Da li je dozvoljeno ljubiti, ili bolje reći, naslađivati se sa stopalima (nogama) svoje supruge? Jer pored ostalih ukrasa žene, osjećam privlačnost i prema pomenutom dijelu tijela, pa me zanima da li je to halal? I ako nije, molim Vas da mi pojasnite?

Znam da islam zabranjuje analne odnose i da je to veliki grijeh. Da li su i oralni odnosi zabranjeni?

Smije li u braku muž ženu i žena muža oralno zadovoljavati?

Planiram uskoro stupiti u brak, i zanima me odgovor na sljedeće pitanje: da li islam dozvoljava oralne odnose, tj. približavanje ustima intimnim/spolnim dijelovima supružnika? Neki kažu da je dozvoljeno, pravdajući to ajetom 2:223 "žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete...." dok drugi opet takvu vrstu odnosa zabranjuju, argumentom da je takva vrsta odnosa poznata samo kod životinja? Šta je sada tačno i ispravno? Je li takva vrsta odnosa dozvoljena ili ne?

Smije li muž ženu držati za ruku u javnosti?

Da li je mužu dozvoljeno zagrliti svoju suprugu na javnom mjestu?

Da li supruga smije prigovarati mužu ukoliko on ispušta namaze ili ga nagovarati na nafile ibadete u ramazanu, smije li supruga reći suprugu svoja osjećanja po pitanju njihovog odnosa u braku uopšte, njenog nezadovoljstva nekim njegovim postupcima? Supruga nije nezadovoljna s prinosima u kuću ili sa materijalnim stanjem, suprug je častan i pošten i uopšteno dobar ali njih dvoje nikako da se poklope u mišljenju ili stavovima ili idejama. Suprug je ponekad pasivan, više voli spavati nego klanjati. Ne voli kad mu supruga spominje nešto vjersko ili recimo o nekoj vjerskoj temi, više voli gledati humoristične serije i video klipove nego možda poslušati predavanje ili suru. Da li je supruga griješna ako želi da i on bude bar malo više u vjeri? Sa suprugom jedino normalan kontakt je u postelji a ostali segmenti života se slabije uklapaju, do čega je tu problem, ko od njih dvoje više griješi? Kako riješiti problem? Taj suprug prije braka je bio drukčiji i više je pričao o ibadetu a u braku poslije nekoliko godina sve se svelo na minimum. Sve mu ide na živce, ne ide u džamiju. Supruga je nesretna zbog toga, željela bi da su oboje više u ibadetu, da klanjaju oboje nafile. On radi za porodicu i razumije ga da bude umoran, ali i drugi ljudi su na poslu a i kod kuće angažovani. Supruga nekad osjeća odvratnost prema mužu zbog toga. Ima li pravo ili je li griješna kod Allaha?

Imam jedno pitanje u vezi bračne odgovornosti. Naime, interesuje me da li je supruga odgovorna za moja djela i jesam li ja odgovoran za njena dijela (šerijatski brak)?

Da li je muž dužan svoju ženu buditi na sabah, ukoliko mu to stvara poteškoće, recimo sebe nervira, ako ona ne ustane?

Da li je dozvoljen bračni život u islamu u kome jedan bračni drug obavlja namaz (praktikuje islam) a drugi ne? Inače oba bračna druga su po vjerskoj opredjeljenosti i pripadnosti muslimani. Šta hadisi kazuju o tom pitanju?

1. Da li je ženi muslimanki grijeh biti u prisustvu muža dok on pije, iako je ona strogo protiv alkohola?

2.Da li joj je grijeh da odbije s njim ići negdje gdje zna da će se piti alkohol, makar se radilo o njegovoj porodici i rodbini?

3. Da li joj je grijeh odbiti muža u postelji ako je on pod uticajem alkohola?

4. Da li je brak poništen ako je muž opsovao Boga, neuzubillahi, pod uticajem alkohola?

Prije nekoliko godina okrenula sam se više vjeri, počela učiti Kur`an i klanjati. Danas imam ponudu za brak, iako je taj mladić iz fine porodice, musliman, ne klanja, ali vjeruje da bi jednoga dana mogao i to uz mene. On želi da me prosi, ali nisam sigurna šta uraditi i kako postupiti. Budući da sam dužna udati se za onoga koji ima moral i vjeru, kako postupiti? On je ima, i recimo da djelimično živi u Islamu, ne pije, ne puši, ali me tješi to da ima iskren nijjet da bi mogli živjeti ispravno, da želi postepeno ući u vjeru, jer smatra da ne može odjednom jer nije odrastao u porodici koja je praktikovala namaze.

Vjenčao sam se prije nekih petnaest godina. U to vrijeme ni ja ni moja supruga nismo redovno vršili vjerske obaveze. Malo smo postili, ponekad klanjali, išli smo u kafiće, na zabave itd. Allah je meni svoju milost ukazao pa me uputio tako da sam se ja čvrsto prihvatio islama. Obavio sam i hadždž. Trudio sam se da me u tome slijedi i moja supruga, pa je i ona prije godinu i po počela klanjati. Bio sam stvarno sretan zbog toga. Međutim, prije dva mjeseca prestala je klanjati. Moja opminjanja i upozoravanja na pogubnost takvog postupka ostala su bez pravog rezultata. Imamo dvoje hairli djece, brak nam je prilično skladan, osim što su nam pogledi na smisao života prilično različiti. Moji su više islamski, a njeni nešto više dunjalučki. Šta da radim, da li je naš brak halal? Molim Vas za odgovor i pomoć.

Ja sam muslimanka, odgojena u duhu islama, znam puno o islamu, također, perfektno učim "Kur'ana i Kerima" na arapskom jeziku. Još uvijek imam problema da se naviknem da klanjam svaki vakat. Sad mi se još desilo, da se jedan još uvijek nemusliman zaljubio u mene. Ja ga isto volim, i on punim srcem želi da pređe na islam. On je već počeo da klanja, da čita Kur'an itd. Problem je, što mi je babo protiv njega. Ne želi da se ja zabavljam s njim, pa makar on i primio islam i bio najbolji musliman na svijetu. Moga babu boli što on nije iz Bosne kao ja. Da li ga ja u tome moram poslušati kao kćerka? Ili mi je "sevap", da se udam za toga, koji je kroz mene prešao na islam, koji će se isto osunetiti i sve što još treba? Taj momak me iskreno voli, i ništa živo mu nije teško. On je isto sav sretan i jedva čeka, da stane pred hodžu i dva svjedoka, da primi islam kako treba i da se osuneti nakon toga. Moj babo nažalost nije islamski okrenut, mada on uvijek tvrdi da jeste. On pije pivo, ne klanja, ne posti mjesec ramazan, iako uvijek kaže da vjeruje u Allaha, dž.š. itd. Također, on smatra da iako je zabranjeno trošenje alkohola, da mu Allah, dž.š., to neće zamjeriti, jer je on po njegovom mišljenju jedan "dobar čovjek i musliman".
Moja mama je vjerski okrenuta, klanja, elhamdulillah, i pridržava se islama što bolje može. A ona nema ništa protiv da se ja udam za momka koji želi da pređe na islam i koji isto želi da se osuneti. Ali ona kaže da on to treba naravno da uradi prije sklapanje braka. Šta vi kažete na to? Da li mi je dozvoljeno da ne poslušam babu? I ako je on meni rekao da će me se onda odreći i da nisam više njegova kćerka? Je li mi grijeh ako ga ne poslušam?

Živim u inostranstvu, daleko od svoje domovine, a i od svoih najmilijih, mislim na roditelje, brata i sestru. Imam dvoje djece od 11 i 8 godina. Za sebe ne mogu reći da sam pravi vjernik, ali nastojim da poštujem sve što moja vjera zahtjeva od mene. Klanjam, postim, dajem zekat, sadaku, nisam pokrivena, ali se oblačim pristojno i u skladu sa mojim vjerovanjem. Ako Bog dragi da jednog dana i da se pokrijem jer to mi je želja najveća. Naime, moj muž ništa ne prakticira od islama, ne klanja i ne posti. Ja se uvijek brinem za zekat i sadaku da se sve uplati za vrijeme ramazana. Ja sam uvijek ta koja teži i zabranjuje. Želim da se pridržavam onog što nam naša vjera zabranjuje.

Kada je u pitanju alkohol više ga ne konzumira, ja sam bila ta koja je rekla i puno suza zbog toga prolila, zbog čega i danas ljudi pričaju. Naime, njegovi roditelji i sestra su daleko od islama i uvijek to žele da mi naglase kada su kod nas. Kao da sam ja ta koja njihovom sinu sve određuje i zabranjuje. Ja samo želim da moju djecu odgojim kako treba da ih uputim na pravi put. Ovdje u mom okruženju ima malo ljudi na koje bi se moja djeca mogla ugledati. Često me moj sin i pita zašto babo ne klanja. Kako da to objasnim. Kako i šta da radim, nekada pomislim da li je bolje da se rastavim od mog muža. Ja radim i izdržavam se i baš zbog svih ovih dilema osjećam da sada nije vrijeme da se pokrijem jer ne želim da me moj muž izdržava ako bi izgubila posao jer živim na zapadu. Molim dragog Allaha, dž.š., da mi pomogne a vas molim za savjet, ako možete da mi napišete.

Šta je najbolje da uradim, šta je najbolje za moju djecu? Moram napisati da kada smo se mi uzeli ja nisam klanjala redovno. Kao dijete postila sam a roditelji su me naučili bar osnovnim stvarima. Ja nisam puno poznavala mog muža i to je moja najveća greška. Mom mužu kao da smeta. On ništa otvoreno ne govori, samo mi je rekao ti nisi bila takva kada sam te ja oženio. Zato ja mislim da meni ovdje nije mjesto. Nakon tih riječi, imam neku odbojnost prema njemu. Molim vas, ako ste u mogućnosti napišite mi šta je najbolje da uradim.

Muslimanka sam, trudim se da redovno klanjam svih pet namaza, postim, nisam pokrivena, ali sam svjesna da je to farz. Upoznala sam muškarca koji je imenom i prezimenom musliman, ali koji ne prakticira islam (ne zna klanjati itd), malo zna o islamu i zanimaju ga neka učenja koja ja smatram politeističkim. Ja mu stalno govorim o islamu, čak sam mu rekla da treba da se vrati islamu. On negira da je pripadnik druge vjere, ali kada mu ja govorim o islamskim propisima, on se ponekad doima zainteresiran (npr. za noćni namaz, sabah), a ponekad, opet osjetim da je vrlo uznemiren, samo iz pristojnosti ne reaguje, a ponekad mi drsko odgovori da prevodim na islam svoje bližnje, a ne njega. On se meni sviđa, ima mnogo dobrih osobina, odgovara mi u mnogim stvarima, ali me strah tog njegovog stava. Ne znam da li bih se smjela udati za takvog čovjeka u nadi da će se on vremenom vratiti islamu. Da li je muslimanki dozvoljeno da se uda za muškarca koji je imenom i prezimenom musliman, ali koji ne prakticira islam?

Zahvaljujem na vašem trudu, ali ja još uvijek nisam dobila konkretan odgovor na moje pitanje koje je glasilo: Da li je validan namaz, post i ostale stvari vezane za islam, ako sam ja u braku (opštinski) sa pripadnikom druge vjere? Ja ne mogu da prihvatim činjenicu da više nisam muslimanka, ako sam u braku spripadnikom druge vjere, tj. da sam otpadnik od vjere. Mislim, možda je glupo to što kažem, ali ne može meni niko zabraniti da ja budem muslimanka i dalje, jer ja jesam muslimanka i to ću i ostati do kraja života. Ne vidim razloga zašto moji postupci kod Allaha ne bi bili priznati, ako on nije musliman. On će za svoje odgovarati kod Allaha, a ja za svoje. To mi stvarno nije jasno i smatram da to nije pravedno.

Već sam 6 g. u braku u kojem sam jako nesretna, jer moj muž sa mnom nikako ne komunicira. Pored toga tu su i drugi problemi jer smo kao osobe potpuno različiti i ne slažemo se ni u čemu. Imamo jedno djete. Ja sam htjela već par puta da se rastanem iz razloga što osjećam da se cijela situacija odražava na moje zdravlje. Ipak se nisam usudila, kako zbog djeteta, tako i zbog financijske situacije, jer ne radim. Isto tako sam se nadala i nadam da će se nešto popraviti i promijeniti, ali to se nažalost još nije desilo. Sticajem okolnosti (ne znam da li je to sudbina ili iskušenje Allaha, dž.š.), upoznala sam drugog čovjeka koji nije musliman. Nakon izvjesnog perioda druženja s njim oboje smo shvatili da smo se zavoljeli. Ja prvi put u životu osjećam da me neko iskreno srcem voli i da je to čovjek kojeg želim imati kao bračnog druga. Kao što rekoh on nije musliman i ja sam mu rekla da možemo biti samo zajedno ako pređe na islam i naravno pod uslovom da se rastanem od sadašnjeg muža. Prvo je bio pristao na to, ali je rekao da to radi samo zbog mene. Nakon što sam se raspitala i saznala da to ne vrijedi, tj. da on to mora uraditi iz uvjerenja i od srca, on mi je rekao da to ne može od srca da uradi. On je rekao da mu ne smeta što sam ja muslimanka i da pored njega slobodno mogu raditi i pridržavati se svega kao i dosada. Mene sad zanima, da li je u tom slučaju validno to što bih ja radila (klanjanje, post, zekat itd.) ukoliko bih nekad bila s tim čovjekom u braku i postoji li ikakvo rješenje u ovoj situaciji? Ja ga ne želim izgubiti.

Uvjerena sam da dio naslova "brak sa nemuslimanom" već impulsivno nosi odgovor "nipošto!", čega sam svjesna u prvu ruku, ali sam zaista očajna i želim nekako dobiti odgovor u skladu sa stvarnom situacijom.

Iako sam odgojena u islamskom okruženju i djelimično praktikovala svoju vjeru, prije dvije godine zaljubila sam se u nemuslimana. Obzirom da nije sa bh. prostora, uz mene je počeo prihvatati naše adete. Između ostalog želio je i da ga naučim da klanja. Vjerovanja u crkvu su postala sve slabija.

Čini mi se da smo sada na životnoj raskrsnici. Obzirom da postoje problemi za dobivanje vize, odluka za sklapanje braka bi trebala biti donesena krajem augusta i vremena za odgađanje više nema. Volim ga. Smatram da je čovjek sa kojim bih rado provela život i imala djecu. Mogućnosti za "bolji" život su realnije u njegovoj zemlji. Zna o izričitoj zabrani mješovitog braka, ali isto tako o zabrani prihvatanja islama radi mene. Govori da mu treba vremena za proučavanje naše religije i prihvatanje, ali i da je skoro uvjeren da je islam religija u kojoj bi našao duševni mir i sreću.

Šta da radim? Koji je najefikasniji način da mu priblžim našu vjeru? Šta bi on trebao uraditi da se možemo šerijatski vjenčati? Postoji li ijedan drugi odgovor osim "ostavi ga i moli Allaha, dž.š., za oprost"?

Da li je veliki grijeh da se žena muslimanka uda za čovjeka nemuslimana (čovjeka druge vjeroispovijesti) ako se vole i poštuju. Da li je dozvoljeno da ona poštuje njegove praznika a on njene, te da ona nastavi obavljati svoje islamske dužnosti i da se oko djece i njihove vjere dogovore. Ili je potrebno da on prihvati islam?