Period prije poslanstva

Rođenje i porodica

Poslanik Muhammed, a.s., zadnji je Božiji poslanik i vjerovjesnik. Porijeklo vodi od poslanika Ibrahima, a.s., u kojem se sjedinjuju sve tri današnje velike svjetske vjere, koje vjeruju u jednog Boga: jevrejstvo, kršćanstvo i islam. Ibrahim, a.s., živio je u području Babilona, dvije hiljade godina prije nove ere i, prema nekim historičarima, 1240 godina nakon Potopa.

"Ja sam (uslišana) dova Ibrahimova i radosno predskazanje Isaovo!", rekao je poslanik Muhammed, a.s.. Naime, Ibrahim i njegov sin Ismail – preko kojega Poslanik i vuče svoje rodoslovlje od Ibrahima – prilikom izgradnje Kabe u Mekki, Bogu su uputili dovu: "Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!"

Objava koja je Muhammedu objavljena također je zadnja Božija objava ljudima i sadrži sva osnovna učenja ranijih objava, upravo onako kako i poslanik Muhammed, a.s., u svojoj ličnosti objedinjuje sve prethodne Božije poslanike. Zato onaj ko je prihvatio Kur'an kao Božiju objavu, prihvatio je i sve ranije Božije objave, a onaj ko slijedi Muhammeda, a.s., slijedi i sve ranije Božije poslanike.

Poslanik Muhammed, a.s., nije poslan samo jednom narodu, jednoj rasi ili jednom geografskom prostoru. On je poslan cijelom čovječanstvu, cijeloj ljudskoj vrsti, i to kao milost Božija. Stoga je islam, u cijelosti, milost za čovjeka i to će biti sve do kraja vremena, sve dok bude postojala planeta Zemlja i ljudi na njoj.

Rođen je u “Godini slona”

Kad je jemenski kršćanski vladar Ebreha, 570. godine, sa velikom vojskom i ogromnim slonom Unejsom došao porušiti Kabu u Mekki, Poslanikov djed Abdulmuttalib je imao oko sedamdeset godina, a Poslanikov otac Abdullah dvadeset i četiri. Njegov otac se te godine, koja je kod Arapa bila poznata kao "Godina slona", oženio Aminom, kćerkom poglavara plemena Zuhra. Historičari kažu da je te, ili slijedeće godine, rođen Muhammed. Kao datum njegovog rođenja uzima se 20. april 571. godine.

Prva tri dana nakon ženidbe Abdullah je, po starom običaju, proveo među Amininom rodbinom a potom je Aminu doveo u kuću svog oca Abdulmuttaliba. Ubrzo nakon toga pošao je u Šam na jedno trgovačko putovanje, a Amina je već bila trudna.

Abdullah je bio odsutan nekoliko mjeseci. U povratku se u Medini – koja se u to vrijeme zvala Jesrib - zadržao da se odmori, kod svog daidže koji je živio u tom mjestu. U Medini je čekao karavanu za Mekku, ali se razbolio i mjesec dana nakon odlaska karavane za Mekku umro. Tako je u Medini i ukopan.

Dojilo ga je više žena

Poslanika je njegov djed Abdulmuttalib osunetio sedmoga dana od njegova rođenja. Običaj je bio da se novorođenče osmoga dana preda nekoj dojilji u pustinji, da tamo raste u širini, da se hrani zdravom, prirodnom hranom, da udiše čisti zrak i uči neiskrivljeni arapski jezik.

Prije nego ga je dala dojilji Halimi, Amina je svog sina Muhammeda dala Suvejbi, sluškinji njegovog amidže Ebu Leheba - koja je bila njegova ropkinja pa ju je on oslobodio ropstva kada mu je donijela vijest o Muhammedovu rođenju - i ona ga je dojila zajedno s njegovim amidžom Hamzom. Hamza je rođen približno kad i Muhammed, jer se Poslanikov djed oženio još jednom ženom one godine kad i njegov sin Abdullah Aminom. Tako su njih dvojica bili i braća po mlijeku.

Halima je Poslanika u pustinji dojila pune dvije godine a potom ga vratila majci Amini. Zatim su se dogovorile da dijete ostane kod Halime još dvije godine. Tako je kod Halime ostao pune četiri godine.

Majka mu je umrla vraćajući se iz Medine

Godinu ili dvije nakon što se iz pustinje vratio u Mekku Amina je svog sina povela u Medinu. Željela ga je upoznati sa svojim daidžama. Tamo mu je pokazala i kuću u kojoj je umro njegov otac Abdullah, kao i mezar gdje je bio ukopan. Majka mu je puno govorila o njegovom ocu, svom mužu, bez kojeg je ostala samo nekoliko dana nakon vjenčanja.

Mjesec dana kasnije Amina je sa svojim sinom krenula nazad. U putu, u jednom selu po imenu Ebva, Amina se iznenada razboljela i ubrzo umrla. U tom mjestu je i ukopana.

Muhammed je tako, sa samo šest godina života, ostao i bez drugog roditelja. Od tada je tugu podnosio sam. Brigu o njemu preuzeo je djed mu Abdulmuttalib i amidža Ebu Talib.

Nakon djeda o dječaku brine amidža

Kad je Poslanik imao osam godina umro mu je i djed Abdulmuttalib, koji je tada imao preko osamdeset godina. Djed mu je bio veoma ugledan, hranio je hodočasnike, brinuo se oko napajanja hadžija i bio veoma darežljiv, pomažući svakog ugroženog, čak hraneći životinje i ptice. Nakon njegove smrti brigu o njemu preuzeo je njegov amidža Ebu Talib, iako nije bio najstariji od svoje braće. Međutim, bio je najplemenitiji i najgostoljubiviji. Ebu Talibov stariji brat El-Haris nije bio dovoljno snalažljiv a mlađi Abbas nije bio gostoljubiv, iako je bio bogat.

Kršćanski isposnik u dječaku prepoznaje poslanika

Kad je Muhammedu, a.s., bilo dvanaest godina njegov amidža Ebu Talib poveo ga je na trgovačko putovanje u Šam. Na jugu Šama, u mjestu po imenu Busra, dječaka je susreo kršćanski monah Behira. On je na malom Muhammedu prepoznao znakove poslanstva, o kojima su govorile kršćanske knjige, i od njegovog amidže zatražio da ga dobro čuva. Plašio se da zlobnici ne povrijede dječaka.

Muhammed život provodi kao pastir

Svi Božiji poslanici bili su, uz ostalo, i pastiri. Tako je i poslanik Muhammed, a.s., dane svoje rane mladosti provodio čuvajući stada svoje familije i komšija. Sredina u kojoj je živio živjela je vrlo nemoralnim, raskalašnim životom. Arapska svakodnevnica bila je: vino i kocka, pjesma i razvrat. Njegovi vršnjaci su tako provodili svoje dane.

Muhammed, međutim, nikada u tome nije učestvovao, jer su se karakteri svih Božijih poslanika odlikovali sa tri stvari: molitvom (namazom), milosrđem i čednošću. Jedanput je svog druga zamolio da ga zamijeni kako bi on noć proveo u Mekki, u nekim razonodama. Ali, u putu je naišao na jedno vjenčanje i slušajući zvuke koji su dopirali s tog mjesta zaspao je i tako prespavao noć. I drugi put mu je pažnju privukla lijepa muzika, i on je sjeo i - opet zaspao! Njegov život bio je potpuno odvojen od nemorala i svake vrste poroka. Njegov život bio je moral i plemenitost.

On kaže: "Samo sam dva puta posegnuo za nečim što je bilo sastavnim dijelom života prije islama, i u oba ta slučaja me Allah onemogućio od toga, tako da za tim više nisam mario, sve dok me Allah nije počastio objavom. Jedne večeri sam mladiću koji je sa mnom napasao stoku poviš Mekke rekao: 'Hoćeš li pripaziti i na moju stoku, da ja odem u Mekku i tamo provedem večer onako kako je provode i drugi mladići?', i on je pristao da pazi na moju stoku. Ja sam tako krenuo i kad sam bio kod prve mekanske kuće čuo sam svirku i upitao: 'Šta je to tamo?!' Rekli su mi da je to mladoženja doveo mladu i ja sam sjeo i stao slušati. Međutim, Allah mi je začepio uši, pa sam zaspao i tek me je probudila vrelina sunca narednog dana. Zatim sam se vratio svome drugu i on me je pitao kako mi je bilo, te sam mu ispričao kako sam proveo večer. Jedne druge večeri sam ga zamolio za isto – i te sam večeri pošao prema Mekki, ali mi se opet onako desilo... Iza toga, više nisam pokazivao nikakav interes za nečim nepriličnim!"

Hatidža

Hatidža, kćerka Huvejlidova, bila je jedna od najbogatijih i najuglednijih žena u Mekki. Porijeklom je bila iz plemena Benu Esed. Već dva puta se udavala u pleme Benu Mahzum i zahvaljujući upravo tim svojim udajama, postala je veoma bogata. Stoga se počela baviti trgovinom. Za taj posao unajmljivala je ljude u koje je imala povjerenja. Tako je jednom unajmila i mladog Muhammeda. On je za nju putovao u Šam, s njezinim slugom Mejserom. Muhammed joj je tom prilikom donio veliku zaradu. Ubrzo je Hatidža počela osjećati i ljubav prema svom novom uposleniku. Iako je prethodno odbila nekoliko mekanskih plemića, njezino srce se, gledajući naočitog Muhammeda, ponovo zagrijalo za brak. Tu svoju želju saopćila je prijateljici Nufejsi, i ona ju je prenijela Muhammedu. Nedugo iza toga došlo je do sklapanja braka.

Brak

Hatidža je Muhammedu rodila šestero djece: dvojicu sinova El-Kasima i Abdullaha (ovaj drugi je imao nadimak i Et-Tahir i Et-Tajjib), koji su mu umrli još kao mala djeca, i četiri kćerke: Zejnebu, Rukajju, Umm Kulsum i Fatimu.

Ostavši bez muških potomaka Muhammed je zamolio Hatidžu da kupe jednog roba - Zejda ibn Harisu - kojeg je oslobodio i usvojio kao sina.

Kasnije, u poznim godinama života, Koptkinja Marija, ropkinja koju mu je poklonio egipatski vladar, rodila mu je sina Ibrahima, ali je i on umro, s nepune dvije godine života, samo tri mjeseca prije Poslanikove smrti, u danu u kojem je bilo pomračenje Sunca. Njegova smrt Poslanika je veoma pogodila. Govorio je: “Oči plaču a srce tuguje, no nećemo kazati ništa što ne bi bilo ugodno našem Gospodaru. Doista, Ibrahime, ožalošćeni smo tvojim odlaskom!"

Izuzev Hatidže, ni jedna druga Poslanikova žena nije mu rodila dijete. (Marija je bila ropkinja, pa nije imala status supruge).

Hatidža je umrla desete godine Muhammedovog poslanstva. Imala je šezdeset i pet godina. Tako je Poslanik, a.s., sa njom proživio dvadeset i pet godina bračnog života. Iako se kasnije više puta ženio, dok je Hatidža bila živa ona mu je bila jedina žena.

I sve kćerke Poslanikove, a.s., umrle su još za njegova života, osim najmlađe Fatime, koja je umrla samo šest mjeseci nakon njegova preseljenja na drugi svijet. Imala je svega dvadeset i četiri godine, kao i djed joj Abdullah, otac Poslanikov, a.s.

Obnova Kabe

Ženidbom sa Hatidžom ugled Muhammedov još više je porastao u Mekki. U to vrijeme jedna iznenadna poplava je uzdrmala temelje Kabe i izazvala pukotine u njezinim zidovima. Kaba tada nije imala tavanice, pa je blago koje se nalazilo u njoj bilo izloženo pljačkama. Stoga se moralo pristupiti njezinoj obnovi. Upravo tih dana more je na obalu izbacilo jedan brod koji je pripadao nekom bizantinskom trgovcu po imenu Pachomius. Mekelije su od njega kupili taj brod a njega unajmili da vodi poslove oko obnove Kabe, budući da se razumijevao u stolarstvo.

Kaba je najodabranije mjesto na zemlji i prvi je hram na zemlji koji je sagrađen da bude mjesto gdje će se obožavati samo jedan Bog. Jedan čovjek, po imenu Ebu Zerr, kaže: "Upitao sam Božijega Poslanika o prvom hramu (mesdžid) na zemlji, pa mi je rekao: 'To je Kaba u Mekki.' 'A koji je drugi?', upitao sam ga, i on mi je rekao: 'El-Mesdžidu-l-Aksa (hram u Jerusalemu, u Palestini).' 'Koliko je vremena proteklo između gradnje jednog i drugog?', upitao sam, i on mi je rekao: 'Četrdeset godina."

 Kaba je određena da bude kibla, tj. pravac prema kome se ljudi na svim stranama svijeta trebaju okretati u svojim molitvama. Stoga je zabranjeno okretati se prema njoj prilikom obavljanja nužde. Namaz u haremu Kabe vrjedniji je od stotinu hiljada namaza obavljenih izvan njega.

U obnovi Kabe učestvovao je i Muhammed. Bilo je to oko pet godina prije poslanstva. Kad je došlo vrijeme da se postavi “Crni kamen”, od kojeg se započinje obilaženje oko Kabe (tavaf), izbio je spor. Svi su htjeli da ta čast pripadne njima. Utom je jedan rekao: “Dok se ovdje prepiremo, hajde neka nam presudi prvi koji uđe na vrata Suffe!”, i svi su se složili s tim.

Na vrata je prvi ušao Muhammed.

On je potom zatražio da se donese jedno platno i svojim rukama na to platno stavio Crni kamen. "Neka predstavnik svakog plemena uzme platno u svoje ruke i neka Kamen tako zajednički podignu gore!", rekao je. Kada su tako Crni kamen podigli na potrebnu visinu, sam ga je uzeo i postavio ga na odgovarajuće mjesto. Tako je mudro riješio spor, kako među ljudima ne bi došlo do zavade. Tako je i kasnije, čitavoga života, išao za tim da među ljudima uspostavlja dobre i prijateljske odnose.

Muhammedova vjera prije poslanstva

Muhammed je prije poslanstva bio poznat po svojoj moralnosti i poštenju. Njegova duša bila je osjetljiva na svaku grubost, nepravdu i nasilje. A upravo toga bilo je mnogo u svijetu koji ga je okruživao. Njegov narod gubio se u nemoralu, opijanju i nasilju.

On se nije mirio s tim stanjem. Tragao je za istinom, za načinom kako da svoju dušu uskladi s dušom prirode koja ga je okruživala a u kojoj je vladao red i mir, i koju je krasila ljepota. Stoga se sve više osamljivao i vrijeme provodio u razmišljanju. Neki tvrde da se u svom životu držao zakona poslanika Nuha, neki da je bio u vjeri Ibrahimovoj, neki da je poštivao Musaove a neki Isaove zakone. Ono pak što se zna pouzdano jest da nikada nije obožavao kipove.

Prije nego mu je propisan namaz, u jedanaestoj ili dvanaestoj godini njegovoga poslanstva, molitva mu se sastojala od po dva rekata ujutro i naveče, kako je to činio Ibrahim, a.s.

Period boravka u pećini Hira

Kako je vrijeme prolazilo Muhammedovo traganje za istinom bilo je sve snažnije a zabrinutost za stanje svoga naroda sve veća. Kad mu se primakla četrdeseta godina, skoro u cijelosti se povukao u samoću, u jednu pećinu sjeverno od Mekke - pećinu Hira - i tu daleko od ljudi vrijeme provodio u postu, razmišljanju i molitvi. Šetao je pustinjskim stazama i opet se vraćao u pećinu. “Mora da ima neki izlaz. Mora da postoji bolji put, bolji način da se uredi čovjekov život!”, razmišljao je, sve se dublje udubljujući u misli. Ustvari, Allah ga je tako pripremao za ono što treba da uslijedi.

Period koji je tako proveo u pećini – tj. šest mjeseci - naznačio je koliko će trajati naredni period - period objavljivanja Kur’ana, koji je trajao 23 godine. Bio je to 46. dio tog perioda - upravo onoliko koliko su i istinita snoviđenja dio vjerovjesništva. Jer, Muhammed, a.s., tada je imao brojna istinita snoviđenja.

About Us

Contact Us