Kolika je samo razlika između dva vladara starih vremena. Faraona i Sulejmana a.s.!? Ti mi, Dragi Allahu, za prvog kažeš da, iako si mu dao svu vlast ovog svijeta, on je bio daleko od Tebe. U tom bespuću, on čini čak i ono što Iblis prokleti nije ni pomislio a to je da sebe smatra onime što si Ti.
Sa druge strane, Sulejman a.s., u istoj tolikoj vlasti vidi kušnju i test, Tebi se okreće, traži Tvoju blizinu... neizmjerno Ti je zahvalan. Kakva su to dva kontra-punkta. Ali, glede Faraona, neka ljudska računica mi govori da, onaj kome se dadne tolika vlast i moć a da u isto vrijeme Tebe ne priznaje, Tebi ne zahvaljuje i Tobom ne regulira zadobijenu moć, i ne preostaje mu ništa drugo nego li da se smatra Bogom. Jer, s Tobom čovjek postaje svjestan svoje nemoći i slabosti, dok sa druge strane, bez Tebe ima dovoljno pohlepe i oholosti da se vidi na mjestu Tebe. Čovjek zapravo, bez Tebe ne može ni znati da ne može ni u kojem slučaju biti Bog. Zato si mu i naredio i omogućio da Te traga i spoznaje. Tu leži razlika između Faraona i Sulejmana a.s., ali tu leži i svo prokletstvo Faraona. Ali, Dragi Allahu, da si Ti Faraonu oprostio kada je on na izdisaju zavapio za Tobom i priznao Te, ja bih za njega Tvoj oprost danas molio. Jer, u poređenju sa nekima koji su kušali tek kap od vlasti i moći koju je Faraon imao a u svemu su njegove prave kopije, Faraon je nekako i za žaljenja. Ima nešto sasvim duboko u tome što si mi ostavio za pouku u kazivanju o Faraonu. Kao da mi želiš poručiti; Faraon čovjek je bio i otišao, ali... ostavio je naslijeđe dovoljno za samo-uništenje svakoga ko se tom mirazu u zagrljaj prepusti. To naslijeđe su duhovne pustare koje će do Sudnjega dana nastanjivati ljude svaki put kada Tebe zaborave i zanemare. Tvoje kazivanje o Faraonu je više od priče o čovjeku, tiraninu i vladaru odmetnutom od Tebe. On je zapravo paradigma anti-Istine i paradigma svih duhovnih pustara do Sudnjega dana. Nađoh da veliki Rumi govori o „hiljadu i jednoj“ pustoši duša koje ih čapaju i tegle u ponore.
Te pustoši on ima običaj nazivati faraonima u čovjeku pa otuda neumorno sugerira da faraona u sebi valja biti svjestan svakog trenutka. Veoma je znakovit i iskaz Mevlane u kojem stoji kako će se za svakog faraona roditi po jedan Musa koji će ga srušiti. Šta mi kazuje ova duboka misao? Povezujem je sa sufijskim tefsirima ajeta o kraljici Belkisi i njezinim savjetnicima. Stoji u Tvojoj Knjizi da joj savjetnici rekoše: Kada kraljevi osvoje jedan grad do temelja ga razruše i njegove ugledne stanovnike poniženim učine... Spomenuti tefsiri ovako tumače ovaj iskaz: Kada Allahovi varidati i fejzovi tj., nurovi, snaga i podrška dođu u srce jednog čovjeka, onda sve ono što je u tom srcu do tada smatrano velikim, važnim i viđenim mimo Allaha ( vrste božanstava ), ti Allahovi nurovi osvijetle srce takvom svjetlošću da poruše lažne iluzije, sravne kipove u srcu te srčano oko odjednom progleda i shvati prave vrijednosti. Zanimljivo, zaista jeste. A i Ti mi, Dragi Allahu u Knjizi kazuješ da se strast ( ti faraoni ) može za Boga uzeti. Opisuješ mi na nekoliko mjesta da oni koji tako rade, da se protiv tebe okreću i jogune Ti se. Da, o tim faraonima govori hazreti Mevlana i ja ne mogu osim priznati da je zaista tako. Taj faraon ili više njih, Dragi Allahu, u meni nekada buja a nekada je šćućuren. On se presvlači i dotjeruje samo kako bi zaobišao moju pozornost na njega. Nimalo naivan. On sa mnom radi na duge staze i ako treba malim koracima. Neprimjetnim. Ispipava moj puls i senzibilnost. Bojažljiv je. Krene sa onim što smatram tričarijama, sitnicama: tračuckanja, govorkanja, mudrovanja, hranjenjem ega...
Uporan taman onoliko koliko ja nisam uporan u obraćanju Tebi, nagriza me i načinje baš kao što kapi kiše upornim kapanjem načinju kamen i u njemu čine udubinu. Ti mi, Dragi Allahu kažeš na jednom mjestu u Knjizi, da ima onih koji kada se ogriješe, sjete se Tebe i odjednom progledaju... Čuj, progledaju!? Hoćeš da mi kažeš da bez sjećanja na Tebe čovjek i ne vidi niti zna šta radi i kamo ide?! Da, to mi želiš kazati. I ja baš ovako i tumačim ovo svog faraona. Neumorno čeka prvu priliku i trenutke kada se ne podsjećam na Tebe..., čeka to moje sljepilo da ga vidim i opazim. Tada će mi bez oklijevanja prići, ujedati, nagovarati, došaptavati. Pokušavam dokučiti centralnu nit koja je Faraona odvela u pravcu kojim je išao. Rekao bih da je to nezahvalnost prema Tebi. To ga je potpuno udaljilo od Tebe. Ali, nezahvalnost ne dolazi tek tako, sama od sebe. Nešto je okidač i za nju. Šta nju potiče i potpiruje? Je li to neutaživa želja za posjedovanjem, vladanjem? Moguće je. Kako?
Ako je želja za posjedovanjem i vladanjem nezasita, upitno je zadovoljstvo a gdje nema zadovoljstva i zahvalnost je tek misaoni pojam. Faraon je bio baš takav. Nisi mi Ti tek onako ukazao u Knjizi da... onaj ko se uščuva gramzivosti, uspjet će. A šta je gramzivost nego li nezasita glad za posjedovanjem...! Počinjem samo-ogledanje! Da, zelja za posjedovanjem i vladanjem je neka neobjašnjiva megalomanija u meni. Mogu reći da nemam moć i vlast koje je Faraon imao, pa kao nema ni smisla porediti sebe ovakvog sa Faraonom. Međutim, to ne znači ništa u svijetu želja i mašte. A moje želje i mašte nimalo nisu bezazlene. Jer, i najsiromašniji može biti bujnije mašte nego li najbogatiji kao što i najslabiji može biti bujnije mašte od najmoćnijeg. Tvoj Poslanik a.s., mi kaže da Ti najviše mrziš: ...... i oholog siromaha, ma šta ovo siromaštvo podrazumijevalo. Sirotinja a ne da sa sobom pričati. Šta bi tek bilo da ima što je Faraon imao.
Dolazim do važnog fenomena kojeg detektiram u sebi. Riječ je o fenomenu potraživanja od Tebe. Jer, kao vjernik, sve moje želje za posjedovanjem i vladanjem su vezane za potraživanja od Tebe. Molim Te; daj mi ovo, ono, ovoliko... Ovako taj lanac zapravo izgleda: posjedovanje, vladanje – potraživanje – nezahvalnost ili zahvalnost. A kada dođoh do potraživanja, neizbježno je u kontekst staviti i fenomen reciprociteta. To znači da se valja zapitati o recipročnosti između onoga što posjedujem i ostvarujem i onoga što ja Tebi dajem zauzvrat. Nikako nije fer od Tebe toliko potraživati a skromno Ti davati. Jer, kojim pravom npr., tražim posjedovanje za koje vjerujem da dolazi od Tebe a Tebi od mene dolazi na slamku. Imam li pravo išta tražiti sa ovako skromnim učinkom prema Tebi. Još ako sam Ti nezahvalan, pa to je zbilja nešto faraonsko u meni. Sjetih se duhovnog učitelja Iskenderija koji veli: Vidi sinko šta je od Allaha tebi i šta je od tebe Njemu. To je kao neka formula, ako ne za nešto više, barem da Te se insan zastidi. Ali ja imam problem da Te se i zastidim. Jer, kako ću se stidjeti kada svaku svoju žrtvu zbog Tebe vidim tako velikim davanjem Tebi da uzimam za pravo zauzvrat tražiti sve, i više od sve.
I onda, ako mi ne dadneš koliko hajem, pa skoro sam u fazi da Ti gunđam i tužakam se na Tebe. Ovo je to faraonsko geslo u meni: Tebi je dovoljno i malo od mene, a puno od Tebe meni je uvijek malo. Neka vrsta ucjene. Prvorazredna je to nezahvalnost različitih fasada i kolora. To su ti faraončići koji u meni traže svaki kutak gdje nema Tebe kako bi me uboli dovoljno jako da se drznem protiv Tebe. Bez obzira ne njihovo ujedanje, hoću i ja njih malo ujesti i biti barem malo fer pa se još dublje pitati; a čega sam se ja to odrekao zbog Tebe ili, šta ja to tebi toliko dajem? Iskreno, vrlo malo. Ili da kažem, vrlo skromno. Klanjam, postim, učim Kuran, zikrim..., godinama skoro sve isto, ni manje ni više. To u pogledu dobročinstava forme. A što se tiče onog suštinskog – duhovnog, pa ne znam; ako nisam lošiji nisam vala ni bolji. Kao i u prvom slučaju, godinama isti. A logično bi bilo da čovjek raste i iznutra kako raste vani ( tjelesno, misaono... ) Pa, odakle hrabrost za tolika potraživanja od Tebe?
Aa..., izgleda da sam ja zrijenjem postao mudrica i muljator u odnosu prema Tebi pa sam naučio da okolišam, mudrujem i fintiram. Ako bi se malo odmjerio sa većim od sebe..., npr., za razliku od istinskih baštinika vječnog života, ja njih slabo i oponašam. Potajno im se divim ali sa puno straha od pitanja; šta ako trebam biti kao oni. I opet, mudrovanje mi kaže da imam opravdanje; jer, ko biva lahko je njima biti takvima kada si im Ti dao toliko talenata ( blagodati, posjedovanja, vladanja ) a meni poneki ili jedan. Lahko je biti Tebi odan sa deset talenata koliko si njima dao. Hajde neka Ti toliko daju sa jednim kao ja. Pa vidiš li Ti da je moje žrtvovanje za Tebe vrijednije nego li njihovo kada se svi saberu.
Glupavi su ovi prigovori i muljanja ali upravo to mom faraonu ili faraonima i dolikuje. I tako..., sva moja silna potraživanja, cjenkanja sa Tobom i nezahvalnosti završe gomilanjima i sakupljanjima niskog svijeta iza kojih stoji bezbroj tuđih šteta. Iskreno i realno, izgleda da ja uopće ne primjećujem koliko si Ti, Dragi Allahu strpljiv sa mnom. Tvoj Poslanik a.s., mi kaže da glede nižeg svijeta – dakle posjedovanja, uvijek bacim oko na one koji posjeduju manje od mene. Ali, slijepo mi oko za to. Ne oko, već srce. Ja stalno vidim i to ogromnim durbinima ono što iz Tvoje riznice dođe onima što imaju više od mene. I huja me hvata zašto neki od njih na toliko toga dobije još više, zašto je nekom kašika toliko medna u imetku, vlasti, moći, pameti... Meni ne pada na pamet niti jedan jedini racionalan razlog zašto ja od Tebe nisam dobio kao oni. Niti se pitam; da oni kojim slučajem nisu Tebi dali više od mene? Jedino znam da bacam oči na njihova posjedovanja i talente i da sam se isprsio da se zbog toga svađam sa Tobom. Neki lijepi povjetarac mi, Dragi Allahu, pokazuje neke realnije slike o meni.
Jedna od tih slika mi kazuje da ja sebe ipak precjenjujem! Da površno mislim da ako bi mi dao više, ja bih Ti bio zahvalniji! Vidim i sliku da je nezahvalnost Tebi mrak iz kojeg se roje mnogi mrakovi, teži od teških, opasni od opasnijih... Samoljublje je jedan od tih mrakova koji je plod samo-precjenjivanja i nezahvalnosti. Samoljublja nema gdje ima istinskog sadržaja i vrijednosti. Samozaljubljeni mi liče na balone. Veliki, ama baš veliki. Probiješ ga, kad ono ništa. Prazno. Zrak. Ni zrak u sebi ne mogu zadržati. Samoljublje je duhovna pustara kao kazna za nezahvalnost Tebi, Dragi Allahu. A Faraon je upravo kaznjen i samoljubljem. On najpametniji, najsposobniji, najbolji... Nikoga ne priznaje većim, znanijim i boljim od sebe. Čak ni Tebe. I zbilja, i ja kada osjetim da sam samozaljubljen, najradije bih sve bolje, pametnije, umnije, pobožnije, bogatije..., nožem rezao i kratio na nivo moje kvalitativne visine, a još je poželjnije ako bi ih skratio da budi i niži od mene. Ali, još gore; samoljublje ne da vidjeti darove koji čovjeku od Tebe dolaze na noge.
Poput Faraona koji u Musau a.s., nije uvidio dar od Tebe njemu, već se smijao njegovom mucanju koje mu je on uzrokovao, i faraon u meni ne da priznati vrijednost boljim od mene. Jer, kvalitetom inferiorni obično iz samoljublja, a nađe se tu i pustare zavisti, pribjegavaju degradaciji superiornijeg argumentima primitivne naravi, poput: debeli, mali, žgoljavi, sakati, grbavi, došljo, krezavi, kusavi, sirotinja, mag, vračar, sihirbaz... Sve Ti to meni kazuješ u Knjizi kao praksu najpriprostijih glupaka Tvojim najboljim poslanicima. I taman kada se Tvoje darove ne zna čitati zbog samoljublja, na vrata kuca još jedan mrak nad mrakovima a to je sljepoća duhovnog oka. To je najveća duhovna pustara kao kazna za nezahvalnost Tebi. Sljepoća duhovnog oka sve naopako čita. Ona Tvoje darove i davanja vidi kao kaznu i belaj a Tvoje prave kazne i opomene vidi kao darove. To su one tmine nad tminama o kojima mi Ti na jednom mjestu u Knjizi kazuješ.
I Faraon je bio potpuno slijepog duhovnog oka. Velikom sufijskom učitelju Bistamiji se pripisuje da je kazao: Onaj ko mene vidi, ući će u džennet. Istom, eto mu na vrata tadašnjeg vladara koji ga je kao i ostali svijet mnogo poštovao. Upita ga vladar: Učitelju, čuh tvoje riječi da; ko tebe vidi ući će u džennet..., pa su me zbunile. Ja vjerujem da ti ne pričaš suprotno Šerijatu, izvini, ali mi nije jasno. Ja sam u Knjizi našao da je Ebu Leheb vidio Muhammeda a.s., a ipak je završio u Vatri. Pa je li ti tvrdiš da si bolji od Muhammeda? Veliki Bistamija mu reče: Vladaru! Da je Ebu Leheb, Muhammeda a.s., barem jedan jedini tren vidi duhovnim okom, stope njegove bi ljubio i nikada se od njega ne bi odvojio. Ne, on je Muhameda a.s., vidio isključivo fizičkim okom, i uz to još okom nezahvalnika, samozaljubljenog i duhovno slijepog.
A takvo oko mu je govorilo da je Muhammed a.s., siroče koje nema ni oca ni majku, slabić bez oslonca, neko koga može najuriti kad mu je volja, pendrek mu opaliti, maršnuti ga... Bilo je to oko oholog mekkanskog velikaša koje je samo vidjelo priliku da se nasmije i obezvrijedi slabijeg. Tako kažem, veli učitelj Bistamija, ne hvaleći se: Ko me vidi okom duše, vidjet će da sam na putu Allahu Milostivom i da sam na stazi Pejgambera a.s., pa neka krene za mnom..., spasit će se. Ostao sam fasciniran ovim kazivanjem. Zapravo, ja sada, Dragi Allahu, razmišljam o tome šta suštinski znače Tvoje riječi u kojima mi kazuješ... da one koji Ti nezahvalni budu, da im je Tvoja kazna žestoka. Šta je ta kazna? Jesu li to gromovi, poplave, finansijski bankroti, tjelesne bolešćuge...? Ne sumnjam da i nabrojano spada u načine kažnjavanja nezahvalnih. Ali, Dragi Allahu, Ti mi kažeš da je Faraon bio osion i grub, vrele krvi, zulumčar, kamene duše, samo-zaljubljenik, duhovni slijepac... pa bih rekao da je kažnjavanje duhovnom bijedom bliže suštini i pravom cilju Tvojih riječi– a Moja kazna je nezahvalnicima žestoka. Ja kao i mnogi, na žalost, Tvoju kaznu vidimo samo kad otanji novčanik i slično tome vezano za niski svijet.
To što smo surovi, pohlepni, zavidni, pakosni, smutljivi..., ma kako će to biti kazna? A jeste, veća i gora! Imam potrebu, Dragi Allahu, da Ti kažem i ovo: Nije baš da je moj jezik suh od nezahvalnosti Tebi. Ima je. Može i više, naravno. Ali, dragi Allahu, trebam podhitno oluk preko kojeg bi berekete zahvale jezika prelio na svoje srce i dušu. Tragam za formulom kojom bi svoje biće ispunio zahvalom Tebi. Jer, pitam se; ako sam Ti toliko zahvalan jezikom i formom, odakle u meni muka i bunt u pogledu Tvoje raspodjele materijalnih i duhovnih dobara ljudima. Odakle, sa druge strane, sljepilo i hladnokrvnost prema dobrotama koje si meni darovao? Ja nekako vidim, Dragi Allahu, da istinska zahvalnost Tebi je radovanje zbog Tvog davanja drugima mimo mene. Gledam to kao povjerenje u Tvoju apsolutnu pravdu i mudrost, ali i kao viši stepen svijesti o društvenom interesu koji je iznad mog partikularnog a što znači da dobijanjem drugih dobijam i ja sa njima. Sa druge strane, svako propitkivanje, negodovanje i mjerkanje blagodati ( onih talenata ) datih drugima je izvjestan čin nezahvalnosti Tebi, jer povlači pitanje moga povjerenja u Tvoju pravdu i mudrost kao i pitanje dobronamjernosti prema društvenom interesu.
Ne znam je li moguće do te mjere i biti čist i nevin?! Ali se sjetim Tvojih riječi u kojima mi kažeš da su ensarije voljeli više muhadžirima nego li sebi... I umalo da se zadivim svojim formalnim zahvalnostima a pomirim sa nutarnjim slabostima kao nečim normalnim, kad Ti me uhvati u klopku sa ovim dijelom iz Knjige o ensarijama i muhadžirima kojim mi kazuješ da je moguća čistota o kojoj se pitam. Sjetih se jednog detalja o ovoj čistoti ensarija i muhadžira. Stoji da je jedna grupa baštinika vječnog života krenula u zijaret velikom šejhu ondašnjeg Bagdada. Kada stigoše, biše počašćeni i lijepo primljeni. Kada dođe Šejh, upita ih: Kakav je vaš hal? Šejhu, kada imamo i kada nam se dadne, zahvalni smo, a kada nemamo i kada nam je uskraćeno, strpljivi smo, rekoše. E, djeco moja, veli šejh: kod nas su psi na takvom stepenu. Kada im dadnemo oni sretno mašu repovima i zahvalno čuvaju kuće naše a kada im ne dadnemo, oni pognutih glava strpljivo čekaju.
Nego, kod nas je praksa, djeco moja, da kada dobijemo odmah proslijedimo drugima pa se strpimo – sugerira na ajet o ensarijama i muhadžirima; a kada nam se ne dadne i kada nam se uskrati mi smo tada zahvalni – sugerira na ajet o onima koji su zahvalni pa im Ti, Dragi Allahu povećaš duhovne hedije. Ah, ah. Evo sjetih se i riječi jednog baštinika vječnog života koji reče da želi da ništa ne želi osim Tebe. I sad; Tvoj Poslanik a.s., mi reče da ne zna koji dio Ummeta je bolji; onaj na početku ili na kraju. Dakle, ako si mi Ti potvrdio da je takve čistote bilo među prvima u ovom Ummetu, zašto ne bi bilo i u svakom drugom vremenu, zaključak je koji mi sugerira govor Tvog Poslanika a.s. Na kraju ovih razmišljanja, pomislih da bih se zaista trebao prisjetiti Tvojih davanja meni i obećanja ne bi li se srce sjetilo zahvaliti. Jer, Ti mi reče da podsjećanje koristi vjerničkim srcima. Reče mi i da, kada bih brojao Tvoje blagodati, ne bih mogao pobrojati... Počinjem nabrajati. Kraja nema... Začudno, ali su mi pred očima i oni koji ni izbliza nemaju što si meni dao. Pa potom; sjetih se i „bezbroj“ Tvojih obećanja kako ćeš me nagraditi za svako štovanje Tebe, da ćeš nagrade umnogostručavati, da ćeš loša djela poništavati i pretvarati u dobra... Ali mi bi vrhunac kada nađoh da pored svega gore obećanog, Ti mi navještavaš i lijepu vječnost. Šta mi sve ne nabrajaš u toj vječnosti: .... neće biti brige, tuge, bolesti, strahova, vječno zadovoljstvo, bit će onoga što oko nije vidjelo, uho nije čulo niti što je razum mogao pojmiti...
Pa, Dragi Allahu, šta sam ja ako mi je čak i obećanje sretne vječnosti nedovoljno pa Ti se usuđujem prebacivati, joguniti se...- nezahvalan biti. Imam jak dojam da će za vjernike, na Danu stajanja pred Tobom, najveće kajanje biti oličeno u stidu zbog nezahvalnosti Tebi. Ili nedovoljne zahvalnosti. Gajim nadu, Dragi Allahu, da će me ova pitanja povesti putem kojim ćeš Ti biti razi. Nekome može ovakav način samo-ogleda izgledati smiješno i samoponižavajuće ali ja ne mislim tako. Neko će moguće je pomisliti i: vidi ovoga, kako to on... Ali ja, Dragi Allahu, vidim da samo kod pravih munafika, nevjernika, zalutalih, pokvarenih..., nema dubokih preispitivanja o munafikluku, nevjerovanju i krajnjoj pokvarenosti u kojoj se nalaze.
Ili npr., i kod nezrelih vjernika može ne biti dubokih preispitivanja o grijesima vanjskim i nutarnjim, slabostima, duhovnim pustarama njihovim... Samo ovakvi, i jedni i drugi spomenuti mogu biti sigurni u svoju blistavost pa ne činiti samo-oglede. A Tvoja Knjiga mi kazuje da su Tvoji najbolji robovi imali najdublja samo-sučeljavanja, toliko duboka da si Ti intervenisao kako bi ih utješio i ukazao da je to zapravo put zrijenja i uspinjanja Tebi. Sjetih se Davuda a.s., kada Te pita: Gospodaru, shvatio sam da ti se ne mogu zahvaliti koliko god to činio. Ti mu reče: O Davude, kada bi svaku dlaku sa glave svoje pocijepao na stotine tankih vlasi i kada bi potom, godina njihovog broja proveo na sedždi, ne bi mi mogao zahvaliti. Ali kako ću Ti se zahvaliti, reče Davud a.s. Ti mu, Dragi Allahu odgovori: E Davude, ta spoznaja da mi se ne možeš nazahvaljivati, je tvoje zahvaljivanje Meni, pa se trudi, Davude.
Ne mogu ni zamisliti dubinu Davudovog a.s., samo-ogledanja i svijesti o svojoj malehnosti nedostatcima spram Tebe unatoč tome da je bio Tvoj poslanik. Dragi Allahu, trebam li posvećivati više pažnje putu baštinika budućeg svijeta – tih istinskih duhovnjaka koji su objavili rat svome nefsu kao gnijezdu svih faraona u čovjeku. Ti velikani su zalimun linefsihi – udarili svim svojim snagama na niskosti u sebi, zadili su sablje u korice i krenuli u veliki džihad / džihadu-l-ekber i shvatili da bez samo-suočavanja i čišćenja duhovnih pustara ( faraona ) vjera ostaje nepotpuna ili čak krinka i mimikrija. Nezahvalnost prema Tebi, oduvijek a i danas je tako, je pojela sve što joj se našlo na putu. Ćudoređa, poimanje dobrote, čast, poštenje, dobronamjernost...Gledam toliko pojedenih i do kosti oglođanih svetosti. Sam ljudski život, čast, dostojanstvo je jedna od njih. I evo, ako ne zbog drugoga onda zbog ovog razmišljanja i samo-pretraživanja, nadam se da ćeš me upisati na agendu Tvojih dobrih planova i upisati me kao tragaoca na putu dobra i staviti na spisak dobrih i odabranih robova koji se nadaju Tvome oprostu i zadovoljstvu, Dragi Allahu!
Autor: hafiz Alija Rahman
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba