Tekfir

Riječ tekfir glagolska je imenica od glagola keffere, koji između ostalog znači proglasiti/smatrati nekoga nevjernikom, tako da tekfir znači proglašavanje ili smatranje nekoga nevjernikom, odnosno krivovjernikom. To pitanje je od izuzetnog značaja, zato što se za osobu koja napusti islam (murtedd), u klasičnim interpretacijama Šerijata koje ekstremisti smatraju obavezujućim, vežu određene sankcije uključujući, po većini, i smrtnu kaznu. Pored toga, takva osoba se u nekim segmentima Šerijata, naročito u bračnom i porodičnom pravu, tretira na poseban način, što podrazumijeva i mogući razvod braka. Tekfir u islamskoj tradiciji Među islamskim učenjacima postoji konsenzus da musliman prestaje biti muslimanom ako zaniječe bilo koji imanski ili islamski šart, ako zaniječe i najmanji dio kuranskog teksta, ili ako ono što islam naređuje ne smatra obaveznim, odnosno ako ono što islam zabranjuje smatra dozvoljenim. Takav načelan tekfir može se smatrati legitimnim ili šerijatski opravdanim. Međutim, pripadnici nekih ekstremnih sekti u muslimanskoj historiji nisu se zadovoljili time, nego su smatrali da i počinilac (velikih) grijeha također prestaje biti muslimanom. Tako su se tokom povijesti islama pojavljivale frakcije
koje su s velikim razlikama prilazile pitanju tekfira. Otuda su npr. haridžije smatrali da čovjek činjenjem samo jednog grijeha – ukoliko se ne pokaje – prestaje biti muslimanom i zaslužuje vječnu kaznu u Džehennemu. Oni su vjerovali da veliki grijeh (a prema nekima od njih i mali) i iman nikako ne mogu zajedno, tj. da onaj ko vjeruje ne može počiniti veliki grijeh, te da, ako ga učini, automatski prestaje biti vjernikom. S druge strane, bilo je i onih koji su smatrali da vjerovanju nikakvo djelo ne može naštetiti, tj. da onog ko vjeruje nikakav prijestup ne može izvesti iz okvira vjere.

U El-Fikhul-ekberu Ebu Hanife je kazao: "Ne tekfirimo nijednog muslimana zbog toga što je počinio grijeh, makar taj grijeh bio i veliki, ukoliko ga ne bude smatrao dozvoljenim, on i dalke ima iman, i mi ga oslovljavamo pravim vjernikom. On je, dakako, vjernik grješnik, ali nikako nije nevjernik."

Također je imam Ebu Hanife u Risali kazao: "Ko se pokorava Bogu u vršenju svih propisanih dužnosti (fard) koje
je On odredio, taj je, po našem sudu, od onih koji će ući u Džennet. Ko odbaci vjerovanje i rad po njegovim principima, on je nevjernik i bit će stanovnik Vatre. Ko bude u vjerovanju, a nešto propusti od strogih dužnosti (fard), on je vjernik grješnik. U Božijoj je volji: ako htjedne, kaznit će ga zbog počinjenog grijeha, a može mu i oprostiti, bude li htio. Ukoliko ga kazni zbog nekog propusta, onda je to kazna kao posljedica grijeha, a ako mu oprosti to je zbog brisanja grijeha."