Moje pitanje je malo duže, specifičnog je i intelektualnog karaktera. Završila sam književnost pa imam iskustva o tome kako su ljudi jako često obožavali glavne likove pojedinih književnih djela, naročito junaka i poistovjećivali se s njima. Pisac zapravo izmišlja lik, slika njegove konture, prikazuje ličnost koju je sam izmislio a poslije je ljudi prihvataju kao idola. Budući da sam žena u vjeri pod hidžabom, zrela i koja ima svoju porodicu a istovremeno pišem tako dobro da neki od mojih profesora, koji su vjernici naravno jer samo njih slušam, smatraju da bih ja mogla uz Allahovu pomoć postići veliki uspjeh na polju književnosti. Napisala sam nekoliko romana koji su po stilu pisanja veoma britki, nekada i malo ironični spram civilizacije u kojoj živimo (mislim na prihvatanje zapadnih vrijednosti). u tim romanima glavna ličnost se uvijek na kraju romana vrati vjeri i u tom smislu romani bi mogli imati daijski karakter. Ja u tome vidim svoju šansu da pozivam u vjeru i dam svoj doprinos boljitku muslimana, naročito u Bosni. Ipak, ništa od tih romana nisam poslala u javnost iz straha da ne počinim grijeh pa moje pitanje jeste da li je ovakva književnost zabranjena, odnosno da li je zabranjeno izmišljanje priča i likova i da li oni mogu predstavljati široko shvaćeno kazivanje o onima koji slikaju likove i koji će im na Sudnjem danu morati udahnuti dušu za kaznu?