Pitanja i odgovori

Muž me je prevario sa jako bliskom osobom. Pošto sam vjerski odgojena, strah me Allaha da se ne bi ogriješila o svoju djecu, ako ga ostavim. Pričala sam sa njim u vezi svake zabrane Allahove, jer više ne mogu da vjerujem nikom, ni njemu, ni jednoj ženi koja nije vjerski odgojena. Molim vas, da mi date savjet kako da postupim? Što je najbolje i najljepše po moju vjeru, mene i moju djecu?

Udala sam se prije 7 mjeseci. Moj muž i ja imamo velike probleme. Svađamo se svaki dan, ili svaki drugi dan, radi gluposti. Moj muž više od mene zna oko naše vjere i kaže da je ovo ili iskušenje ili kazna od Uzvišenog. Klanjamo oboje, postimo i držimo se islamskih propisa. Ja ne znam kako da vam objasnim našu situaciju ukratko. Ali je veoma teška i ne znam kako da krenemo dalje. Ja sam kao što moj muž kaže "hujljiva", šta da radim? Nema dana da ja nisam zaplakala ili nasekirala se, toliko je teško da se razbolim. Molim se dragom Allahu za uputu na pravi put, ne znam šta drugo da radim? Ako imate neki savjet, bila bih veoma zahvalana.

Imam 40 godina, udata sam i imam dvije kćerke od 19 i 13 god. U velikoj sam dilemi da li da se razvedem od svoga muža? Bilo bi dugo i teško za napisati zašto? 20 godina živimo i ne vidim više smisla da ovako dalje nastavimo. Bili smo oličenje bračne idile, neki još misle da je tako, no istina je da smo samo dva stranca. U ratu sam doživjela gubitak dva brata što je na moj emotivni život ostavilo ožiljak. Prije nekog vremena i oca sam izgubila i često plačem.

Prvih godina braka muž me volio ludo, pazio, bio nježan. Ali stalno je bio sklon ljutnji ako bih ga odbila u krevetu. Zadnjih godina postao je nepodnošljiv. Ako jednom kažem da nisam za intimni odnos, on se ljuti po dvije, tri sedmice, dere se i hoće eksplodirati. Ja samo želim malo lijepih riječi pa će i želja za intimnim odnosom biti veća, ja neću da to bude rutina ili samo zbog mira u kući. Inače naš intimni život kad nismo ljuti super funkcioniše. Djeca su već navikla da se pred njima prepiremo do besvjesti. Vjernica sam, radim, moj muž se bavi poljoprivredom. Ne želi nigdje ići, a meni ne brani. Meni je to dosadilo jer sam primijetila da mnogi muškarci misle da sam udovica ili raspuštenica. Poštena sam i niko drugi me ne interesuje, volim svoga muža. On neće da razgovaramo o problemu. Kaže da je problem u meni. A ja samo hoću da me moj muž voli kao nekad, da ponekad odemo zajedno na kafu i kolač, da više razgovaramo. On po cijeli dan radi teško, ne pije, vjernik je. Moja starija kćerka je lijena i neuredna pa zbog toga često negodujem po kući, a onda mi njih sve troje kažu kako znam samo galamiti. A ja galamim jer više ne mogu biti njihova sluškinja i svaki dan samo ja prati suđe, samo ja čistiti kupatilo, samo ja prati veš. Njih vozim svaki dan u školu, na rođendane, u kupovinu, pričam s njima kao sa kolegicama, plaćam račune, brinem o roditeljskim sastancima.

Educiram se, željna sam znanja, moja djeca ne vole čitati, mogu danima sjediti i buljiti u televiziju, to ne mogu podnijeti. Navikli su da sve ja obavljam. U svemu sam uspješna. Gdje sam pogriješila? Prije posla sam pomagala mužu u štali-muzla sam krave, skuhala doručak, tuširala se pa na posao službenice. A onda mi je rekao šta ja to radim, ništa! Kao to je skroz normalno.
Jutros sam imala svađu u autu vozeći stariju kćerku do posla, jer sam izlazeći u njenoj sobi primijetila razbacan unutrašnji veš, odjeću. Rekla mi je da je to njena soba i šta me briga.

Bojim se Allaha, ali razmišljam da ih ostavim na neko vrijeme, sve troje. Al se bojim da će to ostaviti trag na psihi moje djece. Ja ne mogu dalje, moja su osjećanja tako povrijeđena, jer postim, radim, s posla dođem pripremam iftar, perem, čistim, teravija. Volim našu vjeru, al je ponekad tako teško biti musliman. Molim vas odgovorite mi šta da radim?

Udata sam već punih 5 godina, elhamdulillah, za vjernika koji je dosljedan u svemu što o vjeri nauči. Klanja, posti, bio je na hadžu i insan bi samo poželio da je karaktera kakav je on. Sada smo kako kažu u najljepšim godinama, u tridesetim. Prije braka smo imali šerijatsku vezu, narod vidi u nama lijep brak i sama sam takav brak uvijek željela. Hvala Allahu i ja sam vjernica, koja se trudi da što bolje ugodi svima okolo, ponajviše suprugu, mada ne uspjevam uvijek naravno jer šejtan radi svoj posao, unosi svoje spletke. Kao svi, imam i ja mahane pa se uvijek trudim biti bolja. Živimo u svom stanu, suprug ima redovan posao, dobru platu, lijep auto, roditelje obilazi svaki drugi treći dan, sve elhamdulillah.

Kako su žene za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., postavljale pitanja o bračnim obavezama imam i ja takvo pitanje.

Muž nema potrebe kod mene, nema želje za mnom u vidu bračnog odnosa. Od samog početka braka već i na samu bračnu noć ja sam ta koja pravi inicijativu, mada sam isprva pokazala strah jer sam se jednostavno bojala, dočim sam vidjela da se ne približava, pravim prvi potez. Pokušavala sam svim načinima, najviše dozvoljenim ukrašavanjem, molbom, razgovorom da to meni treba, dočekivanjem dobrodošlicom sa posla, vesela i sređena pred vratima, šalom, nekad i plačem, na kraju i dovom Allahu da mu poveća želju za tim, jer ga mnogo volim, a znam da i on mene. Puno puta bih pronašla kakav tekst gdje opisuje kako se Poslanik, s.a.v.s., odnosio prema Aiši, r.a., i ostalim ženama, r.a., kako bih mu možda i na taj način pokazala šta žena i dan danas treba, ali sve bezuspješno. Jednostavno osjetim hlad kada smo u istoj sobi, a u meni je uvijek želja da mi priđe, pomiluje ili kaže nešto lijepo. Ali uvijek je važniji razlog, ili treba da se naspava radi posla, ili mora da pogleda poštu na internetu, ili da pročita kakav poučan tekst, da ode kod svojih ili da primamo goste.

Očajna sam, padam u depresije više ne znam i nemam želje da se trudim, jer 5 godina ipak nije malo. Djece još nemamo jer ne mogu zatrudnit, a ne znam kako bih još sa tom obavezom. Vrlo često bih mu rekla nek me ostavi i traži sebi drugu,, ako više ne osjeća želju za mnom, najviše je to bilo u ljutnji i nikada iskreno, ali sam neku noć zamolila Allaha da mi podari boljeg supruga, pa sada već ozbiljno razmišljam o razvodu jer sam već počela razmišljati o haram stvarima, koja bi me izvele iz vjere.

Najgore je to što ne osjećam da sam u braku jer suprug me rijetko kad i dotakne. Ja sam zahvalna Allahu što imamo mir u kući i ne želim da ispadnem nezahvalna, ali zar nije smisao braka da se može bračni odnos održavat na halal način? A ja više nemam strpljenja jer osjećam sve veću prazninu u duši često sam odbijena, osjetim se poniženom i povrijeđenom, i to samo ide dublje i dublje.

Ne osjećam se više ženom, nego samo nekim robotom, koji obavlja dužnosti (pranje, čišćenje, kuhanje, obilazak rodbine i sl.). Znam da nisam idealna žena, ali znam i to da se trudim, čuvam obraz svome mužu, ali takav odnos prema bračnoj obavezi nije normalan. Da li je u takvom slučaju dozvoljeno otići psihologu ili na neko bračno savjetovanje (nemuslimanima)? Naš hodža nam je nekoliko puta pomogao savjetima, ali me stid o tome pričati njemu, a muž to ne bi uradio. Često bih mu rekla da odemo hodži u Bosnu da nam uči rukju, možda ima šta na tome, ali uvijek kaže da ima i drugih načina da se takvo šta otkloni (ne misleći na haram nego halal). Znam da je to Allahovo iskušenje, ali ja više ne mogu da izdržim, nisam više vesela osoba, puno plačem, što narušava već i moje zdravlje, nervozna sam i pod stresom i ne mogu se koncentrisat na druge stvari.

Da li mogu ja da prekinem brak? Navikla sam na njega, jer pazimo jedno na drugo. On me izdržava i kad pomislim da se razvedem strah me pomisli da ću biti sama, ipak je teže naći supruga razvedenoj ženi u ovom kraju. Molim vas za opširan savjet jer se bojim da ću otići u haram i molim za takav savjet da ga mogu i njemu proslijedit. Da li je dozvoljeno u takvoj situaciji da se sama zadovoljim?

Kako žena da očisti dušu od neistine, a muž živi svakodnevno u laži? Žena ne bi htjela da se rastane, ali kako da se očisti ako je muž pod neistinom i tradicija ga više vuče nego istina.

Da li je moguće da Allah ženu koja je trudna i ima djecu iskuša sa džinom? Da li je uopšte istina da džinn može da uđe u tjelo ljudsko?

Nakon što je supruga čula koje-kakve tračeve i potvore na muža, među kojima navodno i pokušaj bluda, bez da sačeka i upita svoga muža o tome što je čula, ona je spakovala svoje stvari i otišla kod nekih poznanica prenoćila dvije noći, a potom prebačena u tkz. Sigurnu kuću za žene gdje se nalazi i sada. Suprug je, po dolasku sa posla, ne znajući gdje je i o čemu se radi nazvao njene roditelje i obavjestio ih. Oni ništa nisu znali. Da bi se ona naknadno javila roditeljima i sve najgore ispričala o svome mužu, bez provjere svega toga s njim. Oni su to prihvatili zdravo za gotovo i podržali je, bezrezervno, u njenoj odluci da se razvede od muža. On je pokušavao s njom stupiti u kontakt, koga ona ne želi ni čuti ni vidjeti. On je zvao njene roditelje više puta i praktično, kako kaže, molio da oni posreduju da se s njom ostvari kontakt i porazgovara, kao i da se pri razvodu upotrebi šerijatski propis razvoda koji to predviđa. Njezini roditelji to odbijaju pod obrazloženjem da se njemu ne može više vjerovati. Šta i kako on da čini kako bi postupio pravilno, bez da nekome nanese nepravdu, posebno ne njoj, šta je potrebno učiniti u cilju da se održi njihov brak, kakva je šerijatska procedura prije samog razvoda, on spominje mirovno vijeće s obje strane i sl. Šta vi savjetujete njemu, šta njoj, šta njezinim roditeljima?

Muž ostavi ženu i ode da živi u kuću svoje majke pod izgovorom da mora da pazi na nju, jer je stara i pomalo bolesna, (a ona to ne traži od njega) te samo povremeno navraća kući i takvo stanje potraje skoro 5 mjeseci. Da li je taj brak šerijatski valjan (nije bilo nikakvog fizičkog kontakta tokom tih mjeseci) niti verbalne komunikacije među njima? Da napomenem da je prije toga bilo problema u braku, psihičkog pa i fizičkog maltretiranja od strane muža, te istjerivanje žene iz kuće. Sad se muž ponovo vratio kući i hoće da nastavi normalan bračni život i tvrdi da je brak valjan jer ne može žena biti ta koja raskida brak. Pitanje je, da li je ovaj brak šerijatski valjan ako je bio toliko dugo prekinut?

Nedavno sam se oženio sa suprugom koja živi i radi u Njemačkoj. Moja namjera pri ženidbi nije bila da dođem u Njemačku zbog novca ili boljeg života (Allah zna), jer sam i u Bosni imao posao i živio lijepo sa svojom porodicom. Elhamdulillah. Međutim, sada u braku imam problem što moja žena ne poštuje moje roditelje, iako to konstantno tražim od nje i stalno se suprostavlja mojoj obavezi da pomažem svojim roditeljima koliko sam u mogućnosti. Njen imetak ne trošim u te svrhe, niti to zahtijevam od nje, ali ona želi samo da što više novca uštedi pa i taj koji ja šaljem svojim roditeljima i u tim insistiranjima joj najviše pomaže njena majka i daje joj podršku te pokušava da upravlja njome i našim brakom.

Ja svoju obavezu ne želim prekinuti jer mi je jasno da sam svojim roditeljima dužan pomoći pogotovo jer su, trenutno, u teškoj situaciji zbog bolesti i stanja nezaposlenosti u kom se nalaze oboje, i zato jer ih volim i puno sam vezan za njih. Zanima me da li ima pravo tražiti razvod ukoliko takvo stanje potraje i da li je to opravdano iako je ona trenutno u drugom stanju?

Napominjem da stalno razgovaram s njom, da se dogovorimo o tim i drugim stvarima, ali kad poslije našeg razgovora ona priča sa svojom majkom stvari se nastavljaju po starom. Moji roditelji od mene ne zahtijevaju ništa i žele da ostanem s njom i da zanemarim i njih i njeno ponašanje radi očuvanja braka, ali ja to ne mogu iz gore navedenih razloga.

Molim vas da mi odgovorite na pitanje šta to muž treba da uradi svojoj supruzi da bi mu ona mogla da kaže da je: glup, konj, pas, budala, kreten itd. Često čujemo u komšiluku pa ne znam da li jedna muslimanka to može reći svome mužu?

Imam problem, već odavno i na granici sam izdržljivosti. Naime, udata sam već osam godina. Imamo predivnu djevojčicu, a krajem godine, ako Bog da, očekujemo i jednog sina. Da nam bude živ i zdrav zajedno sa svojom sestrom. Problem imam sa suprugom, kojeg jako volim i dobar mi je, pomaže mi u kući obzirom da on ne radi, a ja radim. Svaki dan dočeka me sa gotovim ručkom, namirenim djetetom, namirenom kućom itd. Ukratko pažljiv je i razumljiv. Jedina njegova mahana je što voli popiti i ako se samo malo šta preporiječimo (što je po mom mišljenju, sasvim normalno u svakom braku), psuje i meni i djetetu. Ne bih reagovala da su u pitanju samo neke bezvezne riječi, ali psovke su postale učestalije i groznije. U posljednje vrijeme, ako mu se dijete malo okrene ili nešto zijana uradi, psuje joj majku i psuje život, a ja ako se bilo šta usprotivim, iznoseći svoje mišljenje, psuje mi Boga (subhanallah). To mi je prvi put zaparalo uši i plakala sam cijelu noć. Nisam perfektna vjernica, imam i ja svojih mahana, ali pridržavam se islama i islamskih šarta koliko god mogu. Trudim se i da kćerkicu naučim i objasnim joj ko je i šta je. Ali ne mogu trpiti da mi bilo ko, pa makar i moj suprug, iz bilo kojeg razloga psuje, pogotovo Boga. Molim Vas da mi pomognete i date eventualni prijedlog šta mi je činiti i kako da se ophodim s njim? Pogotovo iz razloga što nam je, ako Bog da, Ramazan na pragu, da makar dočekam i provedem taj mjesec kako priliči.

Dosada su muškarci ugrožavali žene, a sad mi se čini da je obratno. Zar nije bolje da čovjek sluša ženu ako je ona imalo pametna, onda sigurno neće provoditi vrijeme u kafanama, zanemarivati djecu i mnoge druge stvari koje su radili prije.

Šta je zapravo uredu i dozvoljeno? U inostranstvu, dok se spomene islam, odmah počne diskusija smije li čovjek tući ženu. Muškarci su uvjereni da se smije žena prebijati, zato što stoji u Kur'anu, šta na ovo reći?

Interesuje me jedna stvar. Znam da muž ima pravo da se skloni od žene u krevetu, kad je ljut na nju. To jest da ima pravo da joj zabrani intimne odnose. Pitanje je, koliko dugo ta zabrana može trajati?
Pojavljuje se još jedno pitanje, dali su muž i žena razvedeni ako nemaju nikako intimni odnos tri mjeseca? A, žive zajedno to čitavo vrijeme.

Da li je u islamu dozvoljeno da čovjek i žena žive u posebnim stanovima?

Kada šerijatski brak prestaje sam od sebe? Npr. da li brak prestaje ako su vjenčane osobe odvojene i nisu u kontaktu više od 4-5 mjeseci?

Ako muž i žena po dvije godine, ili godinu ili više od četiri mjeseca nemaju odnosa, da li je to automatski razvod? Ovo je pitanje jedne sestre Marokanke. Osim toga, kada je jednom sjela do muža i dotakla ga svojom rukom, odgovorio je: To ti je haram! (Je li se i ovo broji kao izgovoreni talaq?)

U braku sam 40 godina i moj brak je postao opterećenje za mene. Komunikacija s mužom je postala gotovo samo službena. Imam osjećaj da je odsutan mislima kad mu se obraćam. Jako sam strpljiva, prakticiram islam, nastojim da budem ustrajna, ali to je baš teško. Ne znam šta da radim. Ako možete na ovo nešto odgovoriti.

Živim u Francuskoj već 6 god. i udala sam se prije dvije i po godine. Imamo malu kćerkicu, hvala dragom Allahu, ali imamo malo problema u braku već odavno. Ja se trudim da budem dobra žena, ali kako god pokušam ne uspjevam. Ne znam šta trebam da uradim da nam bude bolje. Znam da sam i ja griješila i griješim. Voljela bih da mi neko kaže kako dalje. Ja ne bih voljela da mi dijete pati. Ja i moj muž se nismo dobro poznavali kada smo se uzeli. Živjeli smo par mjeseci, pa smo se onda vjenčali. Bila sam već u drugom stanju. Na početku je bilo još onako, ali odavno se non- stop svađamo, nikako ne napredujemo ni u čemu i šta god da kažem ja njemu se ne sviđa. Molim vas pomozite mi, ne znam više dalje!

Imam jedno pitanje koje se tiče skrbništva nad ženom. Naime, muž je dužan da skrbi ženu, međutim da li je dužan konsultovati se sa njom oko trošenja novca? Pošto ima jedna sestra udata čiji muž ima neke dugove od prije, te ih sada kada su se uzeli mora plaćati što je njoj bilo čudno. On ima vrlo dobru platu za današnje uslove, a troši je (ne svu) na te dugove, te ne uspjeva ništa uštediti ili recimo da kupiti nešto u kuću? Šta ta sestra da uradi? Da se strpi? Da traži svoj udio u njegovoj plati? Kako se uopće to može i izračunati? Može li muž (koji joj daje hranu i odjeću minimalnu) na taj način postupati? Treba li ona cio život da se zadovolji time da nije gladna i bosa a da veći dio plate muž daje u luksuz ili da daje nekome kome nije staratelj?

Imam jedno veoma važno pitanje, a radi se o zaposlenju supruge i finansiranju troškova zajedničkog života. Naime, trenutno sam u porodici samo ja zaposlen te živimo od moje plate i hvala Allahu, dž.š, možmo i uštedjeti određeni iznos. Kako je supruga diplomirala, stekli su se uslovi da se i ona može zaposliti. U takvom scenariju, u nas život dolaze novi prihodi, ali i rashodi. S obzirom na to da je muškarac dužan da brine o izdržavanju porodice, situacija bi trebala izgledati ovako:

- novi rashodi, a koji se tiču npr. nalaženja osobe koja će čuvati naša dva sinčića, zatim više izdataka za hranu i sl. ću ja iz svoje plate izdvajati, tako da će i ono što smo do sada štedjeli od moje plate biti anulirano

- sva plata koju supruga dobije će biti jedina ušteđevina, i to njena, jer, ona nije dužna ni feninga izdvojiti za porodicu.

Dakle, u nekoj perspektivi, mi ako recimo za 10 godina uštedimo novac za stan, to će biti suprugin stan. Ista analogija važi za auto, i sve ostalo. Sve što uštedimo novca, bit će vlasništvo moje supruge. U nekom, ne daj Bože, slučaju (razvod braka i sl.), moja supruga će biti u stanju da mi jednostavno kaže da živim u njenom stanu i da mogu otići. Kakva je ovdje pravda, da li je moguće da od nje tražim da pola-pola izdvajamo za troškove života, ako se ona zaposli? Dalje, kakva je situacija svih onih brakova gdje je dvoje supružnika bilo zaposleno, i dođe do razvoda braka? Da li bi se u nekoj šerijatskoj državi retroaktivno računale plate i jednog i drugog, troškovi života koji se zatim odbijaju od plate supruga, te na osnovu toga računa njegova i njena imovina.

Imam jednu radnu kolegicu koja kaže kako je čitala u nekom hadisu da čovjek (muž) ne može za izdržavanje porodice trošiti novac koji je žena zaradila bez njenog dopuštenja i kaže da ako čovjek nije u stanju da izdržava ženu ne treba se ni ženiti. Zanima me Vaše mišljenje o ovom hadisu?