Već cijeli niz godina izbjegavam obraćanja, predavanja i sl. Prije toga i poprilično mlađi, doslovno sam grabio svaku priliku za navedene aktivnosti kada bih bio pozvan. Smatrao sam to svojim doprinosom vjeri i zbog ličnog iskustva i doživljaja, kažem da ne sumnjam u najbolje namjere i svih drugih koji danas hoće i misle da za vjeru čine dobro time što će vjernicima što više kazivati, vaziti. Ali, sada..
Rijetko kada kao danas je bilo mnoštva govora o vjeri i moralu. Rijetko, zaista! Zar to nije na radost? Jeste, svakako! Ali, može li nepravovremen, neprincipijelan a obilat govor o vjeri i moralu prispjeti na tačku sa koje se skrnave vrijednosti i svetosti istih? Može, itekako!
Opisanu obilatost govora bih nazvao hiperprodukcijom. Hiperprodukcija najčešće sa sobom donosi i devalvaciju kao posljedicu. A strašna je i pomisao o devalviranju takvih vrednota kao što je govor o vjeri i moralu. Dakle, već se može misliti i o drugoj strani medalje, tj., o potencijalnim štetama a ne samo koristima obilatog govora o vjeri i moralu. Glede toga, valja imati na umu ličnu odgovornost svakoga ko doprinosi toj hiperprodukciji a posljedično i devalvaciji. Zbog ličnog uvjerenja u pogledu gore kazanog, već cijeli niz godina izbjegavam obraćanja, predavanja isl. Prije toga i poprilično mlađi, doslovno sam grabio svaku priliku za navedene aktivnosti kada bih bio pozvan. Smatrao sam to svojim doprinosom vjeri i zbog ličnog iskustva i doživljaja, kažem da ne sumnjam u najbolje namjere i svih drugih koji danas hoće i misle da za vjeru čine dobro time što će vjernicima što više kazivati, vaziti... Ali, sada već smatram da je jedno misliti da se čini dobro a sasvim je drugo to što se činjenjem tog dobra možda ipak čini i neka greška, čak i šteta.
Staro je pravilo: nikada nemoj upoznati omiljenog pisca, makar to bio genijalni Babelj ili sjajni Steinback. Jedno je čitati brilijantnu poeziju Bukovskog (tog poštenjačine od pjesnika u pisanju), ali gledati ga u stvarnosti kako udara i mlati dvadesetogodišnju ljubavnicu nogom u bubrege ili dok cvili u lokvi vlastite bale... Ili, upoznati i iskustveno dotaknuti takve velikane i klasike (čitaj: i mnoge govornike i pisce o vjeri i moralu) a ne moći zaustaviti gađenje u sebi pred odvratnošću njihove sujete, pohlepe, prostog ponašanja...
Jedna u nizu posljedica hiperprodukcije govora o vjeri i moralu je, da se sve kazuje svakome. Druga i veoma česta je skretanje fokusa sa živog islama i moralne prakse na sam govor o istima. I zaista, problem živog islama i moralne prakse je teško objašnjiv paradoks u vremenu kada se toliko mnogo govori i zna o vjeri. Izgleda da; što je više teorijskog znanja, manje je žive vjere i morala. Sljedeća posljedica hiperprodukcije i devalvacije govora o vjeri i moralu je to, da se publika ponaša komercijalistički ili potrošački. Poput kupaca u hiper-marketima. Uz raznovrstan izbor sa različitim cijenama..., probirljiva publika (vještački stvorena djelovanjem dobronamjernih hiper-produkcionaša ) je govor o vjeri kao i same predavače učinila artiklima na policama tih marketa. Uzima se prema volji, sklonosti, laskavosti ili šokantnosti... Ili prema duljini, trajanju... Ili prema subjektivnom osjećaju simpatičnosti predavača. Ili..., kako ko dobro galami, plače, nasmijava isl.
Na krilima ovih trendova svjedočimo doslovnoj samo-ponudi predavača i pisaca na policama marketa ( čitaj: na facebooku, youtubu, twiteru...) gdje mnogi zarad lajka demonstriraju pozavidna teatarska umjeća, prave svojevrsna sezonska sniženja ( uproštavaju i banaliziraju govor o vjeri i moralu), priređuju klasične show-scene kako bi namamili i pridobili izbirljivu i publiku sve više sklonu senzaciji i stadionskom navijanju. Time predavači nesvjesno formiraju publiku koja čuje i gleda a ne sluša niti misli o onome što ima se saopštava ili prenosi. Zapravo, mnogo je tehnika koje služe da se predavač publici predstavi u svjetlu svetog čovjeka. Ali, slušatelji, čitatelji ili publika neprestano trebaju imati na umu da nije isto diviti se nečijem govoru ili pisanju i iste upoznati i kušati.
Svakome, baš svakome, treba dati vremena za dokazivanje u djelanju i postupcima. Nažalost, kod tog upoznavanja i kušanja mnogih autoriteta, nastaju i mnoga razočarenja koja obeshrabruju i zbunjuju. Staro je pravilo: nikada nemoj upoznati omiljenog pisca, makar to bio genijalni Babelj ili sjajni Steinback. Jedno je čitati brilijantnu poeziju Bukovskog (tog poštenjačine od pjesnika u pisanju), ali gledati ga u stvarnosti kako udara i mlati dvadesetogodišnju ljubavnicu nogom u bubrege ili dok cvili u lokvi vlastite bale... Ili, upoznati i iskustveno dotaknuti takve velikane i klasike (čitaj: i mnoge govornike i pisce o vjeri i moralu) a ne moći zaustaviti gađenje u sebi pred odvratnošću njihove sujete, pohlepe, prostog ponašanja...
Te i takve spoznaje bole i vode teškim razočarenjima. Zaključujem, Dragi Allahu, da su jedino poslanici, stajali do kraja iza svojih riječi, u potpunosti radili ono što su govorili i time bivali osvjedočeni autoriteti. Nisu nas željeli samo da bi nam iz očiju isisali krv divljenja. Postaje mi sve jasnije da čestim opetovanjem: ...oni koji vjeruju i dobra djela čine...; poručuješ da je djelanje i činjenje dobra primarni dokaz vjere ali i u slučaju publike – sljedbenika sasvim pouzdan i isključiv parametar koga se može i treba slijediti. Da, Ti Dragi Allahu, na desetinama mjesta u Knjizi hvališ one koji vjeruju i koji dobra djela čine. Mnogo je više i češće tih redaka u Knjizi nego li onih u kojima hvališ znanje, učenje i naukovanje. Nipošto ne dovodim u pitanje sve vrednote ovog drugog, već shodno svemu spomenutom činim analizu i usporedbu. Danas, Dragi Allahu, mnogi doslovno trče da u mnogo čemu budu autoriteti pa tako i u vjeri i moralu, nesvjesni da to ima svoje terete i bremena. Rekao bih da je jedno od najvećih bremena autoriteta u vjeri i moralu to; da li će ljude razočarati i biti uzrokom njihovog udaljavanja od vjere. Jer, ljudi koji o vjeri i moralu drugima kazuju trebaju neprestano imati na umu da se njihove riječi, djela i stil života gledaju duplim očima. Njihove greškice se u istu ravan stavljaju sa ogromnim greškama onih koji nisu autoriteti. Duhovni velikan reče: Ono što je za običnog sevab, za velikana je propust. Mogli bi kazati da autoritete običan svijet, u ovom slučaju slušatelji, pratitelji ili publika kojoj se obraćaju vide kao one koji ne smiju razočarati. Ni najmanje.
U kontekstu kazanog, prisjećam se svojih prvih učenja o Tebi, Dragi Allahu, o vjeri, moralu... Od koga sam učio o Tebi, čije riječi i djela su na mene ostavljali najveći utisak? Svakako, roditelji su me učili prvim koracima. Trudili su se kako i koliko su znali i umjeli. Tu je i jedna posebna osoba u mome životu. Nana (ja sam je zvao Majka)! Bila je to osoba koja nije učila vjerske škole osim džematskog mekteba. Nije znala više od ilmihala niti dalje od sure Duha. U Mushafu nije učila. Ali, farzove sunnete, sun-sunnete..., je čuvala poput očinjeg vida. Nisam iz njenih usta čuo ružan, prost i besposlen govor. Ili govor o drugim ljudima. Mrva hljeba se nije smjela naći na podu sobe. Voće na njivi nije smjelo biti bačeno ili ostavljeno da truhne. Primjera čiste i iskrene vjere u Tebe koju sam svjedočio kod nje je mnogo. Ona nije ni znala da mene svojim stilom života podučava i uči vjeri ali je to istinski činila. Ti naši dobri predci su bili iskreno odani Tebi, predani živoj vjeri a mnogo skromnijih znanja o istoj. Isto bih rekao i za našu stariju ulemu, muderise, vaize, spisatelje...
Slušajući ili čitajući govor takvih, ne mogu a da se na zastidim svoje lakomosti za brzim i lahkim odgovorima, težnjom za instant znanjem, prostim dosjetkama u govoru, posrnućima u primarnim pitanjima morala i principijelnosti... Ali vrlo važnim smatram to što sam sticanjem sposobnosti selektiranja, nekim pak drugima, bez oklijevanja, bez ustručavanja i straha spreman kazati da me njihovo mišljenje apsolutno ne zanima, da ne držim do njih niti ih smatram za ozbiljno. Ne iz oholosti, već osvjedočenja i kušanja takvih koji su svoja znanja o vjeri i moralu kompromitirali nedopustivim ponašanjima i to na abecedi moralnog, korektnog, principijelnog, dosljednog... Njihovo mi mišljenje uopšte nije mjerodavno.
Nepravda je sve njih smatrati tek generacijama prošlosti, neukim, oskudno obrazovanim..., a toliko od njih možemo i trebamo učiti o tome kako se biva istinski autoritet, posebno sada, kada zbiljski autoriteti gotovo da ne postoje ili su prava rijetkost među muslimanima. Nažalost, danas mnogim vaizima, govornicima, spisateljima..., visoka znanja, diplome i uvidi u tefsirske, hadiske i finese drugih znanosti služe da zavađaju ajet sa ajetom, hadis sa hadisom, Ebu Hanifu sa Hanbelom, mezheb sa mezhebom... Nekima je briga i lična promidžba i svakojaka prođa. Zato, često poželim da na planu živog islama i moralne prakse više sličimo našim starijim; kako običnim muslimanima tako i ulemi, po cijenu da mnogo manje znamo. Sljedeću fazu u sticanju znanja o Tebi, Dragi Allahu, su obilježili moji učitelji, profesori. Svima sam im dužnik. Neki su me zaista posebno zadužili. Kao đak i student sam ih gledao sa visoko uprtim pogledom u visinu. Nikada ih nisam ni prestao tako gledati.
No, sada, u četrdesetim godinama života, sa pomalo prikupljenog znanja o Tebi ali i proživljenog iskustva sa mnogima koji o Tebi, vjeri i moralu kazuju; mogu reći da sam u sasvim novoj fazi učenja o Tebi, Dragi Allahu. Sada me mnogo više zanima praktična osvjedočenost i čista duhovnost onih od kojih bi učio nego li to; da li dobro barata kiraetom, tefsirom, hadisom, fikhom... Kao da sam uspio doći do stupnja, za mene pouzdane selekcije između onih čija su mišljenja, stavovi i vjerska praksa ozbiljni i kao takvi sasvim relevantni sa jedne, i onih površnih, jeftinih, interesnih, plagijatorskih, populističkih i nerijetko dvoličnih stavova, govora, pisanja, ma od koga dolazili, sa druge strane. Možda ovo nije mnogo ali je značajno, jer na tragu ove selekcije mogu kazati da neke ljude od kojih danas pristajem učiti, iznimno cijenim i poštujem. To su oni iz čijeg se pisanja ili govora o vjeri očituje duboka kontemplacija, briga i osvjedočena posvećenost vjeri i moralu.
Nisu to prepisana znanja, već iščitana, duboko promišljena i najvažnije, znanja koja se žive. To su ljudi čiji pristup mišljenju vjere i morala proizilazi iz dubina njihovog bića. Njihovu vrijednost ponajviše vidim u tome što je takav pristup i ozbiljnost teško zadržati, čuvati i njegovati, posebno danas, kada mnogi svoja lakonska znanja i mišljenja grade na pozicijama koje im omogućuju ugled, medijska eksponiranost, pozicije moći, reputacija stečena na novcu... Slušajući ili čitajući govor takvih, ne mogu a da se na zastidim svoje lakomosti za brzim i lahkim odgovorima, težnjom za instant znanjem, prostim dosjetkama u govoru, posrnućima u primarnim pitanjima morala i principijelnosti... Ali vrlo važnim smatram to što sam sticanjem sposobnosti selektiranja, nekim pak drugima, bez oklijevanja, bez ustručavanja i straha spreman kazati da me njihovo mišljenje apsolutno ne zanima, da ne držim do njih niti ih smatram za ozbiljno. Ne iz oholosti, već osvjedočenja i kušanja takvih koji su svoja znanja o vjeri i moralu kompromitirali nedopustivim ponašanjima i to na abecedi moralnog, korektnog, principijelnog, dosljednog... Njihovo mi mišljenje uopšte nije mjerodavno. Štaviše, osjetim smjelost da im to kažem bez najmanje bojazni jesu li dotični u redu nekih moćnika u hijerarhiji visoko pozicioniranih...
Moguće je da ovim promišljanjima zvučim kao obično piskaralo kojem je tek stalo da iznese svoje mišljenje. Jer, danas ne samo da svi imaju mišljenje o svemu, već ga žele saopćiti i dostaviti svima. Da, danas se može govoriti i o hiperinflaciji mišljenja. A čega danas nije hiperinflacija: mišljenja, fetvi, šejhova, alima, uvaženih, poštovanih, ilahija, karija... Ili, možda je ipak bolje da sam šutio, jer bih tako ostao teolog i ostavio dojam da nešto znam, ovako sam progovorio i otklonio svaku sumnju u svoju neozbiljnost, neznanje i površnost. Ipak, sebe ću podsjetiti na veliko tesavufsko geslo: Teško li se onom koji zna, osim ako radi po znanju. Teško li se onom koji radi po znanju, osim ako je iskren. Teško li se iskrenom, osim ako je siddik / koji svoju iskrenost potvrđuju djelima dobrote. Da, ovo je podsjećanje meni, ponajprije!
Autor: Alija Rahman
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba