Znani kažu da se vrijednost znanja mjeri prema onome šta ono proučava i prema posljedicama koje ima po život pojedinca i društva. Otuda, znanja o Bogu, zdravlju, znanja o vojnim vještinama, trgovini, obrazovanje općenito..., su visoko cijenjena od kako je čovjeka na Zemlji.
Koliko je star ugled visokocijenjenih znanja toliko je star i ugled onih koji ih posjeduju, stječu i njima podučavaju. Rad na uređenju i organizaciji društva prema tim znanjima se zove pozvanje ili misija. Misija je časna shodno časti znanja iz kojeg proizilazi. Misija ne može sama po sebi izgubiti svoj ugled. Ali, svaka pa i najveća misija može biti obeščašćena, obezvrijeđena i iznevjerena u onolikoj mjeri koliki je stepen izdaje onih koji nose njezin bajrak. Emanet je kur'ansko-hadiski termin kojim se ponajbliže označava misija. Ti mi, Dragi Allahu, na mnogo mjesta ukazuješ na teškoću grijeha izdaje ili pronevjere emaneta. I Tvoj poslanik a.s., često govori o ozbiljnosti tog grijeha. Emanet ili misija / misije je danas u krizi, konstatiraju mnogi. Istina je da nisu u krizi misije već ljudi koji ih preuzimaju na sebe. Već neko vrijeme razmišljam, Dragi Allahu, šta je to što me navodi da sam nemaran spram svoje misije ili pak, šta su ponajčešći uzroci njene izdaje i pronevjere? Neki duhovni učitelji kazuju da izdaja misije dolazi kao plod čovjekova podlijeganja napastima četveroga: dīnār / novac, māl / kapital, džāh i mensib / ugled i položaj i kuwweh i sultah / moć i vlast. Ako su ovo razlozi izdaja a uviđam da jesu, krenuo bih redom.
Dīnār / novac
Ti mi, Dragi Allahu kažeš u Knjizi: ... A prave plate vaše su na svijetu budućem... Znam. Tvoj cilj nije da mi kažeš da na ovom svijetu ne trebam raditi i platu zaraditi. Čak i kada strogo kazuješ o slastima i užitcima ovoga svijeta, u osnovi dozvoljenim, razumijem da mi ih ne želiš zabraniti, već probuditi svijest o višim ciljevima i vrijednostima. Tako i ovo ... A prave plate vaše su na ahiretu... mi govori da ciljaš kazati: Ne nosi kese sa sobom. Tvoja misija i vazifa ili više njih ne trpe nošenje kese, to želiš da mi kažeš. Ova kesa nije plata ili ono što mi pripada za obavljanje misije. Kesa je pohlepa. Kesa je nezasitost. Kesa je ono ṭama' / طمع u Knjizi kojim opisuješ one kojima je uvijek neopravdano i bezrazložno malo i koji uvijek ciljaju još više. I izrazom šuḥḥ / شح si na isto ukazao rekavši: A oni koji se lakomosti ili pohlepe ( kese ) sačuvaju, oni će uspjeti. I zaista, svijest kese koju ponesem sa sobom u misiju, uvijek mi govori da zaslužujem više od dobivenog, huška me da zavirujem drugima u džepove, nagovara me da mislim kako i previše radim u odnosu koliko sam plaćen, na kraju me dovodi u stanje potpune ravnodušnosti spram misije. Ti mi, Dragi Allahu na drugom mjestu kažeš: Vi hlepite za dunjalukom, a Allah želi da za ahiretom žudite. Hlepnja je problem. Hlepnju ili kesu kao niskost duše upustiti u dvorište misije znači pustiti je da i sa njezinih krovova viče: hoću još. Stoji da je Abdurrahman ibn Avf, taj veliki drug Tvoga Poslanika bio mnogo bogat. Trgovao je različitom robom a ponajviše hurmama. Ali, on se uplaši tolikog nīmeta kojim si ga počastio. Stoji da si mu toliki bereket u trgovini dao da je zarađivao mnogostruko. S obzirom da su Mekka i Medina bili trgovački centri, on odluči da na neko vrijeme odseli u neki od drugih gradova gdje je životni standard bio znatno niži. Računao je da će dijeliti na Tvome putu i da ono što bi ostalo od zarade neće biti toliko mnogostruko. Međutim, kada je stigao u grad, kazivanje navodi da se u gradu pojavi bolest za koju tadašnji vidari rekoše da je jedino lijek u vrsti hurme kojom Abdurrahman trguje. Njegova se zarada još više poveća nego li je ranije bila. Prepade se Abdurrahman i vrati se kući. Ovoj plemenitoj i odgojenoj duši je Tvoj poslanik a.s., obećao džennetsku vječnost još za života. Vjerujem da je cilj Tvojih upozorenja na ugode ovozemne, da se poput 'Abdurahmana oslobodim hlepnje. Da ostavim kese. Mnogo je primjera u misijama gdje se jasno očituje svijest kese. Sakriva se najčešće iza koruptivnih radnji nižeg intenziteta, uticaja položajem, „štimanja izmišljenih honorara“... Svaki misijski posao je potencijalno ugrožen ukoliko se povjeri ovakvoj svijesti koja će poslovima najviše društvene bitnosti trgovati, šićariti..., i najgore, takvom vrstom izdaje, uništiti ih. Ponijeti kese u misiju je prva njena izdaja.
Māl / kapital
Ali, kada se svijest kese ne obuzdava..., napune se i postane ih teško nositi. A nije na odmet još koja. Providne su i vidi se šta je u njima. Treba mi nešto u šta ću moći staviti više ali da bude sakriveno od očiju i pogleda drugih. Nešto neprovidno a poveće. Cekerom ili torbom bih nazvao ovu razinu svijesti kojom misjju ne samo da izdajem, već je obezvrjeđujem i kompromitujem. U odnosu na ovaj nivo svijesti, može se kazati da je svijest kese skromna. Svijest cekera bih nazvao i torbarenjem. Torbarenje se danas sakriva iza bankovnih računa, nelegalno stečenih nekretnina upisanih na zetove, snahe... Dobro se može kamuflirati i utoliko je slatko jer ostaje prikriveno. Ova razina svijesti u misiji iza sebe ostavlja pustoš i devastaciju. A najveća devastacija se ogleda u tome što i ne postoji svijest o misiji. Koliko je ceker velik i blindiran tolika je razina i dugovječnost izdaje misije. Kada mi u Knjizi govoriš o onima koji su se oholili svojim porodom, imetkom, baščama, kapitalom..., i kada zaključuješ upitom: ... a šta će vam to koristiti na danu Stajanja..., zaključujem da mi poručuješ: Ne nosi cekera sa sobom. U misijskom poslu posebno.
Džāh i mensib / ugled i položaj
Uviđam i težu i opasniju povredu i izdaju misije. To je zloupotreba iste za sticanje ugleda, položaja, viđenosti / džah ili mensib. Sa punim kesama i torbama neminovno raste i ugled. Raste u očima awāma ili običnog svijeta. Ti mi, Dragi Allahu kazuješ da je taj awām ili običan svijet skrenuo pogled sa Tvoga Musa a.s., i okrenuo se prema bogatom Kārūnu diveći se ugledu kojeg je preko kesa i cekera stekao. Ukorio si ih zbog takvog rezona. Najveća izdaja misije na ovoj razini svijesti je u tome što se ista dodatno zloupotrebljava za sticanje još više. To više je: ugled i viđenost. Jer ugleda nikad dosta, kao i kesa i cekera. Taj i takav ugled je najčešće čista oholost, jer je od temelja sazdan na izdajama misije. Ova razina svijesti sebe uvijek smatra iznad, prečim, prioritetnijim... Misija će u trenu i bez razmišljanja biti žrtvovana ako u pitanje dođe moja reputacija i ugled. Misija mi tada postaje sredstvo za bezobzirno gaženje, vrijeđanje i rušenje svih koji mi se nađu na putu. Ti mi, Dragi Allahu, kazuješ da si velikom Musa a.s., rekao: I skini obuću svoju kada budeš ulazio u Dolinu Svetu. Ja sam tebe Musa odabrao pa poslušaj šta ti objavljujem. Razumijevam da je obuća simbol ugleda i časti. Kao što su ruke simbol stjecanja tako je obuća na nogama simbol prispijevanja, uspeća, zauzimanje nečega, ovladavanja, postignuća uspjeha. Zauzeo je prijesto, uspeo se na tron, zauzeo prvo mjesto..., kaže se. Da, obuća je simbol postignuća svakojakih pa i ugleda i časti. Skini Musa obuću svoju u ovoj Svetoj Dolini, razumijevam kao da mu poručuješ: skini ugled svoj sa sebe, jer ti sam sebe nisi odabrao za ovu misiju već sam Ja to učinio, o Musa. Skini Musa sa sebe ugled i uznonositost, jer ovdje moraš biti gol da bi bio zaogrnut, moraš biti bos da bi bio obuven, ovdje moraš biti prazan da bi te se napunilo – počastima od Mene. I upravo ova bosonogost Musa a.s., u Svetoj Dolini mu je donijela od Tebe istinsku veličinu, ugled i položaj. Takav, da je kao odabrani, stvarnog i zasluženog ugleda i položaja, mogao biti ponizan i poslušan učitelju Hidru a.s. Ali, oni koji u misiju sa sobom ponesu maštu o obući nikada ne znaju niti mogu pokazati ovaj Musaov karakter. Nikada drugog neće poslušati niti uvažiti..., osim ako im ta poslušnost ne pretpostavlja cipele ili obuću više. Manevijetske ili neke od nutarnjih poruka ovog ajeta bih shvatio na način: da je misija ili misije koje ja obavljam su moje Svete Doline u koje sam ušao ili ulazim. Da bi poput Musa a.s., bio zaogrnut, obuven, napunjen - prosvijetljen nurovima i berekatima od Tebe – moram bos pristupiti svojim Svetim Dolinama, moram i ja pristupiti ispražnjen od svega osim od Svetog i Uzvišenog. Moram se kaniti ogrtača ponosa, časti, ugleda, uznositosti..., posebno ako sam ih stekao preko kesa i cekera izdajom misije. Jer Svete Doline ne trpe blato niskih razina svijesti koje bi u njih unio na svojoj obući. Zato bih kazao da je jedna od Tvojih poruka u pogledu odnosa spram misije: Ne nosi obuće sa sobom.
Kuwweh i sultah / moć i vlast.
Na koncu, punih kesa, cekera i velike obuće, ne preostaje osim da poželim i moć ili vlast. Štap ili bič je simbol moći i vlasti. Najopsanije je u misijski posao ponijeti maštu o kesama, cekerima, obući a pogotovo o štapu, jer ona podrazumijeva i prethodno spomenute mašte koje rezultiraju izdajom. Nije za svakoga da ima štap u rukama. Znakovit mi je, Dragi Allahu primjer kojeg navodiš kroz Musaov a.s., štap. On je „svevremeni“ simbol dobre moći koji i silnog Faraona - samoproglašenog boga baca u poraz. Zanimljiv je i jer se iz onoga koji služi za pomaganje pri hodu i prikučivanje lišća ovcama pretvara u silu kojom se more razdvaja. Sa druge strane, štap se i zloupotrebljava. Nedostojni štapa ga služe za tiraniju. Štap nije sam po sebi sporan. Problem je kada se do štapa dolazi preko razina svijesti koja zloupotrebljava misiju. Razina svijesti štapa guši i sam pojam o misiji. Štaviše, pretvara se u anti-misiju. Zulum i nepravda sa jedne a nered i anarhija sa druge strane, su optimalni opisi posljedica takve svijesti. Ovakva svijest po uzeću štapa koristi ga ne samo za činjenje nepravde i nereda već ih njime pravda i ozakonjuje. Faraonov štap je primjer za to. Musaov štap je suprotnost. On je misijski, zadobijen uzvišenom razinom svijesti koja ga nije maštala. On koristi dobru i pomaganju dobra. Rekao bih da onaj ko nemaštanjem zadobije štap u misiji, takvoga vidim sličnog Musau a njegov štap sličnim Musaovom štapu. Pa neka očekuje da će uz Tvoju pomoć, Dragi Allahu, najtvrđe kamenje u prsima u svilu pretvarati a faraonima današnjim uzrok stradanja biti. Kažem sebi: Ni štapa ne nosi sa sobom u misiju jer je to njena izdaja. Nije štap za svakoga!
I da, prema islamu, čitav život je misija za vjernika... Zamke su na putu mnoge a kako bi se izdaja lijepom učinila. Pazi, kažem sebi! Čestiti sufija zavapi: Želim da ništa ne želim, osim Tebe, Dragi Allahu! Cijenim da je ovo i najveći i najveličanstveniji a toliko zapostavljeni Sunnet Tvoga poslanika a.s. On je od Tebe podučen kako se sačuvati ponajprije od izdaje one misije iz kālū belā koju preuzesmo kao i svih drugih misija koje na ovom svijetu stječemo i nosimo. Kako veličanstven Sunnet!
Autor: Alija Rahman
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba