Tarihu-l-Kur'an

Historija Kur'ana. Kur'an kao Božija knjiga nema historiju. U materijalnom svijetu, odnosno u prostoru i vremenu, Kur'an ima svoju historiju, preciznije se izrazivši ima historiju kur'anskog teksta. Kada se radi o historiju kur'anskog teksta, muslimanska zajednica je poduzela niz aktivnosti na ovome planu, kao što su: nastanak, reforma kur'anskog pisma, te prepisivanje i umnožavanje mushafa. Poslanik, a.s., je imao svoje pisare Kur'ana, te je tako uporedo s pamćenjem Kur'ana tekao proces i njegovog zapisivanja. Historija nam tvrdi da je Kur'an pamćen i zapisivan za vrijeme Poslanika, a.s., ali nije bio sakupljen u jednu zbirku, jer je za života Poslanika postojala mogućnost objave. U vrijeme vladavine Ebu Bekra nastaje prvi mushaf. Ebu Bekr izdaje fetvu Zejdu ibn Sabitu da se Kur'an sakupi.

Buharija u svome Sahihu navodi povod sabiranju Kur'ana. Naime, u bici kod Jemame je živote izgubilo 70 hafiza, te se prvenstveno Omer, r.a., pobojao za Kur'an, te je dao sugestiju Ebu Bekru da poduzme poduhvat sabiranja Kur'ana u jednu zbirku, što je ovaj i učinio. Ovdje ćemo navesti i osnovne značajke skupljanja Kur'ana za vrijeme Ebu Bekra: prihvaćeni su najpouzdaniji naučni i iskustveni kriteriji, uklonjeni su ajeti čije je citiranje derogirano, mushafski pravopis sadržavao je sedam harfova, kur'anske sure su kompletirane prema utvrđenom redoslijedu i broju ajeta. Ibn Mesud je dao prijedlog da se zbirka zove mushaf. S obzirom da je Kur'an prilikom sabiranja u jednu zbirku bio napisan bez vokala i tačkica, vremenom je došlo do različitog učenja njegovog teksta. 24. i 25. hidžretske godine, kada su se vodile borbe za širenje islamske države u Iraku i Azerbejdžanu, među muslimanskim vojnicima dolazi do sukoba u vezi sa učenjem Kur'ana. Huzejfe ibn Jeman dolazi tadašnjem halifi Osmanu upozorivši ga na ovo.

Osman je ovo vrlo ozbiljno shvatio i odmah odreagovao tako što je poduzeo neke aktivnosti koje su imale za cilj standardizaciju kur'anskog teksta, tj. da se Kur'an umnoži, ali pri tome da ne bude različitih čitanja. Naređeno je da se svi privatni mushafi zakopaju. Osman se pobojao da ne dođe do iskrivljavanja kur'anskog teksta i time želi spriječiti razilaženje.

Osmanov mushaf nije imao tačkice, niti oblik za vokale. Prema mnogima, izumitelj za vokale je Ebu Esved ed-Dueli. Učenik Duelija, Nasr ibn Asim, reformira konsonante i unosi dijakritičke tačke. Konačno, Halil ibn Ahmed, uvodi kur'ansko pismo kakvo je danas kod nas poznato.