Tefsiru-l-Menar

Tefsiru-l-Menar – Tefsiru-l-Kur'ani-l-hakim. Glavna karakteristika Abduhuova tefsira je to što razumu daje istaknuto mjesto i često ga postavlja za sudiju, nekada čak i u slučajevima kada postoji izričiti šerijatski tekst... Sljedeća bitna karakteristika Abduhuova tefsira jeste poziv na dokidanje taqlīda i uspostavu idžtihada, tj. prestanak slijepog slijeđenja učenjaka iz prethodnih generacija. Novost Abduhuova komentara Kur'ana izvire iz novog naglaska što ga Abduhū stavlja na Kur'an kao izvor hidajeta, religijskog i duhovnog vodstva. Muhammed Abduhū je u svom komentaru želio opravdati načelo da religija puna bajki i prosvijećeni um u jednom mozgu ne mogu biti jedno pored drugog".

U Kuranu, prema tome, nema bajki pri ispravnom tumačenju, niti on može proturjeliti ispravnom umu. Ova intelektualna smjelost i sloboda i kao i nasrtaj na tradicionalizam bitno su uticali na njegovu orjentaciju u tumačenju Kur'ana. Kao pohvalnu karakteristiku Abduhuova tefsira mnogi navode i to što je on pristupao Kuranu bez predrasuda i mezhebskih ograničenja, tako da je slijedio značenje kuranskog teksta – shodno vlastitom razumijevanju - a nije pao u grešku mnogih prethodnih mufessira, koji su se trudili da po svaku cijenu Kur'an protumače u skladu sa stavovima vlastitog mezheba, makar to ponekad bilo poprilično usiljeno i nategnuto. Također, on se nije poveo za nekim mufessirima iz prethodnih generacija, koji su se, pri tumačenju Kurana, služili slabim (daīf) ili čak i patvorenim (mewdū) hadisima, nego se koristio vjerodostojnim i provjerenim hadisima. Bio je zagovarač reformi i oslobađanja, a ne pasivnosti i oponašanja. Došao je do nekih ideja kojima se suprostavio svojim prethodnicima i čijem prihvatanju je pozvao svoje savremenike. Te ideje su izazvale srdžbu mnogih savremenika, konzervativaca. U svome tefsiru on se držao podalje fikha, sintakse i morfologije, budući da je koncentriranje na ove znanosti udaljilo prehodne tefsire od njihovih ciljeva: spoznaje, upute i pojašnjivanja ispravnog puta na pojednostavljen način. On nije želio ponavljati ono što su rekli mufessiri koji su mu prethodili. Bio je jako sklon slobodnom razmišljanju i razumijevanju i nije se strogo pridržavao nijednog djela.

Čitao je Kuran i tumačio ga onako kako bi u datom momentu Allah, dž.š., nadahnuo njegovo srce. Neki će reći da je bio drzak i neobazriv u svojim mišljenjima i nije se osvrtao na to kome se od svojih prethodnika suprostavlja. Kritikovao je one koji su se u vezi s tumačenjem Kurana zadovoljavali mišljenjem prethodnika. On je čeznuo za shvatanjima koja se javljaju kao rezultat razmišljanja i proučavanja. U metodama tumačenja Kurana, prenosi se da je Muhammed Abduhu bio mnogo širi u predavanjima studentima nego kada je pisao. Kada je govorio mudrima, malo je govorio a kada je tumačio Kur'an drugima, manje obrazovanima, onda im je slikovito i naširoko objašnjavao i to je bila jedna od njegovih metoda. Najvažnija stvar za koju mu se prigovara jeste davanje previše slobode razumu, odnosno postavljanje razuma za sudiju u mnogim pitanjima, pa čak i tamo gdje ne treba.