Vrijeme poslanstva

Do medinskog perioda poslanstva

Prva objava

Nakon mjeseci provedenih u pećini Hira, dok je Muhammed drijemao, prišao mu je melek s listom u ruci. “Čitaj!”, govorio mu je. “Čitaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara...!” Muhammed je stao ponavljati te riječi, a melek se gubio. Kad se presabrao, bio je uznemiren. Šta se to događa sa njim? Da li je sanjao ili se s njim zbilo nešto neobično?! “Čitaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara...”, strujalo je njegovim srcem.

Utom ga je isti glas pozvao odozgo. Muhammed je na nebu ugledao siluetu meleka u njegovom ogromnom obliku. Gdje god je pogledao, na koju god stranu okrenuo svoj pogled, tamo ga je vidio. Nakon što se to izgubilo, Muhammed je otišao kući, silno uplašen...

Tri pune godine tajno je ljude pozivao u ono što mu je dolazilo od njegova Gospodara. Prva mu je povjerovala njegova žena Hatidža. Od muškaraca je prvi povjerovao njegov bliski prijatelj Ebu Bekr, a od djece njegov amidžić Alija. Alija je kasnije pričao: "Prva objava je Poslaniku došla u ponedjeljak, a ja sam već u srijedu bio musliman!"

Zatim mu je došla naredba da ljude javno poziva u islam. U tom svom pozivanju nailazio je na velike teškoće, uvrede, napade i poniženja. Ali, neumorno je radio, postupao po Božijem naređenju. Malo se ljudi odazivalo njegovom pozivu. Najviše su mu se, pak, odazivali mladi ljudi. I svi koji su mu se odazvali bili su proganjani, mučeni, a neki su bili i ubijeni.

Miradž - Poslanikovo uznesenje na Nebo

Jedanaest godina od početka Objave, poslije velikih iskušenja i trpnje, nakon dva teška udarca: smrti voljene Hatidže, prve žene koja je primila islam, i smrti amidže Ebu Taliba, svog velikog zaštitnika – koji je umro samo trideset i pet dana nakon Hatidže -  Poslaniku je stiglo rasterećenje: jedne noći je najprije premješten iz Mekke u Jerusalem, u Palestini, kolijevki Božijih poslanika – što se zove isra - a potom, te iste noći, iz Jerusalema uzdignut na Nebo, gdje su mu pokazana brojna znamenja i gdje su mu pokazani prizori onih koji se nalaze, i koji će se nalaziti, u različitim stanjima zbog djela koja su činili na ovome svijetu. To uznesenje na Nebo zove se Miradž.

Najveći značaj Miradža jest u tome što je tom prilikom Poslanik sa Neba “donio” namaz. Namaz je tako jedini propis koji je propisan na Nebu; svi drugi propisi propisani su na Zemlji.

"Namaz je miradž vjernikov!", rekao je Poslanik, a.s., što znači da namaz predstavlja neposredan susret čovjeka s njegovim Gospodarom, da čovjekov duh uzdiže gore, iznad svih niskih stvari.

Hidžra - Poslanikovo preseljenje u Medinu

Nakon trinaest godina mukotrpnoga rada na afirmaciji Istine, i nakon brojnih teškoća, izazova, spletki, uvreda i prijetnji stanje je postalo tako teško da se više nije moglo trpjeti. Sile otpora Istini postale su okrutne i izgubile strpljenje. Svaki pojedini musliman suočavao se s izravnom prijetnjom smrću.

Poslanik, a.s., tada donosi odluku da se svi muslimani isele u drugi grad, u kojem je situacija bila povoljnija za razvoj Istine. Nakon što je sa stanovnicima Medine – koja se još uvijek zvala Jesrib - postigao dogovor, izdao je naredbu da se svi muslimani isele u taj grad. On je, sa svojim vjernim drugom Ebu Bekrom ostao zadnji.

Prizor prvi: prvi muhadžir iz Mekke

Mekku je prvi napustio Ebu Selema, još prije Poslanikove naredbe da se muslimani iseljavaju. On bijaše nezaštićen, pa kad mu umrije amidža Ebu Talib, odluči iseliti iz Mekke u kojoj je, kao pripadnik nove vjere, bio veoma ugrožen. Sobom povede i svoju voljenu Umm Selemu i svoga sinčića Selemu, po kojem njih dvoje i dobiše nadimak: Otac Selemin i Majka Selemina.

Umm Selema jahaše na devi, držeći u naručju čedo svog srca, dok Ebu Selema kroz pustinjske krajolike vođaše devu za povodac.

Iznenada pred njih bahnu grupa jahača - bijahu mračni i srditi, svi redom rođaci Umm Selemini. Oni istrgoše povodac iz Ebu Selemine ruke i devu povedoše nazad, s uplakanim jahačima na njoj.

Ebu Selema ostade u pustinji sam.

“Ne brini, ljubavi!”, doviknu onoj koja se udaljavala. “Ako Bog da, ja ću naći neki put koji će te dovesti do mene!”

Kad su Umm Selemu doveli kući njezinog oca, kod njih dođoše rođaci njezinog muža i zatražiše dječaka sebi.

“To je naša krv”, rekoše. “To dijete pripada nama!”

Tako njih troje - otac, majka i sin - ostadoše rastavljeni, mržnjom i okrutnošću ljudskom.

Umm Selema bijaše ucvijeljena. Velika tuga se ogladala na licu njezinom - iznenada ostade sama, bez muža i malog sinčića svoga.

Njena familija ipak ne bijaše u stanju podnositi tu bol, pa se sažališe i dopustiše joj da ode mužu svom, i ona sa svojim sinčićem krenu sama, bespućem pustinjskim... Ali, ubrzo je susrete jedan plemenit čovjek - Osman ibn Talha, koji još ne bijaše u vjeri njezinoj - pa kad mu ona ispriča svoju priču, on joj reče: “Ne smiješ ići sama! Pustinja umije biti okrutna, baš kao i ljudi!”

I on je otprati dalje.

Kad su bili nadomak Medine, ugledaše njezine palme i jedno selo skriveno među njihovim krošnjama.

“Vidiš li ono selo tamo”, pokaza Osman rukom prema palmama. “Idi u tom smjeru - tamo ti je muž!”

Prizor drugi: Mekka se prazni

Poslanik je predložio muslimanima da polahko napuštaju svoj rodni kraj Mekku, da napuste to područje zla i tiranije, da taj mrak zamijene za svijetli grad Medinu. I oni su poslušali svog Poslanika; oni su u svemu slušali Poslanika, a.s.

Tako se Mekka počela prazniti. Iz nje je curilo stanovništvo, neprimijetno, bez šuma. Mnoge kuće ostajale su puste i bile nijemi svjedoci zbivanja. U nekima su ostajali samo starci. Iz Mekke je otjecala snaga duha, dok se istovremeno u nju uljevala silina bijesa...

Prizor treći: Odlučeno je: “Ubiti Muhammeda!”

Mnogobošci Mekke bijahu bijesni. Njihov grad sve više je gubio svoj sjaj, a mnogi ljudi se zavadiše među sobom. Posvađa se i najbliži rod: otac i sin, brat i brat! Muhammed sa svojom vjerom unese razdor i pometnju, uzdrma sviknuti način života, govorili su mnogobošci. Sad evo i ljude tjera na seobu! Svakoga dana i svake noći neke kuće ostanu prazne. Ništa nije pomagalo: ni prijetnje, ni kazne, ni ucjene... Ništa.

Stoga odlučiše: ubiti Muhammeda!

Ali - ko bi ga smio ubiti?! Ko, a da ne izazove međuplemenski rat. Tad sinu im ideja: ubit ćemo ga svi!

Iz svakog roda izabraše po jednog snažnog mladića i narediše im: večeras na njega nasrnite svi, i svi ga udarite svojom sabljom! Tako će svaki rod biti jednako kriv, i rod Muhammedov neće moći zaratiti sa svima!

Te noći čekaše mladići u tami noći, iza zida Poslanikove kuće. Šapatom kovaše plan, držeći balčake sablji. “Ubiti Muhammeda!” - bijaše jedina im misao tad.

Iz kuće dopirahu glasovi žena - Fatima, Umm Kulsum i Sevda pričaše među sobom i mračna skupina stade: to ih odvrati od nakane da preskoče zid kuće, jer - kako bi mogli sa sebe sprati sramotu što su nenadano bahnuli među tu žensku čeljad!?

Odlučiše stoga čekati kraj noći kad Muhammed napolje izlazi sam.

Tad dođe Džibril Poslaniku Božijem saopćit vijest: Pred tvojom kućom eno, čeka te skupina mračna da na tebi iskali svoj bijes! Stog idi, otiđi sam, praćen zaštitom Boga, nevidljiv za njihov vid! I prašine im baci po kosi!

U postelji njegovoj ostade Alija. “Ne boj se!”, reče mu on. “Dok si pod ogrtačem mojim, oni ti nauditi ne mogu!”

I prođe mimo njih, k’o sjena kroz mrak, učeći suru Jasin, bacajuć prašinu na njih. I izgubi se u noć...

Prizor četvrti: Dvojica idu s Trećim

Poslanik se iz Mekke iskradao sa svojim vjernim prijateljem Ebu Bekrom. Bio je četvrtak, prvi dan mjeseca rebiul-evvela. Išli su prema jugu, u suprotnom pravcu od Medine, kako bi zavarali goniče. U hladu pećine Sevr, Ebu Bekr je cvokotao. “Ne od straha, Božiji Poslaniče”, govorio je, “već od bojazni za tebe!”

“Ne boj se, Ebu Bekre!”, odgovarao je Poslanik. “Šta ti misliš o dvojici s kojima treći je Allah!?”

Potjera je, ipak, stigla i do pećine Sevr. Grupa ljudi stoji ispred njenog ulaza kojeg prekriva gusta paučina. Nad ulazom golub i golubica, stoje u gnijezdu i gledaju začuđeno.

Tu nema nikoga! Nema nikakve sumnje!

Božija duboka zamisao se ostvarivala.

Dvojica putnika nastavili su jahati svoje deve. Poslanik je jahao svoju Kasvu, koju u putu kupi od Ebu Bekra. Tako jahaše dvanaest dana...

Prizor peti: Hidžra je završena

U Medinu je, u njeno južno predgrađe Kuba, Poslanik stigao dvanaestog dana, u ponedjeljak 12. dana mjeseca rebiul-evvela. Bila je velika podnevna žega kad je neko viknuo: “Idu! Evo ih stižu!”, i kad je velika masa muškaraca, žena i djece pohrlila prema palmoviku odakle su se pomaljale dvije ljudske prilike. Bilo je to podne njihove radosti. Mnogi su plakali od sreće...

Djevojke Medine su pjesmom dočekivale pridošlice: “Talea’l-Bedru alejna...!” - Pun nam se Mjesec ukaza...

Jedan čovjek, Abdullah ibn Selam, kaže da je i on bio među onim mnoštvom koje je pohrlilo prema Poslaniku i njegovome drugu. "Čim sam ugledao njegovo lice", kaže on, "znao sam da to nije lice lažova, a prve riječi koje sam čuo da je izgovorio bile su: "Ljudi, širite pozdrav mira (selam), hranite siromašne i klanjajte noću, kad drugi ljudi budu spavali – ući ćete u Džennet bezbjedni!"

Tu je Poslanik ostao sve do petka i za to vrijeme sagradio džamiju. Bila je to prva džamija u islamu.

U petak je, ujutro, krenuo prema gradskom centru Medine. Kada je bio u području plemena Benu Salim, tu ga je zateklo vrijeme džuma-namaza i tu je klanjao džumu. Bila je to prva džuma-namaz obavljena u islamu.

U toj svojoj prvoj džumanskoj hutbi Poslanik, a.s., je rekao: "O ljudi! Dobro se spremite za sutra! Znajte da će svaki od vas, sigurno, umrijeti i ostaviti svoje stado bez pastira. Potom će mu Gospodar njegov reći, a neće imati nikakva tumača niti zaklona od Njega: 'Zar ti nije došao Poslanik Moj i Objavu ti dostavio?! Zar ti nisam imetak dao i počastio te svim i svačim – pa šta si spremio za sebe?!' On će se tada osvrnuti desno i lijevo, ali ništa vidjeti neće. Pogledaće i ispred sebe, ali će ugledati samo Džehennem! Stoga, ko od vas mogne da se spasi od vatre makar i s pola datule, neka to učini, a ako ni to ne bude u stanju, onda s lijepom riječju, jer se i ona, kao i svako dobro, nagrađuje deseterostruko, pa sve do sedam stotina puta! Neka su na vas mir, milost i blagoslovi Božiji!"

I - bio je to kraj Poslanikove hidžre. Ukazivala se zora islama. Svitao je novi dan čovječanstvu! Od tog dana započinje muslimanska era, od kada muslimani počinju računati "svoje" vrijeme.

*****

Oni koji su napustili Mekku, svoj zavičaj, nazvani su muhadžirima, a oni koji su ih tamo dočekali ensarijama. Poslanik je, ubrzo po dolasku u Medinu, izvršio bratimljenje jednih i drugih. Ensarije su s muhadžirima sav svoj imetak dijelili napola, a muhadžiri su se odmah potom, kao vješti trgovci, počeli baviti trgovinom i drugim zanimanjima kako bi vlastitim rukama sebi zarađivali za život, kako ne bi bili na teretu ensarijama.

Tako je Poslanik pobratimio jednog medinskog bogataša Saada sa doseljenikom Abdurrahmanom, i Saad je rekao svome pobratimu: "Brate, ja sam najbogatiji Medinjanin i evo sav svoj imetak polovim sa tobom. Imam i dvije žene – vidi koja ti se od njih dvije više sviđa i ja ću se razvesti od nje, pa je ti oženi!" Abdurrahman mu je odgovorio: "Neka Allah tebi dadne berićet u tvome imetku i tvojim ženama – pokaži ti meni gdje je vaša pijaca!" Tako je, kao vješt trgovac, otišao na pijacu i počeo se baviti trgovinom, kako bi sam zaradio sredstva za život. Samo nekoliko dana kasnije Abdurrahman je zaradio dovoljno novca da se mogao oženiti i samostalno živjeti. Kad je to čuo Poslanik, a.s., toliko mu se dopao Abdurrahmanov postupak da je Bogu uputio dovu da mu dadne velikog uspjeha u njegovome poslu. Abdurrahman je vrlo brzo postao najbogatiji čovjek u Medini, tako da u tom gradu nije bilo nikoga ko se nije okoristio njegovim imetkom!

Poslanik, a.s., je javno pohvalio i jedne i druge, ali su muhadžiri ipak imali posebno mjesto.

Muhadžir treba biti i svaki čovjek. Poslanik, a.s., rekao je: “Muhadžir je svaki onaj ko napusti sve ono što je Allah zabranio, i prihvati se onoga što je naredio!”

About Us

Contact Us