Taberi

Ibn Džerir et-Taberi (839-923). Rođen je u Amolu u pokrajini Tebristan, po kojoj je dobio ime. Taberi sam veli da je Kur'an naučio sa sedam, ljude u namazu predvodio sa osam, a hadise zapisivao sa devet godina. U potrazi za znanjem je boravio u mnogim pokrajinama. Sreo se sa velikim brojem istaknutnih učenjaka svoga vremena od kojih je primao nauk vjerskih disciplina. Bio je stručnjak u svim islamskim disciplinama, a napose u tefsiru. Za njegov tefsir mnogi kažu da je najbolji tefsir ikad napisan. Kompletno je sačuvan do dana današnjeg. Upravo taj tefsir je i njegovo djelo koje ga čini najviše poznatim. Mnogi učenjaci pohvalno su se izrazili o njemu kao istaknutom učenjaku.

U fikhu je dostigao stepen apsolutnog idžtihada, tako da je mogao, ne samo davati prednost mišljenjima jednih pravnika na mišljenjima drugih, nego je često i donosio vlastita fikhska rješenja. U hadisu je sotigao visok stepen, također, tako da je mogao razlikovati dobre od loših predaja. U historiji, kako općoj tako i islamskoj, dao je toliki doprinos da nijedan ozbiljan historičar ne može bez referiranja na njegova djela. Iz historije je napisao posebno djelo. Držao se principa da ne piše djela za materijalnu naknadu. Izuteno mnogo je pisao. Njegovi učenici donose podatak da je on, od svoga punoljetstva pa do smrti, u prosjeku dnevno pisao četrnaest listova. Jedan broj njegovih djela je, nažalost, izgubljen, jedan je još uvijek ostao u rukopisu, a samo jedan dio je štampan i objavljen.

Najpoznatija njegova djela su: Tarihu-r-rusul ve-l-muluk (historijsko djelo, obrađuje razdoblje od Adema, a.s., pa do vremena pisanja djela), Tarihu-r-ridžal (djelo o istaknutim ashabima, tabiinima, te učenjacima njegovog vremena), Ihtilafu ulemai-l-emsar (o razilaženjima među islamskim učenjacima), te njegov tefsir. Njegov tefsir nosi naziv Džamiu-l-bejan fi te'vili-l-Kur'an. Ubraja se u tradicionalne tefsire i izvor je svim tradicionalnim tefsirima nakon njega napisanih.