Godinama sam uključen u javni život u lokalnoj zajednici. Posljednjih nekoliko godina sam se povukao zbog neslaganja u pristupu javnim poslovima određenih ljudi, inače mojih prijatelja s kojima sam dugo sarađivao dajući prednost čuvanju naših prijateljskih odnosa nego sukobljavanjem u politici koje je moglo ugroziti to prijateljstvo (po mom mišljenju).
Ali nisam okrenuo glavu od toga kako rade javne poslove i upućivao sam neposredne kritike i prijedloge. Uglavnom su se slagali ali nisu ništa mijenjali u svom pristupu. Počeo sam onda obraćati se organima u kojima su i oni sjedili, ali nastala je šutnja, bez ikakvog odgovora. Čak nisu dopustili da organi raspravljaju i izjasne se o mojim prijedlozima. U neposrednim susretima sam primjetio nedostatak srdačnosti koja je godinama bila među nama. Moram priznati da i ja pomalo osjećam prema njima taj gubitak. I veoma mi je žao zbog toga. Mislim da se ne radi o lošim ljudima, nego o funkcionerima koji ne mogu prihvatiti kritiku i nemaju snage da mijenjaju ono što nije pitanje drugačijeg mišljenja nego poštivanje osnovnih procedura, pisanih pravila i vizije za budućnost.
Moja dilema i pitanje je: šta je ispravnije od dvoga - nastaviti kritikovati i predlagati ono što smatram da treba popravljati kako god se to odrazilo na naše prijateljske odnose, ili da odustanem od kritike i bilo kakvih prijedloga?