Tvoja Knjiga, Dragi Allahu, često na znanje stavlja vrijednost mjere. U svemu! Čak i pobožnosti čije si izvršenje obavezom učinio, naređene su s mjerom. A ako je tako sa obaveznim, potreba za mjerom je očitija u dobrovoljnim. Ali, pitanje je; šta je i kolika je nečija mjera?
Nerazumijevanje ovog pitanja je jedan od razloga pojave fenomena o kojem odlučih da napišem poneko slovo. Zanimljivo, ali i po pitanju grijeha, sa aspekta čovjeka ne bi smjelo biti govora o mjeri. Kao vjernik sam obavezan priznati zabranjenost i najmanjeg grijeha, unatoč tome što i preko mjere griješim. Ali, sa aspekta Tebe, Dragi Allahu, vidim da ljudske grijehe „trpiš“ do određene mjere.
Nekoliko puta mi kazuješ: A da nije dobrote Moje... Ili: ...ali ih Mi do roka određenog ( do mjere određene ) puštamo... Mjera, vaga, mizan, terezija su česti pojmovi Knjige koji direktno ili indirektno cirkuliraju i dodiruju različite segmente raskrivenog ili skrivenog svijeta, vjere ili života općenito. Suprotnost mjeri je pretjerivanje. Pretjerivati se može u svemu. U Knjizi, koliko si naredio i pohvalio mjeru, toliko si zabranio i pokudio pretjerivanje. Naravno, u svemu! Da ne bi tako izgledalo, svjesni ili nesvjesni zagovornici pretjerivanja se trude da ga vješto kamufliraju. Je li ga moguće prikrivati / kamuflirati? Apsolutno jeste ukoliko to biva iza riječi ili parola koje sugeriraju da ono što je pretjerivanje je zapravo vrlina i vrijednost, ili čak nužnost. Jedna od čarobnih riječi za kamufliranje je aktivnost. Ko bi pomislio da se iza tako optimistične i sočne riječi može kriti nešto poput pretjerivanja?! Ko nije čuo npr., EPP uretke farmaceutskih i drugih biznis kuća koje viču: nije dovoljno hodati – treba aktivno hodati. Nije dovoljno šetati – treba aktivno šetati. Nije dovoljno spavati – treba aktivno spavati. Nije dovoljno stariti – treba aktivno stariti. Nije dovoljno štedjeti – treba aktivno štedjeti... Želi se kazati da; to kako sam do sada hodao, šetao, spavao, stario..., nije ispravno i da me neko tome nije dobro naučio.
Trebam učitelja, instruktora ili trenera koji će me za novac naučiti dobro hodati, šetati, spavati i stariti. Ne bi me iznenadilo da neko ustvrdi i kaže kako čovjek do sada nije znao ni umrijeti, već treba naučiti kako da aktivno umre. Svakako, i za to će trebati trener. Nije sporno da čovjek ponekad zaista i ne zna hodati, šetati..., ali riječ je o predimenzioniranjima i pretjerivanjima sakrivenim iza riječi aktivnost koja podsvjesno odzvanja kao nešto pozitivno. Zbog tog eha da je riječ o pozitivnosti, niko se i ne pita da li je ono što aktivnost nalaže, savjetuje i promovira ipak pretjerivanje. Suštinski, svo to aktivno služi isključivo za negiranje ili minimiziranje prijašnjeg neaktivnog... Aktivnost koja nam se nameće u mnogim segmentima života je vid anksioznog odgovora i reakcije. Način je to popunjavanja raznih deficita što kratkoročno pruža dojam utjehe, samo-ostvarivanja, korisnosti, dobrote i ispravnosti. Pročitah da je neki od evropskih filozofa skovao izraz nonsema a kojim je označavao besmislice koje prema njemu nemaju smislenog značenja u onim pitanjima u kojima se manijakalno koriste. Jedna od tih besmislica je po njemu i riječ aktivnost. I baš nekako dok sam čitao o stavu ovog filozofa, sjedim sa prijateljem i srećem odveć penzionisanog i uglednog univerzitetskog profesora. Prilazi nam, naziva selam i nakon kratkog razgovora nam veli: A je li vama dojadio izraz narativ, diskurs...?
Pisma 1: Ti mi dragi Allahu kažeš
Pisma 2: Gledam toliko pojedenih i do kosti oglođanih svetosti
Pisma 3: Meta razularene mase žedne krvi, časti, tuđeg dostojanstva
Pogledasmo se a on opet reče: Bježite djeco od toga. Potrošeno, obesmisleno i bezvrijedno! Kasnije mi prijatelj reče da mu je ovo bio profesor filozofije na fakultetu. Nekako sam shvatio da ovog sarajevskog a i onog prethodno spomenutog filozofa koji govori o filozofskim nonsemama ne vrijeđaju riječi kao takve, već ih vrijeđa neznanje, površnost i zloupotreba tih riječi od onih koji ih, ili ne razumiju pri upotrebi ili njima prikrivaju nešto sasvim drugo. Aktivnost kao nonsema je po svemu sudeći i u sferu vjerskog uvezena iz modernih cool životnih stilova u kojima poprilično caruje. Dakle, kako god je moderni život pod terorom aktivnosti ni islam nije ostao pošteđen istog. Tačnije, muslimani. Promoviraju ga aktivisti aktivnog islama. Riječ je o raznim pretjerivanjima ili predoziranim aktivnostima u vjeri. Nije teško primjetiti da internet mreže najviše služe kao prostor propovijedanja aktivista aktivnog islama. Doslovno grme kako nije dovoljno klanjati, već treba znati aktivno klanjati. Nije dovoljno postiti, zikriti, učiti Kuran..., nije dovoljno biti čestita hanuma ili muž u kući, ni hodža u džematu..., sve to treba biti aktivno.
A šta je to aktivno, ne znaju precizno objasniti ni sami aktivisti. Mnogo je egzaktnih primjera već dobrano udomljenog aktivnog islama kod nas. Izvođenja islama iz džamija u sportske sale i dvorane u zadnje vrijeme je jedan od očitijih. Aktivni islam iz dvorana i sportskih igrališta je zagonetan utoliko što se na njemu ne čuje ništa specijalističko. S obzirom da nije specijalističko, dakle, to nije ništa više od onoga što obični vjernici redovno slušaju na hutbama, dersovima i kazivanjima u džamijama. Otuda je ovakav aktivni islam nepotreban. Pravo pitanje je; kakva je potreba ili čija je potreba da se na takav način islam izvozi iz džamija? Da li aktivisti moraju nekome dokazivati da su aktivni i da nešto rade?! Ja ne govorim o namjerama niti o sporadičnim slučajevima. Problematiziram masovnost te pojave i moguće posljedice zbog neodgovornog pristupa. I zaista, cilj, suštinu ili pak posljedice ovakvih aktivnosti ne znaju objasniti ni samo aktivisti. Kada sve sagledam, više nalikuje na ono što na početku definirah kao pretjerivanje.
Nazvao bih to i pobožnim zbjegovima iz svetih džamijskih prostora u sportske centre širih namjena. Aktivno u kvantitetu je također, egzaktan primjer udomljenog aktivnog islama kod nas. To znači što više znanja, što više informacija, što više publike i pratitelja, što više namaza, što više učenja Kurana, što više knjiga... Uvijek su mi bili zanimljivi psihološki profili aktivista aktivnog islama koji npr., dok snimaju svoje vjerske video uretke, u svojoj pozadini obavezno moraju imati brdo knjiga ( vidno nepohabanih od čitanja ) na policama. Za aktivno u kvantitetu, ilmihal je znak lijenog islama, dok je slušanje fikhskih pikanterija koje su nerijetko i najvećim alimima bile teške znak aktivnog islama. Tiha stoljetna vjerska praksa i tumačenje islama bosanske uleme je islam na guranje, jedva... Aktivni islam je buka i galama sa društvenih mreža. Za aktivni islam, povučenost, tihoća i sklonost tišini je znak slabosti i vrijedno kritike. To jeste islamski ali nije aktivni islam.
Pisma 4: Nije isto diviti se nečijem govoru i istog upoznati
Pisma 6: Svijest cekera i torbi
Treba biti grlatiji u govoru, biti upadljiv i ekscentričan u nastupu, hodanju, držanju... Vrijedna djela ovdašnje uleme su doprinos za islam ali nije aktivni doprinos. Aktivni doprinos je štampanje i nasumično dijeljenje hiljada letaka i pamflet knjižica. Aktivni islam nije kada ovdašnji alim grmi na nemar i nepravdu vlastodržaca ali je aktivni islam kada se vjernicima do u milimetar objašnjava dužina muslimanske brade. Jer, aktivni islam ne znači promišljanje a kamo li kritiku društveno-političkih prilika i djelovanja političkih predstavnika. Ovaj podtip aktivnog islama zamišlja da su vjernici sa kojim ima posla po duhovnom i fizičkom kapacitetu kopija probranih, onih najumnijih, najhrabrijih i najboljih iz reda sljedbenika Adema, Nuha, Jusufa, Saliha, Ibrahima... do Muhammeda a.s. Za aktivni islam, svi današnji vjernici su slika i prilika Habila, Asije sa dvora Faraonova, Lutovih ili Šuajbovih kćeri, Ebu Bekra, Omera r.a., i drugih.
Zato se pristupa tumačenju vjere da svi moraju činiti koliko su navedeni i njima slični činili. Sve je u broju, količini, kvantitetu. Mnogo, više, najviše. Prisjetih se riječi jednog velikana tesawufa koji govoreći o kvantitetu i kvalitetu pobožnosti zapisa sljedeće: Početnik na ozbiljnom duhovnom putu je stalno obuzet pitanjem broja i vanjštine vjere. On je opterećen brojanjem i formom proučenog, naučenog, izgovorenog, urađenog. On je isključivo usmjeren na posmatranje svojih djela. To nije znak lošeg stepena ali je znak da iznad ovoga ima i uzvišeniji. A to je stepen onoga koji zbiljskim posmatranjem Njegovog djelovanja i kreacije dolazi u stanje takvog ubjeđenja da neprestano kvalitativno raste na planu duhovne zbilje – iznutra.
Ovaj drugi ni u kojem slučaju nije zanemario formu niti broj, možda i više čini nego li prvi, ali je razlika u tome što njima nije opterećen, već ih Njegovom milošću pretvara u sredstva za svoja duhovna zrijenja kojima nema kraja. Samo tako nastaju suptilne i prefinjene vjerske forme koje su lišene usiljenosti sa jedne, a pune smisla i privlačnosti sa druge strane. Ja, Dragi Allahu, nemam ništa protiv kvantiteta niti brižnosti za upotpunjavanje formi vjere... Štaviše! Ali, nije mi jasno da aktivisti aktivnog islama ne uvažavaju činjenicu da su duhovni potencijali vjernika različiti i da imaju svoje limite. Poput tijela, i duhu je potrebno vrijeme za stasavanje, rast i zrijenje... Ja npr., ne mogu preskočiti svoje potencijale i njihove limite, od Tebe mi date, Dragi Allahu, ma koliko se neko upirao da od mene načini najsnažnijeg, najbržeg, najpametnijeg...
Shvatiti ih znači, znati se usmjeriti na ono gdje mogu učiniti više nego li da ih rasipam na ono za što nisam. Aktivnom islamu i aktivistima je ovo, ili enigma za shvatiti ili uopće na razmišljaju o tome. Prenaglašena sklonost formi vjerskih obreda je još jedan u nizu primjera udomljenog aktivnog islama kod nas. To ne podrazumijeva znati uzeti abdest, već znati perfektno uzeti abdest. Ne znači klanjati, već znači perfektno klanjati... Ova vrsta aktivnog islama je islam cjepidlačenja. On najviše zavađa islam sa islamom, Kur'an sa Kur'anom, hadis sa hadisom, sahih sa sahihom, hasen sa hasenom, mezheb sa mezhebom. Mālo je i sumnje vrijedno sve što nije detaljno, opširno i preteško.
Bez detaljnog, opširnog i preteškog se može biti musliman ali ne i aktivni. A ako nisi od aktivnih, tvoji obredi i vjera su na rubu. Na litici. Manija za ovim segmentom aktivnog islama je srčika iz koje se crpe svi neopisivo uporni trendovi kod nas da se nanovo, iz početka i iz sezone u sezonu brste prežvakane teme. Na koncu, od svih nabrojanih segmenata aktivnog islama, ovaj je najpogodniji za dovođenje vjernika u stanje šubhi ili sumnji u vlastite ibadete i njihovu ispravnost. Čak i vjeru. Neobjašnjivost ovog podtipa aktivnog islama proizilazi iz toga što se idealna forma doživljava idealnom suštinom. Aktivisti aktivnog islama neplanskom, nesistematičnom, nasumičnom i nestandardiziranom aktivnošću favoriziraju i u vjernike trpaju takav pristup vjeri kojim se unosi zabuna i brutalno rasipa energija. To je suprotno od onoga što je radio Tvoj Poslanik a.s., Dragi Allahu.
On je insistirao na izvršavanju strogih obaveza i strogih zabrana. Sve izvan toga je „dozirao“ shodno tjelesnim, intelektualnim i duhovnim potencijalima pojedinaca. Čak je i intervenirao, braneći nekima jednu a usmjeravjući ih na drugu vrstu dobročinstava. Veliki je sunnet pronicljivost kojom se stiče uviđavnost... Na osnovu onoga što svjedočim kod nas pa i u muslimanskom svijetu, aktivni islam je oličen u djelovanju izvan institucija, sistema, plana, programa i standarda. On uglavnom šišti sa web portala, društvenih mreža, udruženja, privatnih fondacija, samozvanih medresa itd. Na koncu, islam aktivnosti je islam mase.
Gledajući aktiviste aktivnog islama čiji repezentativan uzorak su vjerski govorinici u sporstakim salama i dvoranama, stičem dojam da je riječ o islamu – koncertnoj euforiji. Nije važno šta ko priča ili pjeva, važno je da su svi u transu. Sve što ne dovodi do transa je islam lijenosti, nerada i neaktivnosti. Sada, kada u sjećanja prizovem neke čitane knjige, vidim da fenomen aktivnog islama nije novina. I u stara vremena je bilo tih sklonosti. Jedan citat glasi: Kada učiš Kuran, ako nemaš srce da iskreno zaplačeš, onda glumi da plačeš. Na tragu ovakvih izreka, nije rijetkost da se učači Kurana vidno pretvaraju da plaču. Neki drugi u namazu izgledaju kao da su sakati... Aktivno plakanje, aktivna skrušenost, aktivno... U najmanju ruku, valja se prisjetiti pravila koje kaže da je tanka nit između iskrenosti i dvoličnosti, populizma...
Neka svako svoje srce upita. I baš kao što šetnja, hodanje, starenje..., ima svoje gurue, tako postaje i sa vjerom. Trener za vjerovanje, pa potom za namaz, post, zikir, trenerica za brak, trener za brak... Trener će me naučiti kako da to bude aktivno i eventualno mi saopštiti da sve ono što sam do sada praktikovao nije dobro. Nedavno čitam vijest kako je jedna od brojnih fondacija koja miriše na promoviranje aktivnog islama, saopštava da je grupa vrijednih aktivista prisustvovala dvodnevnom seminaru gurua za brza čitanja / aktivna čitanja na kojem su prešli komentar jednog značajnog djela u islamskim naukama. U izvješću stoji da su svi uspješno položili ovaj „teški“ ispit i dobili svjedočanstva. Svojim očima nisam mogao vjerovati ali sam morao. Vjerovatno će neki od svršenika ovog „teškog“ ispita na nekom od konkursa priložiti i ovu diplomu kao dokaz svojih naučnih kompetencija.
Da, i ugrabiti koji SCT bod prilikom odabira na konkursu. I ovo je jedna od zrakā aktivnog islama. Suština, srž, učinak i trag ibadeta, znanja, nauke ili nekog posla na nutrinu nije ili je manje bitna. Bitno je da je sve tako aktivno, brzo, instsant, masovno, vidljivo i eksplozivno. Aktivnosti aktivista aktivnog islama su trenutno u modi i trendu. Do kada, ne znam. Znam da meni lično, aktivni islam kao parola i sistem poimanja rada za islam nije više od riječi koja je u istom redu sa onim riječima poput diskursa, narativa, integracija, strukturne reforme, demokratske procedure itd. Niko živ ne zna objasniti šta one tačno znače u poljima mutnih manipulacija, nerazumijevanja i zloupotreba. Ali za potrebe koncerata i publike željne euforije zvuče kao mehlem za dušu.
Sjećam se riječi Tvoga Poslanika a.s., u kojima svoje drugove podučava i kaže: sā'ah sā'ah – čas vremena za rad i ibadet, čas za odmor. Prisjećam se i svjedočanstava koja mi kazuju da njegov život nije bio vaz, vaz i samo vaz sa nekog šilteta. On je živio svakodnevni život. Radio, trgovao, vodio državu, sijelio, smijao se... Najmanje je bio onakav kako ga mnogi muslimani danas portretiraju i predstavljaju – vaiz i samo vaiz. I da, ovo nije tepanje i znak saglasnosti sa možda jednim drugim fenomenom kojeg itekako ima prisutnog kod nas a to je nerad, nezainteresiranost ili neaktivnost. Mjera je centralna riječ ovog pisma.
Autor: Alija Rahman
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba