Pregibanje

Subhāne rabbijel ‘azīm.

Semiallāhu limen hamideh. Rabbenā lekel-hamd.

Kada završiš sa učenjem odlomka iz Kur'ana na stajanju u namazu izgovori tekbir...

Većina islamskih učenjaka smatra da je sunnet poslije učenja dijela Kur'ana na stajanju u namazu izgovoriti tekbir.[1] Imam Mālik, El-Buhārī i Muslim bilježe od Ebū Seleme ibn Abdurahmana koji je rekao da ih je jedne prilike Ebū Hurejre, r.a., predvodio u namazu i da je izgovorio tekbir kad god bi se dizao ili saginjao. Nakon namaza okrenuo se njima i rekao: „Od vaših namaza moj je najbliži onome kaji je klanjao Allahov Poslanik, a.s.“[2]

‘Abdullāh ibn Mes‘ūd, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, a.s., bi izgovorio tekbir kad god bi se podigao, spustio, ustao i sjeo. Tako su postupali Ebū Bekr, Omer i Osman, r.a.“[3]

...i bez podizanja ruku učini ruku‘!

Islamski učenjaci[4] su saglasni da je učiniti ruku‘ u namazu farz ili rukn (sastavni dio namaza), na osnovu riječi Uzvišenog: „O vjernici, učinite ruku‘ i sedždu i robujte Gospodaru svome.“[5] Svi prelazi sa jednog na drugi sastavni dio namaza (sa stajanja na ruku‘, sa ruku‘a na sedždu i sl.) u namazu su farz.[6] S druge strane, Ebū Hanīfe i Muhammed eš-Šejbānī smatraju da je vādžib, a ne farz, podiguti se s ruku‘a u stojeći položaj, odnosno ispraviti se na sjedenju između dvije sedžde.[7]   

Sunnet[8] je, pak, da osoba učini ruku‘ bez podizanja ruku kao što se to čini kod početnog tekbira. Dokaz za to su sahīh i hasen-hadisi u kojima se prenosi da je na takav način postupao Allahov Poslanik, a.s.  

Ebū Dāvūd, Et-Tirmizī, En-Nesā'ī, Ibn ebī Šejbe, El-Bejhekī, Ebū Ja‘la, Ibn Hazm, Et-Tahāvī, En-Nīmevī i drugi bilježe u vjerodostojnom hadisu, sa različitim senedima[9], da je ‘Abdullāh ibn Mes‘ūd, r.a., rekao: „Hoćete li da vam klanjam kako je klanjao Allahov Poslanik, a.s. Zatim je klanjao i nije podizao ruke osim  na početku namaza.“[10] U komentaru ovog hadisa Et-Tirmizī kaže: „Prema njemu postupaju mnogi učenjaci iz generacije Vjerovjesnikovih ashaba i tabi‘īna. A to je stav Sufjana i učenjaka Kufe.“[11]

Et-Tahāvī i Ibn ebī Šejbe sa vjerodostojnim senedom prenose da je tabi‘īn Esved rekao: „Klanjao sam iza Omera, r.a., i on nije podizao ruke osim na početku namaza.“ Jedan od prenosilaca ovog hadisa, ‘Abdulmālik kaže: „Primjetio sam da Ša'bi, Ibrāhim (en-Neha‘ī) i Ishāk ne podižu ruke osim na početku namaza.“[12]

Imam Mālik, Et-Tahāvī, El-Bejhekī i drugi bilježe sahīh predanje u kojem Asim ibn Kulejb prenosi od svog oca da je hazreti Alija, r.a., podigao ruke kod prvog tekbira u namazu. Nakon toga više ih nije podizao.[13]

Ibn ebī Šejbe i Et-Tahāvī prenose vjerodostojno predanje da je tabi‘īn Mudžahid rekao: „Nisam vidio da je ‘Abdullāh ibn Omer, r.a., podizao ruke osim kod početnog tekbira.“[14]

Ibn ebī Šejbe u sahīh predanju bilježi da je Ebū Ishāk rekao: „Drugovi (sljedbenici) ‘Abdullāha (ibn Mes‘ūda) i Alije ne bi podizali ruke u namazu osim kod početnog tekbira.“ El-Vakī‘ dodaje: „I ne bi ih više podizali nakon toga.“[15]

Et-Tahāvī prenosi da je Ebū Bekr ibn Ajjāš rekao: „Nisam vidio ni jednog fakiha (islamskog pravnika) da podiže ruke u namazu osim kod početnog tekbira.“[16]

Na osnovu ovog predanja muhaddis Zafer Ahmed ‘Usmānī et-Tehānevī kaže: „To znači da je praksa podizanja ruku u namazu osim kod početnog tekbira na osnovu autentičnih predanja koja govore o tome, bila općenito napuštena u doba tabi‘īna, jer je Ebū Bekr ibn Ajjāš jedan od starijih tabe‘a tabi‘īna.“ [17]  

Stav da se ruke u namazu ne podižu osim kod početnog tekbira zastupali su: Ebū Hanīfe, Ebū Jūsuf, Muhammed eš-Šejbānī, imam Mālik i drugi. ‘Abdurahmān ibn Kāsim, čuveni učenik Mālika ibn Enesa koji je imao najznačajniju ulogu u širenju malikijskog mezheba kaže: „Podizanje ruku u namazu osim kod početnog tekbira imam Mālik je smatrao slabo utemeljenom praksom.“[18]

Muhammed eš-Šejbānī prenosi od Ebū Hanīfe, a ovaj od Hammāda koji prenosi od Ibrāhima da je rekao: „Ne podiži ruke u namazu nakon prvog tekbira!“ Muhammed zatim dodaje: „Po ovome mi postupamo, a to je i stav Ebū Hanīfe.“[19] Kasniji učenjaci i sljedbenici hanefijskog mezheba usvojili su ovo mišljenje tako da se u knjigama fikha koje su se izučavale u našoj zemlji od početka osmanske uprave, tj. od polovine XV do kraja XX stoljeća uopće nije raspravljalo na ovu temu.[20]

Na ruku‘u, ako si muškarac, obuhvati koljena raširenim prstima, izravnaj leđa tako da ne budu ni pogeta ni uzdignuta i izravnaj glavu! Laktove ruku odmakni od tijela! Ako si žena, primjenjivat ćeš princip satra (prikrivanja)!

Sunnet je za muškarce da na ruku‘u stave dlanove ruku na koljena i blago raširenim prstima obuhvate koljena,[21] a laktove ruku odmaknu od tijela.

El-Buhārī prenosi da je Ebū Humejd, r.a., rekao: „Vjerovjesnik, a.s., stavljao je svoje ruke na koljena (na ruku‘u).“[22]

El-Buhārī također bilježi da je Mus‘āb ibn Sā‘d rekao: „Klanjao sam pokraj svog oca, (na ruku‘u) svoje dlanove sam sastavio i stavio među svoja stegna. Otac mi je to zabranio govoreći: 'Tako smo mi radili, pa nam je to zabranjeno a naređeno nam je da ruke stavljamo na koljena.'“[23]

Ebū Dāvūd bilježi da je Sālim el-Berrād rekao: „Otišli smo kod ‘Ukbe ibn ‘Amra el-Ensarīja ebū Mensūra, r.a., i rekli mu: „Pričaj nam o namazu Allahovog Poslanika, a.s. On u džamiji ispred nas ustade i izgovori tekbir. Kada je učinio ruku‘ stavio je dlanove na koljena, a prste ispod njih, razmaknuo je laktove i tako je ostao dok mu se svaki dio tijela nije smirio.“[24]

Vāil ibn Hudžr, r.a., prenosi da bi Allahov Poslanik, a.s., na ruku‘u prste raširio a na sedždi bi ih skupio.“[25]   

Et-Tirmizī u hasen-sahīh-hadisu bilježi da su Ebū Humejd, Ebū Usejd, Sehl ibn Sā‘d i Muhammed ibn Mesleme, r.a., jedne prilike raspravljali o namazu Allahovog Poslanika, a.s. Ebū Humejd, r.a., je tom prilikom kazao: „Ja od vas najbolje znam kako je klanjao Allahov Poslanik, a.s. Kada bi Allahov Poslanik, a.s., učinio ruku‘ obuhvatio bi šakama koljena, a gornji dio ruke bi savio (kao tetivu na luku u odnosu na tijelo) i odvojio od bokova.“[26]

Većina ashaba Allahovog Poslanika, a.s., smatra da se dlanovi na ruku‘u stavljaju na koljena.[27] Hazreti Omer, r.a., o tome kaže: „Zaista je stavljanje ruku na koljena sunnet, pa ih zato (na ruku‘u) stavljajte na koljena.“[28]  

Sunnet je također na ruku‘u izravnati leđa a glavu držati tako da nije ni pogeta niti uzdignuta, već poravnata s leđima i stražnjicom.[29]  

U sahīh-hadisu Et-Taberānī prenosi od ‘Abdullāha ibn ‘Abbāsa, r.a., da je rekao: „Allahov Poslanik, a.s., je činio ruku' tako (bi se izravnao) da, ako bi neko stavio vodu na njegova leđa, ona bi se tu smirila.“[30]

‘Ālī ibn Šejbān, r.a., kaže: „Došli smo Allahovom Poslaniku, a.s., i dali mu prisegu na vjernost. Zatim smo klanjali s njim, a on je krajem oka primjetio nekog čovjeka na kraju safa koji nije bio ispravio leđa na ruku‘u i na sedždi. Kada je završio namaz Allahov Poslanik, a.s., je rekao: 'O muslimani, nema namaza za onoga ko ne ispravi svoja leđa na ruku‘u i na sedždi.'“[31]

Ebū Mes’ūd el-Ensarī prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Nije ispravan namaz osobi koja na ruku‘u i na sedždi ne izravna leđa.“[32]

Ebū Hanīfe i Muhammed eš-Šejbānī smatraju da je vādžib smiriti se na ruku‘u i na svim ostalim ruknovima (ta‘dil el-erkān) u namazu.[33] Allahov Poslanik, a.s., je u brojnim hadisima upozoravao ashabe na smirenost tokom obavljanja namaza.

El-Buhārī prenosi od Ebū Hujrejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., jedne prilike ušao u džamiju, pa je (nakon nekog vremena) došao neki čovjek i klanjao namaz. Kada je završio s namazom prišao je Vjerovjesniku, a.s., i nazvao mu selam. Allahov Poslanik, a.s., mu je odgovorio na selam i rekao mu: „Vrati se pa ponovo klanjaj, jer nisi (kako treba) klanjao.“ Čovjek je ponovo klanjao, a zatim je prišao Vjerovjesniku, a.s., i nazvao mu selam. Allahov Poslanik, a.s., mu ponovo reče: „Vrati se i klanjaj, jer nisi (kako treba) klanjao.“ Ovo se ponovilo tri puta, a onda je onaj čovjek rekao: „Tako ti Onoga Koji te je poslao s Istinom, ja ne znam ljepše klanjati (od ovoga), pa me poduči.“ Vjerovjesnik, a.s., mu tada reče: „Kada ustaneš da klanjaš izgovori tekbir; zatim prouči ono što ti je najlakše iz Kur'ana; potom učini ruku‘ tako da se na njemu potpuno umiriš; zatim se podigni (s ruku‘a) toliko da se potpuno uspraviš; zatim učini sedždu tako da se na njoj potpuno smiriš; onda se uspravi na sjedenje tako da se na njemu potpuno umiriš; zatim se spusti ponovo na sedždu tako da se na njoj potpuno umiriš i tako čini čitav svoj namaz.“[34]

Ibn Huzejme, Ed-Dārimī, Et-Taberānī, El-Hākim i drugi prenose od Ebū Katade, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Najveći od svih lopova je onaj koji krade od svog namaza.“ Upitali su: „Allahov Poslaniče, kako neko može krasti od svog namaza?“ Odgovorio je: „Tako što ne izvrši ruku‘ i sedždu kako treba, niti ispravi leđa na ruku‘u i na sedždi.“[35]

Hadise sa sličnim značenjem prenose: Nu‘mān ibn Murre[36], Ebū Hurejre[37] i Ebū Se‘īd  el-Hudrī[38].  

Žena na ruku‘u neće raširivati prste, niti će laktove odvajati od tijela jer je to najčednije za nju.[39] Čuveni tabi‘īn Ata' ibn ebī Rebāh kaže: „Žena se treba što više skupiti kada čini ruku‘, svoje ruke bi trebala držati što bliže uz stomak i skupiti se koliko može...“[40]

Iz knjige: Duranović E. i Ljevaković-Subašić S. (2020). Namaz u islamskoj tradiciji Bošnjaka. Sarajevo: Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka.

_____________________________________

[1] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 45-46.

[2] Mālik ibn Enes, El-Muvetta'..., Knjiga o namazu, hadis br. 19, str. 76; El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 785, str. 531; Muslim, Sahīh..., hadis br. 392, str. 293.

[3] Ahmed ibn Hanbel, Musned..., tom 6, hadis br. 3660, str. 174; Ed-Dārimī, El-Musned..., hadis br. 1383, str. 320-321; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, hadis br. 253, str. 5;  i En-Nesā'ī, El-Mudžteba..., tom 2, hadis br. 1095, str. 464. Et-Tirmizi navodi da je ovaj hadis hasen-sahīh.

[4] Eš-Šurunbulālī, Imdād ..., str. 234.

[5] Kur'an, El-Hadždž, 77. (Ajet donosimo u prijevodu autora ove knjige).

[6] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 1, str. 534; Es-Semerkandī, Tuhfa..., tom 1, str. 96.

[7] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 133.

[8] El-Džeṣṣāṣ, Šerḥ Muẖteṣar et-Ṭaḥāvī..., tom 1, str. 597-607.

[9] Sened – Niz (lanac) prenosilaca nekog hadisa. Vidi: Muftić, Arapsko-bosanski..., str. 682.

[10] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2456, str. 415; Ebu Davud, Sunen...., tom 2, hadis br. 747 i 748, str. 21; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, u komentaru hadisa br. 256, str. 8. Et-Tirmizī za ovaj hadis kaže da je hasen. En-Nesā'ī, Es-Sunnen el-kubrā..., tom 1, hadis br. 649, str. 331-332; Ebū Ja‘la, Musned Ebū Ja‘la..., tom 8, hadis br. 5040, str. 453-454; El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2531, str. 112;, Ebū Muhammed ‘Ālī ibn Ahmed ibn Se‘īd Ibn Hazm, El-Muḥallā, 'Idāre eṭ-ṭiba‘a el-munīre, Kairo, prvo izdanje, 1352. h.g., tom 3, str. 235; Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1349, str. 224. Imam Et-Tahāvī bilježi ovaj hadis sa dva različita seneda. Muhaddis Et-Tehānevī navodi da su oba seneda ovog hadisa sahīh. Vidi: Et-Tehānevī, I‘la' es-Sunen..., tom 3, str. 71-72; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 402, str. 152. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis sahīh.  

[11] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, str. 9.

[12] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2469, str. 417-418; Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1364, str. 227. Et-Tahāvī kaže da je ovaj hadis sahīh.

[13] Malik ibn Enes, Muvetta‘ – verzija Muhammeda ibnul-Hasena..., hadis br. 109, str. 101; Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2457, str. 416; Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1353, str. 225; i El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2535, str. 114; Ez-Zejle‘ī kaže da je ovaj hadis sahīh. Vidi: Ez-Zejle‘ī,  Naṣb er-rāje..., tom 1, str. 406; Bedruddīn el-‘Ajnī kaže da je ovaj hadis sahīh prema Muslimovim uvjetima. Vidi: Bedruddīn ebū Muhammed Mahmūd ibn Ahmed el-‘Ajnī, ‘Umde el-kārī šerḥ Sahīh el-Buẖārī, Dār el-kutub el-‘ilmijje, Bejrut, prvo izdanje, 2001, tom 5, str. 400. En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 404, str. 155-156. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis sahīh.

[14] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2467, str. 417; Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1357, str. 225; Hāfiz Bedruddīn el-‘Ajnī kaže da je ovaj hadis sahīh. Vidi: El-‘Ajnī, ‘Umde el-kārī..., str. 399. Gornji tekst zabilježen je u El-Muṣannefu od Ibn ebī Šejbe.

[15] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2461, str. 416. Et-Turkmānī navodi da je ovaj hadis sahīh. Vidi: Ibn et-Turkmānī, El-Dževher en-nekīj fī er-reddi ‘alā El-Bejhekī, Hajederabad 1316. h.g., tom 1, str. 139.

[16] Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1367, str. 228. Et-Tehānevī kaže: „Prenosioci ovog hadisa ispunjavaju uslove El-Buhārīja osim Ibn ebī Dāvūda a on je pouzdan prenosilac“. Vidi: Et-Tehānevī, I‘lā' es-sunen..., tom 3, hadis br. 827, str. 76.  

[17] Et-Tehānevī, I‘lā' es-sunen..., tom 3, u komentaru hadisa br. 827, str. 76.

[18] Mālik ibn Enes el-Aṣbāḥī, El-Mudevvene el-kubrā, rivajet imam Sahnūn, Dār el-kutub el-‘ilmijje, Bejrut, 1994, tom 1, str. 165.

[19] Eš-Šejbānī, Kitāb el-āsār..., tom 1, str. 126.

[20] Vidi: Ebū Hasan Ahmed ibn Muhammed ibn Ahmed ibn Dža‘fer el-Kudūrī, Muẖtesar el-Kudūrī, Dār el-kutub el-‘ilmijje, Bejrut, 1997, str. 27; Serdarević, Fikhul-ibadat..., str. 74.

[21] El-Kāsānī , Bedā’i‘ ..., tom 2, str. 52.  

[22] Sahihu-l-Buhari..., tom 1, str. 534.

[23] Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 790, str. 534.

[24] Ebu Davud, Sunen..., tom 2, hadis br. 861, str. 84-85; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 414, str. 163. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis sahīh.

[25] Ibn Belbān el-Fārisī, Sahīh Ibn Ḥibbān..., tom 5, hadis br. 1920, str. 247-248; Et-Taberānī, El-Mu‘džem el-kebīr..., tom 22, hadis br. 26, str. 19; El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2695, str. 162. El-Hejsemī navodi da je ovaj hadis hasen. Vidi: El-Hejsemī, Medžme‘u ez-zevāid ..., tom 2, hadis br. 2807, str. 268-269.

[26] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, hadis br. 259, str. 11. Et-Tirmizī navodi da je ovaj hadis hasen-sahīh.

[27] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 51.

[28] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, hadis br. 257, str. 9-10. Et-Tirmizī navodi da je ovaj hadis hasen-sahīh. En-Nesā'ī, Es-Sunnen el-kubrā..., tom 1, hadis br. 627, str. 322.  

[29] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 133.

[30] El-Hejsemī, Medžme‘u ez-zevāid..., tom 2, hadis br. 2737, str. 251. El-Hejsemī navodi da su prenosioci ovog hadisa pouzdani te da ga Eṭ-Ṭaberānī bilježi u djelu El-Mu'džem el-kebīr. Vidi: Et-Taberānī, El-Mu‘džem el-kebīr..., tom 12, hadis br. 12781, str. 167.

[31] Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 836, str. 470; Ibn Belbān el-Fārisī, Sahīh Ibn Ḥibbān..., tom 5, hadis br. 1891, str. 217; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 420, str. 165. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis sahīh.

[32] Ebu Davud, Sunen..., tom 2, hadis br. 853, str. 80; Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 835, str. 469-470; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, hadis br. 264, str. 16. Et-Tirmizī navodi da je ovaj hadis hasen-sahīh.

[33] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 133.

[34] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 793, str. 535-536. 

[35] Ed-Dārimī, El-Musned..., hadis br. 1466, str. 337; Ibn Huzejme, Sahīh..., tom 1, hadis br. 663, str. 331-332; El-Hejsemī, Medžme‘u ez-zevāid..., tom 2, hadis br. 2719, str. 247. El-Hejsemī navodi da je ovaj hadis sahīh, a Eṭ-Ṭaberānī ga bilježi u El-Mu’džem el-kebīru. Vidi: Et-Taberānī, El-Mu‘džem el-kebīr..., tom 3, hadis br. 3283, str. 273; El-Hākim, El-Mustedrek..., tom 1, hadis br. 838, str. 341. El-Hākim navodi da je ovaj hadis sahīh i Ez-Zehebī se slaže s njim.

[36] Mālik ibn Enes, El-Muvetta'..., Knjiga o skraćivanju namaza na putu, hadis br. 72, str. 167.

[37] Ibn Belbān el-Fārisī, Sahīh Ibn Ḥibbān..., tom 5, hadis br. 1888, str. 209; El-Hākim, El-Mustedrek..., tom 1, hadis br. 839, str. 341. El-Hākim tvrdi da je hadis sahīh i Ez-Zehebī se slaže s njim.

[38] El-Džārūd, Musned Ebī Dāvūd et-Tajālisī..., tom 3, hadis br. 2333, str. 669; Ebū Ja‘lā el-Mevsīlī, Musned Ebī Ja‘la..., tom 2, hadis br. 1311, str. 481-482.

[39] Eš-Šurunbulālī, Imdād ..., str. 272.

[40] ‘Abdurrezzāk, El-Muṣannef..., tom 3, predanje 5069, str. 137.

Kada se smiriš na ruku‘u izgovori najmanje tri puta: Subhāne Rabbije-l-‘azīm!

Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: „I slavi ime Gospodara svoga Uzvišenog.“[1] Većina islamskih učenjaka smatra da je sunnet na ruku‘u izgovoriti najmanje tri puta Subhāne Rabbije-l-‘azīm[2] na osnovu hadisa kojeg bilježe Ebū Dāvūd, Ed-Dārimī, Ibn Mādže, Ibn Huzejme, Et-Tahāvī, El-Bejheki i drugi da je ‘Ukbe ibn ‘Āmir, r.a., rekao: „Kada je objavljen ajet: 'Fe sebbiḥ bismi Rabbike-l-‘azīm'[3], Allahov Poslanik, a.s., je rekao: 'To činite na ruku‘u.' A kada je objavljen ajet: 'Sebiḥ isme Rabbike-l-a‘lā'[4], Vjerovjesnik, a.s., je rekao: 'Tako postupite na sedždi.'“[5]

Et-Tirmizī, Ibn Mādže, En-Nesā'ī, Et-Tahāvī i drugi u sahīh-hadisu prenose da je Huzejfe, r.a., čuo Allahovog Poslanika, a.s., kako u namazu na ruku‘u uči: 'Subhāne Rabbije-l-‘azīm', a na sedždi: 'Subhāne Rabbije-l-a‘lā'.“[6] Hadis sa sličnim značenjem prenosi se od Džubejra ibn Mu‘tima, r.a.[7]

‘Abdullāh ibn Mes’ūd prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kada neko od vas učini ruku‘ i na ruku‘u izgovori: 'Subhāne Rabbije-l-‘azīm' tri puta, upotpunio je ruku‘, a to je neophodni minimum; a kada učini sedždu i na njoj izgovori: 'Subhāne Rabbije-l-a‘lā' tri puta, upotpunio je sedždu, a to je neophodni minimum.“[8]  

Muhammed eš-Šejbānī kaže: „Ako (klanjač na ruku‘u) izgovori: Subhāne Rabbije-l-‘azīm samo jedanput to je mekrūh (pokuđeno) jer je u hadisu naglašeno da se izgovara najmanje tri puta. Sve manje od toga je manjkavo, pa prema tome i pokuđeno. A ako (klanjač) izgovori (Subhāne Rabbije-l-‘azīm) više od tri puta to mu je bolje, jer riječi Allahovog Poslanika, a.s.: '...a to je neophodni minimum', spomenute u gornjem hadisu ukazuju na to da je poželjno proučiti više od toga.“[9]

Imam će, dakle, izgovoriti: Subhāne Rabbije-l-‘azīm najmanje tri puta kako bi i džematlije mogli proučiti tri puta. Ako imam bude učio više od tri puta, muktedije će učiti sve dok imam ne podigne glavu s ruku‘a.[10]

Ako klanjač bude učio: Subhāne Rabbije-l-‘azīm više od tri puta sunnet je da to bude neparan broj,[11] jer Uzvišeni Allah, dž.š., voli nepar. Et-Tirmizī prenosi od hazreti Alije, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Uistinu je Allah neparan i voli nepar...“[12]

Zatim se, bez podizanja ruku, podigni u stojeći položaj izgovarajući: Semi‘allāhu li men hamideh, a potom uspravno stojeći opuštenih ruku niz tijelo reci: Rabbenā leke-l-hamd!

Kao što smo napomenuli, Ebū Hanīfe i Muhammed eš-Šejbānī smatraju da je podizanje u stojeći položaj poslije obavljenog ruku‘a - vādžib.[13]

Muslim u Sahīhu prenosi da je hazreti Aiša, r.a., opisujući namaz Allahovog Poslanika, a.s., rekla: „...I kada bi podigao glavu sa ruku‘a, ne bi učinio sedždu dok se ne bi uspravio stojeći...“[14]

El-Buhārī i Muslim bilježe od Ebū Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., poučavajući nekog ashaba ispravnom obavljanju namaza rekao: „...Zatim učini ruku‘ tako da se na njemu potpuno smiriš, zatim se podigni dok se stojeći potpuno ne ispraviš.“[15]

S druge strane, sunnet je imamu i osobi koja klanja sama prilikom podizanja s ruku‘a izgovoriti: Semi‘allāhu li men hamideh.[16]

Muslim bilježi da je Hazreti Alija rekao: „...Kada bi (Allahov Poslanik, a.s.,) podizao glavu sa ruku'a rekao bi: 'Semi‘allāhu li men hamideh...“[17]  

El-Buhārī i Muslim prenose od Ebū Hurejre, r.a., da je rekao: „Kada bi Allahov Poslanik, a.s., ustajao na namaz izgovorio bi početni tekbir čim bi se uspravio, potom bi izgovorio tekbir kada bi išao na ruku‘. Dok bi se ispravljao poslije ruku‘a rekao bi: 'Semi‘allāhu li men hamideh'. Zatim bi stojeći rekao: 'Rabbenā leke-l-hamd.'“[18]   

Muktedija (osoba koja klanja u džematu) prilikom podizanja sa ruku‘a neće izgovarati 'Semi‘allāhu li men hamideh'.[19] Muktedija će nakon imamovog izgovaranja: 'Semi‘allāhu li men hamideh', reći: 'Rabbenā leke-l-hamd'.

El-Buhārī i Muslim bilježe od Ebū Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kada imam izgovori: 'Semi‘allāhu li men hamideh', vi recite: ‘Allāhumme Rabbenā leke-l-hamd.' Onome čije se izgovaranje ovog teksta podudari s izgovaranjem melekā oprostit će se raniji grijesi.“[20]  

Muslim (u dužem hadisu) prenosi od Ebū Musā el-Eš‘ārīja, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „A kada (imam) izgovori: 'Semi‘allāhu li men hamideh', vi recite: ‘Allāhumme Rabbenā leke-l-hamd.' Allah vas, doista, čuje.“[21]

Na osnovu navedenih hadisa, Muhammed eš-Šejbānī i Ebū Jūsuf smatraju da će imam, muktedija i osoba koja klanja sama u stojećem položaju izgovoriti: Rabbenā leke-l-hamd, dok je Ebū Hanīfe, po jednom predanju, na stanovištu da će osoba koja klanja sama i muktedija izgovoriti: Rabbenā leke-l-hamd, dok će imam stojeći šutjeti. Po drugom rivajetu[22] Ebū Hanīfin stav identičan je stavu njegovih učenika.[23]

Puštanje ruku niz tijelo u stojećem položaju nakon ruku‘a je praksa Allahovog Poslanika, a.s., njegovih ashaba i svih muslimana iz dobrih generacija (selefi-sālih). Ne postoje argumenti koji bi sugerirali suprotno.

El-Bejhekī u dužem hasen-hadisu prenosi da je hazreti Alija, r.a., kada bi ustao da klanja izgovorio početni tekbir, a zatim bi stavio svoju desnu ruku na zglob lijeve ruke. U tom položaju bi ostao dok ne bi učinio ruku‘.[24]

Iz knjige: Duranović E. i Ljevaković-Subašić S. (2020). Namaz u islamskoj tradiciji Bošnjaka. Sarajevo: Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka.

______________________________

[1] Kur'an, El-Vāki’a, 74.

[2] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 52.

[3] Kur'an, El-Vāki’a, 74. „I slavi ime Gospodara svoga Uzvišenog.“

[4] Kur'an, El-A‘lā, 1. „Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg“.

[5] El-Džārūd, Musned Ebī Dāvūd et-Tajālisī..., tom 2, hadis br. 1093, str. 342-343; Ed-Dārimī, El-Musned..., hadis br. 1443, str. 332. Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 853, str. 476; Ebu Davud, Sunen..., tom 2, hadis br. 867, str. 88; Ebū Ja‘lā el-Mevsīlī, Musned Ebī Ja‘la..., tom 3, hadis br. 1738, str. 279; Ibn Huzejme, Sahīh..., tom 1, hadis br. 670, str. 334; Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1413, str. 235; Ibn Belbān el-Fārisī, Sahīh Ibn Ḥibbān..., tom 5, hadis br. 1898, str. 225; Et-Taberānī, El-Mu‘džem el-kebīr..., tom 17, hadis br. 889, str. 321-322; El-Hākim, El-Mustedrek..., tom 1, hadis br. 821, str. 335; El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2555, str. 122. Imam ‘Ālī el-Kārī bilježi da je En-Nevevī za ovaj hadis rekao da je hasen. Vidi: ‘Allāma šejẖ ‘Ālī ibn Sultān Muhammed el-Kārī, Mirkāt el-mefātīh šerḥ Miškāt el-meṣābīh, Dār el-kutub el-’ilmijje, Bejrut, 2001, str. 555; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 424, str. 165-166. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis hasen. El-Hākim navodi da je sahīh.

[6] Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 854, str. 476; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, hadis br. 261, str. 13-14; En-Nesā'ī, Es-Sunnen el-kubrā..., tom 1, hadis br. 638, str. 326; Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1416, str. 235; Ibn Belbān el-Fārisī, Sahīh Ibn Ḥibbān..., tom 5, hadis br. 1897, str. 223-224; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 423, str. 165. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis sahīh. Et-Tirmizi navodi da je ovaj hadis hasen-sahīh.

[7] el-Hejsemī, Medžme‘u ez-zevāid..., tom 2, hadis br. 2776, str. 259. El-Hejsemī navodi da Et-Taberānī ovaj hadis bilježi u El-Mu‘džem el-kebīru. Vidi: Et-Taberānī, El-Mu‘džem el-kebīr..., tom 2, hadis br. 1572, str. 135.

[8] Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 856, str. 477; Ebu Davud, Sunen..., tom 2, hadis br. 884, str. 97; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, hadis br. 260, str. 13. 

[9] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 54.

[10] Ibid.

[11] El-Ḥalebī, Ḥalebī kebīr..., str. 316.

[12] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, hadis br. 452, str. 233-234.

[13] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 133.

[14] Muslim, Sahīh..., hadis br. 498, str. 357.

[15] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 793, str. 535-536; Muslim, Sahīh..., hadis br. 397, str. 298.

[16] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 55-57.

[17] Muslim, Sahīh..., hadis br. 771, str. 536.

[18] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 789, str. 533; Muslim, Sahīh..., hadis br. 392, str. 293-294.

[19] Es-Semerkandī, Tuhfetu..., tom 1, str. 134.

[20] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 796, str. 538; Muslim, Sahīh..., hadis br. 409, str. 306. 

[21] Muslim, Sahīh..., hadis br. 404, str. 303-304.

[22] Rivajet – Predanje. Vidi: Muftić, Arapsko-bosanski..., str. 574.

[23] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 55-57.

[24] El-Bejheki, Sunen..., tom 2, hadis br. 2333, str. 45-46. Ovaj hadis je hasen (dobar). To znači da hazreti Alija, r.a., ne bi vezivao ruke na stajanju nakon ruku‘a.

Potom ponovo izgovori tekbir i bez podizanja ruku[1] učini sedždu!

Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: „O vjernici, učinite ruku‘ i sedždu i robujte Gospodaru svome.“[2] Ranije smo napomenuli da je prelazak s jednog na drugi namaski rukn – farz, pa je, prema tome i spuštanje na sedždu iz stojećeg položaja farz.[3]  

Prilikom spuštanja na sedždu na tlo prvo spusti svoja koljena, pa tek onda ruke i lice!

Sunnet je, ako je osoba zdrava i ako je u mogućnosti, prilikom spuštanja na sedždu prvo na zemlju spustiti koljena, pa tek onda ruke. A ako, je osoba bolesna ili teška i nije u mogućnosti tako postupiti onda će prvo spusti ruke, pa tek onda koljena. Prvo će spustiti desnu, pa lijevu ruku na tlo.[4]

Ebū Dāvūd, En-Nesā'ī, Et-Tirmizī, Ibn Mādže, Ed-Dārimī, Ibn Huzejme, Ibn Hibbān, Et-Tahāvī, El-Bejhekī, El-Hākim i drugi s različitim senedima bilježe sahīh-hadis u kojem Vāil ibn Hudžr, r.a., kaže: „Vidio sam da je Allahov Poslanik, a.s., kada je išao na sedždu prvo spustio koljena na zemlju, pa onda ruke, a kada se podizao sa sedžde prvo je dizao ruke, pa koljena.“[5] U vezi ovog hadisa Et-Tirmizī kaže: „Ovako je postupala većina učenjaka. Oni smatraju da osoba kada ide na sedždu treba prvo spustiti koljena, pa ruke, a kada se diže sa sedžde treba dignuti prvo ruke, pa koljena.“[6]

Enes, r.a., u sahih-hadisu kojeg bilježe El-Hākim i El-Bejhekī kaže: „...Potom je (Allahov Poslanik, a.s.) izgovarajući tekbir otišao na sedždu. Prvo je spustio koljena pa ruke.“[7]

Na takav način postupali su ashabi Allahovog Poslanika, a.s. Esved prenosi da se Omer, r.a., (kada bi išao na sedždu) spuštao na koljena.[8]  

Slično predanje prenijeli su Alkama[9] i Ibrāhim en-Neha‘ī[10]. Ibrāhim en-Neha‘ī također kaže: „Zapamćeno je da je ‘Abdullāh ibn Mes‘ūd (kada bi išao na sedždu) spuštao koljena prije ruku.“[11]  

‘Abdullāh ibn Muslim ibn Jesar kaže da bi njegov otac kada bi išao na sedždu prvo na zemlju spustio koljena, zatim ruke, pa tek onda glavu.[12]

En-Nāfī‘ prenosi da bi Ibn Omer, r.a., kada bi išao na sedždu prvo spuštao koljena, pa onda ruke, a kada bi se dizao sa sedžde prvo bi podigao ruke, pa koljena.[13]

Ebū Ishāk prenosi da bi prijatelji ‘Abdullāha ibn Mes‘ūda, r.a., na sedždu prvo spuštali koljena, pa ruke.[14]

Mehdī ibn Mejmūn kaže: „Vidio sam Ibn Sirīna kako (na sedždu) spušta koljena prije ruku.“[15] Mugire kaže: „Upitao sam Ibrāhima (en-Neha‘ī) o čovjeku koji na sedždu spusti ruke prije koljena? Odgovorio je: 'Samo budala ili ludak tako čini.'“[16]

Eš-Ševkanī u djelu Nejl el-evṭār navodi: „Većina (džumhur) postupa na takav način. Ibn Munzir kazuje da su tako činili: Omer, r.a., en-Neha‘ī, Muslim ibn Jesār, Sufjān Es-Sevrī, Ahmed, Ishāk...“[17] Ovo je stav i Ebū Hanīfe, Muhammeda eš-Šejbānīja i Ebū Jūsufa.[18]

Iz knjige: Duranović E. i Ljevaković-Subašić S. (2020). Namaz u islamskoj tradiciji Bošnjaka. Sarajevo: Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka.

__________________________________

[1] Argumenti o tome da se ruke u namazu (osim kod vitra i bajram-namaza) podižu samo prilikom izgovaranja početnog tekbira naveli smo ranije.

[2] Kur'an, El-Hadždž, 77. (Ajet donosimo u prijevodu autorā ove knjige).

[3] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 57.

[4] El-Kāsānī, Bedā’i‘..., tom 2, str. 58.

[5] Ed-Dārimī, El-Musned..., hadis br. 1458, str. 336; Ibn Mādže, Sunen..., tom 1, hadis br. 848, str. 474; Ebu Davud, Sunen...., tom 2, hadis br. 836, str. 71; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, hadis br. 267, str. 20; En-Nesā'ī, Es-Sunnen el-kubrā..., tom 1, hadis br. 680, str. 344; Ibn Huzejme, Sahīh..., tom 1, hadis br. 626, str. 318; Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1518, str. 255; Ibn Belbān el-Fārisī, Sahīh Ibn Ḥibbān..., tom 5, hadis br. 1912, str. 237; El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2628, str. 142. Et-Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-garib. Ovaj hadis se također prenosi s drugačijim lancem prenosilaca. 

[6] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka..., tom 2, u komentaru hadisa br. 267, str. 20.

[7] El-Hākim, El-Mustedrek..., tom 1, hadis br. 825, str. 337; El-Bejhekī, Sunen..., tom 2, hadis br. 2632, str. 143. El-Hākim navodi da je ovaj hadis sahīh i Ez-Zehebī se s njim slaže. 

[8] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2719, str. 490. Zafer Ahmed et-Tehānevī kaže da je ovaj hadis sahīh. Vidi: Et-Tehānevī, I‘lā' es-sunen..., tom 3, hadis br. 782, str. 37.

[9] Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1528, str. 256; En-Nīmevī, Āsār es-sunen..., hadis br. 432, str. 169. Imam En-Nīmevī navodi da je ovaj hadis sahīh.

[10] ‘Abdurrezzāk, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2955, str. 176.

[11] Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1528, str. 256. Zafer Ahmed et-Tehānevī navodi da je ovaj hadis sahīh. Vidi: Et-Tehānevī, I‘lā' es-sunen...,  tom 3, u komentaru hadisa br. 779, str. 35.

[12] ‘Abdurrezzāk, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2958, str. 177; Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2721, str. 490.

[13] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2720, str. 490.

[14] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2726, str. 490.

[15] Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2724, str. 490.

[16] ‘Abdurrezzāk, El-Muṣannef..., tom 2, hadisi br. 2956 i 2957, str. 176-177; Ibn ebī Šejbe, El-Muṣannef..., tom 2, hadis br. 2722, str. 490; Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, hadis br. 1530, str. 256. Et-Tehānevī navodi da je ovo predanje sahīh. Vidi: Et-Tehānevī, I‘lā' es-sunen..., tom 3, u komentaru hadisa br. 779, str. 35.

[17] Muhammed ibn ‘Ālī ibn Muhammed Eš-Ševkanī, Nejl el-evṭār šerḥ Muntekā el-aẖbār, Bejt efkār ed-devlijje, 2004, str. 401.

[18] Et-Tahāvī, Šerḥ ma‘ānī..., tom 1, str. 256.