U islamskoj tradiciji iz poštovanja prema umrloj osobi za nju se kaže da je merhum, a izraz mejjit se koristi za tijelo umrloga. Merhum se spušta u predviđeno mjesto za ukop (mezar, kabur) koji se obilježava nišanima – drvenim ili kamenim stubovima. Kabur  će se iskopati u dubinu koliko za pola ljudskog stasa ili koliko do prsa, a još bolje i dublje.

Kod naših muslimana je običaj da umrlog u kabur spusti neko iz njegove najbliže rodbine, a posebno ako je imao sinova ili braće. Taj običaj je potpuno u skladu sa sunnetom Allahova Poslanika, s.a.v.s. Od Amira, r.a., se prenosi sljedeće: “Vjerovjesnika su kupali Alija, El-Fadl i Usame b. Zejd. Njih trojica su ga i spustili u mezar.”

Radi spuštanja mejjita u kabur siđu tri ili po potrebi četiri čovjeka i uhvate tabut tako da desnom rukom prihvate lijevi kraj tabuta a lijevom rukom, znači preko mejjita, uhvate za desni kraj tabuta te umrlog spuste u kabur. Spuštanje u kabur je stvar praktične naravi te nema nikakve smetnje ako se umrli u kabur spusti i na užetima, posebno ako su vanredne okolnosti (težak mejjit, uzak kabur, voda u kaburu, nepristupačan teren i slično).

Običaj je da se umrli u kabur spusti zajedno sa tabutom te da se isti ostavi u kaburu što je praktičnije od vađenja umrlog iz tabuta. Sunnet je ako za to postoji mogućnost – da se prilikom spuštanja umrle osobe u kabur prvo spuste noge, pa onda glava. Isto tako je sunnet da onaj koji spušta umrlog kažu posebne riječi. 

Od Ibn Omera, r.a., se prenosi:  „Kad bi se umrli stavio u kabur Vjerovjesnik, s.a.v.s., bi rekao jedanput: Bismillahi ve billahi ve 'ala milleti resulillahi, a jedanput bi rekao: Bismillahi ve billahi ve 'ala sunneti resulillahi.“ (Tirmizi)

Riječi prilikom spuštanja u mezar
keyboard_arrow_down

Primijetno je da imami sugerišu da se pod lijevi kraj tabuta postavi kakav kamen ili komad zemlje kako bi lice umrlog došlo prema kibli. Naravno da je ovo ispravna praksa pošto je sunnet da se umrli okrene licem prema kibli, a u zidu prema kibli se napravi usjek u koji se umrli postavi kada se spusti u kabur, odnosno čitavo se tijelo još uvuče u sam lahd, ako ga ima. (Lahd je potkopana desna strana kabura u donjem dijelu.)  

Sada u kaburu ostaje samo jedno lice čiji je zadatak da poreda daske (nasloni, poklopi) i to počevši od glave pa do nogu. One se postavljaju na taj način što im je gornji kraj naslonjen na gornju desnu ivicu a donja njihova ivica oslonjena je na lijevu stranu kabura. Pred sami kraj postavljanja naslona osoba skida povlačenjem zeleni prekrivač, kojim mejjit bude prekriven dok se prati dženaza.

Pošto se mejjit spusti u kabur slijedi njegovo zakopavanje odnosno nasipa se zemlja u kabur, a konačan izgled mezara ima kupasti oblik. Obično zakopavanje otpočne imam bacanjem tri ili više šaka ili lopata zemlje, nakon čega svi prisutni otpočnu sa zakopavanjem. Učestvovati u zakopavanju umrlog je pohvalno djelo i sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Iz hadisa se da razumjeti da će oni koji čekaju da se umrli zakopa uzeti učešće u zakopavanju, a ne stajati po strani dok to drugi ne urade, te da će za to imati nagradu koja se obećaje u hadisu. Insistirati da treba baciti tri, pet, sedam, ili neki drugi neparan broj lopata je potpuno nepotrebno i suvišno.

Traženje halala
keyboard_arrow_down

Među muslimanima je rašireno mišljenje i ustaljen običaj da se prilikom smjene pri zakopavanju, lopata obavezno spušta na zemlju, a niukom slučaju da se doda. Neki ovaj običaj objašnjavaju: „Kada se lopata spusti na zemlju prisutne će biti stid da slobodna čeka i prije će je  uzeti i nastaviti zakopavati, nego što će od drugoga zatražiti da mu je preda.“

Spuštanjem lopate na zemlju i insistiranjem na tome odugovlači se sa ukopom, ako je kiša, lopate će biti prljave, te ih prisutni moraju uzimati iz blata, a što je najgore, od ove formalnosti se pravi misterija.

U određenim mjestima po kaburu se posipa voda, što je bilo praksa u vrijeme Poslanika, a.s. kako bi se zemlja učvrstila. Pogrešno je smatrati da proljevena voda dolazi do umrlog i zabluda je da se on njome poji.