Prilikom izgovaranja početnog tekbira muškarcima je sunnet podići ruke na način da se palčevima dodiruju resice ušiju.[1]
Enes ibn Mālik[2], Vāil ibn Hudžr[3], Berrā‘ ibn ‘Āzib[4], Mālik ibn Huvejris, r.a.,[5] i drugi prenose da je Allahov Poslanik, a.s., na takav način otpočinjao namaz.
Enes, r.a., u sahīh-hadisu kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., da izgovara prvi tekbir dok su mu palčevi bili blizu ušiju...“[6]
Po ovome postupaju učenjaci hanefijskog mezheba. El-Kāsānī prenosi da je Ebū Hanīfe za mušku osobu koja želi otpočeti namaz rekao: „Podići će ruke do resica ušiju...“[7]
Muhammed eš-Šejbānī kaže: „Kada osoba namjerava stupiti u namaz izgovorit će tekbir i podignuti ruke do ušiju.“[8]
Neki učenjaci smatraju da se na početku namaza ruke podižu do ramena, dok su drugi na stanovištu da se ruke podižu do glave.[9] ‘Alauddīn es-Semerkandī tvrdi da je najpreče postupati po mišljenju hanefijskih učenjaka jer ono obuhvata sve hadise po ovom pitanju. Naime, kada se podignu ruke do resica ušiju, tada su korijeni dlanova u visini ramena, korijeni prstiju su u ravni resica ušiju, a vrhovi prstiju su uz glavu.[10]
Čuveni hanefijski učenjak Ebū Bekr er-Rāzī el-Džeṣṣāṣ u svom komentaru Et-Tahāvījeg Muẖtesara navodi da je podizanje ruku do ušiju osnova, dok je dizanje ruku do ramena dozvoljeno kod poteškoće ('uzura).[11] Dokaz za to je hasen-hadis koji bilježi Ebū Dāvūd od Vāila ibn Hudžra, r.a., da je rekao: „Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., kako je podigao ruke blizu svojih ušiju na početku namaza.“ On zatim nastavlja pa kaže: „Kada sam ponovo došao kod njih (ashaba) sljedeće godine vidio sam da na početku namaza podižu ruke do svojih ramena – a imali su na sebi šalove i ogrtače.“[12]
Muhammed eš-Šejbānī navodi da je Ebū Hanīfe smatrao da će žena, kao i muškarac, prilikom izgovaranja početnog tekbira podići ruke do ušiju jer njeni dlanovi nisu avret[13].[14] Ipak, Mukātil prenosi da je Muhammed Eš-Šejbānī smatrao da će žena podići ruke do ramena jer je to najprikladnije za nju.[15] Ovaj stav je i zvanični stav hanefijskih učenjaka a El-Merginānī u El-Hidāji tvrdi da je to najispravniji stav.[16]
Prilikom izgovaranja početnog tekbira dlanove usmjeri prema kibli, a prste drži u prirodnom položaju: ni potpuno stisnute ni previše raširene!
Kod izgovaranja početnog tekbira sunnet[17] je otvorene dlanove okrenuti prema kibli, a prste držati u prirodnom položaju: ni potpuno stisnute, niti previše raširene na osnovu predanja kojeg bilježe El-Bejhekī i En-Nesā'ī da je Se‘īd ibn Sem‘ān rekao: „Ebū Hurejre, r.a., je jednog dana ušao u džamiju Benū Zurejk dok smo mi bili unutra. Rekao je: 'Postoje tri postupka koje je praktikovao Allahov Poslanik, a.s., a koje su ljudi ostavili. Kada bi Allahov Poslanik, a.s., ustao da klanja namaz podigao bi ruke i malo raširio prste tako da nisu bili ni stisnuti niti previše rašireni...“[18]
Fekīh Ebū Dža‘fer el-Hendevānī kaže: „Prste (prilikom izgovaranja početnog tekbira) ne treba ni potpuno raširiti, ni potpuno stisnuti, nego ih treba držati u prirodnom položaju...“[19]
Dok si na stajanju (kijamu) pogled neka ti ne luta desno ili lijevo već gledaj u mjesto sedžde!
Mustehab je da klanjač prilikom stupanja u namaz i dok je na kijamu u namazu gleda u mjesto sedžde. Et-Tahāvī u Muẖtesaru kaže: „Za klanjača je najbolje da: dok je na kijamu gleda u mjesto sedžde, kad je na ruku‘u gleda u svoja stopala, dok je na sedždi u svoj nos, a ne sjedenju u svoje krilo.“[20]
El-Kāsānī o gledanju u namazu kaže: „Prilikom predavanja Selāma na desnu stranu gledat će u svoje desno rame, a kod predavanja Selāma na lijevu stranu gledat će u lijevo rame. I neće (tokom namaza) podizati glavu, niti će je pogeti, jer će na taj način ostaviti sunnet očiju, a to je da gleda u mjesto sedžde.“[21]
Ibn Hibbān i El-Hākim prenose u vjerodostojnom hadisu da je hazreti Aiša, r.a., rekla: „Allahov Poslanik, a.s., je ušao u Kabu (u njoj je klanjao namaz), a njegov pogled se nije dizao s mjesta sedžde sve dok nije izašao.“[22]
El-Buhārī bilježi od Enesa, r. a, da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Šta je nekim ljudima pa podižu pogled k nebu u namazu.“ Enes, r.a., zatim navodi da je Poslanik, a.s., žestoko kritikovao one koji to čine, pa je rekao: „Ili će oni prestati s tim ili će im se vid oduzeti.“[23]
‘Āsim prenosi da je Ebū Kilābe upitao čuvenog tabi‘īna Muslima ibn Jesāra: „Gdje će klanjač gledati u namazu?“ Odgovorio je: „Najbolje je da gleda u mjesto sedžde.“[24]
Ibn ebī Šejbe bilježi da je Ibrāhim en-Neha‘ī volio da pogled musallije[25] ne prelazi preko mjesta na kojem čini sedždu.“[26]
Ovo je mišljenje većine islamskih učenjaka. Ibn Kudāme bilježi da je imam Ahmed rekao: „U skrušenost u namazu spada i to da klanjač gleda u mjesto gdje će učiniti sedždu.“[27]
Zatim izgovori tekbir: „Allahu ekber“!
Islamski učenjaci saglasni su da je početni tekbir obavezan i bez njega namaz nije ispravan. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: „I spomene ime Gospodara svoga, pa klanja.“[28]
Hazreti Alija, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Čistoća je ključ namaza. Namaz započinje tekbirom, a završava Selāmom.“[29]
Ebū Humejd es-Sā‘idī, r.a., kaže: „Kada bi Allahov Poslanik, a.s., ustao da klanja okrenuo bi se prema kibli, podigao bi ruke i izgovorio: Allahu ekber.“[30]
‘Abdullāh ibn Mes‘ūd kaže: „Namaz započinje početnim tekbirom, a završava predavanjem Selāma.“[31]
Ibrāhim en-Neha‘ī kaže: „Nije u namazu onaj ko ne izgovori početni tekbir.“[32]
Iz knjige: Duranović E. i Ljevaković-Subašić S. (2020). Namaz u islamskoj tradiciji Bošnjaka. Sarajevo: Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka.
______________________________
[1] Hasan ibn ‘Ammār ibn ‘Ālī eš-Šurunbulālī, Imdād el-fettāḥ šerḥ Nūr el-'īḍāḥ ve nedžāt el-ervāḥ, Bešār Bekri ‘Arebī, Damask, 2002, str. 261.
[2] Ebū Ja‘lā el-Mevsīlī, Musned Ebī Ja‘la el-Mevsīlī, valorizacija: Husejn Selīm Esed, Dār el-me'mūn li et-turās, Bejrut, 1989, tom 6, hadis br. 3735, str. 389; El-Hejsemī, Medžme‘u el-baḥrejn..., tom 2, hadis br. 798, str. 109. El-Hejsemī kaže da su prenosioci ovog hadisa pouzdani. Hāfiz ‘Ālī ibn Omer ed-Dārekutnī, Sunen ed-Dārekutnī, Muessese er-risāle, Bejrut, 2003, tom 2, hadis br. 1148, str. 62; Ebū Muhammed ‘Abdullāh ibn Ahmed ibn Muhammed ibn Kudāme el-Makdisī el-Džemā‘ilī el-Ḥanbelī, El-Mugnī, Dār ‘ālem el-kutub, 1997, tom 2, str. 144. Ibn Kudāme navodi da su svi prenosioci ovog hadisa pouzdani.
[3] Fuad Sedić, Hadiska zbirka Musned Ebu Hanife, Bihać, 2007, str. 65; Ebū Bekr ‘Abdullāh ibn Muhammed ibn ebī Šejbe el-‘Absī el-Kūfī, El-Muṣannef li ibn ebī Šejbe, valorizacija: Muhammed Avvama, Dār el-kible li es-sekāfe el-islāmijje, Džedda, i Muesse ‘ulūmu el-Kur‘ān, Damask, 2006, tom 2, hadis br. 2425, str. 406; Ahmed ibn Hanbel, Musned, Muessese er-risāle, Bejrut, 1997, tom 31, hadis br. 18849, str. 141-142; Ebu Davud, Sunen Ebu Davuda, prijevod i komentar Mahmut Karalić, Novi Pazar, 2012, tom 2, hadis br. 725, str. 7-8; Ebū ‘Abdurrahmān Ahmed ibn Šu‘ajb en-Nesā'ī, Es-Sunnen el-kubrā, Muessse er-risāle, Bejrut, 2001, tom 1, hadis br. 958, str. 459-460. Imam En-Nesā'ī kaže: „Iako ‘Abduldžebbār nije slušao hadise direktno od svog oca hadis je po sebi sahīh.“ Ebū Bekr Muhammed ibn Ishāk ibn Huzejme es-Sulemī en-Nejsabūrī, Sahīh Ibn Huzejme, El-Mekteba el-islāmijje, Bejrut, 1980, tom 1, hadis br. 480, str. 243; Hāfiz Ebū Kāsim Sulejmān ibn Ahmed et-Taberānī, El-Mu‘džem el-kebīr, Mektebe ibn Tejmije, Kairo, 2008, tom 22, hadis br. 42, str. 23.
[4] Ebū Bekr ‘Abdurrezzāk ibn Hemmām es-San‘ānī, El-Muṣannef, El-Medžlis el-‘ilmi, Bejrut, 1970, tom 2, hadis br. 2530, str. 70; Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef.., tom 2, hadis br. 2426, str. 406-407; Ahmed ibn Hanbel, Musned..., tom 30, hadis br. 18487, str. 441.
[5] Muslim, Sahīh.., hadis br. 391, str. 293; Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2427, str. 407.
[6] Ebū ‘Abdullāh El-Hākim en-Nejsabūrī, El-Mustedrek ʿalā as-sahīhajn, Dār el-haremejn li eṭ-ṭibā‘a ve en-nešri ve et-tevzī‘i, Kairo, prvo izdanje, 1997, tom 1, hadis br. 825, str. 337; Ebū Bekr Ahmed ibn Husejn ibn ‘Ālī el-Bejhekī, Sunen el-kubrā, Dār el-kutub el-‘ilmijje, Bejrut, 2003, tom 2, hadis br. 2632, str. 143. El-Hākim tvrdi da je ovaj hadis sahīh i Ez-Zehebī se slaže s njim.
[7] El-Kāsānī , Bedā’i‘..., tom 2, str. 22.
[8] Muhammed ibn Hasan eš-Šejbānī, Kitāb el-'asl..., tom 1, str. 28-29.
[9] Nāsiruddīn ibn Kāsim Muhammed ibn Jūsuf el-Hasenī Es-Semerkandī, El-Fikh en-nāfi‘, Mekteba ‘ubejkan, Rijad, 2000, tom 1, str. 182-183
[10] Ibid, str. 183.
[11] Ebū Bekr er-Rāzī el-Džeṣṣāṣ, Šerḥ Muẖteṣar et-Ṭaḥāvī, Dar el-bešāir el-islāmijje i Dar es-sirādž, Bejrut i Medina, 1983, tom 1, str. 576.
[12] Ebu Davud, Sunen...., tom 2, hadis br. 727, str. 8. Ebu Davud je šutio (sekete) o ravijama ovog hadisa. To znači da nije imao nikakvih primjedbi o njihovoj pouzdanosti. ‘Allamā Muhammed ibn ‘Ālī en-Nīmevī, Āsār es-sunen, Mektebe el-bušrā, Karači, 2011, hadis br. 320, str. 103. En-Nīmevī za ovaj hadis kaže da je hasen.
[13] Avret – Stidna mjesta na čovječijem tijelu koje treba prikrivati. Vidi: Škaljić, Turcizmi..., str. 100.
[14] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 126.
[15] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 126.
[16] Burhanuddīn ibn Hasen ‘Ālī ibn ebī Bekr el-Merginānī, El-Hidāje šerḥ Bidaje el-mubtedī, 'Idāre el-Kur'ān ve el-‘ulūm el-islāmijje, Karači, 1417. h.g., tom 1, str. 309.
[17] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 126.
[18] El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2317, str. 42; En-Nesā'ī, Es-Sunnen el-kubrā..., tom 1, hadis br. 959, str. 460. Hadis je hasen. (Gornju verziju hadisa zabilježio je El-Bejhekī.)
[19] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 22.
[20] Ebū Dž‘afer et-Tahāvī, Muẖteṣar et-Tahāvī, Ledžne iḥjā' el-me‘arif en-nu‘mānijje, bez mjesta i godine izdanja, str. 27.
[21] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 73.
[22] El-Hākim, El-Mustedrek..., tom 1, hadis br. 1813, str. 656.
[23] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 750, str. 510.
[24] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 4, predanje br. 6562, str. 419.
[25] Musallija – Klanjač, onaj koji klanja namaz. Vidi: Škaljić, Turcizmi..., str. 476.
[26] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 4, predanje br. 6563, str. 419.
[27] Ibn Kudāme, El-Mugnī..., tom 2, str. 390.
[28] Kur'an, El-A‘la, 15.
[29] ‘Abdurrezzāk, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2539, str. 72; Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2393, 2394, 2395, 2396, str. 391-393; Ebū ‘Abdullāh Muhammed ibn Jezīd ibn Mādže el-Kazvīnī, Sunen, Dār el-ittiṣāl, Kairo, 2014, tom. 1, hadis br. 276, str. 287; Ebu Davud, Sunen..., tom 1, hadis br. 61, str. 66-67; Ebu Isa et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, prijevod i komentar: Mahmut Karalić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 1999, tom 1, hadis br. 3, str. 65. Imam En-Nevevī navodi da je ovaj hadis sahīh. Vidi: Ebū Zekerijjā Muḥjuddīn ibn Šerīf en-Nevevī, Kitāb el-medžmu‘ šerh el-muhezzeb li eš-širāzī, Mektebe el-iršād, Džidda, 2008, tom 3, str. 250. El-Hākim ovaj hadis bilježi od Ebū Se‘īda el-Hudrīje i kaže da je sahīh prema Muslimovim uvjetima. Vidi: El-Hākim, El-Mustedrek..., tom 1, hadis br. 457, str. 212. Ez-Zehebī se slaže s njim. Et-Tirmizī navodi da je ovo najpouzdaniji hadis na ovu temu.
[30] Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 768, str. 449. Imam En-Nīmevī navodi da je hadis hasen. Vidi: En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 312, str. 102.
[31] Ebū Nu‘ajm el-Faḍl Ibn Dukejn, Kitāb eṣ-ṣalāh, Mektebe el-gurebā' el-eserijje, Medina, 1996, hadis br. 2, str. 64. Hāfiz Ibn Hadžer u Telẖīsu navodi da je ovaj hadis sahīh. Vidi: Ebū Faḍl Šihabuddīn Ahmed ibn ‘Ālī ibn Muhammed ibn Hadžer el-‘Askalānī, Telẖīs el-ḥabīr fī taẖrīdž eḥādīs er-rafi‘i el-kebīr, Dar el-Miškat, 1995, tom 1, hadis br. 324, str. 391.
[32] Muhammed eš-Šejbānī, Kitāb el-āsār..., tom 1, predanje br. 74, str. 131.
