ako hoćeš izvući ću samo strijelu, a ostavit ću pamuk koji će ti svjedočiti na Sudnjem danu da si šehid. Zatim je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izvadio strijelu, a ostavio pamuk. On je tako živio sve do vremena hilafeta Muavije, kad mu se rana otvorila, pa je umro posli je ikindije. Kada je došao Ibn Omer, rečeno mu je: Umro je Rafi pa mu prouči dovu i moli da mu se Allah smiluje, a on je rekao: Zaista se neće nekome ko je kao Rafi s njim izaći dok se ne obznani u selima oko Medine. Kada smo izašli s njegovom dženazom, došao je Ibn Omer i sjeo kod prednjeg dijela kabura... i naveo hadis." (Bilježi Taberani, IV/239, 4242.)

Kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao El-Alaa ibn el- Hadremija u Bahrejn, ja sam ga slijedio i vidio sam kod njega svojstva, za koja ne znam koje je od njih čudnije. Kad smo došli do obale mora, rekao je: Spomenite Allahovo, dž.š., ime i zagazite u njega. Spomenuli smo Allahovo, dž.š., ime, zagazili i prešli ga, a da se donji dio nogu naših deva nije skvasio vodom. Nakon što smo krenuli, stigli smo u jednu pustinju, a sa sobom nismo imali vode. Požalili smo mu se, a on je rekao: Klanjajte dva rekata! Zatim je učio dovu, kad se pojavi oblačak kao štit koji je otvorio svoje otvore, pa smo se napili i napunili mješine vodom. On je umro a mi smo ga zakopali u pijesak. Kad smo krenuli i malo odmakli, rekli smo: Možda će doći divlje životinje da ga pojedu, pa smo se vratili ali ga nismo vidjeli." (Bilježi Taberani, XIII/95.)

Bio sam kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., kad mu je došao Harmela ibn Zejd, koji je sjeo ispred njega i rekao: Allahov Poslaniče, vjera je ovdje, i pokazao na jezik, a licemjerstvo je ovdje i pokazao na prsa. Allaha spominjemo vrlo malo. Vjerovjesnik, s.a.v.s., šutio je, a Harmela mu je to ponovio. Vjerovjesnik, s.a.v.s., uzeo je za kraj njegova jezika i rekao: Gospodaru moj, učini njegov jezik iskrenim, srce zahvalnim, ospkrbi ga ljubavlju prema meni i onima koji mene vole. Učini ga usmjerenim ka dobru. Harmela je rekao: Allahov Poslaniče, ja imam braću koja su licemjeri, a ja sam bio glavni među njima, hoćeš li da ti ih pokažem? Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio je: Ko nam dođe kao što si ti došao, tražit ćemo za njega oprosta od Allaha, dž.š., a ko ustraje u svome uvjerenju, Allah mu je Gospodar. Nemoj skidati zastor ni sa koga." (Bilježi Taberani, IV/5, 3475.)

Neka se Allah smiluje Abdullahu ibn Revahi, koji je, gdje god bi ga zadesio namaz, zastao i klanjao." (Bilježi Taberani, XII/322, 13241.)

Umro je Muaz ibn Džebel kad je imao dvadeset i osam godina. Ima onih koji kažu: Kada je imao trideset i dvije godine. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Muaz je predvodnik učenjaka i ispred njih je za jedan korak." (Bilježi Taberani, 20/29.)

Donesite ga da nam bude predvodnik, a divan li je predvodnik moga umeta Osman ibn Mazun." (Bilježi se u Kebiru, XII/295, 13160, i Evsatu, III/324, 3293.)

Amir ibn Rebia je klanjao u noći kad se svijet upleo u spletke i iskušenja, pa mu se to pokazalo u snu i bilo mu je rečeno: Ustani i traži od Allaha da te sačuva od iskušenja od kojih je sačuvao Svoje dobre robove. Ustao je i klanjao, pa se razbolio i nije izašao iz kuće osim kao meit." (Bilježi Taberani.)

Tako mi onoga u Čijoj je ruci moj život, zaista je kod Allaha na sedmom nebu zapisano da je Hamza Allahov i Njegova Poslanika Lav." (Bilježi se u Kebiru, III/149, 2952.)

Hamza je primio islam javno i ponosno. Izlazio je iz Harema da lovi, a kad se vraćao, prolazio bi pored Kurejšija koji su sjedili. Govorio bi: Pogodio sam toliko, napravio sam to i to. Kad je dolazio jednog dana, srela ga je neka žena i rekla mu: O Ebu Amara, šta je doživio tvoj bratić od Ebu Džehla? Psovao ga je, uzeo ga je i učinio tako i tako. Rekao je: Je li ga iko vidio? Rekla je: Da, tako mi Allaha, vidjeli su ga ljudi. On se okrenuo i otišao na to sijelo i zatekao ih kako sjede, a među njima je bio i Ebu Džehl. Naslonio se na svoj luk i rekao: Pogodio sam toliko i toliko, uradio sam to i to. Zatim je savio luk rukama skupivši ih i njime ga udario po glavi, tako da se raspolovio, te mu reče: Uzmi jedan njegov dio lukom a drugi sabljom. Ja svjedočim da je on Allahov Poslanik i da je došao s istinom od Allaha, dž.š." (Bilježi Taberani, III/139-140, 2925.)