Vrijeme poslije Hidžre

Medina, život i odbrana

Uređenje odnosa među ljudima

Čim se Poslanik, a.s., smjestio u Medini – nastanio se sa svojom kućnom čeljadi u kući jednog čovjeka koji se zvao Ebu Ejjub (njegov mezar se nalazi u Istanbulu, gdje je sagrađena čuvena džamija Ejjubija, koju svakodnevno posjećuje veliki broj muslimana, izražavajući svoje poštovanje prema Ebu Ejjubu koji je u svoju kuću primio Poslanika i njegovu porodicu) i tu ostao sve do izgradnje svoje kuće - i svi ljudi dobili svoje boravište, odmah je započeo sa uređenjem zajednice. Izdavao je zakone po kojima će se postupati. Otkupio je zemljište od dvojice siročića i pokrenuo akciju izgradnje džamije na tom zemljištu. I sam je učestvovao u toj izgradnji. "Mi smo nosili po jedan kamen, a Poslanik je nosio po dva kamena!", kaže jedan od učesnika.

Izgradnja je završena jedanaest mjeseci nakon Hidžre, a zajedno sa džamijom građena je i kuća za Poslanika i njegove ukućane.

U to vrijeme Allah je, preko sna nekih ljudi, muslimanima poslao poruku kako da označavaju početak namaskog vremena, pa je tako uvedeno učenje ezana.

Zatim je Poslanik uredio odnose s nemuslimanima. Važilo je pravilo: Imate prava kao i mi, i imate obaveze prema društvu kao i mi!

Svima je bilo zagarntirano pravo na život, imovinu, čast i vjeroispovijest. I svi su bili dužni braniti svoje društvo, svoju državu, od vanjskog neprijatelja.

Poslanikove bitke

Poslanik, a.s., dugi niz godina nije ulazio u oružani sukob sa svojim neprijateljima. Borba muslimanima u početku čak nije bila ni dozvoljena. Međutim, kako je pritisak na njih sve više rastao, i kako je sve veći broj muslimana gubio živote u napadima na njih, Allah je dopustio da se suprotstave svojim neprijateljima i da se zaštite od njihovih napada.

Poslanik, a.s., ratovao je deset godina, tj. od vremena kad se preselio u Medinu. Zadnji njegov vojni pohod, sa trideset hiljada boraca, bio je devete godine po Hidžri, kada je išao na Tebuk, no tom prilikom nije bilo borbe.

Ne zna se pouzdano koliko bitaka je vodio Poslanik, a.s., protiv svojih neprijatelja. Prema nekim historijskim izvorima, takvih bitaka bilo je 29, prema drugima 27, prema trećima 25, prema četvrtima 19. Za devet bitaka se pouzdano zna da je u njima Poslanik učestvovao osobno, kao borac. Te bitke su: Bedr, Uhud, Hendek, Benu Kurejza, Benu Mustalik, Hajber, Bitka za oslobođenje Mekke (Feth), Hunejn i Taif. Pored onih pohoda u kojima je lično učestvovao, Poslanik je upućivao i svoje odrede na čelu sa imenovanim vojskovođama. Takvih odreda bilo je šezdeset.

Kada je upućivao vojsku u rat, davao im je uputstva kako da se ponašaju. Tako im je, kad ih je ispraćao u pohod na Mu'tu u Jordanu, rekao: "Obavezujem vas da budete bogobojazni, da prema muslimanima koji su sa vama postupate lijepo. U borbu idite s Allahovim imenom, na Allahovu putu se boreći protiv onih koji ne vjeruju u Allaha. Nemojte izdati, i nemojte prelaziti mjeru. Nemojte ubijati djecu i žene, oronule starce i one izolovane samce pobožnjake. Nemojte sjeći palme, ni uništavati sadnice. I nemojte rušiti građevine!"

Slična uputstva izdavao je i prilikom drugih ispraćaja vojske.

Ukupan broj poginulih u svim Poslanikovim bitkama, na obje strane, bilo je 1018.

Bitka na Bedru

Prošla je godina dana od kako su se muslimani preselili u Medinu. Protjecala je druga godina boravka u tom gradu i novi život je puštao sve čvršće korijene. Muslimani su imali svoju državu u kojoj su sa drugima živjeli u miru. Učenja islama primjenjivana su u cijelosti i srca ljudi bila su ispunjena radošću.

Izgradnja džamije i kuće za Poslanikovu porodicu privedena je kraju, a Objavom je naređeno i da se promijeni pravac okretanja u namazu. Umjesto prema Jerusalemu, prvoj muslimanskoj kibli, muslimani su se u namazu počeli okretati prema Kabi, za koju su im od samog početka bila vezana srca. Potom je propisan i post mjeseca ramazana, čime se islam sve više upotpunjavao.

Čim su muslimani zapostili svoj prvi post, do Poslanika je stigla vijest da se Ebu Sufjan, vođa mekanskih mnogobožaca, sa sjevera, iz Šama, vraća s ogromnom karavanom od oko hiljadu deva, odmah je stao podsticati muslimane da iziđu i presretnu tu karavanu. Jer, borba im je već bila odobrena, nakon godina provedenih u patnji, zlostavljanju, mučenju i vrijeđanju, koje su trpjeli u Mekki, bez prava da upotrijebe bilo kakvu silu u svojoj odbrani.

Karavana je Mekelijama trebala donijeti svu potrebnu opremu kako bi, bez poteškoće, mogli izvršiti napad na muslimansku zajednicu u Medini i jednom zauvijek završiti sa islamom. Zato je svaki imućni stanovnik Mekke dao svoj prilog i uzeo učešća u opremanju karavane. Čak su i žene uložile svoj imetak i dale svoj nakit kako bi se nabavilo što više robe, ali i oružja, koje se nije proizvodilo u njihovim mjestima.

Ukupna vrijednost robe koju je karavana nosila prema Mekki bila je pedeset hiljada zlatnih dinara.

Poslanik je zato odlučio stati na put toj karavani, kako bi onemogućio da se ta silna oprema upotrijebi protiv njegove još uvijek malobrojne zajednicu u Medini, ali i kako bi neprijatelju pokazao da raspolaže dovoljnom snagom da ih čak može i napasti. Karavanu je pratilo oko četrdeset naoružanih ljudi, pa se činila veoma ranjivom.

Ali, Ebu Sufjan je bio oprezan i mudar čovjek. Stoga je slao svoje izvidnice ispred karavane, pa kad je saznao da se Muhammed sprema napasti njegovu karavanu, unajmio je jednog čovjeka da odjuri do Mekke i obavijesti Kurejšije da je njihova karavana u opasnosti. I on, taj čovjek po imenu Damdam, bocnuo je svoju životinju i poput vjetra jurnuo prema Mekki. Iza njega ostajali su oblaci žute prašine.

Kad je Mekkom odjeknula vijest da je karavana ugrožena, sve živo skočilo je na noge, a bijes Kurejšija rastao je poput kvasna hljeba.

"Dosta je bilo Muhammeda!", vikali su i uzimali ratnu spremu. "Više nam neće zadavat brigu!"

"Samljet ćemo ih u prah i prosuti ih po pijesku!"

"Ni za trag im se više neće znati!"

Ubrzo je velika vojska bila spremna za put. Ebu Džehl, ljuti protivnik islama, jahao je na čelu. Za njim je išlo mnoštvo ljudi, sedam stotina deva i preko stotinu konja. Usput su uzbunjivali i druga arapska plemena i oni su im se pridruživali. Niko od kurejšijskih prvaka nije izostao, svi su krenuli praćeni svirkom i cikom, i plesom plesačica zavodnih... Samo je Ebu Leheb ostao u Mekki, on je u svoje ime poslao drugoga...

Poslanik je prema Bedru, mjestu udaljenom stotinu četrdeset i pet kilometara jugo-zapadno od Medine, išao sa svojim ljudima. Sobom su vodili sedamdeset deva i dva konja. Ratnu zastavu, bijele boje, nosio je Mus'ab ibn Umejr, čovjek koji je imao najveće zasluge za širenje islama u Medini prije Hidžre. Ispred Poslanika išle su i dvije crne zastave: jednu, po imenu Ukab (Crni orao), nosio je Alija ibn Ebu Talib, a drugu jedan Medinjanin.

Čim je do njega stigla vijest o pohodu Kurejšija, Poslanik je odmah sazvao ljude kako bi vidio kakvo je njihovo raspoloženje.

"Božiji Poslaniče", rekao je jedan od njih, "idi po Allahovom naputku, mi smo sa tobom. Mi tebi nećemo reći onako kako su jevreji rekli Musau: 'Idi ti i tvoj Gospodar i borite se – mi ćemo, evo ovdje, sjediti!', mi tebi velimo: 'Idi ti i tvoj Gospodar i borite se, mi ćemo se boriti uz vas!"

Poslanik je želio čuti i mišljenje onih iz Medine, onih koji su prihvatili iseljenike iz Mekke i s njima podijelili sve što su imali.

"Idi, Božiji poslaniče, gdje god hoćeš", rekao je njihov predstavnik, "mi ćemo svuda ići sa tobom. Tako mi Onoga koji te s istinom posla, da nas u ovo more povedeš i zagaziš u njega, i mi bismo zagazili s tobom, niko od nas ne bi izostao!"

"Pođite i radujte se!", rekao je Poslanik. "Allah mi je obećao jednu od dvije skupine – karavanu ili pobjedu nad vojskom – i ja kao da evo sad gledam mjesta njihove pogibije!"

Među muslimanskim borcima nastupilo je oduševljenje. Potpuno su vjerovali riječima svoga Poslanika.

U velikom zanosu krenuli su dalje, u pravcu Bedra. Išli su u svoj prvi ratni okršaj s Kurejšijama, onim koji su ih protjerali iz njihovoga zavičaja.

*****

Sa druge strane u pravcu Bedra kretala se i druga vojska, brojna i dobro naoružana.

Muslimani su stigli prije do bunareva vode i jedan musliman predložio je da se svi bunarevi zatrpaju, osim jednoga, koji će biti pod kontrolom muslimana. Tako neprijatelj neće imati vode, pa će ga zadesiti velika žeđ.

Odlučeno je da se Poslaniku izgradi jedan šator, odakle će rukovoditi bitkom.

Kad su osvanuli, a bio je petak, sedamnaesti dan mjeseca ramazana, iza jednog velikog pješčanog brežuljka pojavile su se Kurejšije. Ubrzo su svojom brojnošću prekrile čitav brežuljak.

"Bože moj", izgovarao je Poslanik dovu Bogu. "Kurejšije evo dolaze u svom sjaju i raskoši. Oni se protive Tebi i u laž utjeruju Tvoga poslanika. Bože moj, podari mi pomoć koju si mi obećao i uništi ih ovoga jutra, moj Bože!"

Kad su se dvije vojske približile, zaustavile su se i ispred Kurejšija istupila su trojica junaka na megdan. Poslanik je naredio trojici svojih da im iziđu u susret i sva trojica su na megdanu izašli kao pobjednici.

Onda su se vojske uzburkale. Svirke i bubnjevi, pjesma i halabuka miješali su se s hrzanjem konja i rikom deva. Vjetar je pustinjski pijesak vrtio ukrug, a srca boraca pretvarala su se u grč.

Kada je uredio redove svoje vojske, Poslanik je ušao u svoj šator.

"Bože moj", govorio je tiho. "Ako danas ova grupa bude poražena, neće Te više imati ko obožavati!"

Utom ga je obuzeo san. Samo nekoliko trenutaka kasnije trgnuo se, a lice mu bijaše ozareno.

"Raduj se, Ebu Bekre!", rekao je svom vjernom drugu. "Evo stiže Božija pomoć. Eno meleka Džibrila – vodi konja za uzde... Na naborima mu se vidi prašina!"

Zatim je izišao i pogledao svoje borce. Stajali su mirno i čekali njegovu naredbu. Bože, kako su veliki, kako odani Tvojoj vjeri i Tvome poslaniku!

Sagnuo se i šakom zahvatio pijeska, a onda se okrenuo prema Kurejšijama.

"Unakazili se, dabogda!", rekao je i u njihovu pravcu otpuhao pijesak iz ruke.

"Zapnite!", izdao je naredbu svojoj vojsci. "Pođite, s Božijim imenom...!"

Muslimanske borce kao da je gurala nevidljiva sila. Išli su i kršili sve pred sobom. Sve što im se našlo na putu bilo je oboreno na zemlju. Vika i lelek, svirka i bubnjevi, tutanj devinih stopala, kao da su im samo još više povećavali snagu. Jedan za drugim padali su kurejšijski prvaci, a njihove borce hvatala je panika.

Hiljadu naspram tri stotine. Hiljadu ugojenih i dobro naoružanih naspram tri stotine izgladnjelih, i sa sabljama slabih.

Išli su: jedan na trojicu, tri na jednoga. Zamahivali su snažno, udarali gdje su stizali. Sporo su protjecali sati, a žestina borbe nije popuštala.

Onda se desilo: kurejšijsku vojsku obuzeo je strah i panika se uvukla u nju. U jednom trenutku, osjetili su da ih snaga izdaje, da više ne mogu... Počeli su uzmicati, i nastalo je rasulo. Muslimanski borci jurili su ih kao lavovi, kao da tek ulaze u borbu...

*****

Samo malo kasnije, mjesto gdje se do maločas sjeklo i ginulo prekrili su tišina i mir. Tek tu i tamo jeknuo bi poneki umirući ranjenik. Posvuda su bila samo tjelesa, poderana odjeća vihorila se na vjetru i ljudska krv se gubila u pijesku. I vjetar kao da je utihnuo, prašina se nečujno spuštala na tle.

Sakupili su sedamdeset tijela poginulih kurejšijskih boraca i Poslanik je naredio da se iskopa jedna velika jama, da se u nju pokopaju svi.

U muslimanskim rukama nalazilo se i sedamdeset zarobljenih kurejšijskih ljudi. Među njima bio je i Umejja, sin Halefov. Kada ga je ugledao Bilal ibn Rebbah, Poslanikov mujezin, prisjetio se svega šta mu je taj čovjek radio u Mekki. Izvodio ga je u pustinju i na njega navaljivao veliki kamen, tražeći da porekne Muhammeda i njegova Boga. I Bilal nije mogao izdržati. "Umejja, sin Halefov!",prokinulo je iz njega. "Simbol nevjerstva! Nisam ništa uradio ako se on izvuče!"

Zatim se bacio na njega i udarao ga sabljom sve dok nije izdahnuo.

Umejja je tako bio zadnji kurejševićki plemić koji je pao u bici na Bedru.

Zatim je Poslanik izdao naredbu da se sa zarobljenicima postupa lijepo.

Među zarobljenima bio je i Ebu Aziz, rođeni brat Musaba ibn Umejra. Musab je nosio muslimansku zastavu na Bedru, a Ebu Aziz kurejšijsku.

Ebu Aziz je kasnije pričao: "Bio sam u jednoj grupi Medinjana, koji su me vezana vodili sa Bedra. Kad su mi davali ručak ili večeru, meni su davali da jedem hljeb, dok su sami jeli datule, izvršavajući tako Poslanikovu preporuku da sa nama postupaju lijepo. Nijednom od njih nije u ruke došao ni komadić hljeba a da ga on nije dao meni. Ja bih se zastidio, pa bih mu taj komadić vraćao, no on ga nije htio uzeti. Nije ga htio više ni dotaknuti!"

Uveče toga dana, kad je sve bilo završeno, stao je nad tom jamom i glasno govorio: "O vi u jami...! Jeste li našli istinitim ono što vam je obećao vaš Gospodar?! Ono što je obećao meni, ja sam našao istinitim!"

"Božiji Poslaniče", upitali su muslimani, "kako to da se obraćaš onima koji su već počeli gnjiti?!"

"Vi ništa bolje od njih ne čujete ovo što govorim", kazao im je on, "samo što oni ne mogu uzvratiti!"

Na strani muslimana poginulo je četrnaest boraca: šest doseljenika iz Mekke (muhadžira) i osam Medinjana (ensarija). Ukupno ih je u borbi učestvovalo tri stotine i trinaest, ne računajući Poslanika.

U bici na Bedru učestvovali su i meleki. Kur'an o tome kaže: "Kada ste upomoć pozvali Gospodara svoga, On vam se odazvao: 'Ja ću vas potpomoći sa hiljadu meleka, u redove poredanih!", i: "Allah vas je potpomogao na Bedru, kad ste malobrojni bili...!"

Poslanik je od zarobljenih neprijateljskih boraca pristao uzeti otkupninu, prema njihovom imovnom stanju. One koji nisu imali imovine, oslobodio je bez otkupnine. Onima od takvih, koji su znali čitati i pisati, otkupnina je bila da poduče pisanju po deset muslimanske djece.

Tako je pisati naučio i Zejd ibn Sabit, slavni Poslanikov pisar, jedan od njih četrdeset koji su, pored ostalog, zapisivali i ono što je dolazilo kao Objava. Zejd je, inače, bio veoma razborit dječak. Poslanik je od njega zatražio da nauči i hebrejski jezik, kako bi mogao čitati ono što su jevreji na svome jeziku slali Poslaniku i Zejd je, nakon samo petnaest dana, već razumijevao njihov jezik.

Zejd je najistaknutiji pisar Objave. Njemu je, kasnije, povjeren zadatak da čitav Kur'an prepiše i sakupi na jedno mjesto, u jednu knjigu, i on je taj zadatak obavio u potpunosti. Umro je 45. godine po Hidžri.
 

Hatidžina ogrlica

Nakon katastrofalnog poraza na Bedru, Kurejšije su u tišini vidali svoje rane. A one su bile goleme, i strašno su pekle. Njihovi najbolji ljudi bili su ubijeni, ili zarobljeni.

Neko vrijeme su oklijevali, a onda su ponudili otkup za zarobljene. Prvi otkup ponuđen je za Suhejba ibn Amra, koji je ranije puno ružnoga kazao o Božijem Poslaniku. Prije toga Omer ibn Hattab molio je Poslanika da ga on kazni svojom rukom.

"Pusti me", govorio je, "da mu iščupam gušu, pa da mu se jezik njegov isplazi, da nigdje više nikada ne progovori protiv tebe!"

"Neću da ga unakazimo, pa da Allah unakazi mene!", odgovorio mu je Poslanik.

Zarobljen je i zet Božijega Poslanika

Među zarobljenicima je bilo i onih koji su pušteni bez otkupnine. Među njima je bio i Ebu Azzet, koji je bio vrlo siromašan i imao mnogo kćeri.

"Božiji Poslaniče", obratio se on Poslaniku, "ti znaš koja je roba moja otkupnina. Meni je prihod jako potreban, jer ja imam veliku porodicu, pa ako možeš budi milosrdan prema meni!"

Poslanik mu je zatim izdvojio njegovu robu, nakon što mu se obavezao da drugima neće pričati o tome.

Među zarobljenima nalazio se i Ebu el-As, zet Božijega Poslanika, muž njegove kćerke Zejnebe. Ona je s njim ostala u Mekki i nakon Poslanikovog preseljenja u Medinu. U bici na Bedru i on se borio na strani mnogobožaca, protiv muslimana. Kad je zarobljen, nalazio se kod Božijeg Poslanika.

Ogrlica

Iz Mekke je tako i Zejneba poslala otkupninu za svoga muža Ebu el-Asa. U njoj se, pored ostalog, nalazila i ogrlica koju joj je, kad se udavala za njega, poklonila hazreti Hatidža, voljena žena Božijeg Poslanika.

Poslanik je uzeo ogrlicu i dugo gledao u nju. Srce mu je snažno kucalo u grudima, a oči mu se orosile suzama. U njemu je snažno oživjela uspomena na dragu Hatidžu, koja je bila već poodavno preselila na onaj svijet. Ali Hatidža nikad nije bila odselila iz njegovog srca.

"Ako možete", rekao im je tiho, glasom koji je drhtao od uzbuđenja. "Ako možete, pustite Zejnebi njenog zarobljenika!... I vratite joj njezinu otkupninu!"

"Hoćemo, Božiji Poslaniče!", odgovorili su oni uglas, vidjevši na njegovu licu golemu sjetu.

Ebu el-As je, zatim, otišao u Mekku, dok je Zejneba ostala u Medini kod Božijega Poslanika. Islam joj je bio preči.

Opet među muslimanima

Malo prije nego će muslimani osloboditi Mekku, Ebu el-As je, s jednom trgovačkom karavanom, otputovao u Šam. U povratku su mu, međutim, muslimani zaplijenili svu robu, dok je on sam uspio umaći. No, sačekavši noć, kradom se primakao Zejnebinoj kući i kod nje zatražio utočište. Naime, svaki musliman je imao pravo da, kome hoće, pruži svoju zaštitu. U tom slučaju, takvoga niko ne bi smio dirati ili napadati.

"Kćeri!", rekao joj je Poslanik kad se vratio sa sabah-namaza. "On se tebi nipošto ne smije približavati! Ti njemu više nisi dozvoljena!"

Potom je pozvao one koji su zaplijenili njegovu robu, i zamolio ih da mu je vrate. Oni su pristali bez pogovora, i odmah je počeli vraćati. Jedan je nosio kantu, drugi dotrajalu mješinu, treći kožni divit, čak i motku koja je bila namijenjena za petlje na vreći! Bila mu je vraćena baš sva roba!

On je potom otišao s njom u Mekku i svakom Kurejšiji uredno predao njegovu robu koju mu je bio kupio u Šamu. "Nedostaje li nekome nešto?!", upitao je i oni su rekli da nikome ništa ne fali. "Onda neka znate", rekao im je svečano, "da ja samo Allaha priznajem za boga, i svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik!"

Iz istih stopa krenuo je prema Medini. Tamo ga je čekala njegova vjerna Zejneba, s velikom ljubavlju u srcu. Sada je i on bio musliman. Ona mu više nije bila zabranjena.

Izaslanici vladarima

Nakon mirovnog sporazuma na Hudejbiji, krajem šeste godine od preseljenja muslimana iz Mekke u Medinu, kada je dogovoreno primirje na period od deset godina, Poslanik, a.s., angažirao se na planu pozivanja u islam okolnih vladara. Odmah na početku te svoje aktivnosti, u jednom danu je poslao šestericu ljudi – uputio ih je šesterici različitih vladara. Prvi vladar kojem je Poslanik poslao pismo pozivajući ga u islam bio je Negus, ili Nedžaši, vladar Abesinije (današnja Etiopija). Poslanikovo pismo njemu odnio je Amr ibn Umejja ed-Damri. Tako je Amr bio prvi Poslanikov izaslanik nekom stranom vladaru.

Prvi strani vladar koji je primio islam

Ni jedan strani vladar od onih prvih koje je Poslanik pozvao u novu vjeru, nije primio islam, iako su imali različit odnos prema Poslanikovim pismima i izaslanicima. Neki su Poslanikovo pismo primili s poštovanjem, kao , npr., kršćanski vladari Heraklije (Biznatija) i Negus (Abesinija/Etiopija), dok su drugi pri susretu s Poslanikovim izaslanikom pokazali mržnju i bijes, poput, npr., perzijskog vladara Kisre, koji je Poslanikovo pismo pocijepao, pa je Poslanik uputio dovu Bogu da i njemu pocijepa njegovo carstvo, što se ubrzo i dogodilo.

Prvi strani vladar koji se odazvao Poslanikovom pozivu bio je jemenski vladar koji se zvao Bazan ibn Sasan. Nakon što je primio islam, Poslanik ga je imenovao svojim namjesnikom u Jemenu, čime je postao i prvi muslimanski namjesnik Jemena.

Poslanikovi mujezini

Kada je, nakon što je postalo nužno da se iznađe način kako da se ljudi pozivaju na zajedničku molitvu, namaz, jedan čovjek Poslanika obavijestio da je on sanjao kako da to učine, Poslanik je prihvatio njegov san kao istinit i saglasio se da to bude način pozivanja muslimana na namaz. To je nazvano ezanom (ezan: najava).

Prvi čovjek koji je tako muslimane pozvao na namaz bio je Bilal ibn Rebbah, koji je kasnije i nazvan "Poslanikov mujezin".

Međutim, on nije bio i jedini mujezin kojeg je Poslanik zadužio da oglašava početak nekog namaskog vremena i da ljude poziva na zajedničko obavljanje namaza. Poslanik je, pored njega, odredio još trojicu ljudi da vrše taj zadatak. Tako su i ta trojica, iako su dužnost mujezina vršili na drugim mjestima, na neki način bili "Poslanikovi mujezini", premda su ljudi samo Bilala tako nazivali, jer je Bilal bio uz Poslanika i ljude pozivao u namaz u njegovoj džamiji. Ta trojica bili su: Amr (ibn Umm Mektum), Sa'ad (el- Karez) i Evs (ibn Mugira).

Poslanikova odjeća

Allah je propisao ljudima da pokrivaju svoja tijela. Odjeća čovjeka štiti od hladnoće, od sunčeve pripeke, od prašine i sl., ali i čuva čovjekovo dostojanstvo. Od svih stvorenja na Zemlji, samo čovjek nosi odjeću. Tako ga odjeća čini različitim od životinja.

Poslanik je nosio različitu vrstu odjeće, od različitih materijala. Ipak, najčešće je nosio pamučnu odjeću, ali je oblačio i vunenu, i lanenu, i odjeću od drugih materijala. Od svih boja, najviše je volio nositi odjeću bijele boje. Govorio je: "Najbolja vam je odjeća ona bijele boje, pa nosite takvu odjeću i u takvu odjeću umotavajte svoje umrle!"

Poslanik je imao i više prstenova. Jedan prsten napravio je s ciljem da mu bude pečat. Dao ga je napraviti onda kad su mu rekli da strani vladari ne primaju pisma koja nisu opečaćena. Prsten je bio srebren, a na njemu je, u tri retka, bilo napisno: Muhammed, Resul, Allah (tj. Muhammed, Allahov poslanik). Tim prstenom je ovjeravao pisma koja je upućivao drugim vladarima. Njime je svoje dopise ovjeravao i prvi muslimanski vladar poslije Poslanika: halifa Ebu Bekr, zatim drugi Omer i treći – Osman. Osmanu je taj prsten jednom ispao iz ruke u bunar po imenu Aris, čija je voda bila duboka tako da niko nije mogao doprijeti do njegova dna. Tu se Poslanikovom prstenu zametnuo trag.

I Poslanik se šalio

I Poslanik, a.s., bio je čovjek: jeo je, pio, ženio se, trgovao, veselio se, tugovao, osjećao bol i patnju, trpio uvrede, nepravde, borio se... Ali, on je bio najbolji čovjek, u čitavoj ljudskoj vrsti. I u svemu je bio najbolji! Bio je najbolji sin, najbolji rođak, najbolji prijatelj, komšija, drug, muž, otac, državnik... Najbolji u ponašanju, najdostojanstveniji u teškoći, najhrabriji u bici, najboljeg držanja u odnosu sa ljudima, najljepšeg govora... I kad se šalio šalio se na najljepši način, bez vrijeđanja onog s kim se šali.

Kad su ljudi pred njim jednom izrazili čuđenje što se i on, kao poslanik, šali, rekao je: “Da, šalim se, ali uvijek govorim istinu!”

Starica ne može u Džennet

Jedna starica je došla kod Poslanika, a.s., i rekla mu: “Božiji Poslaniče, moli Allaha da me uvede u Džennet!”

“Starice neće u Džennet!”, odgovorio je on, našta se ona okrenula i stala plakati.

“Recite joj”, povikao je Poslanik, “da u Džennet neće ući kao starica, već kao mlada djevojka! Allah je rekao: “Mi ćemo njih iznova stvoriti i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim, i godina istih!”

(Džennet je najbolji svijet, najbolje boravište, pa će i ljudi u njemu biti u svojoj najboljoj životnoj dobi - muškarci sa 33 godine, a žene sa 18 godina; bit će visine Ademove, a ljepote Jusufove, a.s.).

Svaka je deva mladunče druge deve

Jedan čovjek je od Poslanika, a.s., zatražio jahaću devu.

“Dat ću ti devino mladunče!”, rekao mu je Poslanik.

“Šta će mi devino mladunče”, kazao je čovjek. “Ono mi nije potrebno, nije mi ni od kakve koristi!”

“Pa, šta deva rađa nego devino mladunče!?”, rekao je Poslanik.

Ružan izgledom a lijep dušom

Jedan čovjek, koji je živio u pustinji, Poslaniku je često slao poklone. Poslanik ga je za to nagrađivao kad bi se on, iz grada, vraćao u svoje selo. Taj je čovjek - zvao se Zahir - bio ružnoga izgleda i kad je jednom na pijaci nešto prodavao, Poslanik mu je prišao s leđa i uhvatio ga za ramena.

“Ko je?”, upitao je Zahir.

“Ko će kupiti ovoga roba?”, upitao je Poslanik.

Prepoznavši Božijeg Poslanika, Zahir je rekao: “Bit ću jeftin!”

“Ali si kod Allaha skup!”, kazao mu je Poslanik.

About Us

Contact Us