Sehvi-sedžda

Ako se nenamjerno izostavi jedan ili više namaskih vadžiba onda se to ispravlja činom sehvi-sedžde.

Sehvi-sedžda su dvije sedžde koje klanjač čini kako bi ispravio manjkavost namaza zbog učinjene greške vazane za namaske vadžibe.

Kada se osobi dogodi da je nenamjerno ispustio ili krivo obavio jedan od namaskih vadžiba, on ima obavezu da obavi obredni čin ispravljanja svog propusta. Ako to ne uradi, namaz će mu se smatrati pogrešno obavljenim, odnosno bezvrijednim sa stanovišta propisa. Taj obredni čin obavlja se na taj način što će osoba, nakon što preda selam na desnu stranu, na posljednjem sjedenju, ponovno učiniti dvije sedžde, kako se to čini nakon svakog otklanjanog rekata, a potom će ponovno proučiti ono što se obično uči na posljednjem sjedenju i predat će selam na propisan način.

Ako osoba, dok je još u namazu, bude svjesna da je napravila više nenamjernih grešaka ove vrste, dovoljna joj je samo jedna sedžda za sve pogreške. Kada samo posumnja da je napravila grešku koja zahtijeva sehvi-sedždu onda će postupiti shodno svojoj sumnji. Ako mu sumnja preovlađuje ka pogrešci onda će učiniti spomenutu sedždu. Ako pak njegova sumnja nije dosegla do nivoa natpolovičnosti onda će namaz završiti kao da se nije ništa dogodilo, bez ispravke.

Tako će postupiti i imam, ako je on napravio spomenutu grešku u džematu. Džemat će ga slijediti. Sehvi-sedžda je jednako obavezujuća za onoga ko je napravio spomenutu grešku, bez obzira o kojoj vrsti namaza je riječ: farzu, vadžibu, sunnetu ili nafili. Ovim činom, osoba je učinila ono što joj namaz čini valjanim, kao da greške nije ni bilo.

U infografici ispod može se uporediti kako su određeni učenjaci izvojili šta su vadžibi u namazu.

Vadžibi u namazu

keyboard_arrow_down

Vadžib je radnja ili obaveza na stepenu ispod farza, a iznad sunneta (praksa poslanika Muhammeda, a.s.). Ako bi neko namjerno ostavio neki vadžib, dužan je ponoviti namaz, a ako bi ga ostavio iz zaborava, također je dužan ponoviti namaz, osim ako ne učini sehvi sedždu. Namaz je dužan ponoviti u njegovom vremenu ili izvan njega. Ako ne ponovi namaz i ostane ustrajan u tome, bit će veliki griješnik. Učenjaci različito tumače šta je vadžib u namazu zbog čega postoji različit broj vadžiba kod nekih pravnih autoriteta. Ovdje je navedeno osamnaest vadžiba iz knjige Hanefijski fikh od Tuhmaza.

1. Učenje Fatihe, na osnovu riječi Poslanika (a.s.): Nema namaza ko ne prouči Fatihu. Mnogi učenjaci uzimaju ovaj i slične hadise kao dokaz da je učenje Fatihe u namazu farz. A hanefije ovaj i slične hadise tumače tako da se on odnosi na potpunost i cjelokupnost (tojest, nema potpunog namaza), a ne na negaciju ispravnosti, jer hadis ahad, makar bio i autentičan, ima snagu spekulativnog dokaza i njime se ne može uspostaviti farz. I zato su rekli da je učenje Fatihe vadžib. Onaj ko je izostavi griješan je, ali mu namaz nije pokvaren.

Da učenje Fatihe u namazu nije farz govori i činjenica da je Vjerovjesnik (a.s.) nije naredio onome što je pogrešno obavljao svoj namaz, nego mu je rekao: Kada pođeš na namaz, prouči tekbir, a zatim uči iz Kur’ana ono što ti je lahko (poznato). Da je učenje Fatihe obavezno, on bi mu je naredio. Ebu Hurejre (r.a.) kaže: “Rekao mi je Allahov Poslanik (a.s.): Izađi i objavi u Medini da nema namaza bez Kur’ana, makar samog početka Kur’ana (El-Fatiha) ili više.”

3. Obaveznost učenja na prva dva rekata kod farz-namaza To je vadžib stoga što je Vjerovjesnik (a.s.) to stalno praktikovao i nikada nije ostavljao.

4. Učenje sure ili nekoliko ajeta, uz Fatihu, na prva dva rekata kod farzova, na svim rekatima vitre namaza i nafila, zbog ustrajnosti Muhammeda (a.s.) u tome.

Ebu Katade (r.a.) kaže: “Vjerovjesnik (a.s.) je učio na prva dva rekata podne po Fatihu i suru. Oduživao je na prvom, a skratio na drugom rekatu. Ponekad smo i čuli ajete. I na ikindiji je učio Fatihu i po suru. Dugo bi učio na prvom rekatu sabaha, a na drugom bi skratio.“ Ubade b. Es-Samit (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Nema namaza ko ne prouči Umul-kitab (Fatiha), pa i više. On također prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Nema namaza bez Fatihe i dva ajeta s njom.

Ebu Seid (r.a.) prenosi hadis i veže ga za Poslanika (a.s.): Ključ namaza je abdest, njegova zabrana je tekbir, a oslobađanje selam. I nema namaza ko ne prouči el-hamd (Fatihu) i suru na farzu ili drugom namazu. Ako bi neko uz Fatihu dodao i suru na dva zadnja rekata u farza, učinio bi mekruh-tenzihi, zbog proturiječnosti sunnetu. (...) A ako bi ostavio Fatihu, neće je ponavljati na zadnja dva rekata, ali će učiniti sehvi sedždu.

5. Učenje Fatihe prije sure ili ajeta, jer je Poslanik (a.s.) uvijek tako radio.

6. Neponavljanje Fatihe prije sure, (tojest njeno učenje jedanput) kako se ne bi odgodio vadžib, a to je učenje sure.

7. Pridržavanje redoslijeda sedždi, a to je da učini drugu sedždu na svakom rekatu poslije prve, a prije nego što prijeđe na druge namaske radnje.

8. Činjenje sedžde na nosu zajedno sa čelom i stavljanje šaka i koljena na zemlju, kao što je rečeno u opisu sedžde.

9. Vraćanje sa ruku’a i sjedenje između dvije sedžde, zbog ustrajnosti Muhammeda (a.s.) u tome. Osim toga, on ih je i naredio čovjeku koji je loše obavljao svoj namaz, kada je rekao: Zatim se vrati (digni sa ruku'a) dok se potpuno ne uspraviš... zatim se podigni dok se ne smiriš u sjedećem položaju… Od Ebu Jusufa se prenosi da je ovo dvoje (vraćanje sa ruku i sjedenja) farz.

10. Smirenost na ruku’u, sedždi, na stajanju poslije ruku’a i sjedenju između dvije sedžde. Ebu Hurejre (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) ušao u džamiju. Iza njega je ušao neki čovjek, klanjao i poselamio Vjerovjesnika (a.s.). On mu je odgovorio na selam i rekao: Vrati se i klanjaj, jer nisi klanjao. Tako je bilo tri puta, pa je čovjek rekao: “Tako ti Onoga Koji te je poslao s istinom, ja ne znam bolje, zato me pouči!” Poslanik mu je rekao: Kada pođeš na namaz, izgovori tekbir (Allahu ekber), zatim uči iz Kur’ana ono što ti je lahko, zatim obavi ruku’ i smiri se na njemu. S njega se vrati dok se potpuno ne uspraviš, a onda učini sedždu i smiri se na njoj. Potom se vrati dok se ne smiriš u sjedećem položaju i tako radi u čitavom namazu. U drugoj predaji se dodaje: Kada budeš ovo radio, tvoj namaz će biti potpun, a što se umanji od ovoga umanjit će se toliko od tvog namaza. Ibn Mesud prenosi hadis i veže ga za Poslanika (a.s.): Nije upotpunio namaz čovjek koji ne ispravlja svoja leđa na ruku’u i sedždi.

Vrijedi napomenuti da je smirenost u namazu obavezna (fard) kod trojice imama: Malika, Šafije i Ahmeda, te kod Ebu Jusufa od hanefija .

11. Prvo sjedenje u vremenu koje je dovoljno da se prouči tešehhud i sjedenje koje je nakon sehvi sedžde .

12. Učenje tešehhuda na svakom sjedenju. Najbolje je da se uči tešehhud koji se prenosi od Ibn Mesuda, jer je to najtačniji hadis o ovom pitanju, kao što je utvrdio Et-Tirmizi. (...)

13. Ustajanje na treći rekat odmah nakon završetka tešehhuda, što je propisano na osnovu onoga što se prenosi od Ibn Mesuda (r.a.) da je rekao: “Allahov Poslanik (a.s.) me je poučio tešehhudu na sredini namaza i njegovom kraju. Ako je bio u sredini namaza ustao je nakon što završi sa tešehhudom, a ako je bio na kraju, nakon tešehhuda je učio dovu onako kako je Allah želio da on (Poslanik, (a.s.) uči. Potom je predao selam.“ (...)

Ko poslije tešehhuda ostane sjediti onoliko koliko je potrebno da se obavi jedan rukn, a procijenili su učenjaci da je to vrijeme potrebno da se prouči tri tespiha ili izgovori “Allahume sali ala Muhammedin ve ala ali Muhammed“, tada mora učiniti sehvi sedždu, jer je on sa ruknom (u ovom slučaju je to ustajanje na treći rekat) zakasnio toliko koliko je dovoljno da se on obavi.

14. Proučiti kunut-dovu na trećem rekatu vitr-namaza prije ruku’a. Najbolje je da se uči jedna od dova koja se prenosi od Poslanika (a.s.)

15. Bajramski tekbiri, a njih ima šest, na svakom rekatu po tri. Svaki tekbir je zasebni vadžib. Uz njih se dodaje i tekbir za ruku' , koji je takođe vadžib na drugom rekatu bajram-namaza.

16. Imamovo učenje naglas, na sabahu i na prva dva rekata akšama i jacije čak i prilikom naklanjavanja, te na džumi, bajramima, teraviji i vitr-namazu uz ramazan.

Onaj ko klanja sam može birati između učenja naglas ili u sebi. Također, onaj koji je prispio na namaz (tj. zakasnio jedan rekat), kada ustane da ga naklanja, može birati između učenja naglas i u sebi. Za onog ko klanja pojedinačno bolje je da uči naglas, kako bi namaz bio u obliku džematskog obavljanja.

17. Da imam i onaj koji klanja pojedinačno uče u sebi na podne, ikindiji i trećem rekatu akšama, te na zadnja dva rekata jacije, u namazu prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca i u namazu za kišu.

18. Obavljanje svakog farza ili vadžiba na njegovom mjestu. Ako bi završio s učenjem, zatim nesvjesno ostao razmišljati (zašutio) u periodu koji je dovoljan za izgovaranje tri tesbiha, a nakon toga učinio ruku’, mora učiniti sehvi sedždu, jer je odgodio ruku’, a on je farz, i nije ga obavio u njegovo vrijeme. Isto je ako bi sjeo prije drugog ili četvrtog rekata .

Ako bi ga obuzela sumnja pa njegovo razmišljanje između dva farza trajalo koliko je potrebno za tri tesbiha, učinit će sehvi sedždu. Isti propis važi i ako bi to bilo između farza i vadžiba, naprimjer, da zakasni s učenjem tešehhuda na prvom sjedenju, kao što rade mnogi ljudi, kada onaj koji prenosi riječi imama (kada je velika gužva i nema ozvučenja) otegne sa tekbirom, a ljudi sjednu ali ne počinju sa učenjem dok on ne zašuti.

18. Izgovaranje selama dva puta, zbog ustrajnosti Poslanika (a.s.) u tome. Ibn Mesud (r.a.) prenosi da je Vjerovjesnik (a.s.) selamio na desnu i na lijevu stranu riječima: Esselamu alejkum ve rahmetullah. Od ovih riječi obavezno je izgovoriti “es-selamu“, bez “alejkum“.

U namaz se može prispjeti sve do prvog selama. Ako bi imam završio svoj namaz i izgovorio “es-selamu“, a u tom trenutku došao neko i pristupio prije nego što je imam izgovorio “alejkum“, neće se brojati da je ovaj pristupio. Ovo se ne odnosi na onoga ko je bio zaboravan u namazu, jer se on sedždom nakon prvog selama ponovo vraća u namaz.