Jutros sam bila u Islamskoj zajednici pokušavajući zakazati termin za šerijatko vjenčanje. Gospodin, koji je zadužen za ta pitanja kategorički me je odbio, čitajući Zakon koji kaže da imam koji obavi šerijatsko vjenčanje, bez općinskih papira, mora platiti kaznu u iznosu od 500 do nebitno koliko KM. Za pitanje o mogućnosti održavanja vjenčanja u Begovoj džamiji, nije ni postojao odgovor, jer je njegov stav značio, čini mi se kao, "ni u snu"! Razlozi su, navodno, briga IZ o ženi prilikom pojave neočekivanih negativnih situacija, ali prije vjenčanja, dok se IZ ne obavezuje da vodi brigu i poslije. Ovo zaista ne razumijem. Kasnije su mi pokazani papiri, (dostavljeni od parova koji se žele vjenčati prvo šerijatski) koji su dokazi o zakazanom terminu vjenčanja iz opštine. U tom slučaju se može zakazati šerijatsko vjenčanje. Ali za mene rješenja nema, jer moja situacija je sljedeća: Moj momak je iz Španije. Dolazi, ako Bog da, početkom oktobra s namjerom da se šerijatski vjenčamo i da pred efendijom izgovori Šehadet, neposredno prije vjenčanja, kako nam je bilo rečeno da ide "procedura" prelaska na islam (iako se on već naziva muslimanom i aktivno upoznaje vjeru). Ubijeđena sam da imam sreću da se vjenčamo za vrijeme ramazana. Ali, zakoni IZ, doneseni kao zakoni jedne institucije, bez obzira na šerijatske zakone, ne dozvoljavanju mi da ostvarim svoju želju, njegovu želju i želju mojih roditelja.
Zašto je tako? Zašto ja nemam pravo da se vjenčam prvo šerijatski, po islamskim propisima, onako kako želim? Zašto ja, rođena Sarajka, nemam pravo da doživim svoje vjenčanje u Begovoj džamiji za koju sam emotivno vezana i da u istoj džamiji svog izabranika "uvedem" u islam? Zašto? Zasto se IZ boji ljudskih zakona (koji su stvoreni na osnovu loših iskustava i ostvarivanja interesa) i plaćanja kazni, a ne boji se Boga dragog? Zašto da doživim da mi se politika institucije petlja u vjeru i moja vjerska prava? Zašto da mi ljudi stanu na put duševne sreće i zadovoljstva pred Allahom? Zašto?
Zar pored velikodušnosti, kako bi trebalo biti, naših muslimana, da tražim "imama u penziji" da nas ilegalno vjenča i da se "krijem" sa svojim roditeljima i familijom po nekim kućama ili mahalskim džamijama pri činu sklapanja braka? Šta više da Vam kažem? Koje riječi da upotrijebim da Vam dokažem koliko sam tužna ili nesretna zbog okolnosti ili šta da očekujem od Vas ako ništa riječi utjehe, jer ovo je na kraju izgleda, čak i skandalozno.