Tefhimul-Kur'an - Mevdudijev tefsir

Mevlana Mevdudi je rođen 25. septembra 1903. godine u Indiji. Mevdudi nije bio samo puki teoretičar i pamfletist, njegovo bitno obilježje jeste što se aktivno uključio u procese političkog osvješćivanja muslimana potkontinenta. Na početku političke aktivnosti se zalaže za panislamizam, da bi kasnije, 1960-tih godina, istakao tezu o islamskoj državi u nacionalnim razmjerama. Iznenađujuće je da politički element nema istaknuto mjesto u Mevdudijevom tefsiru Tefhimul-Kur'an. Evidentno je da ponekad citira hadise i u svome tefsiru, međutim, ne pokazuje stalan interes da se komentar Kur'ana podupre takvim autoritativnim materijalom, osim u ajetima koji se odnose na pravna i imovinska pitanja. Ono što je rečeno očigledno počiva na vlastitom autoritetu. 

Osim pravnih pitanja u Tefhimu su objašnjeni kroz hadisku građu i određeni historijski događaji. U pogledu razmatranja čuda i drugih očitih manifestacija natprirodnog, u Tefhimu se navode mnogi primjeri, ali jedan od istaknutijih je interpretacija Poslanikovog, s.a.v.s., uspona (miʻrāj). Kur'an daje vrlo kratku izjavu o poznatom noćnom putovanju i Mevdudi ukratko iznosi okosnicu s detaljima preuzetim iz hadisa. On, međutim, ne insistira da se mora prihvatiti svaki detalj kojeg nude tradicije. Posebne reakcije izazvao je njegov članak Meslek al-iʻtidāl koji je objavljen u Tefhimu, gdje je iskazao svoja neusklađena mišljenja o pojedinačnim predajama i otvoreno se suprostavio metodi muhaddisa u kritici hadisa. Sve pojedinačne predaje je posmatrao spekulativno, te je nekada kritikovao one koji odbacuju hadis, a nekada one koji ga podržavaju. Sve to aludira na činjenicu da je Mevdudi spreman odbaciti hadise u korist svoje tvrdnje.

Mevdudi u svome Tefhimu komentarišući trideset i četvrti ajet sure Sād „Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i na njegovo prijestolje tijelo bacili, ali je poslije ozdravio.“ ističe da je iskušenje Sulejmana, a.s., moglo predstavljati četiri pojave. Između ostalog, jedna od njih, jeste i tumačenje koje se prenosi od Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Sulejman, sin Davudov, jednom je rekao: Večeras ću sigurno obići sedamdeset svojih žena i svaka žena će zanijeti konjanika koji će se boriti na Allahovom putu. Ako Bog da, reče mu njegov prijatelj, ali on to nije dodao i nijedna žena nije zanijela ništa osim jednog djeteta kome je nedostajala polovina tijela. A da je rekao ako Bog da, oni bi se borili na Allahovom putu, dodao je Vjerovjesnik, s.a.v.s.“

„Ovaj hadis“, ističe Mevdudi, „prenosi Ebu Hurejre, r.a., a bilježe ga Buhari, Muslim i dr. Kod Buharija nalazimo više predaja o ovome gdje se navodi različit broj žena, šezdeset, sedamdeset, devedeset, devedeset devet ili stotinu. Niz prenosilaca ovog hadisa je pouzdan, te se njegova vjerodostojnost ne može osporiti na osnovu toga. Ali tekst hadisa je očito neracionalan, i smatram da tako nešto nije mogao reći Poslanik, s.a.v.s. Pretpostavljam da je Poslanik, s.a.v.s., obavještavao ashabe, r.a., o israilijatima, predajama Jevreja i kršćana, pa je Ebu Hurejre, r.a., pogrešno prenio navodeći da dolazi direktno od Poslanika, s.a.v.s. Tražiti od ljudi da prihvate ovakav hadis na osnovu vjerodostojnosti niza prenosilaca predstavlja poigravanje s vjerom.“

„Pretpostavimo logički, najduža noć u dugim zimskim noćima, od jacije do sabaha, je deset sati. Ako uzmemo da je Sulejman, a.s., imao šezdeset supruga, što se navodi kao najminimalniji broj, to bi značilo da je on neprekidno s njima deset do jedanaest sati imao odnos i to brzinom od šest žena na sat, a da pri tome nije odmarao. Je li to praktično moguće? Drugo, u hadisu se ne spominje da je rođeno dijete s pola tijela, kao iskušenje, postavljeno na prijestolje, kao što to Kur'an spominje. Stoga, ne može se pretpostaviti da je Poslanik, s.a.v.s., navodio ovaj hadis kao komentar citiranog ajeta. Nadalje, razumljivo je zašto je Sulejman, a.s., u nastavku ajeta zamolio Uzvišenog Allaha: „Gospodaru moj, oprosti mi!“, ali čemu onda njegovo traženje: „i daruj mi vlast kakvu niko osim mene neće imati!“

Ono što je Mevdudi izuzeo iz komentara ovog hadisa, a što ga je navelo da ne prihvati sami tekst hadisa, jeste racionalna „nemogućnost“ da čovjek bude za jednu noć sa sedamdeset ili više žena. Nesporna je činjenica da je racionalno ograničenom umu teško poimiti ovakve činjenice. Ali, kako navodi i Ibn Hadžer, uzmemo li u obzir da su to poslanici, a.s., kojima je Uzvišeni Allah davao posebne osobine, vještine i snagu, te da su oni bili obdareni posebnim nadnaravnim čudima (muʻjiza), onda nije nemoguće da se to moglo desiti. Svakako, nastavlja Ibn Hadžer, da čovjek što je bogobojazniji Allah mu povećava strast i muškost.