"Došao sam do njega (Vjerovjesnika, a.s.), a on je u hladu Kabe govorio: Oni su na gubitku, tako mi Gospodara Kabe! Oni su na gubitku, tako mi Gospodara Kabe! A šta je sa mnom? Vidi li se u meni nešto? Šta je sa mnom?, upitao sam se. Potom sam sjeo kod njega, ali nisam mogao šutjeti: snašlo me je ono što je Allah htio. Allahov Poslaniče dao bih za tebe i i oca i majku! ko su oni?, upitah. To su oni koji imaju najviše imetka, osim onih koji kažu: Ovako i ovako!, reče on."

"Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, da znate ono što ja znam, mnogo biste plakali, a malo se smijali!"

"Allahov je Poslanik, a.s., unajmio radnika koji mu je nakon obavljenog posla došao i rekao: Allahov Poslaniče, ovo je vaše, a ovo je poklonjeno meni! Tada mu je (Poslanik, a.s.,) odgovorio: A da si sjedio kod kuće sa svojom majkom, vidio bi da li bi ti išta bilo poklonjeno ili ne! Nakon toga Allahov je Poslanik, a.s., poslije večernjeg namaza, ustao, izgovorio šehadet, izrekao hvalu Allahu, dž.š., onako kako Njemu dolikuje, i rekao: Šta je s radnikom kojeg smo mi zaposlili, pa nam je on došao i rekao: Ovo je vaš rad (vaše), a ovo je poklonjeno meni! Da je on (kojim slučajem) sjedio u kući svoga oca i svoje majke, vidio bi da li bi mu išta bilo poklonjeno ili ne. Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, niko od vas neće (od zekata) bilo šta otuđiti, a da neće doći na Sudnji dan noseći to na vratu. Ukoliko to bude bila deva, doći će s njom, a ona će rikati; ukoliko to bude bila krava, doći će s njom, a ona će mukati; ukoliko to bude bila ovca, doći će s njom, a ona će blejati. Ja sam dostavio!" Ebu-Humejd dodaje: "Zatim je Allahov Poslanik podigao svoju ruku tako da smo mogli vidjeti dlake ispod njegova pazuha. Ovo je zajedno sa mnom od Vjerovjesnika, a.s., čuo i Zejd b. Sabit, pa ga pitajte."

"Recite mi jesu li (plemena) Eslem, Gifar, Muzejna i Džuhejna bolja od Temima, Amira b. Sasae, Gatafana i Eseda, (koji su) propali i izgubili? Da, odgovorili su. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ona su bolja od ovih! (reče Vjerovjesnik, a.s.)."

"Dva su čovjeka podigla parnicu kod Allahovog Poslanika, a.s., te jedan je od njih dvojice reče: Presudi nam po Allahovoj knjizi! Drugi, koji je bio učeniji, reče: Može, Allahov Poslaniče, presudi nam po Allahovoj knjizi, ali mi dopusti i da kažem! Govori!, reče mu Poslanik, a.s. Moj je sin radio kao najamnik kod ovog čovjeka i počinio blud s njegovom ženom. (Malik kaže da asif znači edžir) Pošto je on smatrao da moga sina treba kamenovati, ja sam njegovo kamenovanje iskupio s dvije stotine ovaca i jednom robinjom. Potom sam pitao učenjake, i oni su me obavijestili da moga sina treba izbičevati sa stotinu (udaraca) i protjerati ga na godinu dana, a da ženu ovog čovjeka treba kamenovati! Allahov Poslanik, a.s., na to reče: Da, tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, presudit ću vam po Allahovoj knjizi! Što se tiče tvojih ovaca i tvoje robinje, (njih treba) tebi vratiti. Poslanik, a.s. je, presudio, pa je momku koji je počinio blud udareno stotinu udaraca bičem i bio je protjeran (iz tog mjesta) na godinu dana. (K tome) Unejsu Eslemiju naređeno je da ode kod žene ovog drugog i zatraži njeno priznanje (da je počinila blud). Nakon što je priznala, on ju je kamenovao."

"Bili smo s Vjerovjesnikom, a.s., kada mu je Omer b. Hattab, dok ga je Vjerovjesnik, a.s., držao za ruku, rekao: Allahov Poslaniče, draži si mi od svakoga, izuzev mene samog! Vjerovjesnik, a.s. mu, odgovori: Ne, tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, (nije dobro) sve dok ti ne budem draži od tebe samog! Sada si mi, zaista, reče Omer, tako mi Allaha, draži od mene samog! Sada (je dobro), Omere!, reče Vjerovjesnik, a.s."

"Kada propadne (bizantijski) car, neće biti cara poslije njega, i kada propadne perzijski kralj, neće biti kralja poslije njega. Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, vi ćete riznice njih dvojice trošiti na Allahovom putu."

"Kada propadne (bizantijski) car, neće biti cara poslije njega, i kada propadne perzijski kralj, neće biti kralja poslije njega. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ćete riznice njih dvojice trošiti na Allahovom putu."

"Vjerovjesnik se, a.s., zaklinjao (riječima): Ne, tako mi Onoga koji usmjereva (ljudska) srca!"

"Allahov Poslanik, a.s, poslao je vojsku na čije je čelo kao zapovjednika postavio Usamu b. Zejda. Neki su ljudi uputili prigovor na njegovo postavljenje, te je Allahov Poslanik, a.s., (čuvši to) ustao i rekao: Ako imate primjedbi na njegovo postavljenje, ta imali ste i otprije primjedbi na postavljenje njegova oca, iako je on, tako mi Allaha (ve ejmullahi) bio dostojan da upravlja, a bio je i među meni najdražim ljudima! I ovaj je, zaista, među meni najdražim ljudima poslije njega!"

"Ko uporno ostane pri svojoj zakletvi koja se tiče njegove porodice (nakon što spozna grešku) to je veći grijeh. Neka (prestane s nepopustljivošću, uradi ono što je bolje i) učini dobročinstvo, znači iskup (kefaret)."

"Tako mi Allaha, da neko od vas ustraje u zakletvi koja se tiče njegove porodice (nakon što spozna grešku), grešnije je od toga da se iskupi (za prkršenu zakletvu) onako kako mu je to Allah propisao."

"O tome nam je pričao Ebu-Hurejra, prenoseći od Vjerovjesnika, a.s., da je rekao: Mi smo posljednji (ummet), a bit ćemo prvi na Kijametskom danu..."

"Došao sam s grupom ešarija kod Vjerovjesnika, a.s., da tražim jahalicu. Tako mi Allaha, reče on, ja vam neću dati jahalice, niti vam imam šta dati!Ostali smo tu nakon toga onoliko koliko je Allah htio da ostanemo. Potom nam je on (Vjerovjesnik, a.s.) došao s tri najbolje deve i dao nam da ih uzjašemo. Pošto smo krenuli, rekosmo (ili su neki od nas rekli): Allah nam neće dati bereket! Došli smo Vjerovjesniku, a.s., tražeći jahalice; on se zakleo da nam ih neće dati, ali nam ih je potom ipak dao. Vratimo se (natrag) Vjerovjesniku, a.s., i podsjetimo ga (na to)! Nakon što smu mu došli, on nam reče: Nisam vam ih ja dao, Allah vam ih je dao! Allaha mi, ako Allah da, ja se zaista neću zakleti, a da se, kad vidim da je nešto drugo bolje od nje, neću iskupiti za svoju zakletvu i uraditi ono što je bolje (ili je rekao: ... uradit ću ono što je bolje i iskupiti se za svoju zakletvu)."

"O Abdur-Rahmane, sine Semurin, ne traži vlast, jer ako je dobiješ na (svoj) zahtjev, bit ćeš njezin (prepušten sam sebi); a ako je dobiješ ne tražeći je, bit ćeš potpomognut u njoj. Kada se zakuneš za nešto, ali vidiš da je nešto drugo bolje od toga, iskupi se za svoju zakletvu i uradi ono što je bolje."

"Ebu-Bekr, radijallahu anhu, nikad nije kršio zakletvu sve dok Allah nije objavio iskup za nju. Govorio je: Neću se zakleti, a da, kad vidim da je nešto bolje od toga, ne uradim ono što je bolje i ne iskupim se za svoju zakletvu."

"Vidio sam Džabira b. Abdullaha kako se zaklinje da je Ibn-Sajjad Dedždžal, pa sam ga upitao: (Zašto) se kuneš Allahom?, a on je odgovorio: Čuo sam Omera kako se u prisustvu Vjerovjesnika, a.s., zaklinje da je to tako, a Vjerovjesnik a.s. mu, nije to osporio." (Buhari)

"Prva zakletva koja je položena u džahilijetu bila je u nas, sinova Hašimovih. Jednog Hašimiju uzeo je pod najam neko iz drugog ogranka Kurejša, pa je ovaj otišao s njim i njegovim devama. Prošao je pored njega neki Hašimija kome se prekinula veza na bisagama, pa mu je rekao: Pomozi mi i daj konop pomoću kojeg se sputava deva, kako bih uvezao bisage, a deva neće pobjeći. On mu je dao konop kojim je ovaj pričvrstio bisage.
Kada su zanoćili, sve su deve povezane osim jedne. Šta je s ovom devom; jedino ona od svih deva nije vezana?, upitao ga je onaj što ga bijaše unajmio.
Nema konopa, odgovori on.
Pa gdje je njezin konop?, upita ovaj. Pogodio ga je štapom, i u tome je bio njegov smrtni edžel.
Naišao je (potom) pored njega neki Jemenac, pa ga je on upitao: Hoćeš li na hadždž?
Neću, a možda i hoću!, odvrati ovaj.
Hoćeš li jednom u životu, reče mu on, prenijeti moju poruku?
Da, odgovori ovaj.
Kada odeš na hadždž, napisa, pozovi Kurejšije, a kada ti oni odgovore, tada pozovi Hašimije. Ako ti oni odgovore, upitaj za Ebu-Taliba i obavijesti ga da me je taj i taj ubio zbog konopca kojim se veže deva. Tako je (nakon ovih riječi) umro onaj što je bio unajmljen.
Kada se vratio gazda koji bijaše ovoga uzeo pod najam, došao mu je Ebu-Talib i upitao ga: Šta je bilo s našim drugom?
Razbolio se, i ja sam ga njegovao; a kada je umro, pokopao sam ga, odgovori ovaj.
To si i trebao uraditi, reče mu (Ebu-Talib).
Tako je prošlo neko vrijeme, dok čovjek kome je bilo oporučeno da prenese (poruku) o njemu nije došao na hadždž i pozvao: O Kurejšije!
Ovo su Kurejšije!, rekoše.
O Hašimije!, pozvao je ovaj (opet).
Ovo su Hašimije!, odazvaše mu se.
Gdje je Ebu-Talib?, upita ovaj.
Ovo je Ebu-Talib!, odgovoriše.
Taj i taj mi je naredio, reče ovaj, da te obavijestim da ga je taj i taj ubio zbog konopca kojim se veže deva.
Ebu-Talib otišao je kod ovoga i rekao mu: Dajemo ti tri mogućnosti: ili da platiš stotinu deva jer si nam ubio saplemenika, ili da se zakune pedeset tvojih saplemenika da to nisi uradio; a ako to odbiješ, onda ćemo mi za njega ubiti tebe! Ovaj je otišao svojima, pa su mu oni rekli: Zaklet ćemo se!
Ebu-Talibu (tada) je došla neka žena iz plemena Hašimija – a bila je udata za jednog od njih i rodila mu dijete – i rekla mu: Ebu-Talibe, voljela bih da mome sinu, umjesto jednog od pedeseterice, dopustiš da se ne zaklinje tamo gdje se obavezuje na zakletve!. On je to dopustio. Potom mu je došao još jedan čovjek od njih (pedeseterice) i rekao mu: Ebu-Talibe, tražio si da se pedeset ljudi zakune u zamjenu za stotinu deva; na svakog čovjeka otpadaju, dakle, po dvije deve. Evo, ovo su dvije deve, pa ih primi umjesto moje zakletve i ne obavezuj me zakletvom kada se bude zakletvama obavezivalo! On ih je primio. Četrdeset osam njih došlo je i zaklelo se."
Ibn-Abbas veli: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nije prošla ni godina poslije toga, a od četrdeset osmerice nije ostalo ni oko koje je treptalo (svi su pomrli)." (Buharija, 3845)

"Izišli smo s Allahovim Poslanikom, a.s., na dan Hajbera, ali nismo zaplijenili ni zlata ni srebra, već samo nešto novaca, odjeće i opskrbe. Neki je čovjek iz Benu-Dubejba, koji se zvao Rifaa b. Zejd, poklonio Allahovom Poslaniku, a.s., slugu zvanog Midam. Allahov se Poslanik, a.s., potom usmjerio ka dolini Kura, gdje je ubrzo i stigao. Ali dok je Midam raspremao jahalicu Allahovog Poslanika, a.s., ubila ga je zalutala strijela. Svijet je tada rekao: Neka mu je prijatno u Džennetu! Na to je Allahov Poslanik, a.s., odgovorio: Ne, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, zaista će ogrtač koji je on samovoljno uzeo iz plijena na dan Hajbera, ne pokazavši ga, na njemu potpaliti vatru! Kada se to među ljudima pročulo, neki je čovjek donio jedan ili dva remena Vjerovjesniku, a.s., rekavši: Remen od vatre, ili dva remena od vatre."

"Došao sam Allahovom Poslaniku, a.s., zajedno s grupom ešarija u vrijeme kad je on bio ljut. Tražili smo od njega jahalice, ali se on zakleo da nam ih neće dati, a potom rekao: Tako mi Allaha, ja, ako Allah da, neću izreći zakletvu, a da neću, kad vidim da je nešto drugo bolje od nje, uraditi ono što je bolje, a za nju se iskupiti."