Prošle godine moja familija je doživjela nešto što nikad u životu nisam ni razmišljala da ćemo doživjeti. Imala sam operaciju na obje vilice u aprilu, a nakon mjesec dana mi je došlo da umrem, ne od operacije nego od sihira. Nema gdje nismo bili da se taj sihir skine sa moje familije, naše kuće a pogotovo sa mene, pošto je meni došla smrt bez smrti. Ja postim svaki ramazan, Allah da mi oprosti, nisam klanjala svaki namaz u životu zbog tog nekog straha u meni i kad sam učila Jasin mrtvima, učila sam ga plačući zbog toga što sam našla snage prevazići strah. Prošli ramazan, na sehur me probudio veliki bol u prsima, imala sam osjećaj kao da su mi se prsa podigla i nešto izašlo iz mene i vidjela sam sjenku sa moje lijeve strane. Toliko me bilo strah da sam učila suru En-Nas" sve dok nisam oči sklopila i otvorila za jedan tren ali nisam zaspala. Čim sam oči otvorila, čovjek u bijelom, oči plave, blijedo plave, kao pune vode, kosa sijeda, brada do pojasa, uhvatio me za rame i podigao. "A tu si", reče mi. Mislila sam da je to došla moja smrt i Melek što duše vadi. Pusti me i reče mi "Eno ko ti je dao sihir", ta se osoba stvori u mojoj sobi i nesta. "Eh sada hajmo", meni reče i više nismo bili tu u mojoj sobi. Sjećam se odveo me kao u neko "turbe" i rekao mi da se kupam. "Makar da znam gdje se voda pušta", rekla sam ovim riječima i voda je počela teči iz velike tuš glave. Kad sam izašla iz tog turbeta, više čovjeka sa velikom bradom nisam vidjela samo iz grmova okolo onako sav ljut mi je bacio veliki busen zemlje sa glistama i naredio mi da se mažem s tim. Dok vam ovo pišem i dok mislim o tome još uvijek osjećam gliste po svojim rukama. Neka je mala djevojčica, prelijepa, apsolutno prelijepa, donijela neku korpu i obasula me nečim. Ništa se više ne sjećam. Ustala sam u šoku, gdje sam? Muž je spavao do mene sa jedne strane, sjećam se nešto je mrmljao kad sam mu ruku stisla od bola u prsima. Beba je spavala do mene na drugoj strani i niko ništa nije primjetio, imam osjećaj da mi niko ne vjeruje šta se desilo sa mnom. Znate da mi je došla ona čokolada koju sam pojela u onoj krizi za vrijeme rata koju mi je ta osoba donijela. Onda mi je bilo 13 godina. Tako svaki sihir koji sam imala na sebi mi je bio bolan osjećaj u prsima i te osobe koje to rade dođu kao na polu san, spavam a sve čujem oko sebe, ali onog čovjeka sa bradom više nije bilo. Čak mi je došlo kako se kuća pravi i kako od moje snahe mati donosi sihire u zidove i moja snaha sjedi kod mene i priča kako je njena mama išla da vidi moju kuću. Gdje god sam išla skidati svi su mi rekli da su mi one napravile na smrt, nesreću, razvod braka, neberićet i nenafaku i svako drugo zlo. Znala sam ustajati, a da se moj krevet njiše kao da sam na brodu. Kuća u kojoj smo živjeli je napravljena sa plana tako da niko nije umro ili tako slično da mogu reći da su bili duhovi ali su se vrata sama zatvarala za mnom. Uvijek se čulo kao da je neko hodao na drugom spratu. Jednom nam je neko iz Bosne učio "Rukju", pored mene je sjedilo i tapkalo po stolu i onda hodalo po kući gore dole 15 minuta i puklo na garažu. Jedno jutro oko sabaha primjetila sam da se sa mene pokrivač svlači, kad sam pogledala ono pored mene i moje bebe, glava kao od stakla koju nikad vidjela nisam do tada, namješta se na jastuk. Toliko me bilo strah da vam to ne mogu opisati. Klanjala sam i učila svaku noć, šta god su mi rekli i još uvijek se sve to dešavalo. Ja sam inžinjer, uvijek sam osjećala kao da imam dvije glave, pored svega imala sam posao i život mi je bio super dok ta moja snaha nije došla u familiju. Ja sam izgubila posao bez razloga i šta god je započeto poslije toga srušilo se. Mi smo sve morali prodati i kuću i sve da bi se riješili sihira. Moj brat, koga jedino imam u ovoj zemlji, i kojeg jako volim, bili smo veoma bliski, evo bit će ovo treći bajram, više nikad ne dolazi kod mene i više nikad ne idem kod njega. On sada ima kćerkicu koju ja još nikad nisam vidjela. Kad odem na bajram, čujem efendija priča kako se mora sa familijom pomiriti i oprostiti. Ja oprostila jesam, da joj Allah dragi sudi i vrati onako kako je zaslužila ali kroz šta sam prošla čitavu godinu dana, da se zlo koje nisam zaslužila ni od koga, skine sa mene, sa moga muža i moje male dječice, ne znam zašto su joj sabije krive; Između mene je i Allaha dragog, ali ona kod mene više nema mjesta. Ja sam svoja vrata, svoje srce i svoju familiju otvorila njoj misleći da je prijatelj, sestra koju ja ovdje u ovoj državi nemam, a nije.
Da li sam ja upravu da ne dopustim da se ona meni i mojoj familiji više ne približava? Moj brat otkako je s njom nema više nikoga, nema osmijeha, ni onaj momak ni ona priča, sjedi s njom i njenom mamom i tim maminim prijateljicama, on šuti dok se one ismijavaju drugima. Isto kao što je nama pravila termine kad ćemo im doći i pojesti sihire, i mi ništa nismo vidjeli, tako i on ništa ne vidi. Semafor se promijeni u zeleno a ceste nestane spred njega. Meni je jako teško što je tako, a pogotovo mojim roditeljima. Ja ne vjerujem da će moj brat roditeljima ni na dženazu doći, toliko je on programiran i ubijeđen da su one upravu i da to one ne rade. Ja se izvinjavam na ovako dugom pismu, ali ja se uvijek pitam, onaj ozbiljni čovjek sa bijelom bradom, da li je ono bio šejtan ili melek ili tek džin? Isto tako, moja snaha i njena mama uvijek gledaju sudbinu, tako je jednom prilikom rekla mom babi da ću ih ja rastaviti. Ja nikad nikog nisam rastavila, ne daj Bože, živim svoj život, pa se pitam ako je to razlog da one su htjele da promjenu moju sudbinu. Da li se uistinu sihirima može promijeniti nečija sudbina? Prije nego što je došlo da umrem, u glavu mi je došao njen prvi muž koji je umro tek tako momak mlad za 4 mjeseca, tako da nije dočekao da mu se sin rodi a ona uvijek priča kao je on umro od leukemije. Allah dragi najbolje zna ali meni uvijek nešto u glavu dolazi da je ona i njega tako sihirima ubila pošto je leukemija velika bolest krvi, da nisam nigdje čula da ljudi sa leukemijom imaju djecu, možda griješim ili nisam u to baš tako upućena.
