Učenje Kur'ana

Subhāneke Allāhumme ve bi hamdike, ve tebārekesmuke, ve teāla džedduke, ve lā ilāhe gajruke.

Eūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm.

Bismillāhir-rahmānir-rahīm.

El-hamdu-lillāhi Rabbil – ‘ālemīn,
Errahmānir-rahīm,
Māliki jev-middīn.
Ijjāke na’budu ve ijjāke nesteīn.
Ihdi-nessirātal mustekīm,
Sirātallezīne en’amte ‘alejhim,
Gajril-magdūbi’alejhim ve leddāllīn.

Kul huvallahu ehad. Allahus-samed. Lem jelid ve lem juled. Ve lem jekul-lehu kufuven ehad.

Tada tiho (u sebi) prouči Subhānekellāhumme...

Proučiti u sebi: Subhānekellāhumme ve bi hamdike ve tebārekesmuke ve te‘āla džedduke ve lā ilāhe gajruke, spada u namaske sunnete.[1]

Ebū Se‘īd el-Hudrī, r.a., prenosi da bi Allahov Poslanik namaz započinjao učenjem: Subhānekellāhumme...[2] Hadis sa sličnim značenjem prenos i hazreti Aiša, r.a.[3]

Enes ibn Mālik, r.a., kaže: „Kada bi izgovarao prvi tekbir Allahov Poslanik, a.s., podigao bi ruke u visinu ušiju, a zatim bi proučio: 'Subhānekellāhumme...'“[4].

‘Abdullāh ibn Mes‘ūd, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, a.s., podučavao nas je da namaz počnemo s učenjem: ' Subhānekellāhumme...'“[5]

Na isti način učenje u namazu otpočinjali su ashabi Allahovog Poslanika, a.s., kao i tabi‘īni. ‘Abde prenosi da je hazreti Omer, r.a., (na početku namaza) glasno proučio: Subhānekellāhumme...[6]

Esved prenosi da bi hazreti Omer, r.a., namaz započinjao učeći: Subhānekellāhumme...[7] Prenosi se, također, da je na takav način učenje u namazu započinjao hazreti Osman, r.a.[8]

Allahov Poslanik, a.s., učio je različite dove na početku namaza i o tome postoje autentični hadisi. Sve dove navedene u sahīh-hadisima dozvoljeno je učiti. Ipak, Subhānekellāhumme... je dova koju su ashabi odabrali i kasnije je ljudima naglas učili kako bi ih tome podučili kao što se i vidi iz primjera hazreti Omera, r.a. To ujedno znači da su ovi ashabi smatrali da je to dova koju je i sam Allahov Poslanik, a.s., odabrao.     

Ebū Hanīfa i Muhammed eš-Šejbānī također smatraju da učenje u namazu započinje sa Subhānekellāhumme...[9] Muhammed eš-Šejbānī kaže: „Zatim će (na početku namaza) proučiti: Subhānekellāhumme...“[10] Čuveni hanefijski učenjak El-Džeṣṣāṣ u komentaru Et-Tahāvījevog Muẖtesara kaže: „Ebū Hanīfe i Muhammed smatraju da se (Subhānekellāhumme...) uči na osnovu riječi Uzvišenog: „...i veličaj i hvali Gospodara svoga kad ustaješ.“[11], u kojima se naređuje učenje tesbīha na kijamu (stajanju)... Stoga je, kako bi se ispunila osnovna nakana ajeta, najpreče na stajanju u namazu učenje započeti sa: Subhānekellāhumme...“[12]

Ovo je mišljenje i imama Ahmeda i sljedbenika hanbelijskog mezheba kako prenosi Ibn Kudāme u djelu El-Mugnī.[13] O učenju: Subhānekellāhumme... nakon početnog tekbira Et-Tirmizī kaže: „Tako su postupali učeni ljudi među tabi‘īnima i drugi.“[14] Subhānekellāhumme... na početku namaza uče svi: imam, muktedija[15] i osoba koja klanja sama.[16]

Iz knjige: Duranović E. i Ljevaković-Subašić S. (2020). Namaz u islamskoj tradiciji Bošnjaka. Sarajevo: Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka.

_____________________________________

[1] Eš-Šurunbulālī, Imdād..., str. 263.

[2] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2416, str. 402-403; Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 769, str. 449; En-Nesā'ī, Es-Sunnen el-kubrā..., tom 1, hadis br. 975, str. 467. Hadis je hasen.

[3] Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 771, str. 450. Hadis je hasen; Ebu Davud, Sunen..., tom 2, hadis br. 774. str. 36; Et-Tirmizī, Tirmizijina zbirka..., tom 1, hadis br. 243, str. 483; El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2347, str. 51; El-Hākim, El-Mustedrek..., tom 1, hadis br. 862, str. 348. El-Hākim za ovaj hadis kaže da je sahīh. Ez-Zehebī se slaže s njim.

[4] Ebū Ja‘la, Musned Ebū Ja‘la..., tom 6, hadis br. 3735, str. 389; Ed-Dārekutnī, Sunen Ed-Dārekutnī..., tom 2, hadis br. 1148, str. 62; El-Hejsemī, Medžme‘u el-baḥrejn..., tom 2, hadis br. 798, str. 109. El-Hejsemī o ovom hadisu kaže: „Prenosioci ovog hadisa su pouzdani.“; Ibn Kudāme, El-Mugnī..., tom 2, str. 144. Ibn Kudāme  navodi da su svi prenosioci ovog hadisa pouzdani. 

[5] El-Hejsemī, Medžme‘u ez-zevāid..., tom 2, hadis br. 2617, str. 227. El-Hejsemī navodi da Et-Taberānī bilježi ovaj hadis u El-Mu‘džem el-'evsat. Vidi: Et-Taberānī, El-Mu‘džem el-'evsat..., tom 1, hadis br. 1026, str. 304.   

[6] Muslim, Sahīh..., hadis br. 399, str. 299.

[7] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2419, str. 404; Ebū Dž‘afer et-Tahāvī, Muẖteṣar iẖtilāf el-‘ulemā', valorizacija: ‘Abdullāh Nezir Ahmed, Dār el-Bešāir el-Islāmijje, 1995, tom 1, poglavlje 135, str. 201; El-Bejhekī, Sunen..., hadis br. 2350, str. 52; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 337, str. 114. Imam En-Nīmevī navodi da je ovo predanje sahīh.

[8] Ed-Dārekutnī, Sunen Ed-Dārekutnī..., tom, 2, hadis br. 1154, str. 65; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 338, str. 114. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis hasen.

[9] El-Džeṣṣāṣ, Šerḥ Muẖteṣar et-Ṭaḥāvī..., tom 1, str. 581-582.

[10] Muhmmed ibn Hasan eš-Šejbānī, Kitāb el-'asl..., tom 1, str. 28-29.

[11] Kur'an, Et-Tur, 48.

[12] El-Džeṣṣāṣ, Šerḥ Muẖteṣar et-Ṭaḥāvī..., tom 1, str. 581-582.

[13] Ibn Kudāme, El-Mugnī..., tom 1, str. 142-143.

[14] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 1, str. 483.

[15] Muktedija – Osoba koja klanja namaz u džematu za imamom. Od arapskog glagola iktedā što znači: slijediti, oponašati, ugledati se. Vidi: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997, str. 1175.

[16] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 30.

Tiho (u sebi) prouči E‘ūzu...

Proučiti: E‘ūzu billāhi mine-š-šejtāni-r-radžīm nakon Subhānekellāhumme... na prvom rekatu u namazu je sunnet za osobu koja klanja sama i za imama. Muktedija neće učiti E‘ūzu jer je ona, prema Ebū Hanīfi i Muhammedu, povezana s učenjem Kur'ana, a muktedija ne uči Kur'an za imamom.[1]  

Uzvišeni Allah, dž.š., o tome kaže: „Pa kada želiš učiti Kur'an zatraži zaštitu kod Uzvišenog Allaha od prokletog šejtana.“[2]

Allahov Poslanik, a.s., i njegovi ashabi su nakon Subhānekellāhumme... na prvom rekatu namaza učili E‘ūzu u sebi. Ebū Se‘īd  el-Hudrī, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, a.s., bi prije učenja Kur'ana proučio: 'E‘ūzu billāhi mine-š-šejtāni-r-radžīm.'“[3]   

Esved kaže: „Hazreti Omer, r.a., bi na početku namaza učio: 'Subhānekellāhumme ve bi hamdike ve tebārekesmuke ve te‘āla džedduke ve lā ilāhe gajruke'. Zatim bi proučio: 'E‘ūzu.'“[4]

Ebū Vāil, r.a., prenosi da su ashabi Allahovog Poslanika, a.s., u namazu učili E‘ūzu i Bismillu u sebi.“[5]

Ibn Kudāme navodi da su: Hasan, Ibn Sirīn, ‘Atā, Es-Sevrī, El-Evza‘ī, Šafijā i Ishāk smatrali da je učenje E‘ūze na prvom rekatu u namazu sunnet.[6]

Subhānekellāhumme... i E‘ūza uče se samo na prvom rekatu. Na ostalim rekatima učenje započinje s Bismillom.       

...i Bismillu!

Učenje Bismille u sebi prije El-Fātihe, na svim rekatima u namazu je sunnet. Bismillu uče osoba koja klanja sama i imam, dok je muktedija ne uči jer je i Bismilla poput E‘ūze povezana s učenjem Kur'ana.[7]

Bismilla se uči u sebi na osnovu predanja koje bilježe imam Mālik, Muslim, En-Nesā'ī i drugi da je Enes ibn Mālik, r.a., rekao: „Klanjao sam za Allahovim Poslanikom, a.s., Ebū Bekrom, r.a., Omerom, r.a., i Osmanom, r.a., i nisam čuo da i jedan od njih uči Bismillāhi-r-Rahmāni-r-Rahīm naglas.“[8]

Tabi‘īn ‘Abdullāh ibn Mugaffel kaže: „Moj otac me je čuo kako u namazu učim Bismillāhi-r-Rahmāni-r-Rahīm naglas, pa mi je rekao: „Sine moj, zar si ti novotar (uvodiš novine u vjerske obrede)? Čuvaj se novotarija!“ Zatim je rekao: „Klanjao sam za Allahovim Poslanikom, a.s., Ebū Bekrom, Omerom i Osmanom i nisam čuo ni jednog od njih da to čine (uče: Bismillāhi-r-Rahmāni-r-Rahīm naglas), pa nemoj ni ti. Kada klanjaš namaz uči (naglas) El-Hamdulillāhi Rabbi-l-‘ālemīn...“[9]  

Muslim u sahīh-hadisu prenosi da je Enes ibn Mālik, r.a., rekao: „Klanjao sam za Allahovim Poslanikom, a.s., Ebū Bekrom, Omerom i Osmanom i oni su učenje (naglas) započinjali s El-Hamdulillāhi Rabbi-l-‘ālemīn... i nisu spominjali Bismillu ni na početku učenja ni na kraju.“[10]

El-Buhārī  bilježi da su Katāde i Enes, r.a., rekli: „Allahov Poslanik, a.s., Ebū Bekr i Omer, r.a., su započinjali učenje u namazu (naglas) s El-Hamdulillāhi Rabbi-l-‘ālemīn...“[11]

Et-Tirmizī navodi da je Bismillu tiho, u sebi, u namazu učila većina učenjaka iz generacije Vjerovjesnikovih, a.s., ashaba, poput: Ebū Bekra, Omera, Osmana, r.a., i drugih, a poslije njih i većina iz generacije tabi‘īna kao što su: Sufjān es-Sevrī, Ibn Mubārek, te Ahmed i Ishāk.[12] Na ovakav način postupaju i učenjaci hanefijskog mezheba.[13]

Iz knjige: Duranović E. i Ljevaković-Subašić S. (2020). Namaz u islamskoj tradiciji Bošnjaka. Sarajevo: Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka.

_____________________________________

[1] Eš-Šurunbulālī, Imdād ..., str. 263.

[2] Kur'an, En-Nahl, 98.

[3] ‘Abdurrezzāk, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2589, str. 86.

[4] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2471, str. 418.

[5] En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 340, str. 114-115. Imam En-Nīmevī navodi da ovaj hadis bilježi Se‘īd  ibn Mensur u svom Sunenu te da je hadis sahīh.

[6] Ibn Kudāme, El-Mugnī..., tom 2, str. 145.

[7] Eš-Šurunbulālī, Imdād ..., str. 263.

[8] Mālik ibn Enes, El-Muvetta', valorizacija: Muhammed Fuād ‘Abdulbākī, Dār iḥjā‘ et-turās el-‘arebijj, Bejrut, 1985, Knjiga o namazu, hadis br. 30, str. 81; Ebū ‘Abdurrahmān Ahmed ibn Šu‘ajb En-Nesā'ī, Sunen En-Nesā'ī el-mudžtebā (Es-Sunen eṣ-Ṣugrā), Dār et-te‘sīl, Kairo, 2012., tom 2, hadis br. 919, str. 335. 

[9] Ahmed ibn Hanbel, Musned..., tom 27, hadis br. 16787, str. 342; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 1, hadis br. 244, str. 484-485; i Ahmed ibn Muhammed ibn Selame et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī el-āsār, ‘Ālem el-kutub, Bejrut, 1994, tom 1, hadis br. 1196, str. 202; Imam Et-Tirmizī kaže da je ovaj hadis hasen.

[10] Muslim, Sahīh..., hadis br. 399, str. 299.

[11] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 743, str. 505.

[12] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 1, str. 485.

[13] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 128.

Zatim prouči El-Fātihu (El-Hamdulillāhi Rabbi-l-‘ālemīn...)!

Većina islamskih učenjaka smatra da je učenje jednog dijela Kur'ana u namazu farz na osnovu ajeta: „...a vi iz Kur’ana učite ono što je lahko...“[1] i sahīh-hadisa kojeg bilježi Muslim od Ebū Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Nema namaza bez učenja Kur'ana.“[2] Ovaj hadis je argument da općenito nema namaza bez učenja Kur'ana.[3]

Učenje El-Fātihe, pak, na prva dva rekata u farz-namazima i na svim rekatima dobrovoljnih namaza i vitra je vādžib[4], na osnovu ustrajnosti i brojnih upozorenja Allahovog Poslanika, a.s., u tome.[5]

Muslim i imam Mālik prenose od Ebū Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko klanja namaz a ne prouči El-Fātihu to je nedostatak, to je nedostatak, to je nedostatak i nepotpunost.“[6] Abdulvehhāb el-Mešhedānī tumačeći ovaj hadis kaže: „Ovaj hadis ukazuje na to da je namaz u kojem se ne prouči El-Fātiha manjkav, ali da u osnovi nije pokvaren, jer je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „...to je nedostatak“, tj., namaz nije potpun, a nepotpunost u namazu ne znači i neispravnost. Prema tome, učenje El-Fātihe u namazu je vādžib, a nije farz čije izostavljanje kvari namaz.“[7]  

S druge strane, za hadis kojeg bilježe El-Buhārī  i Muslim od ‘Ubāde ibn Sāmita, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Nema namaza za onoga ko ne prouči El-Fātihu.“[8], učenjaci hanefijske pravne škole navode da je ahad,[9] a na temelju ahad-hadisa ne može se izreći sud da je nešto farz. Stoga je učenje El-Fātihe u namazu vādžib, drugostepena zapovijed u islamu. To znači da je onaj ko namjerno ne prouči El-Fātihu griješan, ali mu je namaz ispravan, a onaj ko zaboravi da prouči El-Fātihu dužan je učiniti sehvi-sedždu[10].[11]

Poslije učenja El-Fātihe tiho (u sebi) reci: Āmīn!

Sunnet je da osoba koja klanja sama, muktedija i imam, na kraju učenja El-Fātihe, odnosno slušanja učenja El-Fātihe na rekatima u kojima se uči naglas kažu: 'Āmīn!'[12] Ovo je utemeljeno na sahīh-hadisu kojeg bilježe El-Buhārī i Muslim od Ebū Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kada imam kaže: 'Āmīn' recite i vi! Onome, čiji se izgovor: 'Āmīn', podudari s izgovorom meleka, bit će oprošteni grijesi.“[13] U dugom sahīh-hadisu kojeg bilježe Ed-Dārimī, En-Nesā'ī i drugi od Ebū Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kada imam izgovori: 'Gajri-l-magdūbi ‘alejhim vele-d-dāllīn', vi recite: 'Āmīn'. Uistinu i meleci tada kažu: 'Āmīn'. Čije izgovaranje: 'Āmīn' se pududari s izgovaranjem meleka oprostit će mu se grijesi.“[14]  

Također, sunnet je da se Āmīn nakon El-Fātihe izgovori tiho, u sebi, jer je Āmīn u osnovi dova, a prema riječima Uzvišenog Allaha dovu treba učiti tiho. Allah, dž.š., kaže: „Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.“[15]  

U vjerodostojnim hadisima se navodi da je Allahov Poslanik, a.s., Āmīn izgovarao tiho. Imam Ahmed, Et-Tirmizī, El-Hākim, Ed-Dārekutnī, Et-Taberānī, Et-Tajālisī, El-Bejhekī i drugi prenose od Vāila ibn Hudžra, r.a., da je kazao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, a.s., kada je proučio: 'Gajri-l-magdūbi ‘alejhim vele-d-dāllīn' da je tiho (u sebi) rekao 'Āmīn'.“[16] El-Hākim tvrdi da je ovo sahīh-hadis prema uvjetima El-Buhārīje i Muslima ali ga nisu prenijeli u svojim zbirkama hadisa. Ez-Zehebī se slaže s njim.[17]  

Muhammed eš-Šejbānī prenosi od Ebū Hanīfe, a ovaj od Hammāda ibn ebi Sulejmāna da je Ibrāhim en-Neha‘ī kazao: „Četiri dove imam će učiti tiho u namazu: E‘ūzu, Bismillu, Subhānekellāhumme i Āmīn.“[18]   

‘Abdurrezzāk u svom El-Muṣannefu bilježi od Ibrāhima en-Neha‘ī da je rekao: „Četiri dove imam će (u namazu) proučiti u sebi: E‘ūzu, Bismillu, Āmīn i kada kaže: 'Semi‘allāhu li men hamideh', reći će (tiho): 'Rabbenā leke-l-hamd.'“[19]  

Es-Sevri prenosi od Mensura, a on od Ibrāhima da je kazao: „Postoji pet dova koje imam uči u sebi: Subhānekellāhumme ve bi hamdike, E‘ūza, Bismilla, Āmīn i Allāhumme Rabbenā leke-l-hamd.“[20]

U sahīh-hadisu kojeg bilježi Muslim Ebū Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Nemojte u namazu preticati imama! Kada on izgovori početni tekbir i vi to učinite; kada on prouči: 'Vele-d-dāillīn', vi recite: 'Āmīn'. Kada imam ode na ruku‘ i vi to učinite; a kada on izgovori: ' Semi‘allāhu li men hamideh', vi recite: 'Rabbenā leke-l-hamd.'“[21] Iz ovog predanja kao i prethodnog može se zaključiti kako se Āmīn u namazu izgovara tiho (u sebi) kao što se tiho izgovara i Rabbenā leke-l-hamd.  

Ebū Vāil, r.a., prenosi da hazreti Omer, Alija i ‘Abdullāh ibn Mes‘ūd, r.a., također nisu izgovarali Bismillu, E‘ūzu i Āmīn naglas.[22]  

Takav stav zastupali su Ebū Hanīfe, njegovi učenici i sljedbenici hanefijskog mezheba.[23] Učenjaci malikijskog mezheba, Ibn el-Hadždžādž i Ibn ‘Arefe, također se slažu da i imam i muktedija trebaju Āmīn u namazu izgovarati tiho.[24] Ovo je mišljenje i Ibn ‘Ābidīna,[25] Et-Tahāvīja,[26] Mahmūda el-Buhārīja te Nedžmuddīna ez-Zahīdija el-Hanefija.[27]

Zatim prouči neku suru ili barem jedan duži, odnosno tri kraća ajeta iz Kur'ana!

Učenje odlomka iz Kur'ana zajedno s El-Fātihom na prvom i drugom rekatu namaza je vādžib.[28] Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „...a vi iz Kur’ana učite ono što je lahko.“[29] Na osnovu ovog ajeta Ebū Hanīfe smatra da je za ispravnost namaza dovoljno proučiti jedan ajet iz Kur'ana, dok su njegovi učenici Muhammed i Jūsuf mišljenja da je potrebno proučiti jedan duži ili tri kraća ajeta.[30]

Ebū Katade, r.a., prenosi da bi Allahov Poslanik, a.s., u namazu učio El-Fātihu i još jednu suru na prva dva rekata podne i ikindije, i ponekad bi učio dovoljno glasno da bi ga i oni (koji su klanjali s njim) čuli. Na trećem i četvrtom rekatu učio bi samo El-Fātihu.[31]

Muslim i drugi u sahih-hadisu bilježe od ‘Ubāde ibn Sāmita, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Nema namaza za onoga ko ne prouči El-Fātihu (Majku Kur'ana) i još nešto (iz Kur'ana).“[32]  

Ebū Se‘īd  el-Hudrī, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Nema namaza za onoga ko ne prouči El-Hamdulillāhi Rabbi-l-‘ālemīn (El-Fātihu) i još neku suru u obaveznom ili nekom drugom namazu.“[33]

U vezi s tim, učenik Ebu Hanife, imam Muhammed u djelu El-'Asl piše: „Na prva dva rekata podne, ikindije, akšama i jacije uči se El-Fātiha i sura.“[34]

Osim na prva dva rekata farz-namaza El-Fātiha i sura se uče na svim rekatima dobrovoljnih namaza i vitra.[35]

Već smo napomenuli da osoba koja klanja u džematu, prema preovlađujućem mišljenju hanefijskih učenjaka na stajanju u namazu ne uči ništa osim Subhānekellāhumme... na prvom rekatu. U nastavku ćemo navesti neke od argumenata hanefijskog mezheba o tome.

Iz knjige: Duranović E. i Ljevaković-Subašić S. (2020). Namaz u islamskoj tradiciji Bošnjaka. Sarajevo: Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka.

____________________________________________

[1] Kur'an, El-Muzzemmil, 20.

[2] Muslim, Sahīh..., hadis br. 396, str. 297.

[3] Vidi: El-Kāsānī, Bedā’i‘ ..., tom 1, str. 516-517.

[4] Vādžib – je vjerska dužnost ne tako stroga kao farz. Nijekanje vādžiba ne izvodi iz vjere ali se smatra velikim grijehom. Vidi: Džananović, Osnovi islamskog prava..., str. 21. Osoba koja nenamjerno izostavi neki namaski vādžib, ili učini nešto drukčije nego što je vādžib da se učini, dužna je učiniti sehvi-sedždu. Vidi: Serdarević, Fikhul-ibadat..., str. 115.  

[5] Eš-Šurunbulālī, Imdād ..., str. 256-257.

[6] Muslim, Sahīh..., hadis br. 395, str. 297; Mālik ibn Enes, El-Muvetta'..., Knjiga o namazu, hadis br. 39, str. 84.

[7] Abdulvehhāb El-Mešhedānī, Kejfijjetu ṣalāti en-nebijji ‘alā ḍav'i idžtihādi el-mezhebi el-ḥanefī, Dār el-kalem, Damask, i Dār eš-šāmijje, Bejrut, 1990, str. 47.  

[8] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 756, str. 514; Muslim, Sahīh..., hadis br. 394, str. 295.

[9] Mehmed Handžić navodi da se ahadom naziva svaki hadis koji ne ispunjava uvjete mutevatir-hadisa, a mutevatir je onaj hadis koji od početka pa do kraja njegova seneda prenosi toliki broj ljudi da se uopće ne može posumnjati u njegovu istinitost. Vidi: H. Mehmed Handžić, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu, Sarajevo, 1972, str. 92-93.

[10] Sehvi-sedžda – To je sedžda koju je potrebno učiniti zbog propusta u namazu koji je nastao usljed zaborava (sehv). Osoba koja je dužna učiniti sehvi-sedždu će nakon predatog selama na kraju namaza učiniti dvije sedžde kao i obične, zatim će sjesti i ponovo proučiti Et-tehijjātu, Salavāte, dove i predati Selām. sehvi-sedždu se čini kada osoba nenamjerno izostavi neki namaski vādžib ili učini nešto drukčije nego što je vādžib da se učini, naprimjer, izostavi prvo sjedenje, suru ili Fatihu, ili prouči najprije suru pa onda Fatihu, itd. Vidi: Serdarević, Fikhul-ibadat..., str. 115. 

[11] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 129; Ibrāhīm el-Ḥalebī, Ḥalebī kebīr, Hind, 1325. h.g., str. 295.

[12] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 44.

[13] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 780, str. 528; Muslim, Sahīh..., hadis br. 410,  str. 307.

[14] Ebū Muhammed ‘Abdullāh ibn ‘Abdurrahmān ibn el-Faḍl ed-Dārimī, El-Musned el-džāmi‘, Dār el-bešāir el-islāmijje, Bejrut, 2013, hadis br. 1380, str. 320; En-Nesā'ī, Es-Sunnen el-kubrā..., tom 1, hadis br. 1001, str. 478; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 376, str. 138. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis sahīh.

[15] Kur'an, El-'Arāf, 55.            

[16] Sulejmān ibn Dāvūd el-Džārūd, Musned Ebī Dāvūd et-Tajālisī, valorizacija: Muhammed ibn ‘Abdulmuhsin et-Turkī, Dār hadžer, prvo izdanje, 1999, tom 2, hadis br. 1117, str. 360-361; Ahmed ibn Hanbel, Musned..., tom 31, br. 18843, str. 138; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 1, str. 495; Et-Taberānī, El-Mu‘džem el-kebīr..., tom 22, hadis br. 109, str. 43-44; Ed-Dārekutnī, Sunen...,  tom 2, hadis br. 1270, str. 128-129; El-Hākim, El-Mustedrek..., tom 2, hadis br. 2972, str. 278-279; El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2447, str. 83.

[17] El-Hākim, El-Mustedrek...,  tom 2, komentar hadisa br. 2972, str. 279.

[18] Eš-Šejbānī, Kitāb el-āsār..., tom 1, str. 126. Ovo predanje ima dobar sened. Vidi također: Džemaluddīn ebū Muhammed ‘Abdullāh ibn Jūsuf Ez-Zejle‘ī, Naṣb er-rāje li eḥādis El-Hidāje, Dār el-kible li es-sekāfe el-islāmijje, Džedda, tom 1, hadis 1408, str. 325.

[19] ‘Abdurrezzāk, El-Muṣannef..., tom 2, hadis 2596, str. 87.

[20] ‘Abdurrezzāk, El-Muṣannef, tom 2, hadis 2597, str. 87.

[21] Muslim, Sahīh..., hadis br. 415, str. 310.

[22] Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1208, str. 203-204; Et-Taberānī, El-Mu‘džem el-kebīr..., tom 9, hadis 9304, str. 301-302; El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 45.

[23] Eš-Šejbānī, Kitāb el-āsār..., tom 1, str. 108.

[24] El-Mevsū‘a el-fikhije, Vizāre el-evkāf ve eš-šu'ūn el-islāmijje, Kuvajt, 1983, tom 1, str. 113.

[25] Muhamed Emīn Ibn ‘Ābidīn, Redd el-muḥtār ‘alā Ed-durr el-muẖtār Šerḥ Tenvīr el-ebṣār, tom 2, Dār ‘ālem  el-kutub, Rijad, 2003, str. 195.

[26] Ebū Dža‘fer et-Tahāvī, Muẖteṣar et-Tahāvī..., str. 26.

[27] El-Humām, El-Fetāvā  el-Hindije..., tom 1, str. 82.

[28] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 1, str. 681.

[29] Kur'an, El-Muzemmil, 20.

[30] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 129.

[31] Muslim, Sahīh..., hadis br. 451, str. 333; El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 776, str. 526.

[32] Muslim, Sahīh..., hadis br. 394, str. 296; Ebu Davud, Sunen..., tom 2, hadis br. 820, str. 61; i ‘Alauddīn ‘Ālī ibn Belbān el-Fārisī, Sahīh Ibn Ḥibbān bi tertībi Ibn Belbān, valorizacija Šuajb Arnaut, Muessese er-risāle, Bejrut, tom 5, hadis br. 1793, str. 95-96.

[33] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 1, hadis br. 238, str. 474. Et-Tirmizī kaže da je ovaj hadis hasen.

[34] Muhmmed ibn Hasan eš-Šejbānī, Kitāb el-'asl..., tom 1, str. 29.

[35] Eš-Šurunbulālī, Imdād ..., str. 256-257.